18. ruj 2011.

MUSLIMANSKI DANAK U KRVI (4)


Muslimanski danak u krvi, Svjedočanstva zločina nad Muslimanima 1992.
Naslovnica: Mersad Berber, Preporod, Zagreb, 1992


GLAS OČEVIDACA (I. dio)


 Neću nikad umrijeti!
Sarajevo, '92



PRVO SU POSTAVILI BARIKADU

Izbjeglica iz Zvornika:
Ime i prezime: (podaci arhivirani)
Datum rođenja: 1. VIII. 1956.
Mjesto rođenja: Zvornik
Nacionalnost: Musliman
Zanimanje: vozač
Bračno stanje: oženjen, otac troje djece

Dana 6. aprila 1992., pripadnici SDS postavljali su barikadu u mjestu Meterize. Barikada je postavljena u 21.30 sati. Radnici koji rade u Karakaju, tu veče nisu mogli otići na posao i vraćeni su kućama. Drugog dana, izašao sam na ulicu i primijetio da se užurbano pakuju i sele stanovnici srpske nacionalnosti. Nastao je nemir među Muslimanima i tog je dana u 19 sati oformljen Krizni štab grada Zvornika. Javljeno nam je da će grad biti napadnut, ako se ne udovolji zahtjevima SDS-a. Šef Kriznog štaba za odbranu bio je Muhamed Avdi Čaušević. Cijelu noć, od 7/8. aprila građani su probdjeli na ulicama, slušajući vijesti Radio-Beograda. U vijestima je oko 24 sata objavljeno da Zvornik s okolnih brda napadaju "zelene beretke" i to svim raspoloživim sredstvima. Tu noć, tvrdim, nije ispaljen ni jedan metak ni s jedne ni s druge strane, a tvrdim da nije postojala ni jedna "zelena beretka" u gradu niti van njega.
Ujutro 8. aprila u 8.30 sati s barikada su se začuli pucnji iz pješadijskog oružja. Pucnjava je trajala sve do podne, kad je jedna granata iz teškog naoružanja bačena na grad. Poslije toga, stanovnici su uplašeni počeli bježati prema Kuli-Gradu. Tada je iz Srbije, tačnije mjesta Krečana, gađano civilno stanovništvo iz snajpera. S mjesta gdje je bila locirana tenkovska jedinica JNA, počela je paljba iz teškog oruđa. Cijelu noć 8/9. aprila padale su granate na grad što je isključivo činila JNA. Stanovništvo
Zvornika, oko 4000 do 5000 ljudi, počelo se povlačiti prema Kuli-Gradu. Za to vrijeme je otprilike još toliko ljudi ostalo u gradu, jer se više nisu mogli povući. Sve ova stanovništvo, koje se nalazilo u zbjegu, cijelo vrijeme je gađano snajperima iz Srbije. Znam da je tada ranjen Suad Mehmedović, naš komšija i mladić, sin Džemala Musića, poznat po nadimku Rokan, koji je dobio metak u prsa, a kasnije izdahnuo. Budući da sam od početka bio među braniteljima, ponovno sam sišao u grad s pedesetak ljudi, kako bismo nastavili s odbranom grada. Tada je počeo opći artiljerijski napad na sve dijelove grada. Najviše je stradalo naselje Bekšija, koje je tučeno do jutra. Branitelji su ponovno bili prisiljeni povući se na Kulu-Grad.
Pri povlačenju sam vidio grupu od oko dvadeset i pet četnika, koji su se preko hidroelektrane uvukli u grad, tačnije u naselje Hrid, gdje je po očevicima, također, izvršen zločin. Što se tiče mrtvih, vidio sam radnike s benzinske pumpe, Safeta i Hajru, koji su ležali mrtvi na zemlji, a tu je bio i Amir, poznatiji kao Svirač. Ujutro 9. aprila već smo bili na Kuli, a tada su na naše položaje započeli artiljerijski napad, jer su znali da su s braniteljima Zvornik napustili mahom žene i djeca. Granate su dolazile iz pravca hidroelektrane, pa se stanovništvo uskoro moralo evakuirati s Kule, prema Snagovu i Liplju. Tu je bilo četiri do pet hiljada ljudi. Dio branitelja je vodio zbjeg, dalje od Zvornika, kroz šume i pod stalnom vatrom. Seljaci iz Snagova i Liplja su nam pomagali, tako što su transportirali stanovništvo kolima i traktorima, prema selu Caparde, te prema Kalesiji. Druga je grupa otišla prema Tuzli.
Čim je vojska saznala za zbjeg, tenkovima je prekinula komunikacije prema Capardima, tako da je ostalo dosta ljudi koji nisu mogli otići na sigurno. Tvrdim da je najveći zločin izvršila Jugoslavenska armija, bombardirajući kuće u kojima su bili civili, a zatim arkanovci i četnici, koji su ubijali one što su ostali u kućama. Najviše su stradala muslimanska naselja Hrid, Zamlaz i Tabaci. Po zgradama su bili skriveni neki Srbi, pa su vjerovatno zbog toga poštedjeli tad dio grada.
Poznato mi je da su četnici skupljali ljude kraj bolnice, zatim su iz već dobrim dijelom opljačkanih trgovina donosili hranu , što je snimila i TV Beograd. Time su željeli pokazati kako srpska vojska brani civile, a za to vrijeme su pljačkali i haračili po kućama. Dolazili su kamionima i odvozili sve što se moglo odvesti, ništa nisu ostavili.
Što se tiče maltretiranja i ubijanja djece, znam da su pobili neku djecu u Tabacima, a ubili su i Sabita šofera, ženu mu i dva sina. Mom komšiji Rami dali su pušku da puca na civile, a kad je odbio, bio je ubijen. Inače, branitelji su u Zvorniku ubili četničkog majora, jednog od Arkanovih zamjenika, pa je sam Arkan tražio razmjenu: tijelo majora za civile.
Kasnije smo čuli na TV Beogradu, da je major sahranjen uz najviše vojne počasti. U dnevniku engleske televizije.objavljeni su snimci TV VISNEWS gdje je rečeno da je izvršen zločin nad Muslimanima Zvornika, te da oni bježe iz grada. Istu tu snimku sutradan je emitirala TV Beograd i objavila da je izvršen pokolj nad Srbima i da Srbi bježe iz Zvornika. Evropski promatrači su krenuli prema Zvorniku, ali su kod Snagova zaustavljeni od srpskih jedinica i vraćeni. Pitam se, ako su stvarno ubijani Srbi u gradu, zašto Jugoslavenska vojska i četnici ne dopuste strancima i službenim organima da uđu u grad. U vrijeme napada na Zvornik, penzioner i bivši partijski radnik, po nacionalnosti Srbin, Ljubinko Mičić, oglasio se na Radio Zvorniku preko Radio Sarajeva, prilikom čega je rekao da su u grad upali šešeljevci i arkanovci. To je bilo 9/10. aprila. Isto tako javio je i doktor Muhamed Jelkić, koji je rekao da ga više ne pitaju za Zvornik, već da pomognu ako mogu. Inače, doktoru Jelkiću se izgubio svaki trag. Ljubinko Mičić je još rekao da su četnici upali u grad da izvrše genocid nad muslimanskim stanovništvom i malo je vjerovatno da je i on danas živ. Spikerica Radio Zvornika, Gordana Imširević-Mandić obavijestila je građane da je Zvornik napadnut od Jugoslavenske vojske i pozvala narod na obranu. Ni za nju više niko ne može reći da je živa. Poznata je stvar, da su staru zvornišku džamiju minirali i srušili joj minaret, a s nove džamije su preko razglasa puštali četničke pjesme i na njoj izvjesili srpsku zastavu.


UPALI SU U GRAD I POČELI KLATI

Razgovor s bračnim parom, izbjeglicama iz Zvornika:
 (Svi osobni podaci arhivirani)

- Kada su započeli tragični događaji u Zvorniku?
Započelo je 7/8. aprila, odvajanjem srpskog MUP-a od muslimanskog i postavljanjem barikada od strane Srba. Barikada je postavljena u mjestu Meterize, na ulazu u Zvornik, s bosanske strane. Tada je počela pucnjava između srpske TO i MUP-a, te branitelja Zvornika, golobradih mladića, koji su ostali odani muslimanskom dijelu MUP-a. Branitelji su raspolagali neusporedivo lošijim naoružanjem, uglavnom starim puškama tip M-48. Pucnjava je započela 7. aprila navečer, mada je još 5. aprila bilo naznaka da bi se takvo što moglo dogoditi.
- Da li je i prije bilo takvih i sličnih provokacija?
Jeste, i to prilikom održavanja mirovnog skupa u Zvorniku, 5. aprila u organizaciji Stranke reformskih snaga BiH, na kojem su sudjelovali građani i srpske i muslimanske nacionalnosti. Incident je izazvao Zoran Jovanović, komandant oružanih snaga srpske milicije, kojeg je Arkan nedavno unaprijedio u čin pukovnika, zbog zasluga prilikom borbi u Zvorniku (prema TV Bgd). Jovanović je došao s grupom svojih ljudi, kako bi demonstrirali silu. Osim toga, još prije tri mjeseca došli su rezervisti iz Srbije u područje Čelopeka i Karakaja, nedaleko od Zvornika. No, oni nisu dolazili u Zvornik, tako da u samom gradu nije bilo pucnjave.
- Da li je u gradu bilo pucnjave sa strane muslimanskog stanovništva?
Ne! Nikad ni metak nije bio ispaljen.
- Možete li još nešto reći o incidentu na tom mirovnom skupu održanom 5. aprila?
Zoran Jovanović je inače došao iz Valjeva u Zvornik i tu je proveo najljepše dane života u druženju s Muslimanima. Po zanimanju je građevinski tehničar i ima oko pedeset godina. Ne znam tačno što je učinio na skupu, ali znam da mu je narod vikao: "Ubico!" Osnova takvog revolta naroda bili su događaji u Bijeljini.
- Da li je i on bio u Bijeljini?
To ne bih znao reći, ali znam da je vodio određene vojne formacije rezervista u Zvorniku, a njih je tu bilo najmanje pet do 5000.
- Da li se ipak nakon toga pretpostavljalo da će doći do sukoba u Zvorniku?
Srbi su to znali, zato su i iselili iz Zvornika 6. aprila, dan prije sukoba. Od ukupnog broja stanovnika Zvornika, Srbi su činili 35 posta, a poslije ovog iseljavanja nije ih ostalo niti jedan posta. Inače, Zvornik je brojao oko 18.000 ljudi, a Srbi su činili jednu trećinu, dakle oko 6.000. Još u novembru prošle godine, milicija zauzima položaje sa srpske strane Drine, gdje su bili stacionirani tenkovi i to na tranzitnom putu Loznica -Zvornik, dok su s bosanske strane bili vojni tenkovi i mitraljeska gnijezda. Preko mosta, na srpskoj strani, bili su stacionirani grudobrani u razmaku od petnaest metara. Vojska je uz Drinu, s jedne i druge strane, posjekla drveće, u dužini od 150 do 200 metara, vjerojatno da bi imala bolji pregled terena.
- Recite mi tko je, dakle, počeo prvi pucati u Zvorniku?
Kao prvo, Muslimani nisu imali nikakvog povoda za pucanje, jer je prema Srbima razvijen komšijski odnos i vjerovalo se da do ne može doći. Razlozi pucnjavi ipak leže u odvajanju srpskog dijela MUP-a od dotad zajedničkog organa, zatim postavljanja barikada, što je konačno  dovelo do toga da Srbi počnu prvi pucati na većinska muslimanska naselja  u Zvorniku. Prva je granata sa srpskog položaja Lisičnjak pala na kuću Srbina Pere "Fotografa", najvjerojatnije greškom. To su htjeli iskoristiti da bi poslije mogli reći kako Muslimani gađaju srpske kuće. S druge strane, Srbi su bili izvrsno naoružani od vojske, a čak pet do šest mjeseci prije sukoba, počeli  su s vježbama u okolici Zvornika. Za tu obuku znali su svi - i Muslimani i Srbi. Za razliku od njih, Muslimani nisu imali ništa više od poluautomatskih pušaka.  Branitelji su doista bili  golobradi mladići koji nikome nisu ništa nažao učinili.  TV Beograd emitira da su u Zvorniku "zelene beretke" ili "muslimanski fundamentalisti", ali ja zaista "zelene beretke" nisam vidio u gradu. Inače, sam sukob je izbio 7. aprila uvečer. kad su se čuli puščani i mitraljeski hici. No, 8. aprila navečer, počeli su pucati topovi i minobacači Jugoslavenske vojske s položaja u Karakaju (Srbija). Muslimani su se branili s onim što su imali, borili su se izuzetno hrabro i srčano, a prvi dan borbi uhvatili su devet arkanovaca. Srbi su tijekom dana pokušavali izvršiti nekoliko pješadijskih napada, ali su uvijek bili odbijeni. Grad je napadalo pet do 6000 četnika, a Zvorničana branitelja je bilo oko 150 naoružanih, s tom razlikom što su imali bolje pozicije od napadača.
- Da li je stanovništvo na početku sukoba počelo bježati?
Devedeset posto muslimanskog stanovništva ostalo je u gradu, no kada su otpočeli žestoki artiljerijski napadi tenkovima, topovima, minobacačima i kad je obrana samoga grada postala besmislena, muslimansko je stanovništvo zajedno s braniteljima krenulo na Kula-Grad (staru srednjovjekovnu utvrdu, koja je iznad samog Zvornika, tristo do četiristo metara nadmorske visine). Inače, kuće u Zvorniku nemaju podrume, ali ih imaju zgrade (zgrade 14, 15 i 16). Ja sam takođe bio u jednom takvom podrumu, skupa s pedesetak ljudi, većinom ženama i djecom djecom, jer sam teško bolestan i nisam se mogao pridružiti braniteljima. U jednom trenutku sam izašao u čaršiju da vidim što se zbiva, dok su mi žena i djeca još od prije ostala kod kuće. Kada sam se htio vratiti njima u  kuću, više nisam mogao zbog jake artiljerijske vatre, tako da sam sklonište morao potražiti u najbližoj zgradi, gdje sam kasnije i zarobljen od arkanovaca.
- Što se dešava nakon povlačenja branitelja na Kulu-Grad?
U grad upadaju vojni tenkovi, zatim arkanovci, šešeljevci, srpski MUP, TO i četnici koji okolo već kolju i ubijaju.
- Da li Vi sigurno znadete da je bilo ubijanja civila?
Bio sam očevidac dvojice ubijenih koje sam vidio, i to samo u krugu od sto metara od mjesta gdje sam zarobljen do mjesta gdje su nas postrojili. Jedan je dr. Izet Sabirović, ubijen u svom dvorištu, inače doktor-veterinar, poznati Zvorničanin, koji je puno radio po srpskim selima liječeći njihovu stoku. Imao je oko pedeset i pet godina.
- Jesu li uglavnom ubijali uglednije ljude?
Ubijali su intelektualce i najbolje kadrove grada Zvornika. Osim toga, vidio sam i Hazima Hadžiabdića, krojača, ali ne znam je li zaklan ili ubijen metkom, jer to nisam mogao vidjeti. Kada sam pobjegao u Beograd, gledao sam na njihovoj televiziji još neke ubijene ljude koje sam prepoznao i pouzdano znam da su muslimanske nacionalnosti, međutim tu snimku televizije VISNEWS iskoristila je TV Beograd, koja je tako bezočno lagala da je u Zvorniku izvršen pokolj Srba a ne Muslimana. Na televiziji sam prepoznao mrtvog 75-godišnjeg starca Omera Subašića, zatim Nedima Kitomicu i Faika Uzunića. Te su ljude utovarivali u kamion, što je prikazala i TV Beograd. Znam i čovjeka koji ih je utovarivao. To je Milan Peić, zvani Gluho, rodom iz Karakaja, a prepoznao sam i druge koji su to činili. To su sve ljudi srpske nacionalnosti. Osim toga, VISNEWS je prikazao i nas, u trenutku uhićenja i tjeranja iz podruma od strane arkanovaca.
- Da li ste čuli od drugih ljudi nešto o broju žrtava u Zvorniku?
Kako da ne, stalno sam održavao vezu sa Zvornikom dok sam bio u Beogradu. Ljudi su mi rekli da su ubijeni trojica zetova Jolnića, a u naselju Tabaci se dogodio pokolj, mada je tamo živjelo oko 250 do 300 ljudi. To su kuće gdje su u velikoj većini Muslimani, a u tom naselju su dvije zgrade zvane "Crvene zgrade", gdje se po pričnju ljudi i dogodio najveći pokolj.
U Beogradu sam čuo informaciju da su četnici prebacili dva kamiona ubijenih Muslimana iz Zvornika u Loznicu (Srbija). To sam čuo od Zvorničana, koji dugo vremena žive u Beogradu, a to mi je kasnije potvrdilo i više ljudi u Zagrebu. Ne bih ipak znao tačno reći koliko ima mrtvih, ali ako to nekoga zanima, neka ode u Zvornik i vidi, mada Srbi do sada nisu nikom dali da uđu u grad, pa čak ni evropskim promatračima. Inače, ljudi pričaju da je veći pokolj bio u Zvorniku, nego u Bijeljini.
- Je li bilo žrtava među onima koji su išli na Kulu-Grad?
Čuo sam da je bila dosta žrtava među braniteljima Zvornika, još uvijek oni nisu pokopani, jer vojska tuče te položaje.
- A što se dešavalo s vama u podrumu?
Prvo su upali arkanovci, ušli su u podrum s jednim našim Zvorničaninom.
- Je li vas je on izdao?
Nije. On je stajao u hodniku kad su oni upali unutra, a to se zbilo oko 20.00 sati, 9. aprila. To je bila najteža i najduža noć u mom životu. Nas je u podrumu bila oko šezdeset. Bilo je i Srba, koji su došli iz straha, ali je bilo i onih koji su pratili što tko priča. Međutim, nisu nas maltretirali, već su nas odveli u čitaonicu, gdje nas je postrojio major Mijić, poznat svim Zvorničanima. Tada je bila provokacija od strane arkanovaca, koji su između sebe govorili i hvalili se, kako su bacali bombe u podrume, te vadili noževe i pričali kako su sinoć noževi bili dobra naoštreni, te da bi ih trebalo ponovo naoštriti. Tih stvari je bilo, ali da su nas tukli, to nije istina. Srbi, koji su bili s nama u podrumu odmah su dobili automobile i bili prebačeni u Srbiju. Jedna stara žena, "tetka Nada", koja je živjela trideset godina u gradu, rekla je: "Ja sam iz Niš", i njoj se odmah osigurao automobil. Nas su razdvojili u dvije grupe. Šešeljevci i arkanovci su cijelo vrijeme bili u pratnji. Šešeljevci su imali maskirne uniforme, s oznakom "Bijelog orla", a arkanovci su bili u jednodjelnim kombinizonima, s crnim pletenim kapama na glavi. Bilo je i pravih četnika sa šubarama i kokardama, a svi su imali noževe i redenike pune metaka.
- Što znadete o zbjegu u Kozluku?
Sve što znam jest iz priče mog šurjaka iz Kozluka. Navodno su se SDA i SDS dogovorili da neće biti nikakvih sukoba, ukoliko SDA preda oružje. Tako je i bilo. Ali, u međuvremenu se dogodio Zvornik i izbjeglice iz Šepka, Kozluka i Jusića, tako da je na jednom mjestu bilo oko 10.000 ljudi, bez hrane, lijekova, a o tim ljudima se do danas ništa ne zna. Nisam čuo da je bilo ubijanja u Kozluku, ali sam čuo da je bilo maltretiranja. Ljudi su bili gladni, a nekoliko žena se porodilo pod vedrim nebom.
- A kako ste došli u Zagreb?
Zarobljen sam 10. aprila od arkanovaca u Zvorniku i pod njihovom kontrolom prebačen u Banju Koviljaču (Srbija). Tamo sam došao bez novca, ali mi je pomogao Gordijan Marković iz Kozluka, Srbin koji je plakao od žalosti. Tu sam pušten i samoinicijativno odlazim u Loznicu, a iz Loznice u Beograd, gdje stižem istog dana oko 19.30 sati. U Beogradu ostajem četiri dana - 10., 11., 12., 13., a 14. aprila krećem za Bijeljinu i dolazim u 18.15 sati. Iz Bijeljine idem u Brčko, tamo sam prespavao noć 14/15. , a 15. sam krenuo u Gunju, te iz Gunje za Zagreb, gdje sam stigao oko 19.30. Smjestio sam se kod sestre Z. J. Dan kasnije sam se prijavio u MUP Zagreb, i u Merhamet. Porodica mi se i dalje nalazi u Zvorniku.


SPALILI I OBEŠČASTILI
Izjava svjedoka nezapamćena zločina u Kostjerevu i Drinjači

Ime i prezime: Tima Dautović
Godina rođenja: 1964
Nacionalnost: Muslimanka

Zovem se Tima Dautović. Bila sam neposredni svjedok nezapamćenog zločina u selima Kostjerevo i Drinjača, općina Zvornik. To su uradili pripadnici srpskih četničkih hordi iz tog kraja, kao i iz Srbije.
Selo Kostjerevo više ne postoji. Muslimanske kuće su opljačkane i spaljene, žene obeščašćene i zajedno sa djecom odvedene u pravcu Tuzle.
Četnici su cjelokupno stanovništvo prisilno odveli u Drinjaču. Predvodili su ih Dragan Ignjatović, biši službenik u SO Zvornik, milicionar Ljubisav iz Zelinja i Mile Mijatović zvani Cicvara.
Muškarce su uveli u salu Doma kulture i tamo ih tukli više sati, a žene i djeca slušali su jauke i plač nemoćnih ljudi. Sa zidova sale se cijedila krv. Zatim su četnici 35 odraslih muškaraca - u dobi od 17 do 70 godina - izveli iza Doma i tamo ih strijeljali i poklali. Niko od njih nije preživio.
Zatim su na red došle žene koje su silovali i na druge načine zlostavljali.
Preostalih desetak dječaka do 15 godina starosti odveli su prema Zvorniku i njihova sudbina je sasvim neizvjesna. U nedjelju, 31. maja potrpali su oko 150 žena i djece u dva autobusa i odvezli ih prema Tuzli.

Radi vjerodostojnosti prezentacije činjeničnog stanja navešću imena žrtava u Drinjači:

1. Dautović Husejn                        62 godine
2. Dautović Nezir                         44 godine
3. Dautović Hasan                       32 godine
4. Dautović Huso                         28 godina
5. Dautović Esad                          22 godina
6. Dautović Ramo                        40 godina
7. Dautović Omer                        24 godina
8. Dautović Beriz                         23 godina
9. Dautović Ragib                        47 godina
10. Baručić Mehmedalija             50 godina
11. Baručić Mirsad                      26 godina
12. Baručić Hakija                       65 godina
13. Baručić Muhidin                     17 godina
14. Baručić Vehid                        17 godina
15. Alić Mihrudin                          20 godina
16. Alić Hrusto                             50 godina
17. Husejnović Vehid                    41 godina
18. Husejnović Muriz                    32 godine
19. Ahmetović Ramiz                    41 godina
20. Ahmetović Hamid
21. Dautović Mirsad                     24 godine
22. Alić Mehmedalija                   18 godina
23. Alić Mehmed                          60 godina
24. Šabanović Murat                    26 godina
25. Ahmetović Asim                     20 godina
26. Ahmetović Venis                    17 godina
27. Memišević Ramiz                   40 godina
28. Osmanović Alija                     38 godina
,29. Osmanović Meho                  36 godina
30. OsmanovićMehmedalija         32 godine
31. Osmanović Sefer                    30 godina
32. Osmanović Salko                    50 godina
33. Osmanović Hasib                    70 godina
34. Alić Alija                                 40 godina
35. Šabanović Mujo                     38 godina

Spremna sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojim međunarodnim sudom ili komisijom, ako to bude zatraženo.
Izjavu dala i potpisala: Tuzla, 4. VI. 1992.
(originalni potpis)



UMIRALO SE (I) OD ZAGUŠLJIVOSTI
Izjava svjedoka o boravku u konclogoru u Karakaju

(Osobni podaci arhivirani)

Od 1. do 10. juna bio sam zatočenik u srpskom koncentracionom logoru u Karakaju, smještenom u zgradi Tehničkog školskog centra. Sa mnom je bilo oko 700 zatočenika iz muslimanskih sela Šestići, Klisa, Đulići, Sjenokos, Kaludrani, Ćelišmani, Lupe, Bijeli Patak i drugih.
Sve vrijeme logorska je vlast provodila nepodnošljivu silu. Bili smo smješteni u tijesnim prostorijama, bez dovoljno zraka i vode. Više je ljudi umrlo od zagušljivosti. Tukli su nas rukama, kundacima i letvama. Ljudi su bili obliveni krvlju, a mnogi se nakon toga nisu ni digli. Naređivali su nam da ih pokupimo i natovarimo na kamione, a onda su ih odvozili u nepoznatom pravcu. U prostorijama je bilo zagušljivo i toplo. Više od dvadeset ljudi je umrlo od zagušljivosti, a među njima Hrustan Avdić, direktor Osnovne škole u Petkovcima.
Broj ljudi u logoru stalno se smanjivao. Kad bi došli po novu grupu, uvijek su govorili kako trebamo da idemo na Pale radi razmjene zarobljenika. Međutim, tek što bi ih izveli, začula bi se rafalna paljba, jauci i krkljanje.
Došao je red i na moju grupu. Sa mnom su bili Nurija Jašarević i Avdo Jašarević iz sela Klisa, te Sejdo Hasanović, Muradif Hasanović, Asim Hamzić, Smajo Smajlović, Ramiz Sinanović i Osman Smajlović - svi iz sela Šestići. Prislonili su nas uza zid i odmah zapucali. Prije toga uhvatio sam se za ruku s rođakom Sejdom. Velikim čudom ostao sam živ, pritajivši se među ubijenim komšijama. Kad su četnici otišli po novu grupu zatočenika, udaljio sam se puzeći sa stratišta.
Do mog izlaska iz logora, ubijeno je oko 400 ljudi. Pošto su i preostalih tri stotine već bili prošli kroz mnoge faze mučenja, sumnjam da su ih ostavili da žive, jer bi mogli bili neugodni svjedoci ranije počinjenih monstruoznih zločina. Među koljačima bile su i komšije ubijenih: Vlajko Ivanović iz Petkovaca, bivši serviser u preduzeću Gorenje, Božo Vidović iz Malešića, bivši odbornik Skupštine opštine Zvornik, a najviše ubistava počinio je Miladin Gojkov Todorović iz Tršića.
Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojim međunarodnim sudom ili komisijom, ako to bude zatraženo.
Izjavu dao i potpisao: Tuzla, 18. VI. 1992.
(vlastoručni potpis)

Prilog:
Zvornik - ubijeni
1.(neidentificirani leš)
2.(neidentificirani leš)
3. Halilbašić Midhat
4. Ribić Hasan
5. Ibrišimović Mustafa
6. Imširović Ismet
7. Imširović Alija
8. Smajlović Ramiz - Glumina
9. Tursunović Alija
10. Batanović Mujo

Selo Kobilići
1.     Smajlović Mevludin                1958.
2.     Smajlović Mehmedalija           1951.
3.     Smajlović Mehmed                1953.
4.     Smajlović Fehim                    1948.
5.     Smajlović Muhamed              1954.
6.     Smajlović Fadil                      1972.
7.      Smajlović Mirsad                  1972
8.     Smajlović Fetija                     1972.
9.     Junuzović Alija                      1962.
10. Junuzović Osmo                    1960.
11. Ramić Isak                             1966.
12. Ramić Himzo                         1953.
13. Memić Huso                          1964.
14. Karić Rizah                           1971.
15. Smajlović Suvad                   1971.
16. Duraković Saban                   1927.
17. Pargan Alija                                       Zaseok
18. Hrnjić Mustafa                      1935. Međeđa
19. Delić Osman                         1916. Kraljevici
20. Hamzić Sakib                        1950. Sapna

 Selo Snagovo -   zaselak Mehmedovići;
(ubijeni 25. IV. 1992.)

1. Kupinac Himzo                 55 godina
2. Kupinac Hatija
3. Kupinac Senudin               24 godine
4. Kupinac Idriz                    22 godine
5. Kupinac Azra
6. Kupinac Senija
7. KupinacAlen                        4 godine
8. Kupinac Mirza                     5 godina
9. Kupinac Reuf                    30 godina
10. Kupinac Hajrudin            30 godina
11. Kupinac Aiša
12. Kupinac Senija                 33 godine
13. Kupinac Mirsad                14 godina
14. Kupinac Mirnes
15. Dahalić Ibrahim               49 godina
16. Dahalić Sejid                     25 godina
17. Dahalić Hasnija                46 godina
18. Dahalić Džamaka             23 godine
19. Dahalić Semir                  dvije i pol godine
20. Dahalić Mujesira             60 godina
21. Dahalić Hamdija             24 godine
22. Dahalić Razija                 22 godine
23. Dahalić Esad                    dvije godine
24. Salihović Hafa                 63 godine
25. Salihović Ramiz              33 godine
26. Salihović Ziba                 38 godina
27. Salihović Mešan              12 godina
28. Salihović Fahira              22 godine
29. Mujanović Derva            30 godina
30. Mujanović Ismeta            (trudnica)
31. Mujanović Edina              14 godina
32. Dogić Mehdin                  24 godine
33. Dogić Šeća
34-35. Dogić Fatima (zajedno s petomjesečnim djetetom)
36. Ibrahimović Mehdin        60 godina
37. Ibrahimović Husejn         46 godina


Jusići
1. Smajlović Ibro
2. Smajlović Lutvo
3. Smajlović Kemo
4. Smajlović Husein
5. Smajlović Ramo
6. Smajlović Ibrahim
7. Muratović Rašid
8. Muratović Mustafa
9. Mutarović Ifeta (Mustafina supruga)
10. Mustafić Avdulah
11. Mustafić Osman
12. Mustafić Husejin
13. Mustafić Haso
14. Islamović Hajro
15. Hasanović Dženo

Grbavci
1. Šahbegović Himze Osmo
2. Šahbegović Hurija, Osmina supruga
3. Šahbegović Hajro
4. Šahbegović Rešida Nezir
5. Ibrahimović Bego
6. Čirak Muhamed
7. ČirakAvdo
8. Čirak Avde Fadil
9. Čirak Zijo
10. Čirak Zije Midhat
11. Čirak Husejin
12. Dardagan Salih
13. Dardagan Safeta Fadil
14. Dardagan Safeta Ismet
15. Dardagan Avdije Ragib
16. Softić Osmo
17. Softić Hajro
18. Softić Hamdije Sejdo
19. Softić Hamdije Fahro
20. Musić Husejin
21. Musić Husejina Saban
22. Musić Husejina Mehmedalija
23. Musić Arifa Irfan
24. Musić Mirsad
25-26. Hadžić Halče Reif i njegova supruga
27. Berbić Mehmed
28. Behljulji Bajazit
29. Smajlović Ramiz
30. Šahbegović Himze Alija (ranjen ili ubijen?)



Fotokopija originalnog spiska zarobljenih civila koje agresor mijenja 
za - zarobljene pripadnike srpske vojske!
(uvećajte kopiju klikom)
NIKO ŽIV NIJE OSTAO
Svjedočenje (članova obitelji Hodžić iz sela Zakolopača) koje je obišlo svijet

(Krajem mjeseca maja stiglo je u Zagreb oko 50 žena i djece. Oni su jedini koji su uspjeli pobjeći iz krvavog masakra koji se dogodio u njihovu selu 16. maja. Dali su javnim medijima dramatično svjedočenje, dokaz o zločinu koji su počinili njihovi susjedi u selu Zaklopača. Od ruku četnika, regularnih postrojbi Srba i prvih susjeda. U grupi izbjeglica iz Zaklopače nije bilo ni jednog muškarca. Svi su ubijeni na kućnom pragu).
Mersudina Hodžić, (r. 1975. g., učenica II. razreda Ekonomske škole):
U subotu, 16. maja oko 4 sata ujutro u selo je stigao kombi s rezervistima. Okružili su selo. Kako je vrijeme prolazilo, ništa se nije desilo, osim što smo čuli povremenu udaljenu pucnjavu. Oko 5 ujutro su stigla dva policijska automobila s rezervistima i redovnim policajcem Milomirom Miloševićem iz obližnjeg sela Milići. Također je stiglo i pet  lada Niva punih četnika. Jedno od tih kola je bilo obilježeno riječju pokolj. Nije bilo manje od 50 četnika. Sva su kola bila puna, a na nekim su sjedili i na krovu automobila. Neki od njih su bili obućeni u maskirne uniforme, neki su zamaskirali lica najlon čarapama ili sunčanim naočarima. Neki su bili obućeni kao civili. Imali su brade, srpske kokarde, i druge srpske simbole. Došli su u selo i pitali gdje je oružje. Rekli su da ako pronađu oružje, mi nemamo nikakve šanse. U selu su svi bili bez oružja, jer su ga prethodno predali, njima, kad su ga ranije ultimativno tražili. Dvojica su pokušala pobjeći, ali su ih uhvatili. Jedan od njih je bio moj ujak Haso Hodžić. Doveli su ga. Prvo su mu pucali u noge, a potom u glavu. Ubio ga je brat Ilije Jankovića iz mjesta Rajići. Prije toga Mujo, Bećir i Raif Hodžić, Salko i Bajro Salihović su radili na polju. Četnici su ih odatle doveli i poslije toga su ubili mog ujaka i još petoricu ostalih. Poslije toga su počeli pucati na naše mjesto. Moja majka i druge žene su pokušale da se sakriju u kućama. Četnici su počeli pucati okolo naših kuća oko 15-20 minuta. Mi smo ležali na podu oko jednog sata a nakon toga je bilo mirno. Nakon nešto vremena, pokušali smo pobjeći iz sela. Onda sam vidjela oca i brata mrtve.
Sena Hodžić: Kad su četnici došli u selo, bila sam kod kuće sa mužem Ibrahimom (39 godina) i sinom Halidom (12) i Amirom (8). Kad su počeli pucati, pokušali smo pobjeći. Moj je muž pokušao otići u selo, a ja sam s djecom ostala u kući jer sam se plašila izaći. Vani, četnici, Milorad Milošević je rekao mom suprugu da mu priđe bliže, a kad se Ibrahim približio - Milošević mu je odmah pucao u stomak. S prozora sam vidjela kako moj muž pada na zemlju. Bio je mrtav. Samo nekoliko metara dalje gdje je ubijen moj muž, držali su dvojicu mladića, dva brata, neoženjena, Osmana i Begu Hamidovića. U njih je, samo što im je prišao, pucao četnik Brano. Osman je umro odmah, ali je Bego još pokazivao znakove života. Tražio je pomoć i malo vode. Mi smo se plašili izaći i pomoći mu. Čim su četnici otišli, pobivši sve na svom putu, mi smo izašli i pokušali pomoći Begu. Ali, bilo je kasno. Bio je mrtav. Dok su četnici bili zauzeti ubijanjem braće Hamidović, tri druga čovjeka, Salim Abdić, Murat i Muradif Hreljić, pokušali su pobjeći iz sela, ali su ih četnici uhvatili, vratili u selo i ubili bez milosti. Poslije toga, otišli su u kuću Salima, gdje je njegov stariji brat Musto Abdić, otac Šaban, majka Mevla, kći, snaha Zulfija i njegovo jednogodišnje dijete i sin Samir (7). Četnici su ih ubili sve zajedno. Kad smo došli do njih, bili su u krvi jedno preko drugoga. Kad smo mi vidjeli sve te ljude u našem selu, ja sam uzela djecu, ali sam ostavila muža na zemlji, i pobjegla s drugima, kamionom.
Jasmina Hodžić: Pošto su četnici ubili sve ljude koje su uhvatili u selu Zaklopača, počeli su pljačkati. Prvo su doveli sva privatna kola koja su našli. Onda su došli s kamionima u selo i uzeli sve vrijedne stvari iz kuća. Oni koji su preživjeli, rekli su nam da su otjerali i stoku iz sela. Poslije klanja, četnici su otišli u šumu da traže preživjele ljude. Sabit Hamidović, koji je ostao živ, prebacio je djecu i žene u selo Gradinu, doveo nas je do šume gdje smo proveli noć. Ujutro, nastavili smo u selo Dram, kroz šumu. U šumi smo susreli čovjeka koji nam je rekao da je selo Dram spaljeno i da u njemu nema nikoga. Predložio nam je da idemo u selo Džamdžići. Bilo nas je oko 50. Stigli smo blizu Džamdžića i proveli noć u jednoj vikendici. Sljedećeg smo dana čuli da dolaze četnici u kamionima, počeli smo bježati u šumu. Kad su četnici došli, spalili su tu kuću, i ubili ljude iz obližnjih kuža. Cijeli smo noć i dan trčali kroz šumu. Kiša je padala tri dana. Bili smo skroz mokri i bez hrane. Zato smo se vratili. U Gradini smo našli Ajku Hodžić. Kad smo vidjeli da nemamo nikakve šanse, mislili smo se predati, pa smo otišli u Vlasenicu, u srpski štab. Svi su naši rođaci bili mrtvi, više nismo vidjeli nikakva izlaska, tako smo se odlučili predati pa makar nas i ubili - nismo vidjeli nikakva rješenja za sebe. Srbi su se smijali i ismijavali nas. Ponudili su nam da se vratimo u selo sa deset njihovih ljudi koji će nas štititi. Čovjek nam je ponudio ljude koji su prethodno pobili naše porodice. Kad nismo pristali, dali su nam jedan autobus da nas odveze do mjesta Luke, a to je zadnje mjesto pod njihovom kontrolom. Izgurali su nas iz autobusa i okrenuli mašinke na nas spremajući se da zapucaju. Plašili smo se okrenuti prema njima, a rekli su nam da idemo do bijele linije na cesti. Išle smo 15 kilometara i došle smo do sela Ravne kod Kladnja. Tu su nas primili Muslimani koji su nas doveli do Kladnja. U Kladnju smo ostali 10 dana i zato što nije bilo dovoljno hrane, doveli su nas u Živinice. U Živinicama smo ostali pet dana. Pošto je situacija u Živinicama sa hranom bila loša, i pošto je također bombardiran, poslali su nas u Slavonski Brod, odakle smo došli u Zagreb.
Ajka Hodžić, (1929): Kad je počelo klanje u našem selu, ja sam bila u kući svog sina Hase Hodžića, sa desetoro unučadi i četiri snahe. Bila sam u kupatilu. Kroz prozor sam gledala kako ubijaju mog najstarijeg sina Hasu. Poslije toga četnici su nastavili kroz selo i ubili svakoga koga su stigli. Poslije ubistva prvog, ubili su mi drugog sina, Bećira. Bećir je radio sa susjedima u obližnjem polju. Sa četvoricom drugova doveli su ga do kraja polja ispred kanala. Tu su pucali na njih. Oko pedeset ljudi koji su ostali, pokušali su pobjeći i sakriti se u dijelu sela koje se zove Kaldrma. Pošto su četnici ubili ovih pet, oni su otišli do Kaldrme, tamo su ubili dva Hamdijina sina, Husu i Safeta, i njegova unuka Mersudina. Čula sam kad su počeli da pucaju u Kaldrmi, a to je udaljenost od nekoliko stotina metara. Izgledalo je kao da se nebo otvorilo. Ta je pucnjava bila izmiješana sa vrištanjem i jaucima naših žena i djece, najbližih. Ubili su ih 50. Među njima je bilo mnogo žena i djece. Najmlađe je dijete bilo od godinu i po (starosti). Kad su ubili sve ljude u Kaldrmi, upalili su svoja kola i otišli. Dok se pucalo u Kaldrmi, moj muž Ibro Hodžić je ubijen, čim je izašao iz kuće gdje se spremao za namaz. Namjeravao je vidjeti što se to desilo s njegovim sinovima. Ubili su ga na pragu. Nakon toga, prvo sam uzela snahu Muliju s dvoje djece i sakrila ih iza jedne kuće. Moja svekrva Mejra je bila teško ranjena u toj pucnjavi i dvojica naših ljudi su je odveli u Vlasenicu. Ostala je u bolnici, a njih dvojicu su uhapsili. Kad sam sklonila snahu na sigurno, vratila sam se u Kaldrmu da vidim da li je neko od porodice živ. Prvo sam našla ubijenog muža, onda njegova brata Ismeta ispred njegove kuće. U centru sela sam našla sina Husu i nekoliko žena i djece. Svi su bili mrtvi. Poslije sam našla susjeda Rešida Hodžića. Deset je članova njegove porodice ubijeno. Njegov otac, majka, dvojica braće, dvije snahe i četvoro djece. Noću oko devet sati, kad sam vidjela da su moj muž i petorica sinova mrtvi, izašla sam iz sela. Cijele sam noći išla bez cilja. Sakrivala sam se u groblju u šumi. Tako sam lutala šumom i po potocima, potpuno sama... trećeg sam dana susrela grupu izbjeglica i dvoje moje unučadi koji su preživjeli.

16. maja u selu Zaklopača  četnici su ubili 12 članova njezine porodice:

Ibro Hodžić, suprug, 66 godina
Bećir Hodžić, sin. 40 godina
Huso Hodžiž, sin, 38 godina
Haso Hodžić, sin, 37 godina
Hamdija Hodžić, sin, 33 godine
Safet Hodžić, sin, 29 godina
Mersudin Hodžić, unuk, Husin sin, 15 godina
Ismet Hodžić, djever, 66 godina
Meho Hodžić, Ismetov sin, 29 godina
Rifet Hodžić, Ismetov sin, 31 godina
Admira Hodžić, Ismetova unuka, 8 godina
Mustafa Mahmutović, zet, 40 godina

Ajka Hodžić je prepoznala nekoliko četnika, počinitelja masakra. Među njima su Milomir Milošević, redovan policajac iz Milića, Janković Ilija, Lošić Nikola, Lošić Mirko, čovjek po imenu Nešo, Brane, i jedan kojeg su zvali Jolcan. Ajka Hodžić je također rekla, da je nekoliko dana prije nego što je došlo do tog klanja u selu, posjetilo ih je nekoliko ljudi iz TV agencije SRNA, na čelu sa Zoranom Jovanovićem, profesorom iz Vlasenice, i oni su napravili priču o selu. Na beogradskoj je televiziji selo je opisano sigurnim. Razgovarali su o dobrim odnosima Srba i susjeda. Ta je priča emitirana nakon što je užasni zločin učinjen.(Hoće reći: "Vidite da su priče o ubistvima Muslimana potpuno lažne!").

Jasmina Hodžić: Kad su četnici došli u selo, oko pet popodne, bila sam na putu kući s polja, sa osmogodišnjom sestrom Hasijom. Kad sam vidjela kola s rezervistima, uhvatila sam sestru za ruku i počela trčati kući. Jedan me rezervist uhvatio i okrenuo pušku na mene. Pitao me ko ima oružje u selu. Rekla sam da nema niko. Onda mi je rekao da idem kući i da kažem da će nas ubiti ako ga nađu kod kuće. Kad je moj otac Haso vidio rezerviste da dolaze, potrčao je sa susjedima u šumu. Četnici su ih vidjeli i počeli im psovati majku ustašku i počeli pucati. U tom su momentu djeca i žene u kućama počele vrištati. Moj je otac mislio da nas ubijaju i vratio se. Četnici su ga uhvatili i gurnuli automatskom puškom. Moj je otac problijedio i zapitao ima li neko cigaretu. Ja sam uzela cigaretu i dala mu je. On je uzeo jednu, ali mu je četnik rekao da ide. Otac nije uspio ni zapaliti cigaretu kada je jedan četnik polako počeo skidati pušku s ramena i zapucao u očeve noge. Onda su mu pucali u glavu. Poslije toga pucali su prema nama. Pobjegli smo od kuće, a žene i djeca u kući su počeli vrištati. Jedan četnik s maskom na licu cijelo je vrijeme pucao prema našoj kući pokušavajući nas ubiti. Ležali smo na podu dok su staklo i malter padali po nama i svuda okolo nas. Kad je pucanje prestalo, moja nana Ajka i ja smo izašle van. Prvo sam pomislila da je samo moj otac ubijen, željela sam mu pomoći... kad sam se približila, vidjela sam da mu je lice smrskano. Nekoliko metara dalje bilo je tijelo mog ujaka i tjelesa četvorice ljudi. Poslije deset minuta svi smo mi izašli iz kuće i došli do centra sela. Našli smo tijela samo naših familija. Sabit Hamidović je nas nekoliko preostalih odvezao kamionom u selo Gradine. Tamo smo proveli tu noć.

Pred nama je lista žrtava - 85ljudi čijih se imena sjećaju, a koje su pobili četnici pod komandom Duška Đurića.

HADŽIĆ Ibro (1925), Bećir (1948), Huso (1951), Haso (1953), Hamdija (1961), Safet (1964), Mersudin (1977), Mujo (1927) Kadira (1929), Sajma (1958), Salih (1983), Ibiš (1920), Dursuma (1925), Behadil (1953), Ismeta (1955), Sedin (1976), Sadmir (1981), Fadil (1960), Velida (1962), Admir (1984), Naida (1986), Muhamed (1964), Ismet (1930), Rifet (1957), Meho (1965), Admira (1984), Enisa (1965), Asim (1986), Anesa (1983), Ibrahim (1953);
HAMIDOVIĆ Alija (1951), Hašim (1955), Hasko (1964), Osman (1965), Bego (1973), Senaid (1947), Hamed (1926), Fatima (1925), Zada (1966);
SALIHOVIĆ Salko ((1935), Nedžad (1981), Bajro 91923), Mujaga (1966), Osman (1959), Fata (1959), Edin (1981), Edina (1983);
SELIMOVIĆ Muška (1938), Fata (1971), Zejna (1976), Adem (1935), Junuz (1964), Orner (1968), Nurka (1974), Ibrahim (1973), Šaban (1958), njegova supruga, sin (10 godina) i kći (11 godina);
AVDIĆ Šaban (1928), Mevla (1929), Mustafa (1964), Salim (1966), Zulfija (1968), Samir (1985), Sabina (1990);
MUŠKIĆ Mevla (1958), Šemso (1963), Kada (1935), Mila (1963), Minela (1983), Mirela (1985), Munira (1965);
HRELJIĆ Muradif (1958), Murat (1960), Ibrahim (1954);
DUGALIĆ Šaha (1929), Raif (1961);
MUSLIĆ Muhamed (1927), Musa (1930);
BERBIĆ Mustafa (1930), Fatima (1923);
MAHMUTOVIĆ Mustafa (1951);
FETAHOVIĆ Rasim (1940);
VEJZOVIĆ Himzo
DURIĆ Bajro




U STOČNIM VAGONIMA
Ispovijest žene iz Kozarca

22. aprila 1992. već se počelo pucati u Kozarcu. Tri dana kasnije otjerani smo u logor Trnopolje. Govorili su nam da ćemo ići u Prijedor. U školi smo bili zatvoreni svi skupa, a na cesti su nas razdvojili: muškarce na jednu stranu - počeli su ih batinati, potom klati, a neke ubijati pucajući iz puške. Muškarce su također autobusom odvojili od nas samo jednu noć a potom ih opet vratili. Pred logorom su zapucali i naredili da svi polegnemo na njive kao da nas štite od našeg naroda kojeg uopšte nije bila u blizini. Pred večer smo unišli u školu, pucajući čitavu noć da bi nas prestrašili.
Stojeći pred školom, naredili su nam da se okrenemo da bi nas snimili pa da prikažu u drugim zemljama kako su nas oni spasili. Nismo imali ništa za jesti. Nakon par dana uz potvrdu su puštali da idemo kod rodbine. Ko nije imao rodbinu, dobivao je kuhanu prezlu. Istjerivali su nas govoreći da idemo u Banja Luku, psujući nam krvavu majku i da nas jebo Alija.
Iz Crvenog križa Đurička i major dijelili su djeci petit keks i mlijeko kao za puta. Htjeli su time pokazati da se oni brinu o nama. Tu su nas držali jedan sat da bi nas ponovo vratili u školu rekavši da nema struje, da idemo za Banja Luku. Polazak će biti sutra ujutro u sedam. Za nama je ušao major i rekao da to nije nikakva demonstracija, da je ubijen njihov glavni komandant i da bi u logoru moglo doći do pokolja, a oni će nas zaštititi.
Kamera je to sve snimala, a mi smo morale da šutimo. U logoru su izdvojili djevojčice od trinaest godina, zatim mlade žene pa su ih vodili da ih siluju čak i po nekoliko puta. Bilo je trudnih žena, s trudnoćom i do pet mjeseci.
Starce su tukli, a djevojčice odvodili u Prijedor, a nama su rekli da što budemo manje pričale, bit će nam bolje. Muškarce su odvodili u kafanu preko puta, gdje su ih tukli, izmrcvarene vraćale natrag s urezanim križem na prsima. Narod koji su gonili prema vozu, tjerali su sredinom ceste. Prema nama su krenula dva tenka. Iz flaša su nas polijevali rakijom, stalno psujući, a sve to po kiši koja je bez prestanka padala. 120 nas je ugurano u vagone teretne koji su bili prljavi od uglja i kreča. Jedan četnik iz pratnje stavio je fes i ahmediju, držao mjesec i zvijezdu i vikao: 'Zove vas Alija'.
Vozili su nas tri sata. Vlak je stao, tražili smo vode. Bilo nas je između 120-130 ukupno u oko devet vagona. Donijeli su nam samo jednu flašu od 1,5 litar vode. To nam je trebalo trajati od 6 sati navečer do 6 sati ujutro.
Kada su nam dali vade, izveli su jednog starca i rekli mu da trebamo svi skupiti novac i zlato, ili će biti strijeljano 50 ljudi, po jedan svakih 10 minuta. Neki su davali i 1.500 njemačkih maraka, ogrlice, narukvice, prstenje. U koga nađu novac i zlato da nije predao, također je trebao biti strijeljan. Kad su pokupili pare, ponovo su zatvorili vagone i držali nas zatvorene do jutra. Ujutro su nas pustili da izađemo van i u WC. Morali smo sve to raditi pred njima. Tu su nas držali do 10 sati, jer su rekli da nam naši ne daju proći s vozom. Međutim, vidjeli smo da dolazi drugi voz pun vojnika koji su nam davali znakove da nas treba klati. U 10 smo krenuli prema Doboju i kamenolomu gdje su ubili dva čovjeka. Prvi je bio Muharem Hadžemović, otac troje djece, a drugog ne poznajem. Tu su nas postrojili i rekli da krenemo desno preko mosta do tunela. Kad smo prešli most, dočekali su nas naši iz TO, rekavši da se ne bojimo, jer smo svi naši.
U školi su dali djeci mlijeko i hljeb. Došli su ponovo kod nas govoreći da je neko pucao na njih i tada su odveli starije ljude. Odatle su nas digli, prošli tunel i još dva kilometra pješice. Tu su nas metli u kamione i odveli u Malu Brijesnicu. Noćili smo po kućama. Ujutro smo dobili hranu a u 10 sati mještani su nas povezli traktorima u Gračanicu, preko šuma. Odveli su nas u Gradačac gdje smo noćili i tek sutradan u Bosanski Brod. Tu su nas popisali gdje će ko da ide, neko u Sloveniju, neko u Hrvatsku ili inostranstvo. Dobili smo večeru, doručak i ponovo u Slavonski Brod, u voz, i onda smo došli u Zagreb.


MEĐU LEŠEVIMA SAM NAŠLA 15-GODIŠNJEG BRATA
Ispovijest djevojke iz okolice Vlasenice

Subota, 16. maja 1992. godine. Dan običn kao i drugi. Ništa nije nagovještavalo da bi se mogao desiti napad na selo. U 17 sati kroz selo prolazi redovna milicija, na čijem je čelu bio komandant milicije Milomir Milošević, sugrađanin. U koloni je bilo još pet kola s maskiranim civilima, rezervistima. Sve na koje su naišli na putu, na njivama i u vrhu sela, vodili su ispred sebe. Tog dana rano ujutro prema selu Zalhovi, prošla je grupa rezervista koji se nisu vratili - pretpostavlja se da su već tada opkolili selo.
Kupeći mještane s njiva, psovali su muslimansku majku, pretresajući kuće. Moj otac i brat krenuli su prema šumi. Majka, sestre i ja otišle smo u amidžinu kuću. Amidža je pokušao bježati prema Jadru, pucali su za njim, stigli ga i vratili pred kuću gurajući ga kundakom. Pred kućom je bilo dosta familije: tri strine, nana i sva djeca. Pitali su za oružje. Rečeno je da nemaju.
Amidža je uzeo cigaretu da zapali, hrabreći nas da nam se neće ništa desiti. Cigaretu nije ni zapalio - ubio ga je Jankovića brat. Kad smo zavrištale, osuli su rafale po nama, tako da smo mi utrčale u kuću, legli po podu, meci su probijali zidove. Sat vremena nismo smjeli izaći iz kuće. Pogledaći kroz prozor, vidjela sam da su mi ubili i drugog amidžu. Ova je sve bilo gotovo za 15 minuta. Ubijeno je 105 članova porodice tog sela a među njima 85 ih je bilo iz porodice Hodžić, što žena što muškaraca. Na zapomaganje žene iz tog sela koja je preživjela masakr, izašle smo napolje, i na putu ugledali leševe ubijenog naroda tog sela. Prema vrhu sela smo krenule i na putu sam našla svoga brata od 15 godina sa još 150 leševa; među njima oca od 38 godina, i trojica amidža (35, 30, 29). Moj dedo je poginuo uzimajući abdest u svojoj kući. Imao je 65 godina.
U opštoj panici same nismo znale što dalje da se radi, jer su se u daljini još uvijek čuli pucnji. Odlučili smo sa preživjelim mladićem krenuti prema muslimanskom selu Gradina. Kamionom smo krenuli, ističući bijelu krpu kao znak predaje. Stanovnice sela Podbirač su se sladile našoj muki praveći se da ništa ne vide, pa stigavši u Gradinu, krile smo se tri dana i tri noći po šumi. Nana nam je ostala u selu, kad je vidjela da je izgubila pet sinova, muža, djevera, dva djeverova sina, unuku i ostalu rodbinu. Treći dan nas je našla na Gradini, gdje je stigla pješice, sama. Pratila nas je glad, kiša, pucnjava... Onda smo se predale četničkom kriznom štabu u Vlasenici. Tu su nas uvjeravali da se vratimo u selo, praveći se da ništa ne znaju i da su taj masakr napravile zelene beretke. Jedva su nam dali autobus do sela Luke. S nama je išla i njihova pratnja koja nam je dala potvrdu da možemo napustiti selo i grad. U autobus su unišla osmorica iz belih orlova, kao pratnja, uz držanje oružja na gotovs. U Lukama su htjeli vratiti našeg komšiju čiji je sin poginuo. Pustili su ga tek kad im je taj čovjek rekao gdje mu u kući stoje njemačke marke. Vozile smo se 17 kilometara, do Kladnja, gdje su nas prihvatili iz Crvenog križa. Izašavši iz autobusa, rekli su nam da idemo po bijeloj traci. To su ustvari bile mine koje su oni postavili da bi nas pobili. U Kladnju smo bile 10 dana. Zatim smo otišle u Živinice, pa u Zagreb. Mjesec i po smo bile u džamiji gdje su nam obećavali pronaći smještaj - kuću. Dobili smo dosta pomoći, posebno naša porodica, u paketima, odjeći, posteljini i u novcu -ali ništa nam od toga nije uručeno.
Zagreb, 23. VII. 1992.


SVE JE NESTALO ZA  JEDAN SAT
Ispovijest majke dvoje malodobne djece iz Vlasenice

Svi događaji u Vlasenici potekli su od priznavanja suverene Bosne i Hercegovine. 21. IV. 1992. godine okupirana je Vlasenica od strane četnika i komšija Srba s kojima smo oduvijek živjeli u istoj ulici i u istom gradu. U tri sata ujutro (subota), pošla sam na posao ništa ne sluteći.
Komšija, Srbin, držeti pušku u ruci, stajao je ispred zgrade s kojim sam do jučer sjedila, jela i pila. Rekao mi je: "Vrati se, od posla danas nema ništa." Pitala sam ga: "Što je komšija?" Osmjehujući se, kazao je: " Eto kono i to se desilo." Vratila sam se u kuću, probudila djecu i rekla im: "Djeco, danas nema ništa od škole."
Od tog dana počinju strahote za muslimanski narod. Oko 9 sati naišao je golf, vlasništvo SUP-a, u kojem je sjedio imam s dvojicom milicionera s megafonima. Obavještavao je da Muslimani predaju oružje, da im se neće ništa desiti. Tako je narod pohitao u SUP i ispred robne kuće predavao svoje oružje, i ono s dozvolom i ono bez dozvole.
Imam Munib Ahmetović je još jednom prolaskom kroz Vlasenicu molio narod da to učini. Poslije ih je zvao da dođu u džamiju na tevhid. Međutim, od naroda se niko nije odazvao, jer smo vidjeli da mu je upereno oružje u lice.
Nakon dan-dva saznali smo da su hodžu negdje odveli, da su mu sav stan potpuno opljačkali i auto pretresli. Što se s hodžom dalje zbivalo, ne znam.
Počeli su odvoditi muškarce koji su bili uključeni u Stranku demokratske akcije. Njima se više ne zna ni za kakav trag. Nakon njih su započeli s odvođenjem sposobnijih muškaraca. Tukli su ih do iznemoglosti. Oni više, nakon takva prebijanja, nisu sposobni za život.
Poslije okupacije Vlasenice, stacionirali su se na svim značajnijim punktovima u gradu i pred svim radnim organizacijama. Preko lica su im najčešće navučene najlon čarape, da ih ne bismo prepoznali. Budući da smo skupa rasli, valjda im je bilo neprijatno pogledati u oči. To su bili Srbi koji su svu vlast u Vlasenici držali u svojim rukama: sada su vođe četnicima. Goran Viškovic, vozač, Jokić Danilo, Zoran Jovanović, Zoran Stupar, Manojlo Nikolić, Milovan Mijić, Savo Bačić, Zvonko Bajagić, Milenko Đurić, Duško Đurić, Marko Lošić, Nikola Lošić, Branko Jolović, Nešo Vukotić, Aleksandar Đurić, Elvis Đurić (majka posljednje dvojice mladića je Muslimanka, Begajeta), Rade Bjelanović, načelnik SUP-a Vlasenica, Rajko Dukić, načelnik Kriznog štaba, Dostana Drmonjic...
Po okupaciji, kretanje je bilo ograničeno - samo uz propusnicu SDS. Čak se i u njivu bez dozvole nije moglo otići. Kontrola je bila na svakom koraku. Noću smo, pred spavanje, podupirali vrata da bismo čuli ako krenu prema kući. Tako bismo se bar izbudili. Noću smo rano gasili svjetla da ne bi znali jesmo li tu. Imam kćerku od 17 godina koja nije smjela izaći iz kuće. Željeli smo da misle kako je negdje otputovala. To je trajalo 21 dan, to skrivanje, a sve od straha od silovanja svog djeteta. Po Vlasenici su već vršljali četnici iz Srbije i Crne Gore. Djevojka je već bila na granici nervnog sloma. Plakala, govorila - 'Do kada će sve ova trajati!' Što sam joj mogla odgovoriti? I sama sam već počela piti apaurine da bih se bar malo smirila, da kći ne primijeti proživljavanja kroz koja i ja prolazim. Drugo me dijete česta pitalo, videći valjda da srpska djeca slobodno provode svoju mladost: "Mama, zašto nisam i ja Srbin?" Nisam mu znala odgovoriti.
Na poslu sam doživljavala razne neprijatnosti i provokacije samo zato što sam Muslimanka. Svi su govorili: 'Hoćete suverenu Bosnu - a mi hoćemo Srbiju.' Na poslu sam bila manja od makova zrna. Nisam smjela odgovarati ni na kakve provokacije. Nazivali su me i ustaškinjom, pa sam zbog tih silnih provokacija napustila posao. Ipak, među tim zlikovcima ima i dobrih ljudi. Srbin komšija mi je jednostavno rekao: 'Sto čekaš, bježi! Ako danas ne napustiš grad, gotovi ste. Ja te ne mogu ubiti, ali će mene ubiti drugi.'
Nazvala sam braću i roditelje da se spreme i da bježimo. Otišle smo po propusnice koje je izdavao Milenko Stanić. Pisalo je samo Propusnica za Tuzlu. Rekao nam je: 'To je vaše drugo ognjište.' Čekajući propusnicu, prišao mi je neki Srbin i rekao: 'Idite Aliji i jedite zelje - to vam je on sve dao.'
Propusnice je čekalo jedno 5.000 žena s djecom, jer je to bio zadnji dan do kada su Muslimani ultimativno morali napustiti Vlasenicu. Oni koji su ostali, odvedeni su u logore, u Sušicu. Tu su bili 3-4 dana bez hrane i vade, bilo je djece, djevojaka. Kasnije za njihove sudbine više ništa nismo saznale. Do mog odlaska iz najmilijeg mi grada, došla sam u kuću i pogledala u djecu i po stvarima razmišljajući što da ponesem. Kućila sam se 22 godine, da bi to sve nestalo možda za samo jedan sat ili jedan dan.
Rekla sam djeci: 'Kupite svoj veš i po dvije majice.' Počeli su plakati, a onda, s njima, i ja. Vrištala sam, nisam se mogla zaustaviti. Pala sam u nesvijest. Djeca su se još više prepala, jer im nisam odmah rekla što je zapravo u pitanju. Kad sam došla k sebi i rekla djeci da moramo bježati, dijete je htjelo sakriti video, jer smo imali dosta snimaka svoje porodice i djece. Rekla sam: 'Nemamo gdje to sakriti'. Spakovali smo sve to u dvije torbe (garderoba), a ono je sve ostalo. Krećući prema Kladnju, bila je kolona sigurno s više od 100 vozila. Izvršili su pretres svih vozila komšije Srbi. Poslije su izdvajali sve sposobne muškarce, i jednostavno ih nisu puštali dalje.
Evo, to je samo dio svjedočenja, jer više nemam snage ni za što.

(Kraj u sljedećem nastavku)

1 komentar:

  1. Sto se tice Zvornika mogu istaci iz pouzdanih izvora koje mi je od tetke sin dao.Otac Hrvat majka Muslimanka, bio je branitelj Zvornika.Potjernicu su Arkanovci raspisali za njim,a da je takvih bilo vise manje bi stradali civili.Inace Zvornik je bio vecinski dio stanovnistva, Muslimani i od toga mjesani brakova 70 posto.Jedan od cetnickih starajesina da bih se napravio vazan pustio je neznajuci reportera koji je snimao.Auto je plivalo u krvi.Od benziske punpe ka Gradskoj kapiji sradali su ljudi ni krivi ni duzni izmedju njih je bio i Izet veterinar Asima Juzbasica prvi rodjak.U toj grupi ubilu su Nadu, zenu staru koja je bila uz muslimanske komsije.I dan danas se krije kako su je ubili glava je bila smrskana.Od doktora rahmetli Nedziba Jahica svastika i jos 39 uglavnom zena je preklano za samo jednu noc.Doktor Jelkic je maltretiran i tjeran da izvuce arkanovce sa Kule Grada.Tjela ubijenih civila je Milan gluhac na kamione stavljao i nije on iz Karakaja vec iz M.Zvornika.Kako je radio tako je i prosao.Da bi se spasio Kozluk i Sepak licno Banjanovic je doveo Arkanovce u Zvornik i branitelji se nisu nadali da od Karakaja ce ih napasti.Nauruzanja nije bilo i prepustani su na nemilost od Divica gdje su silovali i drzali u Dzamiji zene do Hrida, Zamlaza, Grobnica Bajru prema Kuli nisu mogli prici arkanovci.Zivi su branioci Zvornika ne svi nazalost, ali niko ne zeli pricati o tome.Da je Zvornik i imao oruzje koje je trebalo da se uputi jer tu se brani BiH na garnici.Mozda ako nista vise civili nebi stradali i zlostavljani od cetnika koji su sirili smrad i izivljavali se.Tolika silovanja, sta uradise Buljubasicu zvani Bubica sa glinice,Karaosmanovica sva 4 brata zvijeri rastrgase.Ostalo je civilnog stanovnistva i bilo je tesko izvuci, ali uvjek se nadje neko ko nije istomisljenik iako prpada tom narodu da pomogne.Nemogu vise pisati ocito se vracam u te dane zla i pokolja.Kujundjic mjesani brak direktor skole srednje ubijen, lezi ispred robne kuce.Postoje ljudi koji znaju ko je vodio sa kapom na glavi (Musliman ) gdje koja kuca bogata izdajica i objesio se u Austriji. Inace to je bio Grad bas bogat.Zvornik je plivao u krvi to je bilo preneseno i na televiziji BG.U nastavcima. Postoje kasete snimljene ocito se nisu nadali da ce to neko preuzeti i imati kao dokaz.Pravo zbivanje samo mogu pricati oni koji su prosli pakao, stigli i do Srebrenice .Nikakvih zelenih beretki nije bilo, ali nije nista vise od par snajpera dobro obucenih ,ali nedovoljno i sacmara .Nazalost Zvornik je stradao i okolna sela .Ko je Zvornik prepustio da se sam stiti od zvjeri bez pomoci osim korpusa koji stigao od Zivinica da izvuce Branioca sto je ostalo .Inace Imsirovic Gordana je ziva gdje boravineznam tako sam saznala.otac Musliman majka Srpkinja njen poziv "OMLADINO BRANITE SVOJ GRAD" i sad mi zvuci u usima.Oni koji su Grad prepustili i prodali nek nikad mira nemaju kao i oni koji pokolj napravise .Svim zrtvama genocida vjecan mir i Dzenetske Basce da im podari Dragi Allah dz.s

    OdgovoriIzbriši