12. ruj 2011.

DRAMA / KATARINA KOSAČA – POSLJEDNJA VEČERA




Ibrahim Kajan


 
KATARINA KOSAČA – POSLJEDNJA VEČERA




 


Mostarski teatar mladih
Mostar, 2003/2004.

Režija: Sejo Đulić - Tanja Miletić - Oručević


SARTR

Sarajevski Ratni Teatar

SARAJEVO, 2005/2008

 Režija

Gradimir Gojer



Nagrada
ZLATNO PERO
Za najbolji domaći dramski tekst
u izvođenju Mostarskog teatra mladih na 20. susretima pozorišta BiH u Brčkom 2003.

Nagrada za najbolji bosanskohercegovački dramski tekst

na Festivalu bosanskohercegovačke drame , u izvođenju Sarajevskog ratnog teatra "SARTR" Sarajevo

u Zenici 2005.



L I K O V I


 

KATARINA VUKČIĆ KOSAČA

pojavljuje se u tri lika:
kao bosanska kraljica u dobi od 54 godine
kao neudata djevojka u dobi od 23 godine
kao djevojčica Katarina u dobi od 8 godina

 

PAULA

dvorkinja, djevojka u dobi od 30-ak godina

GENERAL DON FRANCISKO
Dominikanac, 65 godina

STJEPAN VUKČIĆ KOSAČA

Herceg od Svetog Save, 40 godina

GOSTO

dvorjanin na dvoru Hercega Stjepana, 25 godina

MRAVAC

glumac, 20-godišnjak

MARA TOMAŠEVIĆ

kraljica bosanska, 17 godina







PROLOG



KATARININA MOLITVA

NOĆ JE SPOJILA ZEMLJU I NEBO. GOLEMI, OKRUGLI MJESEC. POD NJEGOVIM SREBRNIM SNOPOM - KRALJICA KATARINA, PODIŽUĆI LICE, POČINJE TIHO I DRHTAVO SVOJU MOLITVENU PJESMU.

NESRITNA LUNO, NESRITNA
BLJESNI NA NEBU SREBRENA
RAZVID' NAM PUTE NEVOLJNE
I NAS NA NJIMA, PROGNANE
I NAS NA NJIMA, PROGNANE

NESRITNA LUNO, VIDJE LI
AŽDAHE SILNE POHARE
KRALJA SU MOGA ZGAZILI
DICU MI, LUNO, UKRALI
DVORI SU, LUNO, KRVAVI

SAMA SI, LUNO, NA NEBU
SAMA SAM, LUNO, U BOSNI
UZMI ME SESTRO TI K SEBI
BOGU ME DRAGOM PRIMAKNI
BOGU ME DRAGOM PRIMAKNI

 

 

SCENA PRVA


GOTOVO NA RAMPI, LIJEVO: STOL I DVIJE STOLICE. NA SREDIŠNJEM ZIDU IKONICA: MAJKA S DJETETOM. ISPOD IKONICE JE NEVELIKA, LIJEPA, REZBARENA, BOSANSKA ŠKRINJA SA VIDLJIVIM, ALI NENAMETLJIVIM GRBOVIMA KOSAČA I KRALJEVINE BOSANSKE. NA ŠKRINJI JE TROROGI SVIJEĆNJAK. LIJEVI ZID JE PREKRIVEN ZAVJESOM, DIJELOM PREKRIVA I ULAZNA VRATA. SCENOM DOMINIRA DUGAČKI STOL, NA SREDINI JE STOJEĆI, ZLATNI KRIŽ. SAKRALNI, GLAZBENI MOTIV... PROSTROM SE KREĆU KRALJICA KATARINA I DRŪGA PAULA. KATARINA PORAVNAVA MALO UKOŠENU SLIKU NA ZIDU. NAMJEŠTA ZASTOR. KRALJICA PODIŽE ŠKRINJU NA STOL: SKIDA S RUKE NARUKVICU, PRSTENJE I ODLAŽE IH U ŠKRINJU...

PAULA
Vi opet! Opet podižete! Ne smite ništa podizat, ne mogu vam dokazati! Zašto sam ja ovdi?!

KRALJICA
Paula, pa, ni u tvoju lijepu, bosansku glavu, nešto nikako ne može stati: ti si moja drúga, nisi služavka! Bože moj, da te nema, ne bih imala s kim riječi prozboriti... A nekad se ni s najbližim govoriti ne može, o onom što je unutra, što me razjeda. A i ove me stvarčice... Na sve podsjećaju... Zato ništa ne zaboravljam, kao da se sve desilo prije kojeg hipa, a ne prije toliko godina...

PAULA
 (Stavlja ruke, uz Katarinine, na poklopac otvorene škrinje.) Zatvorite. Spremit ću na čusto mjesto, neću vam ni reći di sam sakrila. Sami sebi rujete po srcu, ali tu nema pomoći... (Pokušava zaklopiti škrinjicu.)

KRALJICA
 (Žustro) Samo tren! Pogledaj! Izronila je… između prstenja, ogrlica i tih čudnih džindžuvica iz dana… kad sam bila sretna! Otkuda? (Ozarena) Paula! Rukavica! Isplela sam joj je, sama, imala je tako malu ruku! Bila je nježna, bojala sam se za nju, bila je providna, baš... Baš poput leptira! Zjenice mojih očiju... Vjeruj mi Paula, da sam onda znala sve bih učinila! Da budem zajedno s njom, i sa sinom... Jer, sve drugo je postalo besmisleno…

PAULA
 (Dohvaća rukavicu, nježno, kao da će se razbiti.) Čekat ćemo je, mora nam se jedanput, s bratom svojim, vratiti! U Boga dragoga milosti išćem, samo da to dočekam pa da umrem smirena...

KRALJICA
Čekat ćemo... A što to mi čekamo? Znaš li koja je ovo godina? Tisuću četiri stotine sedamdeset i osma. Znaš li koliko je godina prošlo, od onda? Petnaest! Vani je svijet koji više ne zna ni da postojimo! Koliko smo klečale i puzale na koljenima po kamenju? Koliko još treba klečati i puzati?! (Vadi jednu po jednu stvar iz škrinje redajući ih po stolju: nakit, povelje... - mač!)

PAULA
Sklonite to! (…) Strpimo se još malo, doći će vrijeme... Pa vidio je Bog Milostivi... Sklonite, i zidovi imaju oči i uši! Ne gubite nadu, oči moje, sultan ih drži zarobljene, ali ih zasigurno nije pogubio... Ni princa, Šimuna, ni prelipu princezu, dite moje, mrvicu moju…


KRALJICA
Reci ću ti, dobra Paulo: ja sam svaku nadu izgubila... Držim se o nit, o ova slova ispisana po maču, u ovu posvetu mome voljenom, i meni. A znam, i ovo je, opet, lažna nada... Ovaj dar... (Čitajući s mača.) ''Svjetlosti od rubina, kralju bosanskome Stjepanu Tomašu, pobratimu, i kraljici, ljepšoj od sjaja jutarnjega, Katarini, posestrimi''...

PAULA
Sklonite ga, molim vas! Znate li koga čekamo, samo što nije došao! (Počne žurno spremati nakit i povelje u škrinju.) Dajte taj mač! Koliko nam je nesrića donio! Sultan! Zbog njega je kralj glavu izgubio! Mehmed-han! Sve zlo nam je došlo od njega! On nas je, taj nečastivi, najposlije, iz zemlje prognao... Kraljice, milena, ustanite, priberite se. On samo što nije došao! Pričekajmo ga, budimo još malo strpljive... Bar smo nas dvije naučile čekati.

KRALJICA
Baš tako bî. Sultanu je uredno plaćao danak, mač bi uobičajen darak, ali ga velmože optužiše da šuruje i da se nevjernim Turkom brati… Pa ubiše moga kralja, pa sve nizbrdo krenu… Pa kralja izabraše, a mog Sigismunda, mog Šimuna, kao da Bog nije ni dao! A mi čekamo, sve jednako misleć, kao da smo se jučer rodile: Pomoći će dobri ljudi! Bogati jedva čekaju da nam dukate posude za otkup djece nesretne! A onda, u onom smutnom vremenu, jesam, gledala sam da glavice svoje spasu… Da, da! Nema, draga, više ništa. Zaista, morat ćemo sebi odgovoriti, ako nikom drugom, što mi više  čekamo? Niko više neće doći... Neće doći, Paula, čak ni glas... Tako mi nešto neko govori. Zaista, tako mi jasno neko govori: nemate više rašta čekati.

PAULA
Obje smo, milena, oslabile, postale smo malodušne: više ne vjerujemo nikome... Eto! Ne vjerujemo više ni samima sebi. Ali, ipak, nije sve izgubljeno....

KRALJICA
 (Okrenuta prozoru.). Neretva i dalje teče kroz tvoje Drijevi, kroz vrata bosanska, a njojzi na obali - tvoji bili dvori, Mirkovića plemenitih!

PAULA
Ma posli ćemo, draga kraljice, samo kad gost ode, cijelu ćemo noć pričati, sve do zore...

Odjeknu tri odvojena mukla udarca drveta po drvetu. Paula hitro, gotovo trčeći izlazi iz sobe.
Katarina prilazi vratima dodirujući prstima ogrlicu. Poput srne je, puna blagosti.

PAULA
 (Dotrčavši, uplašena.) Došao je! General je prid vratima!

KRALJICA
Smiri se, ne razumijem zašto se plašiš… To je sveti čovjek. Budi ljubazna, uvedi ga.

PAULA
Pazite... Sinoćnji me san ispunio jezom, molim vas, pazite na svoje riči, pripazite što govorite.

KRALJICA
Paula! Ma kad su se svi snovi ispunjavali!? To je dobročinitelj naš, što bismo mi bez njega?

PAULA
 (Grli Kraljicu vrlo uplašena.) Istina je kraljice, ali moji snovi… Vi znadete moje snove… Pas u snu... Držao je baklju u zubima… Baklja se ugasila… Jer je psu navrla pjena iz čeljusti…

KRALJICA
 (Prekida je nestrpljivo i odgurujući je nježno joj pridržava ramena.) Sad se lijepo priberi. Priberi se, milena! (Smije se glasno i gotovo veselo.) Pas za zubljom među zubima?! Sanjala si simbol tog reda Božjih propovjednika, Psa sa zubljom… Dominikanac. Strah nikako iz tebe da izađe, koliko li si ga se nagledala u Bosni. Draga moja Paula… A sad pođi pred uzoritog gospodina…

GENERAL
 (Nasmijan, raširenih ruku, zastao na vratima.) Hvaljen Isus i Marija, visosti, draga, milostiva kraljice…

KRALJICA
Slava njihova na vijeke, amen!

GENERAL
 (Razgleda prostor.) Ovo je dakle vaše čuveno rimsko skrovište! Kakva ugodna jednostavnost! Na zidu ikonica, pod njom misna svjećica. Zaista, skromnost jeste vrlina snažnoga duha. A Rimljani koji su uvijek žudjeli za raskošću, skovali su brojne mudre sentence o jednostavnom. I ne samo mudre, plemenita gospođo, nego nadasve lijepe i istinite. "Lijepo je u jednostavnom i skromnom! Malo je često veliko!" Itd, itd. (Promatra križ.) Krasan primjerak! Ugarski majstori?

KRALJICA
Iz Fojnice darovaše mom pokojnom kralju… (Pauli.) Draga Paula, možda nam možeš ponuditi nešto iz tvoje slavne kuhinje…

GENERAL
 (Pauli) U kuhinji je mladi don Zaro, molim vas, dopratio me, a kod njega je nešto… (Kraljici, smiješeći se.) Nešto baš zgodno za poticanje razgovora. (Dok Paula odlazi, Katarini.) Je li od zlata?

KRALJICA
 (Puna blagosti.) Sve je iz Bosne od zlata, uzoriti generale.

GENERAL
 (Koračajući do stola.) Moglo bi se i ovako reći: sve što je otišlo iz Bosne... od zlata je, a sve što je ostalo - pogano je.

KRALJICA
 (Pognute glave.) Ne budite prestrogi... Ljudi se pred silom saginju... I trpe. Sjetite se što je učinio fra Zvizdović. Zadivio je Osvajača žarom svoje vjere da mu je ispisao List slobode za katolike. Puno je vjernih ostalo… Pa, da priđemo... (Rukom će prema stolu.)

(Paula prilazi Generalu s crnom, kožnom tašnom, odlaže je, slijedom njegova prsta, pored svijećnjaka. Odlazi.)

GENERAL
 (Prilazi prozoru.) Ljetne vreline nesnosne su. Da s Tibra bar malkice ne puše, u Rimu se zaista ne bi moglo izdržati. A ipak, pravi ga Rimljani baš sad ne napuštaju, oni ostaju u gradu, a došljaci i skorojevići odlaze u svoje prigradske vile  - tako olajavaju čak i samoga kardinala Borgiju! – u svoje svilene brloge, da prostite!

KRALJICA
Vrela ljeta možda su vrelija samo u mom zavičaju.

Paula bešumno unosi na golemom poslužavniku ovalni pladanj s prženim ribama, tanjure, jedaći pribor, bokal s bijelim vionom i dvije čaše. Stavlja i raspoređuje po stolu.

GENERAL
 (Promatra.) Pa to je cijela raskošna večera! A zašto, milostiva kraljice, zar sam ja to zaslužio?

KRALJICA
Da nije pastrmki koje ste mi poslali, bila bi samo čaša mlijeka. A sad, kad su se već našle vašom dobrotom, onda sam i ja, sa svoje strane, bar nešto mogla pridodati. Mislim da ovo vino niste bili u prilici kušati: kupica hercegovačkog bijelog, zlatna žilavka, poput sunca, uz ribe iz rimskog bazena… Niste mi ipak odgovorili: Jeste li vi poslali ove divne pastrmke?

GENERAL
(kao zatečen, smijući se) Ja?! Pa to, kao ideja, jest zanimljivo, ali otkud vam baš takva namisao?!

KRALJICA
Paula mi reče: "Ostavio je jedan koji je i prije dolazio." Sada je doduše imao i jednu kratku poruku: "Kraljici, sa sigurna mjesta!" A zar vi, uzoriti, ne predstavljate najsigurnije mjesto u današnjem Rimu?

Paula dovršava serviranje i  potom nalijeva čaše zlatnim vinskim samotokom.

PAULA
Ekselencije!

KRALJICA
Čaše su pune. Želim da vas pozdravim prvi put u mome malom, izbjegličkom domu. Dobro došli, nadasve cijenjeni generale, don Francisko! Nikad vam neću moći dovoljno zahvaliti...

GENERAL
 (Prihvata čašu iz kraljičine ruke.) Da stalno budete među anđelima Gospodnjim! Živjeli i zdravi bili! A sad da vam kažem: to o sigurnom mjestu. (Sjedne za stol.) O sigurnom mjestu, kratko rečeno, pretjerujete. Nije ni inkvizicija ono što se o njoj priča! (Oduševljeno pridiže krajičak stolnjaka.) A što je ovo?! Ovaj krasni, ovaj jedinstveni stolnjak! Ma, molim vas, kakve su ove mustre, nevjerojatne šare, vez poput snoviđenja, pa ovo je uistinu neusporediva tapiserija, umjetničko djelo satkano od same biti nebeske čarolije kojem je mjesto na zidu ove skromne sobe! Vjerujte, nikada nisam vidio nešto tako lijepo! Ne, nemojte mi reći: znam, ovo su mogle izvesti samo vaše vrijedne, zlatne ruke!

KRALJICA
Pretjerujete, uzoriti generale... To je...

GENERAL
 (Ulijeće joj u riječ.) Don Francisko! Don Francisko! Molim, zašto ne bismo bili jednostavni? Ostavimo mi Generala na njegovoj dužnosti. A ja večeras nisam na dužnosti. Došao sam kao prijatelj - prijatelju. Oprostite, prekinuo sam vas...



KRALJICA
To, o stolnjaku. To je jednostavni, domaći, bosanski vez... Motivi iz Bosne. Evo ovo, baš ste se laktom oslonili na njega, to je pejzaž iz Kraljeve Sutiske, tu sam svoju djecu rodila... Ovo su ptice bosanskih šuma, bosanski češljugari, bosanski slavuji puni pjesama, pa jeleni granatih rogova iz naših šuma I zasjenjenih lugova…

GENERAL
 (Smijući se.) Bosanskih! Zaboravili ste reći: bosanskih! Mada ste ovdje - ima li tome već deset godina? - vidim, vi ste svojim duhom potpuno u Bosni, a tijelom u Rimu! Nema više Bosne, kraljice, nema... Izgubili smo Bosnu... (Gotovo za sebe) Ali, Bog najbolje zna! Ljudi smo i nestrpljivi smo, ali je Crkva vječna, i bit će strpljiva i bit će ustrajna. Oprostite, prekinuo sam vas… o stolnjaku, tako poetično pripovijedate o tim prizorima, da ih i ja, koji ih nikada nisam vidio, vidim u duhu, žive i zelene…

KRALJICA
I kad spavam – isto ih takvim vidim, žive, čak ljepše nego što stvarno jesu. Kao kad sanjamo umrle... Ili otete, ili prognane... Što sam ja bez domovine? Tek sad znam što je zavičaj. Što znači biti pored domovine, a ne moći se u nju vratiti. Sad mi je jasna misao o progonstvu osuđivanih rimskih pisaca koji su pisali i govorili da je progonstvo iz domovine najteža kazna živu čovjeku. Jer, što je čovjek bez domovine?... I bez jezika svoje domovine?... Ovo što i ja... Mrtav čovjek.

GENERAL
Ne gubite nadu! Najvažnije je da sačuvate zdravlje... Ali, čuo sam da pobolijevate... Čujem da ste odbili i liječnika, mada sam osobno preporučio... Pa vi plačete!

KRALJICA
 (Odmahne rukom.) Ne opterećujte se, molim vas. Kod žena vam je to tako: kad ih ništa ne boli, žena će reći da je boli glava. Ponekad u sljepoočnicama osjećam strašnu bol, kao zamasi sabljom, a u novije vrijeme i kidanje u želucu. Paula me nasmijava svojim pričama o rimskim trovačicama, pa mi, očito, želi reći da me možda neko truje! Ali to ne smije reći, jer mi sama priređuje najljepšu hranu koju mogu poželjeti... (Opazi da je Paula još u sobi) Paula, draga, hvala, mi ćemo se i sami snaći...

Paula izlazi puna brige.

GENERAL
Samo ti pođi, dijete...

KRALJICA
 (Nastavlja.) Najposlije, što bi mene neko - sada - trovao? Pa ja nemam baš ništa osim krpica i male ostavštine djeci što im je ostalo od oca. Zahvaljujući vama, sa 20 dukata mi se iz Papina fonda plaća stanarina, a vašim trudom ovih mi dana započe pristizati i 100 dukata za ostale troškove! Eto! Uostalom, priče o bolnim koljenima, o astmi - puno kašljem, da svoja pluća razderem - pa sve bi to došlo i s godinama. Pedesetu sam davno napunila… Molim vas, poslužite se!

Glazbeni prijelaz. Kraljica podigne čašu. Kimnu glavama i otpiju po gutljaj. Tek što se Kraljica prihvatinoža i vilice...

GENERAL
Pogledajte, ponio sam sa sobom vašu vrijednu autobiografiju. Preveo ju je s bosanskog na latinski naš bibliotekar, naš Ragužanin, otac Mateo. Kaže da se podosta namučio, neke riječi nikako nije mogao pronaći u svom primjerku hrvatsko-latinskog rječnika... Obilježio je te vaše lokalizme na marginama... Stanak, dažd, mrganj, sij, kami, varda...

KRALJICA
Svakako ću mu pomoći. Mada, moram priznati, i sama počinjem zaboravljati bosanski. Kako ono kažu: naš slatki i slavni - bosanski! A nije ni čudo, ipak sam ja ovdje u posebnom ambijentu i specijalnu tretmanu.

GENERAL
Ma molim vas! Ovdje ste kao kod svoje kuće, kao u svom vlastitu dvoru - kako ono rekoste - Kraljeva Sutiska! Kao u Kraljevoj Sutisci.

KRALJICA
Da mi date cijeli svijet, oduvijek je bilo ono što će zavijeka biti: domovina je domovina, a izbjeglica je izbjeglica. A za mene postoji samo jedna kraljevina: moja Kraljevina Bosna... I u njoj slavna Usora, vrlo Završje, od prkosa Hercegovina, blago Primorje...

GENERAL
 (Pokriva usne čašom.) Bosna! Bila vijekom nevirom okružena i opet zlom nevjerom poharana.

KRALJICA
 (Kao da ga nije čula.) A ovdje, ovo je moj izbor, zahvalna sam svima. No... Autobiografija? Sad se pitam jesam li je trebala napisati...

GENERAL
 (Iznenađen, napet.) Valjda se ne kajete! Mislim, u nju ste ugradili i svoju oporuku, svoj testament, nije valjda da ste se predomislili? (Ustaje od stola i uzima crnu aktovku sa sehare. Zastane i ponovo pogleda križ.) Volio bih ga imati!



KRALJICA
Testament? Mislite na onaj dodatak u kojem, u zlu slučaju, ostavljam ponešto od kraljevske oskudice Pauli, Jurju... Mislila sam da to i nije neki testament... Mada su mi ga, reda radi, parafirali braća franjevci iz samostana Aracoeli, jer sam i njima ostavila u slučaju moje smrti...

GENERAL
Sve je u najboljem redu, visosti. Znam, pročitao sam: Jurju ostavljate tursko odijelo, Mariji haljinu, kćerki nakit, sinu očev mač i krunu... Sinu vlast nad Bosnom ostavljate...

KRALJICA
Ako su živi, voljela bih da imaju nešto od svojih roditelja... Ako se ikada susretnemo...

GENERAL
 (Vrlo hladno.) Kao kršćani? Malo je tu nade... A što se tiče krune i vladarskog plašta, što ako se sin ne osvijesti?... I ne izliječi od kuge islamske?... Što ćemo onda?

KRALJICA
 (Sa zebnjom.) Ostavljam u riznicu Rimskoj crkvi da Sveti Otac s njima raspolaže po svojoj volji... Zar nisam tako napisala?

GENERAL
Tako ste napisali. A to znači: Bosna postaje vlasništvo Rimske crkve...

Kraljica skoči sa stolice. Zgranuta je.

KRALJICA
Ne, uzoriti generale! Ja nemam pravo na to! Kruna, mač, plaš... pa to su predmeti, ali, u slučaju o kojem vi govorite, to nikako ne znači, to mogu potvrditi samo velike vojvode bosanske... (Sjeda.) Velike vojvode bosanske...

GENERAL
 (Odlučno, lupkajući vilicom po rogovima bosanskog jelena.) To je vjerodostojan testament... To je oporuka!  Kakva bosanska gospoda! Pa sam je papa potvrdio krunu kralja bosanskoga, a vašu knjigu, ako vam je već do toga, ja jamčim u ime onoga koji ju je već vidio... I na koga se odnosi jedan redak...

KRALJICA
To ste pokazali Svetom Ocu?! I zar se to može smatrati oporukom?

GENERAL
 (Spustivši glas, umilnije.) Naravno! Evo, pogledajte i sami, donio sam izvornik. Međutim... Milostiva kraljice, zaboravili ste i vi, a i mi, uočiti jedan propust, ni sam ne znam kako se to desilo...

KRALJICA
Nije valjda ništa strašno...

GENERAL
 (Osmjehnut.) Daleko od toga, jednostavno to se svima dešava: zaboravili ste potpisati. Pogle-dajte! Dajte nam pero, molim, odmah potpišite!... Ovo je posljednji list, potpišite, tu, na dnu stranice. Gdje vam je tinta?...

KRALJICA
Pa sve sam vlastitom rukom ispisala, čemu sad i potpis pod vlastoručnim pismom, uzoriti generale don Francisko.

GENERAL
Svejedno, potpis je neophodan. Tko zna, jednoga dana netko že, netko tko neće imati ni truni razbora, postaviti pitanje vašega testamenta, autobiografije, bez potpisa..., molim vas, samo se vi potpišite... Evo, ovdje. Gdje ste rekli da je tinta? Aha, eno je, pored svijećnjaka.

General odlazi i hitro se vraća s perom i tintarnicom.

KRALJICA
 (Držeči guščije pero.) Dajte da i to učinim. Nadam se da više nemam što uraditi.

GENERAL
Ne, ekselencijo, sada je kraj. Sve što ste mogli, uradili ste za Bosnu. Ovo je sada posljednja točka. Ili, kako'no kažu u zemljici Bosni: tačka na "i"! Imate krasan rukopis, vaša milosti! Čak i na dvoru vašega oca, u Blagaju, imali su dobre poznavaoce latinskoga, a u Bobovcu, gdje ste stolovali s vašim pokojnim mužem, Stjepanom Tomašem, kraljem - pisalo se visokim stilom. Da, da, vrlo vješto. Vrlo lijepa slova, krasna vam je rečenica... "Rodila sam se u Blagaju, u tvrdom gradu uzdignutom na vrh brda Huma, 1424. godine, od majke Jelene Balšić, zetske kneginje i oca Stjepana Vukčića Kosače, hercega od Svetog Save." (Za sebe.) Pasjeg heretika. "Na kršćenju, baka mi je dala ime Katarina... Bila sam živa djevojčica, otac bi me podizao na obrubni zid tvrđave i pokazivao svijet koji se zelenio na sve strane"...

Poput kasnog sutona, svjetlo ostaje samo na njima zatekavši ih u "sleđenoj" pozi.



SCENA DRUGA

Obojeno se svjetlo koncentrira na likovima Hercega i Djevojčice Katarine. "Dogurani" su na platformi što je izronila  iza snovitih velova u pozadini.

DJEVOJČICA
Da sam 'tica! Tata, mogu li ja biti 'tičica koja leti?

HERCEG
Naravno, dušo, ti si moja 'tičica!

DJEVOJČICA
Mogu li letiti?

HERCEG
Samo u svojoj sobi! Ovdi, na vrhu brda, naša je kuća, vidiš kako je nebo blizu?

DJEVOJČICA
Tata, zašto je doli sve zeleno?

HERCEG
To je zelena zemlja, a zeleno je ono što raste. K'o što je tebi lipo ime Katarina, tako je ovim brdima i svemu zelenu među njima lipo ime - Humska zemlja.

DJEVOJČICA
Je li to cili svit?

HERCEG
To je naš svit…. Selo Kosor, i Buna. Vrač…

DJEVOJČICA
A nisi mi reko što je još ono... Ono.

HERCEG
Ono je Varda. Na toj je uzvisini jedan kameni stolac...

DJEVOJČICA
Kameni stolac! Ja ne mogu poniti stolac od kamena?

HERCEG
To je stolac samo za mene. Na njemu piše: "Sij kami varda! Či li si bio? Či li si sade? Či li nećeš biti?" Nediljom ja sidnem na nj, opašem svoj kožni remen i redom kažnjavam one koji su bili zločesti... Sve 'vako... (Lupne je nježno dlanom po stražnjici.) Po prknu!

DJEVOJČICA
Ja nisam bila zločesta! (Između smijeha i plača.) Ti mene voliš...

HERCEG
Naravno, ja volim samo tebe! Divojčice nikada nisu krive!

DJEVOJČICA
I ja volim samo tebe... Najviše na svitu... Vazda ću te voliti!

Slika sjećanja išezava.



SCENA TREĆA

Slika sjećanja išezava. "Zaleđeni" likovi "ožive" i nastavljaju ponavljajući posljednje riječi iz posljednje replike u prvoj sceni.

GENERAL
 (Čita kao i ranije.) "Tako je teklo moje sretno djetinjstvo u Blagaju, između neba nad gradom i orlova pod tvrđom." Oprostite, slušate li me? A ja mislio da ste zadrijemali, svjetlosti!


KRALJICA
Budnija sam nego ikada, uzoriti generale!... Jednostavno, možete sanjati i kad ne spavate... Kakav mir je bio, tada!

GENERAL
A sada! A kakav je sada nemir! Ne mogu čak ni zamisliti, a kamo li vjerovati da je tamo ikada bio, kako rekoste - mir. U Bosni?! Kako?! Kako, kad je tamo i onda i jučer i sada - sve puno nemirnih ljudi! A sada, sada su još nemirniji! Sada se, možda, čak sve i ruši. Kraljevstvo se zaravnava. Ali, vi ste sigurni. Vi ste pod blagom rukom samoga Svetoga Oca... Pape!... U bogomštićenu Rimu gdje je uvijek mir. Pa i ovaj predio u koji ste se srećom nastanili, predio je potpunog mira, na kraju grada, na osami, ali potpuno siguran i pod savršenom zaštitom. (Zastanbe i lupne prstom po snopu papira.) Kakav stil! Poput blistave lirske proze.

KRALJICA
Da ste imali zgodu čitati Vladislava! Moj najstariji brat dijake je dovodio do očaja kada bi im popravljao rečenice. Otac se njime ponosio...

GENERAL
Zaista, to će biti vrlo teško shvatiti, tu bošnjačku virtuoznost. Moglo bi se reći, najposlije, da je sve to bilo uludo, prava šteta...

KRALJICA
Šteta? Kako, zašto, ne razumijem vas...?

GENERAL
Jer ih je, gotovo redovito, ispisivala ruka nečastivih, prljavih, poganih patarena! U vašoj domovini oni su, nadam se da vas ovo – kao katolkinju koja je spoznala svu heretičku, bogumilsku opačinu – više ne ljuti, da su dakle onamo-oni, vragom tjerani, zavodili slatkim riječima I ispisima nečuvene ljepote! Zašto? Samo zato da đavao lakše zavlada, da zavede I zavlada! Uvijek se uzbudim, kad se prisjetim dana kad sam isljeđivao onutrojicu… Sjećam se njihovih imena: Đuro Katičić, Stojšsn Tvrtković I Radmil Voćinić…, posla ih vašpokojni suprug, njegova kkraljevska ekselencija, nedge u svibnju 1461. “Tri prvaha hereze moćna na kraljevu dvoru…” tim ih je riječima popratio napismeno neretni vaš suprug. .. Nikada ih neću zaboraviti. Koliko truda… da potpišu… odstupanje od bogohulna nauka, da križ nije svet nego proklet (drvo za vješanje) – tako su ga zvali, zamislite, molim vas! Od sedam sakramenata  nijedan nisu priznavali! Ni sakrament krštenja, ni sakrament braka, ni sakrament smrtnog otajstva! Ni zakletve! Bar da su priznavali Svetoga Oca, da je nasljednik Svetoga Petra - ne! Svoju su hižu, prljavu brvnaru, nazivali prečistim mjestom! A Rim?! Ne smijem ni pomisliti, a kamo li izgovoriti. (Šapuće): Prijestoljem Satanela!
… Uvijek se uzbudim kad se prisjetim dana kad sam isljeđivao onu trojicu… Oni! Najposlije su priznali zablude. No, nama je savjest mirna: tek kad se priznaju zablude, zavlada mir u srcu, u vlasti, u kraljevstvu, kao što je mir sada i u vašoj duši, vrijedna kraljice Katarina. Nama je savjest mirna: uradili smo koliko smo mogli.

KRALJICA
Mir, žuđeni mir. Samo njega nedostaje ljudima. A ja ne znam jesam li pogriješila... Što sam napustila domovinu, što sam napustila svoju tužnu, nesretnu kraljevinu... Nekada nisam ni svjesna suza... Jednostavno: plačem, a da to i ne znam. Ponekad se bojim zaspati, bojim se da me ova guka - evo je, stoji u prsima i pritišće - ne uguši u snu. Kako je lahko reći: mir! Ali... Duša hoće pravdu! Kako je lahko reći: ne uznemiruj se. Kako - kada je cijeli svijet nemiran i kada svako nasrće na svakoga!

GENERAL
Vi, vi ste sada ovdje, to trebate potpuno shvatiti, u osiguranu utočištu - narodski rečeno: mirni do kraja života. I što je najvažnije: ispunili ste sudbinu svoje domovine.

KRALJICA
 (Rezignirano, ali prisobno i sa sviješću.) Promatrala sam sudbinu svoje domovine: promatrala i vezla stolnjake! Možda sam se trebala snažnije suprotstaviti?...

GENERAL
 (S pokroviteljskim kikotanjem.) Hahaha! Jest, Bog vas je dao kraljicom, ali, visosti, što ste vi mogli? Vi, žena u Bosni! Doduše, kraljeva žena, ali u Bosni razlika je samo u priboru za jelo: narod jede prstima, a kraljica žlicom i vilicom... Tja! Tu je taj uzao o kojem i mi razmišljamo. Evo, baš mi recite: komu biste se vi mogli suprotstaviti? Valjda... Sultanu?

KRALJICA
Trebala sam se snažnije oduprijeti svima!

Stanovito vrijeme šuti, a onda nastavlja tihim, ali odlučnim glasom.

KRALJICA
Zapravo, morala sam se suprotstaviti! Zaista, sada ste mi otvorili oči: ja nisam bila kraljica, ja sam bila samo kraljeva supruga... Ili, kako i vi to kažete, njegova žena. Gruba je već bila ono što ja nisam bila... Jelena Dabišina, Gruba... Ona se opirala!... I ja sam se svima trebala opirati.

GENERAL
 (U istom tonu kao i ranije.) Dakle - svima? I Papi svete Crkve katoličke?



KRALJICA
 (Žalosno se i kratko nasmije.) Sveti Otac zasigurno ne griješi!... On je najbolje mislio... Ali, vidite, vi!... Vi koji razumijete ljudsku slabost... Sveti čovječe, što je bilo sa mnom? Što je s mojom dušom? S mojim srcem? Što je s tajnama ženine duše, majčinskom ljubavlju za koju kažu da nema usporedbe?

GENERAL
Oprostite, ovo nije ispovijed, naravno!... Dopustit ću sebi jednu vrstu, nadam se dopuštene, crkvene razuzdanosti, pa ću reći, a vi ne zamjerite... Toliko sam se puta uvjerio da vreli rimski kolovoz utječe na vaše ljude, na toplokrvne južne Bošnjane i južne Bošnjanke: baca ih, ako su mladi, u vrtloge ljuvene, a ako su, pak, u lijepoj krijeposnoj starosti, javljaju im se čudesni resantimani, zrače nekim osobitim i osebujnim fluidom, nečim bliskim čežnji, nešto poput lirike poganskih grčkih pjesnikinja... Naravno, ovo nije nikakva usporedba, niti aluzija, ali ste se izrazili... Izrazili ste se neobično, kao da vas je nekada, neki muškarac, možda suprug, da, baš on, pokojni kralj, učinio nesretnom... (Tiho, i srdačno i tajnovito.) A mi smo sada sami, i neće doznati tko doznati ne smije!...

KRALJICA
 (Ponovo se gorko i kratko osmjehne.) To nije baš jednostavno kazati... Ko pita ženu, čak i kad je "mala princeza", oliti "humska vojvotkinja", pa čak i kraljica bosanska? Voljela sam svoga muža, Bog mi je svjedok!

General  prisno spusti  ruku na preklopljene kraljičine šake.

GENERAL
Rasteretite svoju dušu, kraljice: meni, najposlije, možete reći sve što vas muči.

KRALJICA
Zapravo, više me baš ništa ne muči! Sve je to iza nas.

GENERAL
Zato i možete reći...

KRALJICA
Sve je, među ljudima, jedan račun... Jedan veliki račun...

GENERAL
Kako da vas shvatim? Mislite na vjeru, na brak, na mirovne sporazume, na ratne sukobe... Na djecu... U vašoj autobiografiji, čudno, nigdje traga ikakvim sumnjama, mada o vjeri i o politici gotovo i ne govorite... Kao temama, naravno.

KRALJICA
Autobiografija! Što može obuhvatiti jedna kratka autobiografija u pet-šest kratkih poglavlja?! Obitelj, Djetinjstvo, Mladost, Brak, Djeca, Izbjeglištvo.

GENERAL
Da, imate pravo. No, ništa niste zapisali o svome "različitom" vjerskome porijeklu. Preskočili ste ono što svi pričaju da ste voljeli, dok ste bili djevojkom: isticati, kako bi rekli u Hrvatskoj i Slavoniji, svoje bizantsko, raško, plavokrvno serbsko podrijetlo...

KRALJICA
Da se ljudi nisu mijenjali, još bismo bili na drvetu... Kada bi svi preci ulazili u autobiografiju, (s blagom veselošću) svi bismo mi svašta otkrili... Što određuje čovjekovu bit, supstancu, kako kažu učeni teolozi?... Krv?... Po sebi znam da to i nije tako... Kakvom može biti razlika u krvi pravoslavnoj od krvi katoličke? Zar ne nasljeđujemo Prvoga čovjeka i prvu ženu koje je sami Gospodin stvorio?... A vi, vi imate pravo, naravno!... Preskočila sam ono što je mimoišlo moj život kraljice: ratni sukobi, špijunaža, diplomatia, povelje, sporazumi... Ni na jednom jedinom papiriću ja nisam imala priliku, a zapravo, ni pravo potpisati se! Da, a Gruba, kad je kralj Dabiša umro, u ime svog dječaka, vladara još nezrelog, jest! Ona jest, a ja nisam… (Zaljubljeno se osmjehne.) Ja nisam bila vjerna...

GENERAL
 (Zgranuto.) Kraljice!?

KRALJICA
Nisam bila vjerna Kralju.

GENERAL
Isuse Kriste! Pa vi poričete sve što ste netom, evo, prije pet minuta potpisali! Kada smo vas, dušu spašavajući, u pravu vjeru uvodili, primili ste sveti sakrament! (Postranice.) Bosanska prevrtljivosti. (Izravno.) Jeste li, kćeri, prekršili sakrament bračne svetosti?

KRALJICA
U mislima svojim, uzoriti... U mislima, plemeniti don Francisko... A gospodinu Kralju, njemu sam bila potpuno vjerna supruga...  Ali, u mislima!...

GENERAL
 (Odahne.) Bar to!... Pomislio sam da ćemo sve morati podvrgnuti ponovnom ispitivanju... Oprostite, razgovoru... (Ozbiljno odšuti.) A zašto to, vrijedna kraljice?... Zar niste rekli onako kako je zapisano? Pokušajmo to pronaći... (Lista papire.) Brak... Brak... Brak... Aha, evo tog poglavlja!... "Do mene su dopirala šaputanja da me prose, da ću se udati u Italiju, u Firencu, a onda prođoše mjeseci praznine, bez ikakva glasa... Poslije toga zaređaše glasovi da se pokreću prosci iz Zete, iz kuće jednoga rođaka, u majčinoj postojbini, ali se onda desi, baš u onu večer kada su došli glumci dubrovački"...

General i Kraljica bivaju zatamnjeni. Tama potraje dok Paula i Mara iz tame ne otpjevaju...

PAULA & MARA
Bog je nama kušnju naminio,
dabogda je na dobro iznio,
aždaha je zemlju popalila,
satanel je srca zavadio...



SCENA ČETVRTA

Svjetlo obasjava minulu zbilju, prostor na galeriji i u njemu veliko ogledalo. Herceg Stjepan kicoški suče brkove. Kozmetika: mirisi, losioni za kosu, puder... U tom ga poslu zatiče Gosto.

GOSTO
Kraljev poslanik je stigao!

HERCEG
 (Ne prekidajući svoj posao.) Pa šta onda? Koji poslanik, kojega kralja?!

GOSTO
Poslanik Dabiživ, kralja bosanskog Stjepana Tomaša.

HERCEG
Nevoljnik! Dakle, šalje izaslanika?... (Grohotom se smije.) Da me neće špotat što mu nijesam doš'o na krunjenje? Ili hoće da mu čestitam što mu je papa Eugenije iskov'o krunu, ali je još drži u svom trezoru, dok i dìlom ne osnaži ono što se od njega traži. Ništa se ne dobiva onako: sve se plaća na ovom svitu.. Nešto dinarima, nešto dukatima, nešto zemljom... A nešto i krvlju i ludim podilama. A čime je Toma platiti naumio? (Lickajući se pred zrcalom.) Krunidbenom svadbom sa Svetom Stolicom... S računom u krvavoj valuti crkve ovdašnje, u hiži didovoj. A, Gosto? (Ogledajući se u ogledalu.) Pa, dobro izgledam, a?... Jesu li ti Dubrovčani išta doveli? Reci, što zbori naš lipi poklisar?

GOSTO
Želi vas viditi, gospodaru... I to, naglasio je - u četiri oka!

HERCEG
A što će me gledati, Boga ti?... I to još "u četiri oka"?!... E, vala, neće!... Reci glumcima da se pripreme!... Prvo ću Katarini čestitati rođeni dan, a poslanik kralja svih Bošnjana, ma da je i sami kralj - neka popričeka!

GOSTO
Molio je: "Hitno!"... Nosi vam kraljevu knjigu.

HERCEG
Kralj bosanski Stjepan Tomaš, žutokljunac što je koliko do sinoć hrk'o u brvnari sklepanoj od trupaca! Pa ko njega uopće šljivi?! Vojvode bosanske za njega ne bi dali ni prebijenu paru, ma su ga iz nevolje izvukli iz bujadi.... Jer, da njega ne nađosmo, još bi nam onaj... Onaj što ni bosanski zboriti ne zna... Herman... (Zasebe.) Čuj mu imena: Herman Celjski?!... (Izravno.) Po ženskom nasliđu, oporukom ludòva Tvrtkovića, što nije umio ni ovarisati 'di triba, eda bi muškim čeljadetom kuću podigao! Imamo mi Kotromanića, kraljevske krvi, a to što su rođeni "od tajne ljubovce", kao da je to bitno! Ali... Od krvi interes je jači! Pogledaj ti sada tog što ga iskopasmo iz bujadi i usturismo u kralja!... E, moj Gosto, moj Gosto! Taj će uraditi i najgore... To će sigurno uraditi... Samo da krunu obećanu natakne, natak'o je - znaš na što!?

GOSTO
 (Sramežljivo se smije pokrivajući usta dlanom.) Vi se srdite na njega?...

HERCEG
Ti bi bio bolji kralj od njega!... Njemu nedostaje što i tebi: slaaaavno koljeno Kotromanićevo! Ugled, što no rijet? Rekoh kako je na svit doš'o: u bračnoj postelji, ali sa strane. I on i brat mu Radivoj, koji odveć s Turcima šuruje i smeta mu gdje god može. Kopilan nad kopilanima! Da prsten bljesne, mora biti od zlata. Da cipele zasijaju k'o mletački dukat, moraš ih dobro izglan-cati. Da se usturi kruna, mora se imati potpora bosanskih vojvoda, mene na priliku. A Toma? Sam je k'o sinja kukavica... Ali mu je žena ovakva (pokaže uzdignutim palcem). Bombonček! Što kažeš, vi to mrsni ne smite radit'?!

GOSTO
Ne mogu se ja s vama iznit', moj gospodaru! Ali... Izađite mu u susret, primite ga.

HERCEG
Mog'o bi i on mene primit... Za onu stvar... Zar to stvarno ne može čekati jutra... (Ponovno zateže ukrasno remenje po sebi.) I što sad misli Toma? Misli jado: Papa će mu priznati što je s perja stres'o dušu svoga naroda, što je izdao svoje dobre bošnjačke krstjane... I Dida našega, bošnjačkoga, koji ništa na svitu ne traži... Osim da se bude dobar sve do svoje smrti... E, sad, Boga mi, boj se, moj Gosto, moj babune iz Ilića... Za krunu! U usta bih mu je ugur'o, da je tu! (Za sebe.) Ali, to se više ne dade ispraviti. Kralj je, pa se ti sad koprcaj moj Šćepo! Nać' mi je njegovu bolu, pa ga onda ščepati i vodati k'o što ja umijem i kako ja hoću, a ja, bogami, baš dobro taj pos'o umijem raditi!

Žamor, veseli glasovi razgovora koji se približava.

GOSTO
Dolaze gospodarica i Katarina, gospodaru... I dvorkinje... Slušaju nas...

HERCEG
Pa šta ako slušaju? More bit' su i čuli. Pa cili svit zna šta ja mislim o Kralju Tomi: da je đubre.

KATARINA
 (Bahnuvšui) Oče, glumci su došli, majka i divojke baš prođoše, čekaju vas.

HERCEG
A Vladislav i Vlatko?

KATARINA
Vladislav i Vlatko nasmijavaju malu Maruzellu... Tata, kako je čusta! To joj je glumačko ime. Doveli je Dubrovčani iz Firenze, zamisli!... A mala meni viče: "Za tebe sam Elizabeta. To mi je krsno ime..."

HERCEG
 (Šeretski.) Velika stvar, a Gosto? Velika je stvar ako je mala.

KATARINA
Je li to zagonetka?

HERCEG
To ja Gosti!... A veliš, moji stidljivi momci nasmijavaju malu... Ako je nijednom ne uštinu tamo gdje je najdeblja, pos'o im neće valjat! Nego, reci ti meni, je li tu i onaj naš glumac, kako se ono zove?...

KATARINA
 (Oduševljeno, emotivno.) Mravac! Tu je i samo se smije, tata... K'o ludov!

HERCEG
Sigurno na tebe, sigurno si mu dala povoda! Zatalabana budala!

KATARINA
Taaata! Kako možeš?!... A u kamari je i neki...

HERCEG
Golub-pismonoša. Idi do njega, Gosto, i uzmi tu poruku! Neka negdje prilegne... Da ne kvari raspoloženje. (Krene, ali se vrati po malu kutijicu.) Zaboravih dijamant...

Glazbeni prijelaz, kratki karnevalski motiv.



SCENA PETA

Herceg ponudi Katarini ruku, pa silaze sa galerije u dvoranu, prostor koji do ovog trenutka nije bio osvjetljen. Podno stepenica gotovo se sudare s Gostom koji nosi svitak poruke.

HERCEG
Šeprtljavi Bosanac! Ti je, dakle, stiglo iz Bobovca?

GOSTO
 (Sa strahopoštovanjem.) Da, iz Bobovca, gospodaru!

HERCEG
Šta je? Pa nije valjda smak svita!?


GOSTO
Kraljeva je poruka... Reče mi je da vam je uručim... I da odmah vratim odgovor...

HERCEG
 (Istrgne mu kraljevu pečačećenu poruku iz ruku.) Daj mi tu knjigu... Došao je pokasno, a  nismo ga ni očekivali... Pozvao sam glumce, Katarinin je rođendan... Ali, pošto je rekao da je hitno (ide prema proscenijumu) odmah ću moći i odgovoriti... (Čita na samoj rampi.) Pa, ovo je nevjerovatno!... Kupuje moju neposlušnost!... Ali, ova Tomina ideja nije loša! Nije nikako loša! Zaista, ni u snu!... Hahaha!... Pa to je Božije davanje! "A Papa smatra brak sa Vojačom nezakonitim"... Znači... (Podiže lice, napeto razmišlja, pa iznenada prasne u smijeh.)

KATARINA
 (Dotrčavši do njega.) Oče, što vas je to toliko odobrovoljilo? Kraljeva poruka?

Iz pozadine se primiče lijep mladić, Mravac. Ustreptao je, gleda samo Katarinu.

HERCEG
Pa sad, reći ću ti. Ali ću reći i svima, odjedanput! Gosto, najavi moju ulogu!

GOSTO
Gospodar Šćepan Vukčić Kosača, herceg od Svetoga Save!!

HERCEG
 (Prebacujući iz ruke u ruku baršunastu kutijicu, svečano.) Draga moja gospo Jelena, dico moja, vridne vojvode i knezovi humski, ovu sam večer darovao svojoj kćeri, svojoj princezi - Katarini, za rodni dan koji pada, evo, danaske. U ovoj je škatuleti dar... U ovoj je škatuli baršunastoj, prelipi, skupi dijamant, brušen u Amsterdamu, ali je Katarina najlipša i njoj triba cila kruna s tisuću dijamanata brušenih od tisuću draguljara! (Nakon što se prolomi pljesak.) Sad priđi da ti majčin i moj darak uručim, kćeri, očito posljednji put u ovoj blagajskoj palači...
(Mukla i rječita stanka tokom koje se prilika onoga mladića, Mravca, izdvoji i zamisli.) Ovom poslaniku odskorašnjeg kralja bosanskoga, Stipana Tomaša Kotromanića, evo, vi ste mi jamci, dajem odgovor na njegovu prosidbenu molbu: Katarina Kosača bit će bosanska kraljica!

Tren zapanjenosti, glasni uzdasi, potpuni tajac. Mravac se kriomice izdvaja i pri izlazu krikne: "Živila kraljica!" Istrči u noć i niko ga ne vidje. Ostali, kao da ih je neko probudio, kliču, odobravaju, grle se međusobno. Herceg se izdvaja sa kćerkom, očinski je obgrljuje... Glasovi se stišavaju, a svjetla trnu. Domalo će iz mraka izroniti užežena svijeća i njena svjetlost će obasjati lica Mravca i Katarine. Njihov djalog / šapat poput lahora ispunjava cijeli prostor.

MRAVAC
Govorio sam: Bit ću tvoj vid i tvoj sluh. Ali ti postade moje sljepilo i moja gluhost. Govorio sam: Budi Kraljica moga srca! Ali ti postade kraljica zemlje u kojoj ću zakopati svoje srce.

KATARINA
Prva moja ljubavi i jedina moja ljubavi! Nisam te nikom spomenula osim Gospodaru svjetova, Bogu Jedinome. Moja uzaludna ljubavi, ne zaboravi me. Po dobru me pamti. Na ovom svijetu djevice slušaju očeve, a supruge muževe. Samo Bog sluša srca zaljubljenih.

MRAVAC
Voljet ću te do kraja života.

KATARINA
Nikada te neću zaboraviti.

Svjetlost svijeće išezava i zavlada tama iz koje dopire pjevanje Katarine, te Paule i Mare kao lightmotiv i neka vrsta foršpana onome što slijedi, a što se zapravo već dogodilo.

KATARINA
Smiluj se nama, Bože Milosni,
pomiluj sirotu, Vječni, Budni,
rabu svoju, Katarinu, udovu
kralja što zginu na Božjoj pravdi.

PAULA
Smiluj se nama, Bože Milosni,
pomiluj i mene, Mudri, Iskreni,
rabu svoju, Paulu Mirković -
bezgrešnoj pute otvori, Nebesni.

MARA
Smiluj se i meni, jadu i čemeru,
kraljici nesreće, potonjoj, Mari -
otkloni, Bože, prijetnju smrtnu,
počinih, možda, zgrjehu nevidnu...



SCENA ŠESTA

Svjetlo obasjava Kraljicu i Generala koji akcentirajući opetuje repliku s kraja treće scene.

GENERAL
"Ali se onda desi, baš u onu večer kada su došli glumci dubrovački"...  (Znatiželjno, unoseći se.) A potom, što se potom desilo?

KRALJICA
Udala sam se.

GENERAL
Mislim, u Blagaju, je li se tamo, tih dana, još nešto desilo?

KRALJICA
Jest, odmah, ujutro... Ujutro, Mravac, naš prvi dvorski glumac nađen je... Pored izvora Bune... Letio je, propadajuć', dvije stotine metara, s vrha naše tvrđave... A otac mi je davno rekao da tamo lete samo orlovi, a Mravac, on nije bio orao, on je bio... On je bio... Mravac. Glumac.

GENERAL
Tako je Bog htio.

KRALJICA
Ne znam.

GENERAL
Znači, taj Mravac. Na njega ste mislili, kad ste mi rekli da niste bili vjerni... U mislima...

KRALJICA
I vi ste to uočili, a ono drugo?

GENERAL
Koje drugo?

KRALJICA
Račun!... Račun, časni oče... Kupac je ponudio najveću cijenu. A ja? Ja sam, dakle, bila očeva baršunasta škatuletica. S brušenim dijamantom. Koji nema dušu o kojoj se toliko govori... Što je s mojom dušom, uzoriti? Isus tvrdi da i ja imam dušu čovjeka... Bilo me stid! Kako me bilo stid, dobri oče... A kada sam prvi put vidjela kraljicu Vojaču, kada sam na dvor privedena... Smješkali su mi se baruni i boljari i njihove fine dame u svili i kadifi... A onda krajičkom oka vidjeh i nju: stajala je u pozadini, sa spremačicama, držeći za ruku četverogodišnjeg Stjepana i gledala me potpuno suhim i praznim očima koje baš sada vidim: bez imalo prijekora, ali ni s trunkom osmijeha, oče. Poželjela sam da se zemlja otvori, da propadnem, samo taj trenutak da prođe... Ona me gledala oduzeta glasa i prava da progovori, prava da ima svoj krevet, da ima svoju odaju, prava da bude majkom svom sinu princu Stipanu Tomaševiću, koji će naslijediti svoga oca... A ja!... Ja više nisam vidjela ništa drugo osim tih suhih očiju, i male bore u čelu, neke brige majke - puno sam kasnije shvatila - majke kojoj su presjekli vezu sa svijetom koji joj je na dohvat ruke, ali joj više ne pripada. Mi smo zadržali njezino dijete. Zašto, oče?... Valjda da joj gorčinu gorčijom učinimo? Zato što je voljela Tomaša i što mu je, po zakonu bosanskom, prisegla bračnu vjeru na način, koliko bosanski toliko i ljudski, i zadivljujući: "Vjerna ću ti biti i dobra ću ti biti za cijeli život." Bešćutno učinjeno: pušćenica!... Ali, zemlja se nije otvorila i ja nisam propala. Samo sam mislila: nikada ga neću moći voljeti kao što ga je ona voljela! Stjepana Tomaša.

GENERAL
 (Napeto, isprekidano, s hinjenom brižnošću.) Smirite se... Opet govorite gluposti... Visosti!

KRALJICA
To su vama gluposti!... Kakve gluposti?

GENERAL
Vrlo ste uznemireni!... Možda biste trebali lijek!... Sestro Paula!... (Diskretno) Vojača nije bila udata kako Bog zapovijeda: to je bio divlji bosanski brak bez ikakve svetosti, bez sakramenta. (Izrugujući se.) "Hoćeš li mi biti vjerna i dobra?" - "Bit ću ti vjerna i dobra!" To nije ništa! "Ljudski"?! Azijatski! Ovo je kršćanska Europa, milostiva kraljice Katarina! Da, da, ništa me ne gledajte... Nemojte me tako gledati!... Papa je poništio taj brak kao ništavan... Priznao je, doduše, sina iz tog braka jer je mali i kršten istodobno kad i Tomaš, tako da je sve postavljeno u najbolji red. Što tu sad ne štima, molit ću lijepo?

KRALJICA
 (Gasno se smije.) Oprostite, oče, ali se ne mogu obuzdati... Pa to je... Pa to je - najbolji vic kakav još nisam čula.


GENERAL
Paula!... Dajte joj nešto!... Brzo!...

KRALJICA
Ne bojte se, nije mi ništa, ne treba mi nikakav lijek!

GENERAL
Molitva je najbolji lijek. Pomolimo se, kraljice.

KRALJICA
Stalno Bogu dosađujem svojim molitvama! Prvo sam Boga molila da osvijetli Vojačino srce, i da vidi mrak moga srca. I moju nevinost. Onda sam molila Djevicu Mariju da kuću mojih roditelja sačuva, da se nesretna majka Jelena vrati domu svome, pa sam gospodina Isusa molila da s majkom i Dubrovčanima rat protiv oca obustavi... Bože moj, u koje sam patnje zapadala, a zbog čega? Svi su od mene pomoć iskali i očekivali: Ti si kraljica, pomozi nam!

GENERAL
Bilo je tako kako je Bog odredio... A kada smo već na toj temi, vrlo ste diplomatski zaobišli privatnu dimenziju sukoba koji je vaš otac imao s Dubrovnikom i samim kraljem Tomašem.

KRALJICA
Sukob? Da je bio sukob! To je bio rat do istrebljenja! Da nisam postala bosanskom kraljicom, možda bi moj otac bio ponizniji, prema Kralju bi se ponašao s manje grubosti, a ovako, valjda je računao da ima pravo, dao mu je svoju vlastitu kćer, a najposlije, ne treba zaboraviti da sam po baki praunuka i srpskog despota, s kojom mu je, dotad neuglednu, neznanu Kotromaniću i "kralju od nevolje" skočio vladarski ugled. Tomašu je bila, vi to najbolje znadete, za vratom i stalna Papina požurnica: "Riješi pitanje heretika! Izvrši obećanje koje si mi zadao!" A moj mu je otac... Odmagao u tome... Štitio je bogumile, otvarao im sve svoje kapije u Hercegovini... A onda Dubrovčani... Dubrovčani!... Oni nemaju skrupula! Misle i djeluju po logoci: "Sve je lipo, ali su penezi najlipši!" U Blagaju su nam pune pismohrane njihovih molbenica, zahtjeva, prosvijeda, poniznih intervencija... A sve zbog poreza koji im je uvijek previsok! A zarada, e, ona im je "uvik premalena"! I zbog tog trgovišća u Drijevima, dođoše u sukob... Teško je bilo razumjeti mog oca: umjesto da izgladi, on je od buhe pravio međeda; umjesto da s njima nađe kompromis, on im je uinat uvodio nove porez. Sjećam se jednog za koji nikada niko nije čuo: za prijelaz stada, ovčarima je udarao taksu imenom travarina. Ali, sve je to bilo u povoju i  valjda bi tamo i ostalo da drva na vatru ne baciše majka i brat, ljutom pjenom od bijesa posuti.

GENERAL
Ljutnja krijeposne gospođe, majke vaše Jelene, bila je na svom mjestu.

KRALJICA
Ne kažem da nije. Ali ju je trebala odvojiti od državnih problema.

GENERAL
Ne mogu se s vama usuglasiti. Vaš je otac bio državnik. Vojvoda bosanski!... Gospodar života i smrti nad Humskom zemljom... On bi, doduše, više volio reći – Herceg od Svetoga Save – naslov je posvetio nad pravoslavnim moštima Nemanjića, u raskolničkom, lažnom svetištu Miloševi, a zašto, molim?! Iz čudna, izopačena prkosa, samo da se ne pomisli da je katolik, kad već nije otvoreni ortodoks! On je iličenje paklenog, dvoličnog, gnusnog babuna!

KARALJICA
Ne sudite ga prestrogo, uzoriti. Ko tamo nije živio, teško mu je shvatiti…

GENERAL
Molim vas! Ima stvari koje su uvijek iste… Svijet počiva na principima: sve što on radi – radi herceg, I državno I privatno – istoga se obraza prihvaća. Kraljice, zar vi, recite, imate jedno srce za ljubav, a jedno za mržnju…? To sam negdje jednoć pročitao, tako je jednostavno a tako silovito, I nadasve istinito! Vidite, vaša gospođa majka, pa I brat Vladislav, oboje su vrlo mudro postupili. Trebalo ga je kazniti! Kal I nemoral, to je njima, patarenima, “bogu milim”! tako svojstveno! Herceg Stjepan! I k tomu: Od Svetog Save!

KRALJICA
Ali rat, prečasni, rat! Vladislav ga je istjerao iz Blagaja, istjerao ga iz našeg Ključa, uzeo mu utvrdu I grad Ljubušu! Jasno je što je htio: htio mu je uzeti život! I sjesti na njegovo mjesto. Hvala Bogu da se to nije dogodilo, jer prokletnik je onaj koji ubije svoga oca! Hvala bogu milosnomu da nije prosuo krv roditelja, ne bi se pakla spasio, najveći bi smrtni grijeg počinio. Najposlije, život Bog daje, I samo ga Bog ima pravo oduzeti…

GENERAL
Bio je nevjernik... Bio je - bludnik! Da ga je Bog da ubio!

KRALJICA
Ne govorite tako!... Molim vas ne govorite tako!...

Kraljica uzmiče u dubinu scene dok svjetlo trne. Tama potraje dok Paula i Mara otpjevaju...


PAULA & MARA
Smiluj se nama, Bože Jedini,
podaj i nama bar ono što dade
košuti sretnoj u Jahorini,
da ne lutamo svitom prognane.

Odazovi se nama, Milosni,
odazovi se nama, u Bosni...



SCENA SEDMA

Sa svjetlom magla koja puzi tlom i neravnomjerno se u pramenju uzdiže i širi. U tom sfumatu nazire se potpuno siv, od života ispražnjen predio. Iz magle izranja Herceg.

HERCEG
Kakva pohara!...

Poput utvare iz dubine se ukaže Katarina zaogurnuta crnim ogrtačem i kapucom preko glave. Zastane: neodlučna je kao i svaki duh koji ne zna kamo bi.

HERCEG
Kaaa... Tarina?!...

Katarina hitrim potezom smiče kapucu i potrči....

HERCEG
Oči moje!... Moj ptić!... Moj orlić!... Sad mogu ostati...

KATARINA
Zar si mislio?...

HERCEG
Mislio sam... I spremao se... Moje oči!... Jedine moje oči uvik milosne!... Sve je propalo, osim tebe… Kradem se po svojoj vlastitoj zemlji, poput ubice kojeg traži cili svit... Ne spavam, u dvore ne slazim... U ruho svoga roblja se oblačim... Sad si ovdje! Ne boj se!

KATARINA
Ne bojim se, sada se više ne bojim... Baš kao ni onda kada si me, malu poput mačića, podizao na blagajski zid... Pogledala sam, kao iz neba, na našu palaču u Vraču, na naš Kosor... I na Vardu... S koje si dilio pravdu...

HERCEG
A na svitu nije bilo pravde... Morao sam je ovim rukama praviti!... A onda… Rekla si, nikada nisam zaboravio, nešto što ne prolazi, što sam tražio ciloga života, a samo si mi ti rekla…

KATARINA
Nikada te neću prestati voljeti. Tako je bilo: nikada nisam prestala. Sve ostalo je nešto drugo...

HERCEG
Ljutiš li se na mene?

KATARINA
Ne ljutim se. I kad bih mogla, zar bi to koristilo ovim ruševinama? Prevrnutoj zemlji? U boju sasječenima? Živima, koji su negdje otišli... Kakva je ovo zemlja, gdje smo sada, oče?

HERCEG
 (Klonuvši, starački poklekne.) Pusta je... Ovo je pusta zemlja...

KATARINA
Razići će se magla... Ukazat će se spaljene kuće… Treba se vratiti u Blagaj... Trebam tvoju pomoć, oče! Pogledaj me: ti si moćan kao i onda!... Trebam te! Priberi se, traži da se sastanem s bratom Ahmedom, da mi sultan vrati sina jedinoga i kćerku moju, mog vrapčića prenježnog.

HERCEG
Poštedio ih je... Spasio ih je... A Turci, okrutno su me prevarili... Sve su nas prevarili... Ti i ne znaš: Vladislav je još u njihovu taboru... Nikada mu neću oprostiti... Turci sami ne bi znali tajne prolaze i bogaze: tvoj ih je brat, izdajnik, doveo i za nagradu je pola Hercegovine dobio.


KATARINA
Vladislav!?

HERCEG
Znam da znaš... I ja sam... Što bih se stidio... I ja sam, nekoć, onda, prije petnaest godina, koliko li, kada me je s materom izdao i priključio svoje čete bosanskim i dubrovačkim, pa me, oduzevši mi gotovo svu Hercegovinu, izbacio k'o psa iz Blagaja...

KATARINA
 (Dovrši očevu rečenicu.) ...Turske čete doveo!

HERCEG
 (Pravda se.) Gotovo sam bio i Novi izgubio!... (Na njeno podozrenje.) Htio je moju glavu!... Koga sam mogao pozvati da me izbavi?!... Tvoga muža Tomaša?... Mlečane?...

KATARINA
Doveo si turske čete!...

HERCEG
Vapio sam, a pomoći nije bilo niotkuda! Žena s kojom sam spavao i izrodio djecu, stavila se na čelo horde ubica!... A moj nasljednik? Ne traži ništa osim očeve glave!... A kralj bosanski? To znaš iz prve ruke... Moji su razlozi bili drukčiji, bilo je biti ili ne biti Hercegovine i mene u Hercegovini!... (Tiho, gotovo kao u povjerenju.) Zato sam zvao Isa-bega i  pošteno platio…

KATARINA
Spasio si svoju Hercegovinu, ali je Bosna oteta... Zar ne uviđaš da se grad ne može spasiti ako pada cijela kraljevina?…

HERCEG
Ovdi na vrhu je naša kuća. Vidiš kako je nebo blizu.

KATARINA
Nisam tica... Nemam ništa... Neko mi je okrutno ubio muža... Djeca su spašena, ali otuđena... Oče moj mileni, prazne su mi ruke... Sva mi je utroba zgnječena... Došla sam da me pomiluješ svojim dlanovima... Dodirni me... Ohrabri me... Vidiš li moj put u ovoj magli: trebam li i ja svoj život spašavati, bježati... Dubrovčani mi od straha ne daju ni prenoćiti u Gradu, u palači  darovanoj mome kralju... Ustravili se... Čuju topot turske konjice... Spremaju mi brodicu za Ankonu... Bježi, govore, a ja ne mogu bježati... Nemam s čime bježati... Imam djecu za koju nisam ništa pouzdano čula već dvije godine... Jesu li uopće živa? Pomozi mi, pošalji glasnika Ahmed-paši... Nije, valjda, zaboravio da je bio Stjepan i da promjenom vjere nije prestao biti mojim bratom!... Ako mi je pomogao da im spasim živote, neka ih sada spasi u ime Boga jedinoga i sina njegova Isusa Krista! Trebam ih!

Herceg zaplače, najprije muklo, pa glasnije i glasnije, sve do  u urlik.

KATARINA
 (Šapatom čvrste odluke.) Oboje ih trebamo, oče!... Pogledaj! (Ispod crnog ogrtača izvuče srebrni mač.) Mač za moga malog kralja, mog sina Šimuna! Kada dođe moj sin u Bosnu, reci Ahmedu, doći će pravi nasljednik krune svoga oca Stjepana Tomaša Kotromanića... Ovo mu je nasljeđe... Mač koji je Kralju i meni darovao sami sultan Mehmed II el Fatih... Ispisujući na njemu... Pogledaj!... "Pobratimu kralju Stjepanu i posestrimi kraljici Katarini".

HERCEG
Sve ima dva lica, ali koje je pravo lice, istinito, ono koje nam govori kako valja i kamo dalje? Svaki vazal je dobio takav mač od turskog silnika: stotine mačeva je podijelio Mehemed II... I sam imam jedan... Vladislav, sin moj okrutni, ukrao mi ga je i, eno ga, opasao se njime i šeta po turskom taboru pred Moštarskom kulom. Koliko će mu vrijediti? Neće mu mač sačuvati ni vlast ni glavu. Ili će bježati ili tražiti drugu pomoć...

KATARINA
Da je ima, već bi je našao... I sam bih tamo potrčala...

HERCEG
Katarina, molim te! Sada me dobro shvati: odavde pa do kraja istoka ljeska se zeleno more... A ja ti kažem... Jer, davno je rečeno: ili se pokloni, ili se...  Ukloni…

KATARINA
Dok budem disala, pa makar išla sve do nakraj svijeta, tražit ću svoju djecu... Ništa me nemoj nagovarati... Jer ću...

HERCEG
Dušo moja jedina!... Sve spava... I sve drhti od strave koja brda obara... Samo je jedno mjesto s kojeg se, kako vidim, nešto pokušava, kćeri moja...

KATARINA
 (Živne.) Podrži moju nadu, oče moj.

HERCEG
Kamo bi otišla kćerka u nevolji?... Svome ocu bi otišla... Svome nevirnom ocu Šćepanu...

KATARINA
Bojim se da te ne razumijem, oče...

HERCEG
Ti si kraljica! Ti si majka - kraljica! Podizala si božje kuće po Bosanskom kraljevstvu, nisi se odvajala od franjevaca. Sveti Otac zna svaki tvoj korak. A kamo bi otišla kraljica - kršćanka?... Otišla bi svome ocu.... Svome Svetom Ocu... Moje su oči oslabile i više ne vide kroz maglu, baš ništa osim smrti... Ali, onaj u Svetom Gradu ima oči na svakomu mjestu... Bojim se da me baš sada gledaju... Otiđi k njemu!... Nema za tebe drugog spasa, ako spas postoji...

KATARINA
(Grli ga kako se grli posljednji put.) Nikada te nisam prestala voljeti. Čak mi je i toplo od tebe na ovoj studeni! Dobro si mi rekao. Pođi sa mnom u Rim! Pođimo skupa!

HERCEG
Star sam ja za to... Čini mi se da sam već sve proživio... Ali ti nisi... Ti si živa! (Otpravlja je u dubinu i dok svjetla trnu za njom dovikuje.) Sjećamo li se života poslije smrti?... Ako to bude istina, ti ćeš živjeti i na drugom svijetu... Moja dobra, lijepa, pametna djevojčice... Kraljice bosanska!... Kćerko hercega Stjepana Vukčića Kosače!...



SCENA OSMA

Svjetlo obasjava Kraljicu i Generala na pozicijama s kraja sedme scene. Netom prekinuto Kraljičino sjećanje ostaje da "visi u zraku".

KRALJICA
Niko me nije tako volio... Imala sam 24 godine kad sam se udala! Znate li?! Bila sam... Već stara cura za koju su "bolje partije" prohujale... A on!... Podjednako je imao nježnosti koliko je imao i grubosti... Molim vas, pustite.... Bio je... Bio je tako živ... Čovjek!

GENERAL
Da je bio čovjek, a ne nečovjek, ne bi, prije svega, za Vladislava isprosio Firenčanku, donu Elizabetu... Ili Maruzzelu... Ili neku treću... A bilo ih je - ohoho!... Isprosio za Vladislava, pa je sam... Oprostite, povukli ste me za jezik!... Ne, to ne mogu ni izgovoriti!... Pa je sam sramno obljubio!...

KRALJICA
 (Potiho, skrušeno.) Nije nju niko isprosio... Doveli su je, tu ženu... Vrlo slobodnu... Trgovci iz Italije... Pa je s ruke na ruku predali Dubrovčanima... Muškarci tako razmišljaju: imamo pravo na svaku ženu... Živim i znam da je tako. Kada bi za to ubijali muškarce, u Bosni ni jedan na životu ne bi ostao.

GENERAL
Oženjeni to ne rade.

KRALJICA
Nemojte se ljutiti, časni generale. Ja o tome više znam.

GENERAL
To rade nevjerni patareni! Pripadnici naše svete Crkve su čisti od te potvore.

KRALJICA
Radije ne bih o tome. To je tužna tema, časni. Možda moj muž nije smio stati na stranu moga brata, jer je i tako već bio zakrvio sa mojim ocem...

GENERAL
Vaš hvale vrijedni suprug, kralj Tomaš - Crkva će mu uvijek biti zahvalna - konačno je započeo ono što se već jednom moralo... Uništiti s lica Božje zemlje te bijesne pse...

KRALJICA
Da je bar objasnio bogumilima prednost i istinitost katoličanstva... Sin Božiji, Isus Krist, nije ubijao one koji mu nisu prišli, on im je pričao, on se neistini suprotstavljao vatrenim govorima, on je liječio, uvjeravao čudima neviđenim liječeći gubave i dižući na noge nepokretne... On je čudo ljubavi i dobrotu širio kamo god da je došao..., pa su ga zbog dobra i zbog ljubavi groznim čavlima na križ, oblivena ljudskom krvlju, razapeli. Ali, kralj, moj dragi suprug, moj Tomaš, nije tako postupio... A to nije smio ni časkom zaboraviti, jer to je njegov vlastiti narod!... Nije imao drugog naroda!... Protjerao ih je... Spaljivao ih je u kućama, kao bijesne pse, kako sami rekoste... A zašto?!... Znam, znam... Vi se ni u ovomu složiti sa mnom ne možete... Neće me nikada niko uvjeriti da Bog ne želi ništa drugo osim ljudske krvi... Bog je prokleo brata Abelova, jer je prosuo po čistoj zemlji krv bratovu... Bog je - nije li uzoriti? - prokleo sjeme Kainovo! Zato znam: Bog Jedini najviše mrzi prolijevanje ljudske krvi, i ničim ne opravdava, i nikomu nije dao tu moć da sapere kletvu koju je on ubojicama namijenio. Njegovim je ustima rečeno: ko ubije jednoga nevinog čovjeka, kao da je cijeli svijet pobio; ko spasi jednoga nevinog čovjeka, kao da je cijeli svijet spasio... Ne!... Ne!... Ne, vrijedni, dragi, sveti čovječe.

GENERAL
Ima stvari koje vi očito ne možete shvatiti, pa ih nećemo ni dirati. Očito, tako je Bog htio.

KRALJICA
Da je Bog htio, svi ljudi na cijelome svijetu bili bi iste boje, istoga jezika i iste vjere, a nisu, uzoriti generale. A zar nije rečeno: svi su ljudi braća...

GENERAL
Ali to ne znači da neke usputne, sitnije greške u stvaranju svijeta nisu počinjene! Da nisu, Bog nam ne bi poslao svog vlastitog sina, Isusa Krista i, po njemu, Vijest Radosnu!

KRALJICA
Opet ću reći ma što o meni mislili: Isus je za mene Božija ljubav, a ne Božija strijela!

GENERAL
Da, da, da... Ne bih sad o teologiji! Vratimo se mi zbilji... To, o Tomašu. Mislim da je odlično započeo akciju čišćenja korova iz naše Božije bašče, ali nije bio dovoljno ustrajan... Samo je 40.000 heretika protjerao u heretičku zemlju Hercegovinu, pod skute heretika hercega... Zanimljivo, nikada nije objašnjeno kako se desilo, ni što se to desilo, pa da se vaša cijenjena gospođa mama i vaš vrijedni brat Vladislav pokorno vrate kući i pokore Stjepanu Kosači? U pismohrani sam imao čak i prijepis ugovora koji su, sa tim satrapom, mužem i ocem, morali poput sužnjeva uhićenih, potpisati "o vječnoj poniznosti"... Zamislite, ugovor o pokornosti?!... S kim? Sa vlastitom suprugom, sa vlastitim sinom! To se nikada i nigdje nije desilo!

KRALJICA
Ne vjerujem da je to takva tajna, kad svi znaju. Htio se, pod stare dane, zaštititi...

GENERAL
Ne znam od koga se htio zaštititi i kako je uopće, kojim nagovorom, došlo do tog sporazuma? Baš bih želio od vas, iz prve ruke, doznati...

KRALJICA
Kada se vojna razmahala, kada je otac vidio da ga njegov sin, njegova supruga i njegov zet - koje li ironije - uz podršku Dubrovčana, žele baciti u more, zbijajući ga samo na onaj jezičak istočnih strana i selišta oko Novoga, kada je shvatio da mu svakog trena mogu otkinuti i samu glavu, uradio je ono što je i prije, u nevoljama, znao uraditi...

General kojem nije do odgovora, jer ga već zna, ispoljava patvorenu znatiželju.

KRALJICA
Pozvao je u pomoć... Pozvao je... Jer je želio svoju glavu sačuvati... I sultan mu je odgovorio... A Isa-beg Ishaković, sjedio je u Vrhbosni, prijatelj brata mi najmlađeg... Stipanov prijatelj... On mu je pomogao...

GENERAL
Zašto brata ne zovete njegovim pravim imenom?... Ahmed!... Nije, valjda, da vas je stid tog imena? Nomen est omen.

KRALJICA
Da... Da. Brat mi je sjedio pored samog sultana. Sultan je poslao samo jedno pismo. Pismo je sve riješilo. Pismo, ništa više. Nikakvi pokreti odreda, ni strijelaca, ni kaznenih bojni... Tomaš je spustio ruke niza se, Dubrovčani su se povukli u svoje granice... Doduše, izaslanik Rimske crkve zasigurno je odigrao neku ulogu, ali o tome, za razliku od vas, ja premalo znam... Sve u svemu, svi su se povukli, ostavili su Vladislava samoga... Svaka nas je nevolja napadala, i svi su mislili da nas, zato što smo mali, trebaju ubijati i otimati naše zemlje i naše gradove... A tada, dobri generale, svakoga zovete u pomoć. Svetost je života, uistinu, iznad svega! Zar nije, uzoriti don Francisko... Zar nije u čovjeku dio Božijeg duha kojim nas je nadahnuo kada je od gline Prvog Čovjeka napravio na priliku svoju? Sve se treba upotrijebiti da se obrani život, on je neponovljiv, kao što je neponovljiv svijet koji nam je Gospodar darovao, pa zato ga se svim sredstvima treba braniti... I zemlju... Zavičaj u kojem, u vjeri iskrenoj, valja život proživjeti...

GENERAL
La-la-la-la!... Odosmo mi predaleko!.. A molit ću lijepo, kraljice: zašto nas niste pozvali?

KRALJICA
Ja nikada nisam vladala Bosnom.

GENERAL
Bilo je žena kraljica koje su se odličnim pokazale... Kada se samo sjetim: kraljica Izabela Aragonska! Koja je to samo snaga bila... Veća negoli u najpametnijih muževa! Znate li kako smo je nazvali? Izabela Katolička! Tko zna, možda ste i vi to mogli postati, u maloj Bosni... Možda je to čak moglo biti i jednostavnijim negoli u maurskoj, u muslimanskoj Španjolskoj... Punoj Isusoubojica, žutih, prljavih Židija...



KRALJICA
Nisam imala priliku. Papa je odmah poslao krunu mome pastorku Stjepanu Tomaševiću, sinu Vojačinu... A i ja sam kralju darovala... U mukama sam mu rodila živa i zdrava nasljednika... Moga Šimuna...

GENERAL
 (Cinično.) Sad je, doduše, i on... U Stambolu, na Bosforu...

KRALJICA
Znam. O tome sam sve napisala. Međutim, čudno je to...

GENERAL
Mislite, čudno je što je Stjepan Tomašević naslijedio svoga oca?

KRALJICA
Znajući što znam, na zemlji više nema čuda. Čudno je to da nikada niko nije pokrenuo pitanje smrti moga muža! Moj je muž umro u vrlo delikatnim okolnostima, okružen svojom najužom rodbinom: starijim sinom, proglašenim kraljem i knezom Radovanom, svojim bratom...

GENERAL
Umro je od zmijskog ugriza... Pa to je svima poznato...

KRALJICA
Umro je da moj sin ne bi došao na vlast. A trebao je naslijediti svoga oca u Bosni. Tomašrvić je već imao, ženidbom sa Jelačom-Marom, kćerkom despota Lazara, srpsku krunu, da, da, ali je ostao u nekoliko mjeseci bez nje, Turci su ga protjerali… Sve oko te smrti, sve je vrlo čudno: ako postavite bilo kakvo pitanje, nećete dobiti pravi, suvisli odgovor.

GENERAL
Na primjer?

KRALJICA
Gledajte... Tomašu se, ne prvi put, požalila njegova strina Margarita, da joj imanje neprestano napadaju vlastelini Kurjakovići iz Hrvatske, a kako nema muška u kući, jedanput ju je jedan pokušao i napastvovati. Na njezinu očajnu molbu, Tomaš pošalje sina i brata da "srede stanje".

S potonjim riječima Kraljica postaje potpuno odsutna duhom. Šuti i kao da nešto osluškuje.

GENERAL
 (Nestrpljivo.) Pa, jesu li "sredili stanje"?

Kraljica ne odgovara, jer  do nje iz dubine već dopire Paulin i Marin duet / lightmotiv.

PAULA & MARA
Bog je nama kušnju naminio,
dabogda je na dobro iznio,
aždaha je zemlju popalila,
satanel je srca zavadio...

GENERAL
 (Još nestrpljivije.) I?!... Jesu li "sredili stanje"?!

Kraljica i nadalje nema nikakav odnos prema Generalu, jer do nje sada dopire sve glasnija i razgovjetnija Marina arija / lightmotiv koja će se okončati kao da je Mara pred vratima.

MARA
Smiluj se i meni, jadu i čemeru,
kraljici nesreće, potonjoj, Mari -
otkloni, Bože, prijetnju smrtnu,
počinih, možda, zgrjehu nevidnu...

GENERAL
 (Krajnje nestrpljivo.) Pa, jesu li "sredili" to "stanje", napokon?!

KRALJICA
 (I nadalje odsutna duha, šapatom.) Izgleda, zapravo, da jesu... Sjećam se, prišla sam prozoru... (Prilazi prozoru.) Vidjeh kraljeva brata Radovana... I vidjeh princa Stjepana... Uzjahivali su konje... Pomalo pijan, Radovan se smijao i psovao... A u taj tren!...

Oštro i jako kucanje na vratima na koje Kraljica uznemireno reagira, dok General ne ostavlja dojam da je išta čuo.


KRALJICA
A u taj tren, baš kao i sada, kucanje na vratima... Čujete li, don Francisko?

GENERAL
Ništa ne čujem. To se vama samo pričinja: vaš duh stalno nekuda luta... Sjednite, molim vas!

General ustane i kao da će krenuti prema Kraljici, no, ona ga pokretom ruke zaustavi.

KRALJICA
Ne ustajte!... To kucanje... (Pokaže pema vratima.) I onda je kucalo, to sam vam hotila rijet... I ušla je kraljica... Mara... Stari je srpski despot, nemajući nasljednika, dade Vojačinu sinu...



SCENA DEVETA

Vrata se otvaraju i na njih istom pada svjetlo / znak da će se otamo sa zbiljom pomiješati ono što se već zbilo. Ulazi Mara Tomašević noseći pod lijevom rukom srebrenu škrinjicu. Žurno prilazi Katarini, te pogledavši najprije i sama bojažljivo kroz prozor, obrati joj se šapatom.

MARA
Psssst!... Pazite, Katarina... Ne smiju me vidjeti...

Kraljica se odnosi prema Mari kao figuri istrgnutoj iz svoga sjećanja, pa otuda i ne gleda u nju, već u prozor kao ram tog sjećanja. I kad joj govori, njene su riječi solilokvij.

KRALJICA
Što je to što tako pomno kriješ čak i od supruga svoga?...

MARA
 (Spušta škrinjicu na pod, sjeda pokraj nje i otvara je.) Mošti Svetoga Luke... Molila sam se ponad njih, draga Katarina... I u snu mi se ukazala Žena, odjevena suncem... Mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvjezdica... Trudna, vikala je u porođajnim bolovima i mukama rađanja... Govorila je: "Ja sam rodila onoga koji vlada imenom svoga oca. Zmaj je stao pred Dijete i želi da ga proždere." Sveta Djevica!... "To je poruka za Katarinu!" Tako mi je rekla... Baš tako mi je rekla... I nestala u plavoj izmaglici...

Sjećanje na potonje Marine riječi Kraljicu učini samo još odsutnijom, tako da General (koji, naravno, ne može imati bilo kakav odnos  prema Marinoj nazočnosti) stekne dojam da je ona zaspala na nogama. Otuda ustaje, prilazi joj i počne mahati rukama ispred otvorenih joj očiju.

GENERAL
Kraljice, što vam je, što se s vama dešava?... Kraljice, probudite se zaboga!...

KRALJICA
 (Bez odnosa prema Generalu, jedva čujno.) Je li to istina?... Što to znači?...

MARA
Moj muž Stjepan, tvoj pastorak, uzjaha, eto , konja i odjaha s knezom Radovanom... (Zagleda se ponovo u škrinjicu.) Molih se ponad moštiju Svetoga Luke, iz doma moga oca, despota Lazara naslijeđenih... U snu mi se opet ukaza Majka Božija, govoreći: "Uskoro će ptice meso sa kraljeva jesti, najest će se mesa vojvoda i mesa mogućnika"... O sestrice Katarino, bježimo dok još možemo!...

Žurno posprema škrinjicu, pa je ponovno otvara, uzima iz nje "prst" Svetoga Luke i pruža ga Katarini, obraćajući joj se zloslutnim glasom.

MARA
Dolaze crni dani, o sestrice!... Čuvaj ovaj prst Svetoga Luke.... On će, zasigurno, spasiti vaše živote!... Tvoj život i živote tvoje djece...

KRALJICA
 (Kao zaključak sjećanja, ali i odgovor na Generalovu upitanost.) Htjeli su nas pobiti!...

GENERAL
O čemu to govorite?

MARA
 (Odlazeći sa škrinjicom pod rukom, i nadalje zloslutnim glasom.) Pripremi se, sestrice: bježat ćeš... A djecu... Djecu daj bratu svome... Onome na Istoku... Neka idu tamo... (S vrata.) Ako ih žive majka želi ikada vidjeti...

Mara nečujno zatvara vrata za sobom. Istom se gasi i svjetlo na vratima i ostaje samo zbilja. Kraljica padne na koljena pred ikonom.


KRALJICA
Želim ih uvijek žive!

GENERAL
Kraljice, mogu li vam ikako pomoći?!... Ne razumijem, kao da nismo sami... Kao da vas je duh nečiji pohodio?...

KRALJICA
 (Klečeći pred ikonom, moli.)
Blago siromašnima duhom:
Njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima:
Oni će se utješiti!
Blago krotkima:
Oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti:
Oni će se nasititi!
Blago milosrdnima:
Oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem:
Oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima:
Oni će se sinovima Božijim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti:
Njihovo je kraljevstvo nebesko!



SCENA DESETA

GENERAL
Ustanite, draga kraljice!... (Pokušava pomoći Kraljiici, no, ona se želi pridići sama.) Bog će vam pomoći... Da nastavimo... Svatko do svoga suđena kraja...

KRALJICA
 (Okrijepljena.) Sve je tako živo! Bojim se, vrijedni, milosni don Francisko... Bojim se da sam što nezgrapno rekla?... Jeste li vidjeli koga?

GENERAL
 (Za sebe.) Znači, ipak, nismo bili sami... (Kraljici) U jednom trenutku, kada ste prišli prozoru, kao da vam je bilo zlo... A baš smo bili u onom dijelu... Kada Radovan i Tomašević uzjahuju konje... I da kraljevoj tetki ili strini nisu, izgleda ništa mogli pomoći...

KRALJICA
Nisu oni, uzoriti don Francisko, maknuli ni malim prstom! (Gleda stol.) U što se samo pretvori ova naša večera... (Sjeda za stol i prihvata se pribora za jelo.)

GENERAL
 (On se, sjedajući, prihvati čaše s vinom.) Ne slutim na što ciljate?...

KRALJICA
Kako se dugo nisu vraćali, Tomaš je otišao da sam vidi što se, zapravo, zbiva... Otišao je bez ikakve zaštite... Bez pratnje... Momčić koji mu je na konjicu nosio torbice sa hranom i vodom, pričao mi je da se kralj strašno nasrdio kad je zatekao Radovana potpuno pijana, a Stjepana s bludnicom na koljenima.

GENERAL
C, c, c! Ma ne mogu vjerovati! Stjepan?! Na koljenima... Ta, kako kažete... Ona žena! Aaaa!

KRALJICA
 (Ne primjećujući blagu ironiju, pažljivo jede svoju ribu.) Tomaš je bio vrlo prijek čovjek. Ko zna kakvim je glasom rekao bratu da nije nizašto i da će mu dati svinje da čuva, a sinu da će mu kupiti ralo, da ore... (Odlaže nož i vilicu.) Sve u svemu, ujutro Tomaš nije ustao. Vidjela sam ga tek u posmrtnom odijelu, tren prije nego što je odnešen u jajačku kriptu... A Stjepan...

GENERAL
Svakako je bio nesretan!

KRALJICA
Stjepana je biskup, u Papino ime, odmah proglasio kraljem... Rekao je, čak, da će biti prvi od Pape krunisani kralj bosanski.



GENERAL
 (Mijenja temu.) Vi rekoste da imate pitanja na koja ne znadete odgovoriti. Nisam čuo ni jedno pitanje. Bojim se, ako sam dobro shvatio, da vi mislite da je smrt vašega muža plodom neke urote... I da iza toga netko stoji...

KRALJICA
Rekla sam što sam rekla... Ne znam... Nije mi jasno...

GENERAL
 (Hladnim glasom.) A tko bi stajao?... Ako je i bilo kakve urote... Iza nečega takvoga?...

KRALJICA
Ne znam, uzoriti.

GENERAL
Ako čovjek nešto ne zna, a širi sumnje, neka je prokletstvo na njega!

KRALJICA
 (Sa zebnjom.) Sve je to možda iz moje nesreće...

GENERAL
 (Ironično.) Imate pravo... Bog je svemoćan... Izliječit ćemo vašu nesreću.

KRALJICA
Daj Bože!

GENERAL
Amen!

Glazbeni prijelaz tokom kojeg General s patvorenom prisnošću nazdravlja Kraljici, te, točeći iznova oboma, navede je da ispije nekolike čaše vina. Kad pomisli da je postigao željeni cilj, ne ispuštajući čašu iz ruku, ustane od stola kako bi joj se mogao obratiti s pristojne distance.

GENERAL
Vrijedna kraljice, sada, kada pričamo uz ovu kupicu hercegovačkog vina, zanima me nešto što nikako sebi ne znam objasniti... Kako to da je nekoliko vaših patarenskih rođaka?... Kako to da vaš najmlađi brat Stjepan moslemanom postade?... Sljedbenikom prokleta Mohameda?!

KRALJICA
A kako bih ja to znala? Brata, zapravo, polubrata Stjepana sam vrlo malo poznavala. Njega je rodila žena koju je Otac oženio nakon smrti moje majke Jelene... Neka Cecilija, iz Bavarske...

GENERAL
 (Izravno Katarini.) Bludni heretik! (Za sebe.) Ona i ne zna da im je Cecilija došla na dvor još dok joj je majka bolovala u Blagaju! Mali je rođen u poligamiji poganog Hercega!

KRALJICA
 (Ne čuvši njegov solilokvij, jedva čujno.) Kada je sultan pritisnuo Hercegovinu i popolovio je, Otac je morao platiti visoku cijenu i iznova potpisati sporazum s Portom. Bio je ucijenjen i kao garanciju da ugovor neće prekršiti morao je poslati Stjepana na sultanov dvor... Stjepan mi se javio pismom kad je postao Ahmed... I njega sam molila da mi spasi djecu... Onoga dana kada su kralja, pastorka mi, uhvatili u Ključu, njegova žena Mara se pobrinula za njih... I moja su se djeca sklonila pod šator Isa-bega Ishakovića, sultanova vojskovođe... Sve što sam poslije doznavala o njima nije bilo sigurno, pa ni ovoga trena ne znam ništa pouzdano: ne znam da li moj Šimun koji se sklonio pod ime Ishak živ ili nije...

GENERAL
 (Patvoreno zgranut.) Pakao vrije... I čeka nevjerne... I u njemu ćete sigurno svoj grijeh vrištati, sve bez prestanka,  jer tamo vremena nema... Kako ste nas samo izdali!?...

KRALJICA
 (Sasma mirno.) Ne srdite se, uzoriti, što sam spasila živote svojoj djeci... Zar i naš Rabbi nije spašavao?... Sjetite se, uzoriti generale, kako naiđe Gospodar naš pored bedema onoga grada Naina iz kojeg su iznosili mrtvoga jedinca u one majke... Pratilo ju je mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se na nju, pa joj reče: "Ne plači." Pristupi nosilima i reče: "Mladiću, pozivam  te da ustaneš!" I mrtvi se mladić podiže, a on ga vrati njegovoj majci...

GENERAL
Vi halucinirate!



KRALJICA
Vrijedni don Francisko! Postoji li još to što je tada postojalo?... Da se ljudi klanjaju majci koja je rađala, jer se nad njom sažalio i sami Gospodar svjetova, Gospodar života i smrti, Bog Veliki... Svi su ljudi njegova djeca, zar niste primijetili?... Kada je Gospodin pristupio mrtvu mladiću, nije pitao ni za njegovo ime, ni za njegovo porijeklo, ni za njegovu vjeru... (Zagrcne se.) A vi!... A vi stalno!...

GENERAL
Kraljice!

KRALJICA
 (Pritiščući grudi dlanom.) Zar sam mogla dopustiti da mi djeci glave odsijeku samo zato što su kraljeva djeca?... Jer su moja djeca... Da, da... Žalosno je ime Ishak, moj sin Šimun... Ishak!... Zašto mi se nikada ne javi? (Za sebe.) Možda bih mu sve oprostila?... Koja majka ne bi svome djetetu sve oprostila?... Kako li izgleda?... Je li lijep na svoga oca?... Bi li me prepoznao?... Je li, jadničak moj, uopće živ?

GENERAL
 (S patvorenom sućuti.) Naravno da je živ, kraljice!... (Dokumentira.) Zar vam netko nije pisao ovamo, na ovu vašu rimsku adresu, godine 1470, negdje u rujnu, čini mi se?...

KRALJICA
Zbog ostavštine poklada očevih u Dubrovniku, uzoriti generale!... Alibeg Pavlović, naš bivši vlastelin iz Popova Polja, zastupao je moga polubrata Stjepana... Ahmed-pašu... U sporu pred dubrovačkim Malim vijećem oko očeva naslijeđa...

Kraljica se grčevito zagrcne i pokušava ustati...

GENERAL
 (Bez sućuti.) Nije vam, valjda, samo to javljao Alibeg Pavlović?!

KRALJICA
Javio mi je i za sina... Da je dobro... I opisao mi turbe u gradu Uskupu, u Makedoniji... Turbe moje premile kćerkice... Koja se tamo smrtno razboljela... I tamo umrla...

Kraljica uspjeva da se pridigne i pritišćući rukama sljepoočnice bezglasno zaplače.

GENERAL
Ne plačite, kraljice, njoj je mir Božiji tamo podaren... Sin me zanima! Što je poručio, za njega, Ahmed-paša? Nije li on već tada, izdajnik, velikim vezirom postao?

Kraljica je već apsolvirala obavezu da odgovara Generalu. Sporo se i spokojno primiče ikoni.

KRALJICA
Ništa posebno... To, da je već veliki narastao... Da se čak i oženio... Iz carskoga harema!...

GENERAL
Nema ništa od vaše nade da će se vratiti?

KRALJICA
U pismu nije bilo spomena...

GENERAL
Znači, ništa ni od naše nade da će se vratiti u okrilje svete majke, Rimske Crkve.

KRALJICA
Veliki Bog, otac naš Isus Krist ne ostavlja nas bez vjere da će biti bolje, da će mi se sin vratiti, da će, akobogda, bosansko kraljevstvo obnoviti... Pomozite mu u tomu... Obećali ste...

Kraljica posrne. Pokušava se pridići pridržavajući se za rubove sehare.

GENERAL
Obećao sam što je i sami Sveti Otac Papa obećao... Što vam je, nije vam dobro?... (Za sebe.) Svaki je korak Bog predvidio... (Hladnim glasom.) To nas sada i više obavezuje, otkako ste potpisali vašu, ma i ovakvu oporuku! (Dvosmisleno, kroz zube.) Bosna će biti naša... Kad-tad! Zid, naš bedem, antemurale christianitatis. Ako se vaš sin ne povrati iz mohamedanske vjere... Jesmo li još u tomu, kraljice, ili dvojite?... Mada je sada, u ovaj kasni sat, svakako kasno... Za sve je sada prekasno...

Potonje Generalove riječi kao da dadnu snage Kraljici da se, napokon, pridigne i da sjedne na seharu srušivši pritom svijećnjak i tinatarnicu.




KRALJICA
Oprostite, ponovno sam za tren... Osjećam navalu sna... Zašto mi sina spominjete?... I Bosnu? Ni njemu ja Bosnu ne mogu pokloniti, ni prijestolje u njoj... To ne ide bez bosanskih vojvoda, nikako ne ide... Ne mogu mu ja dati Bosnu... Ostavljam mu taj zlatni predmet... Ako se ne vrati... Pamtite, kako je zapisano... Kruna je Papi namijenjena...

GENERAL
 (Preneraženo.) Što to govorite, za Boga miloga?!

KRALJICA
Čudno: vidim vas, ali vas ne čujem dobro... I kao da tonem... Rekoste li da je kasno?... Mislite li da je večernja već prošla?...

Kraljica se pridržava za stomak, dok joj glava teži prema koljenima.

GENERAL
Za vas je sve prošlo.

KRALJICA
(Krajnjom snagom diže glavu.) Čudno, nisam čula nikakva zvona... Generale... Uzoriti... Zašto me tako gledate?... Vaš osmijeh... Zašto se osmjehujete tako čudno? Sigurno ste gladni! Jadni moj i dobri don Francisko, pastrmke niste ni kušali... A meni se tako spava... Don Francisko, propadam li ovo ja ili sam poletjela s blagajske tvrđave?...

GENERAL
Bog je svemoćan. Mi smo, pak, tu da mu pomognemo u sitnim stvarima... Kasno je, bivša kraljice bivše kraljevine bosanske... Kardinal Borgije postupit će po oporuci... A mi ćemo biti strpljivi... Mi smo vječni.... Križ po križ... A vremena imamo.

KRALJICA
(U bolnom grču zatetura se prema prozoru.) Don Francisko!...

GENERAL
 (Pošprdno likujući.) Da?... Što ima tamo?

KRALJICA
 (Dok svjetla trnu, zagleda se kroz prozor u neku daleku svjetlost.) Daleko svjetlo... U vrhu tunela... Idu k meni moji dobri Bošnjani... Moj Tomaš, ljubljeni... I moj dobri otac Šćepan... I Ahmed-paša Hercegović... I moja princeza Katarina... I moj Ishak-beg, zjenica moje zemljice Bosne... Moj Šimun... (I nadalje zagledana kroz prozor, Generalu koji odlazi.) Brinem se za vas, dobri moj generale... Don Francisko... I za moju Paulu, dobri prema njoj...

U sfumatu svjetlosti Kraljici se pridružuju Paula i Mara u bosanskim nošnjama. Tiho pjevaju.

SVETRI
Bog je nama kušnju naminio,
dabogda je na dobro iznio,
aždaha je zemlju popalila,
satanel je srca zavadio.

KATARINA
Smiluj se nama, Bože Milosni,
pomiluj sirotu, Vječni, Budni,
rabu svoju Katarinu, udovu
kralja što zginu na božijoj pravdi.

PAULA
Smiluj se nama, Bože Milosni,
pomiluj i mene, Mudri, Iskreni,
rabu svoju, Paulu Mirković -
bezgrešnoj pute otvori, Nebesni.

MARA
Smiluj se i meni, jadu i čemeru,
kraljici nesreće, potonjoj Mari -
otkloni, Bože, prijetnju smrtnu,
počinih, možda, zgrjehu nevidnu.

SVETRI
Smiluj se nama, Bože Jedini,
podaj i nama bar ono što dade
košuti sretnoj u Jahorini,
da ne lutamo svitom prognane.

Odazovi se nama, Milosni,
odazovi se nama u Bosni...

K R A J





Ibrahim Kajan je rođen u Mostaru 1. novembra 1944. godine.
Osnovnu i srednju školu završio u Mostaru, Pedagošku akademiju u Dubrovniku, a Fakultet za defektologiju u Zagrebu. Školsku 1989/90. proveo je na znanstvenom istraživanju u Ankari i Istanbulu. Doktor je humanističkih nauka - polje književnosti.
U Zagrebu je kraće vrijeme radio u izdavaštvu, zatim gotovo dva desetljeća kao viši bibliotekar, a od 1992. je glavnim urednikom časopisa "Behar", pokrenutog u Kulturnom društvu Bošnjaka "Preporod" Hrvatske, kojemu je osnivač i predsjednik (1991.- 2001.). Pokrenuo je i informativni list "Behar Journal" , te časopis za mlade "Jasmin" . Radio-Zagreb mu je emitirao pet radio-igara, od kojih je jedna za djecu, a Radio Federacije BiH "Katarinu Kosaču - Posljednju večeru" , koja je doživjela i vrlo uspješnu scensku izvedbu.
Laureat je zagrebačke književne nagrade "Antun Branko Simić'" za 1973. godinu (za rukopis kasnije knjige "Kuću dok nađeš" ), a dobitnik je i nagrade Planjax za najbolju zbirku pjesama u 2003. objavljenoj u BiH (za knjigu "Druga bajka").
Od 2001. godine radi kao pomoćnik ministra za kulturu u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona. Bio je jedan od osnivača Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta "Džemal Bijedić2 u Mostaru, te profesor i dekan na istom Fakultetu. Živi u Zagrebu i Mostaru.

Nema komentara:

Objavi komentar