25. lis 2011.

ZAPIS O MUNIBU DELALIĆU

 
 Munib, bosanski pjesnik

Piše: Ibrahim Kajan


Svaki je čovjek vrijedan poštovanja, ali kolektivna memorija pamti samo heroje i reformatore duha koji su narodu darivali ili im oblikovali ono što se kupiti ne može: slobodu, samosvijest i samopoštovanje (pa ma što pod tim podrazumijevali!)
Zanimljivo je da su gotovo svim skupinama koje poznajemo, te pojmove, najčešće krvavo, otvarali i donosili oni kojima su ih u zbiljnom svijetu doslovno uskraćivali – zatvaranjem,    ubijanjem ili protjerivanjem. Dakle oni kojima su «dopuštali ime, ali ne i supstancu».
U tom popisu bi se našli zajedno i Muhammed a.s., i Kemal Atatürk, pa najposlije i Lenjin, na razini objava i ideja golemih posljedica, naravno i Albert Einstein, pa jedan Thomas Mann, te Salvare de Madariga, Španjolac kojega i sada zovu savješću intelektualne Europe, što citira u jednom davnom i zaboravljenom tekstu dr. Smail Balić, veliki bošnjački um, i sam oblikovan u polustoljetnom izbjeglištvu.
Ljudi su skloni reći da su se «takve stvari dešavale samo u prošlosti». Dešavaju se i danas, ali sada ne govorimo o njima, jer ćemo, po lošoj navadi – o njima progovoriti tek sutra, ili nikad. Prošlost nas šamara zbog slabog pamćenja, pa nam, kao slabim učenicima, nudi sve novije primjere, s kontekstima svaki put užasnijim od prethodnog.  Cijele kolone imena tutnje pameću kad god naiđemo na recentno, blisko ime koje više ne živi ovdje, a uspjelo je u nekoj dalekoj ili golemoj sili svijeta.
Divljenje međutim izazivaju oni koji iz tih daljina beskrajna svijeta – svijet vežu za svoju Bosnu i Hercegovinu, a vežu je načinima koji ne zastarjevaju, koji osnažuju duh i oslobađaju horizonte malih i zatvorenih društava, a naše, nažalost, sve više postaje upravo to: malo i zatvoreno.
Na radnom je stolu, evo, ni manje ni više nego deset knjiga (objavljenih između 1999. i kraja 2001.), Muniba Delalića, pjesnika i profesora, jednog od najtankoćutnijih ljudi koje smo dosad upoznali, brutalno prognanom iz Mostara u pakleno ljeto 1993., grada čija ljepota nije mogla nadmašiti zločine iz kojih još uvijek isijava prezir pa se strana «istočna» i strana «zapadna» nikako ne susreću, osim u snovima i željama onih koji ga već pomalo zaboravljaju. Mostar se pretvara samo u topos djetinjstva – djetinjstva kao vremena u kojem se živjelo. Što je to, ipak, objavio Munib Dedalić? Poslao je u svoj jezik, u bosanski, iz zemlje dugih zima i naroda koji nam je tokom rata darovao prijateljsku zaštitu, prijevode najboljih norveških književnika, među njima jednu antologiju u kojoj su doslovno sve pjesme o ratnoj Bosni, te tri svoje danteovske zbirke duboke patnje koju će pamtiti pa taman živio vijek onoga Metuzalema!
Prvo se i pojavila Munibova spomenuta antologija Žal što mrko cvjeta u Oslu, sa 55 pjesnika, a zaslugom znamenitog slaviste i bosanskog prijatelja Sveina Mřnneslanda, u izdanju Sypressa godine 1999. Antologija je predstavljena u Sarajevu, Mostaru i Zagrebu, a ocjenjivana je vrlo visokim redom, rječju: reprezentativna u svakom pogledu. Ako bismo zapitali za bosansku antologiju pjesništva o ratu u BiH, ta taman i ne bila bi blizu Delalićevoj, nema odgovora koji bi nas imalo utješio.
Slijedile su dvije knjige u Norveškoj dobro znanog i glasovitog Mathisa Mathisena, a i osobno je pohodio našu domovinu, zagledao joj se u ljude i u povijest – te objavio knjigu stihova Putovanje i omladinski roman što je stekao golemu popularnost: Šandor, roman iz Bosne. Munib Delalić nam ih je preveo, te objavio – nigdje drugdje nego u Međugorju! – u Obzoru nakladnika Pere Buntića. Slijedile su ih izabrane pjesme Rolfa Jacobsena Drukčija zemlja (izdanje Bosanske riječi), te probrani stihovi Čas svjetlosti Haralda Sverdrupa, za kojeg prevoditelj kaže da «od njegovih dvadeset sedam knjiga, sedamnaest je poezije koje ga odista svrstavaju u red prvaka norveške i skandinavske pjesničke riječi». U ovom trenu prema potpisniku teksta putuju još izabrane pjesme Gro Dahle (mlađe norveške poetese, kritici vrlo zanimljive) s naslovom Karneval, i Mrakom vjenčana velike norveške i skandinavske poetese Gunvor Hofmo.  Djela Sverdrupa, Daklee i Hafme također su izašle u Obzoru tokom 2000. i 2001. godine. U ovom tekstu (ipak, samo preglednom upozorenju!), valja reći da ispred ili iza stoje dvije blistave knjige pjesama samoga prevoditelja Muniba Delalića, pjesnika zasigurno najprofinjenijeg jezika u nas, objavljene u iste tri protekle godine – Zlatnik  i Sjaj usputne postaje a u sklopu edicije Obzora. Najavila ih je njegova «prognana» stihozbirka Lahor, štampana u sarajevskom Ljiljanu 1997. 
I kako sad završiti? Možda baš riječima slavnog dr. Balića: «Samo integralne ličnosti imaju izgleda da se popnu na gornji dio skale. To su oni koji žive za ideal, plemenit i velik i koji znaju na porazu graditi pobjedu. Izbjeglištvo bez duhovne podloge je kao promašeni post; ne ushićuje srce i ne potiče misao. Ima nade za sve, a posebice za one koji od nevolje naprave školu.» 
Munib Delalić je umom, srcem i perom darovao bosanskom i bošnjačkom narodu, u tako kratkom razdoblju, neusporedivi, golemi dar koji, očito je, još mnogi nisu uspjeli ni vrednovati ni istaknuti. U vremenima kada iz svakih usta zasipa mrak, evo Bosanca s najudaljenijeg sjevera – punog svjetla! 

Jutarnje novine, Sarajevo, 19. i 20. I. 2002. 
SABAH. Glasilo dijaspore BiH, New York, 30. I. 2002.

Nema komentara:

Objavi komentar