15. ruj 2011.

HOMMAGE PJESNIKU MEHI BARAKOVIĆU

 
 MEHO BARAKOVIĆ
(2. V. 1945., Banja Luka – 14. IX. 2011., Göteborg)



Prijatelji mi javljaju da je u Göteborgu umro Meho Baraković. Bio je pjesnik i po tom ćemo ga pamtiti. Među njegovim pjesmama ima i takvih koje zadivljuju svojim estetskim bljeskom, da su i u svjetskim antologijama našle svoje mjesto. Objavio je niz pjesničkih knjiga, od kojih su mu, čini se, najznačajnije knjige napisane u progonstvu iz trebinjskog zavičaja (1993.), nevoljnog lutanja po Crnoj Gori, do smiraja u Švedskoj, u kojoj je 1995. pronašao svoj novi privremeni dom. Među tim knjigama osobito se ističu Homo Balcanicus (1995.), Nikada nećeš razumjeti zašto sam zaljubljen u Mostar (2000.), Stockholm iznutra i druge pjesme (2003.), Göteborg ili ko bi rekao da je to moguće (2007. i dopunjeno izdanje 2008.). U Švedskoj je proglašen laureatom velikog književnog natječaja Društva pisaca Göteborga 1999. za najbolju pjesmu, a dobitnik je i značajne Kulturne nagrade Angered za knjigu Göteborg ili ko bi rekao da je to moguće, 2007. godine. Na švedski su mu, inače, prevedene četiri knjige pjesama.
Za Mehu Barakovića se pouzdano može reći: Hodio je kroz ovaj svijet, nikom zla nije mislio i nikom zla  nije radio. Ono što je najbolje znao i umio, napisao je i svojim suvremenicima ostavio.
Tekst o njegovoj spomenutoj stihozbirci objavio sam u sarajevskom časopisu Život prije dvije-tri godine; sada ga ovdje prilažem u znak sjećanja na studijskog druga, dubrovačkog studenta, bosanskog i bošnjačkog pjesnika Mehe Barakovića.

 

GÖTEBORG,  TAMNA ZBIRKA

Meho Baraković: Göteborg ili ko bi rekao da je to moguće, 

Broarna – Mostovi kulturförening, Göteborg 2007.


Ne pamtim tako gustu, jasnu i tako bolno ispisanu knjigu, kao što je knjiga stihova Mehe Barakovića Göteborg ili ko bi rekao da je to moguće, objavljenu u izdanju Broarna – Mostovi kulturförening, Göteborg 2007. Ta jedinstvena knjiga je čista siblimacija najdubljih čovjekovih (nažalost, i u autoru ključalih) strahova, užasa koje nikako ne može ni potisnuti ni zaboraviti. Njegov i od ranije često korišten leksem osipanje – doživio je tranformaciju u novu morfološku vizuru i novo leksičko punjenje: to je stanje neprekidne obnove bolne destabilizacije i dezintegracije i neprestanog dodavanja mračnih sadržaja kataklizmična porijekla. Osipanje svega što je činilo osobni integritet i uvid u rasuto: Tijelo, Dah/Duh, Misao, Zavičaj, Zemlje Azila, Svijet, itd., sve što je izreklo, izdiktiralo pjesnikovo jezgro najtamnijim poetskim vizijama – i ovdje se poput onostrane inventure nabrajaju i knjiže neporecivi i nezaustavljivo elementi koji čine to stanje, dovodeći ga do, paklenim putanjama, na sami rub ljudske provalije i u samo jezgro Nepoznatog Straha – u Ništa.

U Barakovićevoj poemi jučerašnji vidljivi svijet Zla, sada se pretvorio u nevidljive sile upornog i zlokobnog djelovanja: više nema ništa što njegova pjesma ne uzima za svoju izgradnju (od imenovanja osoba, npr. Izeta Sarajlića, Maka Dizdara, prijatelja Laleta Brkovića, Alije Kebe, Elvire Jasson, i dr.), akceptianja prostora (Trebinja, Mostar, Banja Luka, Fazlagića kula, Gacko, Zagreb, Göteborg,), do građevina i nečijih stvari (Stari Most; darovana čajna šalica) – a da ne posreduju oštru bol, u najrazličitijim rezovima (a i rez je u njega uzdignut na razinu simboličkog imenovanja), nerijetko do posvemašnjeg htijenja vlastitog odvajanja od Tijela i Života same pjesme i njezina bića. Upravo to, samoisključenje iz mentalnog sklopa koji Zlom upravlja svijetom živih, Meho Baraković govori na nekoliko mjesto, provlačeći najtamniju osjetilnu nit zaslijepljenu ljubičastim ili crnim kaosom najgušće noći. Najveće pitanje jest: što je s Nadom? Što je s tim neupitnim principom čovjekova postojanja koji ne gasne čak ni onda kada se (njegov) raspoloživi svijet isprazni od svega što je posjedovao?
Temeljni motivi Barakovićeva Göteborga su Bol i Smrt, koji se raspršavaju u niz podtematskih i/li motivskih inačica (progoni: Sve više ličim na Smrtnika / i na Zvijer / koju Hladnoća na zvjerski način Progoni / i Ljudi me progone (str. 28) // beznadnost: Ja koji sam se Negdje zaputio / sada ni Puta nemam / niti je Put ono što raširene oči vide (str. 28) // Eros kao Thanatos: /jer ona se Naga kupa u mom Vidu / i sva se kao Školjka rastvorila / Bože dragi hoće li moja muškost izdržati (str. 50) // Onaj što je svojim očima gledao / kako se Žena / kako se Naga Žena u njegovu vidu kupa / On je sada nijema Slika (str. 50) // Svaki se ljubavni govor završava bolom / u Slici ukletog zemnog Osipanja…, str. 58/, motiv neutješnosti i zarobljenosti: /…i sve ima sve svoje u obliku Kruga / i Nas u Krugu zaključane / kao da nema ko da nas Žali i Imenuje (str. 97) - najposlije, zbir koji kaže da smrt nije ništa, da je sve strah, užas, patnja I nevjerovanje dodato naslovu: ko bi rekao da je to moguće. Da je tomu tako, kao da sugerira posvemašnja reduciranost «obojenog svijeta», svedena u boju svih boja, u boju u kojoj se nazale sve boje, imenovanu ne tek crnom – nego još gušćom i još zbijenijom: ljubičastom, neprozirnim Kaosom. Ljubičasta kao najtamnija noć u kojoj se čovjekov svijet (Simetrija u Barakovića), više ne može ni naslutiti, a nekmoli nazrijeti. Iz duboke, polifone razvedenosti, moguće je i nasumice izabrati jedan od bezdanih glasova iz provalije razorena jezgra, jer u tom prostoru nema izdvojenosti, nema pojedinačnosti - sve je obuhvaćeno čvrstom džehennemskom mrežom umnoženih demonskih sila koji nisu nikada izbačeni iz ljudskih oklopa:

ZEMLJA

Ne tražim Niotkuda da se donese Zemlja za ukop
moj Mezar neka se prekrije Strahom
jer moj Život je imao smisla samo kada sam
se Nečega Plašio
a Plašio sam se Svega i Svačega
i Crnog i Bijelog i kao dodir Svile što je bivalo
Plašio sam se
i dok sam Pio i Jeo
ono što je nudilo Vrijeme iz kojeg nisam mogao
P o b j e ć i
A zašto i kuda da Bježim
Sve bi me sustiglo kad-tad

Straha je nestalo
sasvim Nestalo
onoga trenutka kada je Smrt preuzela sve komande
i sad Dišem bez onog osjećanja blizine Smrti
samo što me Nema
sasvim me Nema

Tako se, u gustom i isprepletenom suodnosu Bića i Svijeta ispunjava cijelo nebo doslovne i metaforične zbilje unutrašnjeg svijeta i vlastitog jezgra ulovljena u mreži iz koje kao da nema izlaza: ima li spasa od ljudi koji su postali lovci na ljudske glave, zgusnuta zla koje je na svoje oči vidio? Može li poezija išta učiniti, može li barem kao danteovska ispovijest isprazniti nakupnine koje čovjeku oduzimaju dah, usmrćuju sva ćutila čineći ga triješćicom na vjetru koja - još uvijek misli!
Novija poezija Mehe Barakovića je krajnje iskustvo koje više ne računa ni na što: ono je najprodorniji krik u našoj kolektivnoj noći koji smrzava i koji se, jer je ljudski, nada da, ipak, nije sve izgubljeno.

Nema komentara:

Objavi komentar