21. ruj 2011.

SVJETLO TURSKE KNJIGE














Istanbul, u rani sabah




U blistavo opremljenoj knjižari u blizini istanbulskog trga Taksim, tražeći najpoznatiju i najprevođeniju knjigu velikog turskog književnika Kemala Yaşara Ince Memet (u nas je objavljena u sarajevskoj “Svjetlosti” 1966., u prijevodu Nedima Filipovića i Ešrefa Kovačevića,  pod naslovom Pobunjenik sa Torosa, što predstavlja samo njezin prvi dio), mlada liječnica Nermin Yenerer, koju sam želio iznenaditi Yasarovim djelom, skrenu mi pažnju prema polici s romanom netom umrlog Meše Selimovića, Derviş ve Olum – Derviš i smrt.
Izlazimo, zadovoljni, “noseći” dva čuvena pisca pod pazuhom.
Pričam Nermin da sam jučer upoznao njezina pisca iz lektire. Smijući se, vadim iz torbe prijevod njegove knjižice Legenda o Araratu. Ali, to nije sve, kažem. Pokazujem joj prvu stranicu romančića objelodanjena u Pristini: na njoj je čovjek koji je više od jednog desetljeća kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, ispisao: “Bratu Ibrahimu Kajanu, s poštovanjem, Yasar Kemal, 4. 8. 1982., Istanbul”...



Yašar Kemal, svjetsko književno ime
Sjedili smo u Knjižari Kemala Karatekina, Smaila i ja, a tu sam zatekao i urednika prištinskog turskog lista Tan, gospodina Nevzata Hüdaverdija, kad je u prostor pun mira, banuo Kemal Yaşar! Karatekinova knjižara i urednička kancelarija, vjerovatno je među najpopularnijim sobicama u cijelom književnom i kulturnom Istanbulu, za trenutak se ispuni smijehom i vedrinom.
Upoznajemo se. Yaşar govori kroz smijeh da mu je drago, da u dva dana upoznaje dvojicu južnjaka, da je, eto, jučer razgovarao s književnikom Momom Dimićem, dao mu je i intervju za NIN... Prije nego što sam i sam poželio izreći sličnu želju, Kemal Yaşar me pozva da s obitelji dođem na ručak, “recimo u srijedu, ako ste još u Istanbulu...”
Nevjerovatna spontanost Yaşarova, ostavlja vas bez daha.
Tek što ste počeli razgovarati, već ste na ti, a da to niko nije ni primjetio.
Naš domaćin, Karatekin, ekskluzivni  je izdavač svih djela svog imenjaka. On mi pokazuje golemi ormar iza svojih leđa, pokazuje knjige koje se vide iza stakla, pa kaže:
"Ova dva reda, to su sve Yaşarove knjige na stranim jezicima. Mada nisam potpuno siguran, u svijetu je objavljeno oko 180 izdanja njegovih romana, na trideset jezika. On je trenutačno zaista bez premca – najprevođeniji je turski autor. Što se mene tiče, ja imam s njim ugovor da je “dužan” svake godine donijeti po jedan rukopis romana, po mogućnosti malo debljeg, da, brate, ljudi imaju što čitati!" – kaže i smije se vedro, poput dječaka.
Yaşar Kemal je rođen u selu Hamite (pravo mu je ime Kemal Sadik Gökceli), godine 1922. Obitelj mu je bila vrlo siromašna, pa je školu napustio u posljednjem razredu osmoljetke. Kao dječak radio je sve poljske poslove, radio je kao zidar, obućar, pisar. Međutim, nikada knjigu nije ispuštao iz ruku: čitao je sve do čega je dolazio. Tada je naučio veliki broj narodnih pjesama, zapamtio napamet niz dugačkih epova (“koji su se pjevali i po četrnaest dana” – domeće u razgovoru), legendi i mitova.
U sedamnaestoj godini života je objavio prvu knjigu – svoje pjesme koje su toliko apsorbirale duh pučkog govora i gotovo se uopće nisu razlikovale od narodne baštine. Potom je objavio u dvije knjige blago koje je prikupio putujući selima u potrazi za poslom, knjige usmenih balada, nabrajalica i pošalica.
Od godine 1951. živi u Istanbulu, i godišnje štampa po jednu knjigu proze – novinarskih zapisa i reportaža, pripovijedaka ili romana, obrađenih legendi ili romansiranih bajki.
Neosporni glas velikog pisca stekao je romanom Ince Memet, koji je objelodanio 1955. godine i koji se od tada objavljuje svake godine u Turskoj, ali i u prijevodima – u inozemstvu. Roman mu je donio najveće domaće priznanje, nagradu lista Varlik, a zbog njega je, najvjerovatnije, i stavljen na listu mogućih sretnika koji bi mogli dobiti i Nobela!
Bibliografija Kemala Yaşara je izuzetno bogata, pa ćemo zabilježiti samo najglasovitije naslove koje je objavio. To su svakako Orta direk (Stožer na gumnu, 1960.), Yer Demir Gök Bakir (Zemlja željezo, nebo bakar, 1963.), Olmaz Otu (Besmrtna trava, 1969), pa II. dio romana Ince Memet (a u kasnijim godinama će se pojaviti još dva dijela) – te niz drugih romana i zbirki pripovijedaka!
Što je to u djelu Kemala Yaşara da tako silovito privlači najširu čitateljsku publiku, što je tako magnetizira i što joj to tako čudesno usađuje ljubav u srce za Kemalovu riječ?
Yaşar kaže: "To je istina kakva je bila i kakva je mogla biti. I to je zato što je život čudo."
Kemal kaže: "Kad god se osjetio slab ili na gubitku, čovjek je tražio utočište u svijetu snova i nada. Ta je potreba ravna onoj za jelom ili počinkom."
Momi je Dimoću kazao: "Pogledajte, arapski snovi o raju su sve samo zelenilo i potoci. U središnjoj Anadoliji, Kapadokiji, narod od postanka nije se imao čim ni da  ogrijati, ni čime rastjerati mrak oko sebe. To je visoka stepa bez ulja i drveta. Mračno je čim sunce zađe. Mrak je trajno držao ljude u strahu. I sve legende koje sam sakupio u tim krajevima, govore o svjetlosti. Traže se natprirodne svjetlosti – a ono što se traži, to se i nalazi."
A onda je nastavio ovako:
- Svakako, legende i mitovi neosporno imaju uporište u materijalnom životu. Često navodim ovaj primjer, pa ću ga i tebi, Ibrahime, ispričati, jer sam mu živim svjedokom. U našem je selu bio neki Ali, koji se proglasio “savršenim čovjekom”, dakle evlijom, kako kažemo mi muslimani. I svaka mu je kuća nudila gostoprimstvo, bar na jednu noć. Najbolji dušek je steran za njega. Ako bi samo nekog preskočio, drugi je protestirao: “Prigrabili ste našeg evliju za sebe!” Ali se trudio, sa svoje je strane doista bio pažljiv, i svakog je želio počastiti svojom “svetošću”.
Zapravo – što se dešavalo: selo je skapavalo od suše kakva nije zadesila taj kraj više od dvadest godina! Sve je nestajalo: povrtnjaci su izgorjeli, stoka je počela lipsavati. A Ali je išao od kuće do kuće.
I kad je posjetio i posljednjeg domaćina, nebo se otvorilo, počelo je lijevati kao iz kabla! I danas se ljudi prisjećaju pa kažu da od tog ljeta godine 1933. nije pala obilnija kiša.
Usjevi se povratiše i rodiše kao nikad prije.
Berbe – da se priča o njima.
Trava do pojasa.
A Ali? – Alija, našeg Božjeg posrednika, ne samo da su svi zaboravili, nego su ga čak istjerali i iz svojih šupa i štala!
Seoska su dječurlija trčala za njim pjevajući mu rugalice u kojima se rimuje “svetac” i “guzica”. Odrasli su se smijali, odrasli koji su mu do jučer ljubili stopala moleći za kišu.
Kiša je pala.
Svetačka aura je nestala.

U Sjećanjima Meše Selimovića ima jedno mjesto kad se slavni pisac prusjeća zala koje su mu nanijeli baš oni kojima je najviše pomogao u životu, pa kaže ovako nekako: “Pa kako ti nikaka ne mogu vratiti ono dobro koje si im podario, gledaju da ti svakako vrate – barem nekim zlom!”
Dobro koje je Ali darovao selu, bilo je baš takvo, bez  usporedbe, bez uzvratnog poklona koji bi se mogao dati za uzdarje dobrom čovjeku. Zašto tada čovjek postaje zločest? Zašto uzvraća – zlom?!
Seljaci su Aliju oduzeli posao seoskog pastira.
A onda su ga, jednoga jutra, pronašli u jarku, na izlasku iz sela, mrtvoga.
Ubio se.
Tako je, oslanjajući se jednim dijelom na ovu činjenicu, nastao Yaşarov potresni, obimni roman, Zemlja željezo, nebo bakar.

Bajke
Yaşar Kemal je samo potvrdio da ništa nije toliko fantastično, potresno i uzbudljivo – koliko je to sami ljudski život.
Sva iskustva o kojima pripovijeda usmena i pisana književnost, sve je to jedna golema čežnja za blagošću, sve su te riječi stvorene u težnji da se popravi čovjek – da se njegova pravda napokon pronađe i da mu se vrati cijela i lijepa, u prapočetku kakva je bila.
Sveti ljudi – savršeni ljudi postoje i pojavljuju se u gustim, vunenim vremenima.

A upoznavati jedan narod, opisivati njegovo bilo i vlastitom dušom slutiti njegovu dušu, može se samo naklonošću prema samom cilju: nema drugog cilja potrage osim ljudskog cilja, pa nema dakle u tom cilju ništa i nikog – osim samog tragača!
Čovjekova žudnja za prepoznavanjem je velika, a kako vrijeme odmiče, i kako smo sve usamljeniji, žudnja postaje veća od samog cilja, postaje užas i razaranje – prije nego što se i krenulo u potragu.
Turske su bajke diktat narodnog jezgra, same biti turske povijesti.
U njima nema nepravednih sukoba, niti se može desiti da pobijedi zlo.
U turskim bajkama treći je carević izigrana stranka, ali, on će jedini od braće donijeti lijek ocu, poništavajući sve prepreke koje ljudsko biće nije kadro samo svladati.
U turskim bajkama glavni junak mnogo stradava, ali je on jedini koji će pobijediti.
U turskim bajkama sve pomaže pravičnom da dosegne pravdu: krilati konji, konji koji govore, dobroćudne vile, zmajevi – pa i neobični likovi koje ne susrećemo u drugim bajkama: žena- divljakinja!
Zar ima većeg blaga od pravičnosti?
I većeg blaga od zdravlja?
Schiller je s pravom rekao da bajka krije dublju istinu od svih povijesnih istina: Povjesnice se pišu “za usmjeravanje” dnevne politike, a historija skrivena u bajkama, diktat je čovjekove božanske prirode.
Turske bajke nose u sebi, u svom sadržaju i u leksičkim oblicima koji ih sastavljaju, sjećanje na drevna vremena kad su živjeli negdje iza Altajskih planina, iza Bajkalskog jezera  s plemenima gusto isprepletenih veza: plemena koja povijest zove oguskim ili turkmenskim plemenima.
Ma koliko da su rijeka preplivali, ma koliko novih krajeva osvojili pa napustili, ma koliko stoljeća ispunjavali prostor golemi i dan-današnji, pa i neke oblike života promijenili, drevne religije zaboravili a islam prihvatili – nigdje nije bilo manje promjena nego što je bilo u bajkama upijenim s majčinim mlijekom, u djetinjstvu, u ranoj mladosti svoga naroda.
U turskim predajama, u turskim snovima – nerijetko se spominje vuk, ne bilo koji vuk, nego Sivi Vuk.
Sivi Vuk je totem goleme starosti.
Sivi Vuk ugrađen je u kolektivno sjećanje više suvremenih naroda istog porijekla – Turaka, Azerbejdžanaca, Ujgura, Turkmena... ali i današnjih Mongola koji, ipak, nisu u krugu turkmenskih plemena!
Naime, u turskim se mitovima spominje neko mjesto po imenu Ergenekin. Imenujući mjesto, drevni informator otkriva i vukovo ime – Birtečene. Sadržaj mita kaže da je Eregenekin okružen nepristupačnim brdima, i turski narod,  zbog neke nesreće, nekog udesa koji legenda ostavlja nerasvijetljenim, sudbinski je ukotvljen i onemogućen: gdje su izlazi iz zatvorenog svijeta?
Iznenada, dolazi odgovor!
S planine silazi Sivi Vuk, pokazuje stazu jednom kovaču, pa kovač izvodi turski narod u dolinu.
Narod je spašen, pa se Vuk, poput svakog dobrog duha iznovice vraća gdje mu i jest mjesto: na nepristupačne vrhove planine, odakle “nadgleda” svoj narod.



Knjiga Dede Korkuta
Yaşar Kemal svjedoči da se još uvijek, dan-danas, po selima duboke Anadolije mogu susresti ljudi koji će ti danima i noćima, uz instrument, glazbalo kobuz, kazivati stihovane priče o životnim borbama svojih predaka, o pokretima svoga naroda kroz sekvence vremena koje se, bez datuma, ipak skladno zaokružuju u cjeline snažnih poruka što ih emitiraju ljepota iskaza i iskustvo historije, drukčije bilježene.



Ep drevnih predanja turanskih naroda


Povjesničari književnosti kažu da u Oguz-namama, u XV. stoljeću pronađenu rukopisu, prepoznaju najstariji zapis koji u obliku skupa epskih pjesama koje na umjetnički način transponiraju drevna predanja više bliskih turskih plemena predvođenih kraljem Oguzom, imenom obasjanim svjetlom legende, neporecivim rodonačelnikom Turaka.
U potonjim vremenima dijelovi Oguz-name bit će prepoznati u zabilježenom herojskom eposu čuvenim u svijetu pod naslovom Knjiga Dede Korkuta; Knjiga Dede Korkuta je takve formalne strukture koja nije neobična na Istoku, i raširena je u gotovo svih islamskih književnosti. To je, moglo bi se reći, nadomjestak europskom romanu, budući da čvrstu fabulativnu građu prezentira naracijom proznog oblika a lirske oblike pripovijetke – stihovima epskih metričkih obilježja.
Knjiga Dede Korkuta je vrlo važno, pa i temeljno djelo (ne samo) Turaka (Turske Republike).
Kitabi Dedem Korkut, kako kažu Turci, herojski je ep Oguza, jednog od najvažnijih i najprodornijih plemena turskih naroda – nepobitno je kulturno naslijeđe triju suvremenih naroda turskog jezika – Turkmena, Azerbejdžanaca i Turaka. (u užem slislu, dakle Turaka Turske Republike, izravnih nasljednika Seldžuka i Osmanila, koji su, odvojivši se od “matičnog plemena”, neselili Malu Aziju).
Oguzi se. po predaji, dijele na 24 plemena, dvanaest je desnih a dvanaest lijevih – i svi se spominju u Kitabu Korkutovom. U Knjizi se izravno spominju imena: Kay, Bayindir, Bayat (iz kojeg potječe sam pripovjedač Korkut, a i čuveni divanski turski pjesnik XVI. stoljeća, Fuzuli).
Na Istoku je pjesničko umijeće prisutno od najstabilnijih oblika kolektivnog života, a koliko se pjeničkom umijeću poklanjalo pažnje, uvažavanja i ljubavi, najbolje svjedoči činjenica da su u osobama vođa i vladara nerijetko vrijednosti pjesnika izjednačene s junaštvom na bojištu. Prisjetimo se, za trenutak, kineskih i japanskih careva, sultana u islamskim zemljama; mnogi od njih su od drevnih vremena pa do dana suvremenih javno pokazivali i svoj pjesnički prilog svijetu, svoje nastojanje da ga, po osobnom viđenju, poprave i poljepšaju.
U svih orijentalnih naroda još je jedna zajednička osobina: osobita počast pamćenju zapisanoga i nezapisanoga. Na taj su način sačuvana u “prvobitnom obliku” brojna djela duhovne kulture – od bajki i mitova, do glavnih i obimnih tekstova transcendentalne prirode – kakvi su Kur'an, Rumijeva Mesnevija, brojni hadisi (predaje Božjeg poslanika Muhammeda) i drugi. U tom popisu, svakako su bili i cijeli dijelovi Knjige Dede Korkuta. Narodno pamćenje je, usprkos gustom islamskom situ, zadržalo dakle i niz predislamskih elemenata unutar Korkute pjesničke poruke.
Ta je činjenica vrlo lijepo razvidna u strukturi djela. Na puno mjesta prepoznaje se priroda predislamskog, neobičnog, šamanskog šarma, ali je u onim dijelovima, šavovima koji su razdvojene dijelove učinili nerazdvojivima – utisnut jak liv, snažna energija islamskog nadahnuća! Lice koje pripovijeda, Deda Korkut, okuplja oko svoje osobe, sve rasute i samosvojne “povijesti” plemenskih dogodovština, herojskih epizoda (dvanaest), pa na taj način sintetizira ukupnu “epsku historiju i kulturu Oguza u rasponu od nekoliko stoljeća, počev od X. vijeka”.
Slavoljub Đinđić, neosporno najzaslužniji što je ovo djelo ušlo prijevodom i u našu kulturu (a nakon prijevoda na njemački, ruski, engleski, talijanski – po kraćem, vatikanskom rukopisu – ujedno je i najpozvaniji da svjedoči o toj turskoj duhovnoj avanturi.
“Sadržinu dela čini život naroda i ona pruža detaljnu sliku narodnog i društvenog života, govori o kulturi starih Turaka, o folkloru, kao i o osobama, vrlinama i osećanjima oguskog naroda. U delu se herojski duh obrađuje kao najvrednija i ljudska osobina...
Događaji, kao sam život, odvijaju se vrtoglavom brzinom. Često se jednom rečenicom ili jednom izrekom iskaže vreme od skoro dve decenije...
Prozni delovi Knjige... nimalo ne liče na prozu koju susrećemo u običnim pričama. Rečenice se skladno ređaju, a tečna celina kakve one obrazuju daje utisak posebnog metra. Ponekad je nemoguće odvojiti prozne i stihovane delove...”
Knjiga Dede Korkuta je za Turke ono što je za Grke Odiseja i u istom je redu sa Šahnamom, Kalevalom i Beovulfom.


Yunus Emre
Prva knjiga koju sam kupio u Turskoj, na turskom jeziku, bila je zbirka pjesama Yunusa Emrea, ali se još ne nadam da ću je moći zadugo s razumijevanjem čitati.
Yunus Emre je pravi, istinski začetnik autorske turske književnosti. Narod koji je imao sreću da ima velikog književnika na samom početku, spada u one narode čiji će književnici s čežnjom gledati visoke kriterije koje moraju dosegnuti!



Yunus Emre, očima slikara
Malo se zna o samom pjesniku, osim da je pouzdan autor dvaju djela: Risalet-ün Nushiyye i Divana. Među stihovima prve knjige, zabilježeno je da je rođen 638. godine po hidžri (odnosno 1240.), što se ne smatra pouzdanim podatkom, dok se datum smrti s više sigurnosti utvrđuje u godini 1321. Međutim, zagonetka se povećava i sa samim mjestom ukopa; devet je mjesta koja se prosto natječu da dokažu da je baš u njima sahranjem jedan od najvećih turskih i svjetskih pjesnika. Evo nekih gradova i sela: Karaman, Bursa, Erzerum, Isparta, Konya, Üniye, Sivas...
Yunus Emre je najvjerovatnije pripadao bektašima, derviškoj sljedbi koja je, uz Mevlanijinu bratovštinu, bila najpoznatija po širim, općeljudskim obzorjima, izuzetno tolerantna prema neislamskim vjerskim zajednicama, mističnim redovima koji su njegovali trajne prijateljske debate s kršćanima i drugim “narodima Knjige”.
Yunus Emre je pisao takve stihove i takvim turskim jezikom da je zadivljivao (i već stoljećima uzbuđuje), najšire turske društvene slojeve – od seljaka do učenjaka.
Eva de Vitray Meyerovitch lijepo kaže u svojoj Antologiji sufijske poezije, u kratkoj, jezgrovitoj biljšci, i razlog zbog kojeg je Emre “zauvijek sačuvao ogromnu popularnost usred turskog seljaštva” – jer je, eto, tu “osjetljivost i duboku dušu sam predstavljao”.



Jedno od bezbrojnih izdanja Yunusovih pjesama i divana



Žrtve ljubavi

Dušu svoju mogu izložiti grabežu:
jer sad sam našao Dušu duša;
Robu svoju mogu izložiti grabežu:
što mi sada znači dobit i gubitak?

Sumnje svoje mogu sada izložiti grabežu:
jer sam se odrekao svoga ja,
oslobodio se koprene što mi je zastirala oči,
i postigao sjedinjenost s Prijateljom.1

Jezik svoj mogu izložiti grabežu;
jer lišio sam se svoga ja,
cijelo je carstvo moga bića zaposjeo Prijatelj,
i sada samo On2 govori mojim jezikom.

Palaču svoju mogu izložiti grabežu:
jer skršio sam sve svoje veze,
uzletio sam prema Prijatelju
i sišao u palaču ljubavi.

Lijek svoj mogu izložiti grabežu:
jer, sit dvojstva,
zasitio sam se za stolom Jednosti
i pio vino boli što od prijatelja dođe.

Svijet svoj mogu izložiti grabežu:
jer tek kad me moje biće napusti
Prijatelj mi dolazi
i moje se srce ispunja svjetlošću.

Vrt svoj mogu izložiti grabežu:
jer umoran sam od snova neskončanih,
umoran od zima i ljeta
a našao sam najčudesniji vrt.

Yunus, kakve to slatke riječi izgovaraš,
riječi poput šećera i meda.
Cijelu svoju košnicu mogu izložiti grabežu,
jer nađoh med nad medovima.

U kulturenom svijetu je ime Yunusa Emrea poznato i rječito. U nas ga, nažalost, znaju tek rijetki muslimanski intelektualci, oni koji ga čitaju i izvorniku ili na zapadnim jezicima. Doduše, neke Yunusove ilahije su toliko popularne u Bosni, da je jednostavno dovedeno do paradoksa neznanost njegova imena u onih koji ga izvode. Smail Balić je citirao jedno od takvih u svojoj Kulturi Bošnjaka3, a i sam sam neke uvrstio u zbornik stihova pod sjenkom transcentencije.4


Ovo je davno objavljeno u reviji «15 DANA», Zagreb, ali još ne mogu pronaći bibl. podatke


1 Jedno od 99 Božjih imena
2 On, tj Allah dž.š.
3 Smail Balić: Kultura Bošnjaka, Zagreb - Zenica  1994.
4 (Ibrahim Kajan): Mevludi, ilahije, kaside, Zagreb 1994.

Nema komentara:

Objavi komentar