7. ruj 2011.

KRALJICA KATARINA KOSAČA KOTROMANIĆ, ROMAN I DRAMA


VRIJEDNO ŠTIVO

Ibrahim Kajan: Katarina kraljica bosanska
Bosanska riječ, Wuppertal - Tuzla, 2004.

Piše: Ivo Mijo Andrić

U povodu bilježenja 525. godina od smrti bosanske kraljice Katarine Kosača Kotromanić, književnik Ibrahim Kajan napisao je roman pod naslovom Katarina kraljica bosanska. Od iste dijaloške građe, autor je priredio kazališnu dramu Katarina Kosača - posljednja večera, koja je adaptirana i izvedena u Mostaru i drugim bosansko-hercegovačkim gradovima i mjestima.


Selma Alispahić u velikoj glumačkoj kreaciji: Katarina Kosača, režija. gradimir Gojer, SARTR, Sarajevo, januara 2005.
I roman i drama bave se posljednjim danima života karizmatične bosanske kraljice Katarine Kotromanić Kosača koja je iz Bosne izbjegla nakon osvajačkog pohoda otomanske imperije na naše prostore. Nesretna kraljica, nakon umorstva supruga, bosanskog kralja Stjepana Tomaša Kotromanića te odvođenja sina i kćeri u Tursku, pri čemu je kćerkica umrla na putovanju kroz Makedoniju, našla je utočiste u Rimu. Tu, u okrilju papinskih sljedbenika, provodi petnaestak godina osame i žalovanja za svojim najbližim i najdražim. Za sve to vrijeme, njezine misli opsjedaju uspomene na prošla vremena u kojima je proživjela uglavnom sretne i lijepe trenutke. Najprije u obitelji hercega Stjepana Vukčića Kosače i majke Jelene Balšić, a potom, u bračnoj zajednici s kraljem bosanskim Stjepanom Tomašem Kotromanićem.


Herceg Stjepan Kosača (Miodrag Trifunov) i Kraljica Katarina (Selma Alispahić), SARTR, režija: Gradomir Gojer, Sarajevo, januara 2005.

U želji da dragu joj i lijepu prošlost otrgne od zaborava, kraljica Katarina, u satima samovanja, zapisuje svoja sjećanja koja obiluju brojnim detaljima iz njezine blagougodne i sretne mladosti provedene u mjestu Blagaj pokraj Mostara.
Kraljica Katarina rođena je 1424. godine kada je zemljom humskom vladao njezin otac herceg Stjepan. Živeći u ozračju vladarske raskoši, Katarina je odgajana u duhu vjerske tolerancije koja je vladala na hercegovačkim prostorima. Njezin otac širom je otvorio vrata patarenima odnosno bogumilima koji su proganjani na susjednim područjima.
Pisac Ibrahim Kajan životopis kraljice Katarine prepričava kroz dijalog kojega ona vodi sa Dominikancem, generalom Inkvizicije Don Franciscom. Lik generala obavijen je velom tajne zbog njegove uloge u događajima koji su prethodili kraljičinom progonstvu. Očito dobro informiran o stanju u Bosni i Hercegovini prije i za vrijeme vladavine Otomanske imperije, general, koga kraljica oslovljava sa don Francisco, vješto manipulira činjenicama iz njezinih zapisa, iznoseći vlastite opaske i često neumjesne komentare. Njegova odbojnost prema svemu što nije sukladno rimokatoličkoj vjeri do te mjere je iritirajuća, da kraljica često prekida priču o određenim temama i ličnostima koje spominje u svojim zapisima.
Autor ove romansirane drame, kroz interpretaciju stavova dominikanca don Francisca, otkriva nepomirljivost Rima i papinstva prema svim heretičkim skupinama sa balkanskog i šireg geografskog područja. Vjerski antagonizam u tom je vremenu naglašeno prisutan i u Bosni i Hercegovini. Na relativno malom prostoru djeluju franjevci, petrovci, isususovci, pripadnici autokefalne crkve i patareni odnosno bogumili. Iz don Franciskovog kazivanja jasno je da su papi i njemu samome najmanje mili bogumili, ali i pripadnici novoproširene islamske vjere. Na nesreću kraljice Katarine, njezin sin i mladi brat, silom prilika, primili su islam i postali turski vazali a kasnije i velikodostojnici. Sve je to poznato i don Franciscu koji tu istinu koristi kao mogućnost za zajedljive napade na ljude iz Bosne. 



Don Francisko, general inkvizicije (pokojni Zoran Bečić) i Kraljica Katarina (Selma Alispahić), SARTR, Sarajevo, januara 2005.

Priča koju konstruira Ibrahim Kajan otkriva različite degenerativne pojave u tadašnjem bosanskohercegovačkom društvu koje su, nažalost, prisutne i u današnjem vremenu. Tako u liku hercega Stjepana prepoznajemo heretika i bludnika koji krši ljudske norme i pravila da bi udovoljio vlastitoj gramzivosti, pohlepi i pohoti. Slične osobine nalazimo i kod kralja Stjepana Tomaša koji, uz papinu dozvolu, ženi Katarinu unatoč činjenici da je već u bračnoj vezi u kojoj je rođen njegov sin nasljednik. Na tako niskoj moralnoj vertikali široko je primijenjena Tomaševa kraljevska maksima: neprijatelj moga neprijatelja, moj je prijatelj.
Kraljica Katarina godinama je živjela u okruženju gdje su primjenjivana dvostruka mjerila i kraljevsko-hercegovska pravila. No ona je postupala sukladno vlastitoj volji i savjesti. Teško je podnosila svaku vrstu nepravde makar ona dolazila i od vlastitoga oca ili supruga. Zato je u narodu ostala zapamćena kao kraljica dobre duše i taj dobri glas prenosio se s pokoljenja na pokoljenje. O njemu sam slušao od ljudi iz kreševsko-fojničkog kraja gdje je kraljica nekada često boravila posjećujući stari grad Bedem ponad Kreševa i kreševskog samostana. Te priče se i danas mogu čuti od ljudi iz Kraljeve Sutjeske ili Bobovca gdje je stolovao kralj Stjepan Tomaš Kotromanić i mnogi drugi bosanski kraljevi i velikaši.
Odabravši povijesnu temu o kraljici Katarini Kotromanić Kosača za svoj roman i dramski tekst, književnik Ibrahim Kajan izložio se velikoj spisateljskoj odgovornosti i riziku da bude pogrešno shvaćen i ocijenjen od čitatelja i povjesničara. Osobito od onih koji s različitih pozicija i na dijametralno suprotne načine promatraju i tumače bosanskohercegovačku povijest i zbilju.
Svjestan toga rizika on je izabrao neutralni ugao promatranja povijesnih zbivanja držeći se ustaljenog pravila da se sve ono sto se može reći za današnje vrijeme može bez dvojbe i opasnosti pripisati i vremenu prošlom. Jednako tako pisac se odnosio i prema likovima iz svoga proznog i dramskog teksta.
Kraljica Katarina do svoje je smrti sačuvala crte dobrote i plemenitosti. Iako slomljena tugom zbog gubitka svega što je imala, ostala je do kraja odana svojoj domovini i narodu koji je, valjda od postanka bio izložen, kako osvajačkim pohodima, tako i unutarnjim vjerskim trvenjima i međuetničkim sukobima. O svemu tome kazuje i piše Ibrahim Kajan u romanu Katarina kraljica bosanska koji je potreban ne samo zbog povijesnih, već jednako tako i iz ovovremenskih razloga. Pet stoljeća nakon progonstva kraljice Katarine, njezinu domovinu Bosnu i Hercegovinu zadesili su novi progoni i pomori. Sa različitim protagonistima, ali sa sličnim ljudskim stradanjima i razornim materijalnim posljedicama.
Povijest se ponavlja i zato je ova tragična romaneskno-dramska priča Ibrahima Kajana dobrodošla kao nauk i opomena budućim generacijama. Hoće li one iz nje izvući pouke, vrijeme će pokazati. Umjesto zaključka, od prikazivača na kraju tek jedna konstatacija. U tranzicijskom vremenu rođeni su novi kraljevi. I uz njih nove mase obespravljenih. Dovoljan razlog za dodatne povijesne brige i strah od starih, dobra nam poznatih, povijesnih repriza.

Izvor:
Ivo Mijo Andrić: PROČITANI PISCI, Vlastita naklada, Zagreb, 2007.,
str. 191-194

Nema komentara:

Objavi komentar