5. ruj 2011.

KAKVIM VIDOM VIDIM


O slikama Hasana Mehinovića


Slikar Hasan Mehinović

U kuli gori srce u grču, kaže jedan stih Hasana Mehinovića u jedinoj njegovoj pjesmi koja je doprla do mene. Znam da je kula postojbina i stan legende i znam da je legenda priča koja je iz ljudske djelatnosti podignuta u žuđeni prostor imaginarnog. Mislim da znam i što je srce - mislim da je i ono središte, i to svemirsko, pulsirajuća tačka u beskraju u koji ponekad polijeće na Ikarovim krilima između zvijezda, pa je, dakle, kadro u intenciji, u pokušaju amalgirati ljudsko i nebesko, legendarno i mitološko. Bez srca, čije je već samo ime ocrnjeno u minulorn stoljeću, bez gorućega srca koje zapanjuje žarećim plamom iz Hasanovog stiha, iz njegove živuće poeme Kudret-voda, što bi bio svijet u kojem smo se rodili, u kojem najčešće živimo i još češće umiremo? Svijet bi bio poharano polje i divlja gora - ispražnjeni od ljudi i Lijepoga u kojemu se obznanjuje sami Tvorac svjetova!
A što je to Lijepo, niko nam odgovoriti ne može. Zar je Leila najljepša djevojka na svijetu, kako tvrdi Medžnun; zar je Tadž Mahal najljepša izidana uspomena zaljubljena srca maharadžina; zar je Mona Liza smiješak neprevladane čarolije, kako misli cijela Europa; i jesu li primjerci crnačke skulptorske plastike iz Sengorove negritude bez estetske usporedbe? Zaista jesu - neponovljivi, jer nema utjehe da će se pronaći isto, isto lijepo, nego samo i jedino lijepo kao drukčije.


 Tešanjska Gradina Hasana Mehinovića

Prvo sam vidio otisnute reprodukcije, naravno - smanjene i ne u najboljem tisku, koje su govorile više o skromnim sredstvima priredivača i strasnoj njegovoj želji da slikarstvo Hasana Mehinovica objavi svijetu - prvo sam ih, dakle, vidio iz daleke daljine, na katalogu najavljene izložbe Centra za kulturu i obrazovanje Tešanj godine 1998., kasnije u kratkoj posjeti slikaru 1999., te, iznovice, u zgodi druge autorove izložbe na istom mjestu 2000., i, najposlije, s početka mjeseca studenog 2004. godine. I što sam vidio u četiri različita susreta s punom, neporecivom autorovom, Hasanovom, sviješću koja se ostvaruje u samoći, kao i svaka istinska i živa umjetnina?
Prvo sam vidio sedam slika potopa u nastajanju. Bosanskog, prepoznatog po inačicama koje, putujući, nisu vidjele moje oči ni na Istoku ni na Zapadu: na svakoj od njih dominira, ili u njoj izranja, ili, skrivena, nagovještava svoju prisutnu postojanost, svoj blistavi historijski znak samorodnosti, ničim usporedive autentičnosti, tešanjska Gradina. Ta tvrda, možda u obrisima i slična nekim drugim utvrdama, ali je ova jedina na svijetu, i obliku joj daje glavno obilježje brdo, a koje je, opet Onaj koji stvara postavio samo na jedno mjesto i nigdje drugdje - u Tešnju.  Više nikada, od dana kada je i kako je nastala tešanjska tvrđa, ne bismo prepoznali brdo kakvo je bilo u doba svoje nevinosti, možda samo u začecima historijskog doba ilirskih plemena; ne bismo ni tvrđu prepoznali kada bi bila na drugom mjestu! Bosansko brdo i Bosančev djelatni trag, osvijetljeni goručim srcem - domovinski je mythos iz čijih se nebrojnih, utisućenih žila, isijavaju predjeli likovnih uozbiljenja Hasana Mehinovića: taj stari slikarski ciklus prosanjanih tešanjskih legendi u kojima podignute vode poplavljuju znanu i dragu površ domaje pamtit će se po predočenjima ispričana straha o dobu kada je voda nosila sve pler sobom. I kada su, jer zato su te slike i izronile iz zagonetke sjećanja, po golemoj vodi plutali samo spaseni odlomci svijeta poput otoka: tako se kozmos zbio u zrno prosa, u tešanjsko brdo - u tačku svojega oslonca - i tvrđa na njemu, s kulom u kojoj gori srce u grču. A ispod ključala rasta zločudnih voda, vidimo, izronili su oni koji ne žele umrijeti -zlatokosa djevojka, bjelobradi muškarac i čudesna žena posjela na panj skršena drveta za koji smo, likovnom čarolijom, mislili da je rastao na sredini poplavljena grada, na sredini svijeta ostavljena na milost i nemilost divljem nadiranju elementarnih sila kojima se krhki, živi čovjek tako teško može othrvati.


Mehinovićeva Kompozicija na naslovnici zagrebačkog Behara

U svom drugom boravku u Tešnju posjetio sam dom Hasana Mehinovića noseći u ruci časopis Behar, s naslovnicom urešenom njegovom novom slikom -djelom posvemašnje tematske i stilske različitosti od netom opisanih, slikom koja je otvorila gotovo rušeći, poput nabujala gorskog osjećanja, autorove unutarnje vizije, svemirske izdvojenosti i izgubljene udaljenosti, darujući oku magičnu moć da vidi gotovo nevidljivo (kao pod sitnozorom), unutrašnje prostore tijela i lebdećeg duha koji, prelijevajući se, isijava snažno značenje priče. Promatračeva upitana zgranutost pokušava razdvojiti ili uočiti dimenzije kojima nas slikarski genij, poput najzavodljivijeg čarobnjaka, istodobno i udaljava i približava ovome što zovemo zemljom, zvijezdom, nebom, morem - ili krvotokom, površini pulsirajućeg srca... - ili pak pozlaćenu lišću popadalu po dobrom humusu! Izdvojeni detalji zbilje, uokvireni i neprotumačena konteksta u kojem su obitovali, nadaju se poput najvidljivijih obmana: takav je slučaj s bojenim panoramama nepreglednih svjetlucanja i tokova u svemiru; vjerujemo da ih je autor preselio, kao motive, iz zbilje koju nismo odmah prepoznali, jer nas je namjerno ostavio da ostanemo promatrači s nogama na Zemljinoj kori onoga što je on krilatim kistom dohvatio u dubini neba i u dubini mutne zagonetke ljudskoga tijela.
Te slike gustih ideja predmetnog i duhovnog svijeta uobičavamo zvati nejasnim imenom, apstraktnim slikama. Njih je jedan kritičar (imenom Vojislav Vujanović) prekrio lijepom značenjskom spregom: Svijet je senzacija! Slike tog ciklusa znakovnih senzacija autor je izložio, kako i piše na katalogu tešanjskog Centra za kulturu i obrazovanje, u mjesecu studenom godine 2000.
A na proputovanju između dviju država i dvaju gradova u kojima živim, iznenada, Tešanj je postao mojom trajnom i nezamjenjivom postajom: prvi put kad sam zastao, tu je izišla moja najbolja knjiga, potom je bila književna večer, zatim predstava moje Katarine Kosače, a između svakog od tih umjetničkih boravaka dešavalo se da posjetim samo mezare čuvene po onima koje zakrivaju, da popijem kahvu s ljudima koji me nadahnjuju poput drevne mudrosti bosanske zemlje i obnavljaju mi povjerenje u bošnjačku dobrotu, zatim me - ispražnjena srca - odvode na mjesta gdje se proizvodi sami duh neuhvatljive supstance koja obavija središnje jezgro, mada ga, najčešće, uopće nismo svjesni. I eto, ponovno, prije dvadesetak dana, na ovom meridijanu, iznova se uspinjah onim basamcima što su me doveli u sobicu gdje zatekoh slikara Hasana Mehinovića i njegove najnovije slike, u tematskom zaokretu, u patarenskom, u bogumilskom, u bosanskom, u nijemom kriku historijske priče kojoj, očito, vrijeme nema kraja! Kako je čovjek nesretan! - kaže ta Mehinovićeva bogumilska priča - ali, tvrdeći istodobno da je to pravo na sreću iz prava na svoju zemlju, na kraljevsku zemljicu Bosnu koja se, takva kakva jest, uporno opire i opstaje u golemom i hladnom svemiru.
I, dakle, što smo vidjeli? Vidjesmo zavičajne toponime koji nisu postali naplavinama i muljem povijesti nego su, mada u krhotinama, dodirnuli nebo tvrđinim kulama, baš kao u bajkama u kojima nakon svakog Zla prosine Dobrota; vidjesmo neusporedive kolorističke pozlate svemirske samoće kao misaone apstrakcije, i vidjesmo, najposlije, obrise historije bosanske srednjovjekovne jeseni - a sve u nekom trokutu jednog autentičnog likovnog izraza: svijet bajkine očuđenosti – svijet fantastične usamljenosti - svijet historijske zbilje. Čini mi se da bi Mehinovićevu slikarstvu odgovaralo imenovanje unutar složenog leksičkog sklopa: mitski semantički subjektivitet; dakle, slikarstvo u kojem dominira priča o značenju vlastite pozicije u zadanu svijetu. A što misli taj čovjek u Hasanovoj slici svijeta? I što je čovjek u takvom svijetu? Slikar je rekao: Priča da je od ove Zemlje stvoreno tijelo njegovo, a Svemir da je zavičaj njegovom Duhu i njegovoj Duši. Baš kao što je mislio pjesnik s Obješenice kad je zapisao da nije od ovoga svijeta.

U Mostaru, 30. studenog 2004. godine
                                                                                 Ibrahim Kajan

Izvor:
Katalog - Hasan Mehinović, U kuli gori srce u grču, 
Izložba slika povodom Dana grada Tešnja, 10. 12. 2004.

1 komentar:

  1. Citam i pitam se gdje sam sve ove godine provela/toliko malo toga znam, a zelim sad da to i drugi neupuceni, ili mi se cini to pogledaju.Svaki tekst po vise puta citam i citiram jer se tako osjecam -Priča da je od ove Zemlje stvoreno tijelo njegovo, a Svemir da je zavičaj njegovom Duhu i njegovoj Duši. Baš kao što je mislio pjesnik s Obješenice kad je zapisao da nije od ovoga svijeta.

    OdgovoriIzbriši