22. ruj 2011.

NA PUTU NIŠTA NE TRAŽIM, NIŠTA NE UZIMAM


 PREDGOVOR PUTOPISIMA BOSNA KAKVU MANJE ZNAM



Putopisac Dragan Marijanović

Dragi Amire, hvala na poslanom putopisu Dragana Marjanovića. Znam odgovoriti na pitanje zašto volim putopis. Nisam siguran da znam odgovoriti na bitnije: kojem se zovu odaziva autor putopisa…
Govoriti o putopisu,  za mene je isto kao govoriti o neotkrivenim dijelovima vlastitog bića. Zašto sam toliko čeznuo za predjelima što su mi se jednoć otvorili, u Kapadokiji, poput mjesečeve površi? Zašto ni disanje nisam čuo – opkoljen brojnim ljudima - kad sam prvi put, zanijemio od ljepote, stajao nagnut nad licem zagonetnog a svima znanog malog faraona?  Zašto sam putovao podjednako u bliske kao i u udaljene krajeve samo da vidim i dotaknem nešto što je pripadalo  svakom na svoj način, neusporedivim – recimo dragom Musi Ćazimu i časnom Mevlani Rumiju?  Zašto, kad ništa, baš ništa nisam tražio, nisam uzeo, niti sam sa sobom ponio… osim osjećaja velike blagosti koja me, čini mi se, grije i hrani u ovim danima velike grubosti živih i tužnih oblika siromaštva. Jesmo li, ne sluteći, dotaknuli na putovanjima ono za čim je čeznula naša duša?
A da se to, to doticanje s nevidljivim Duhom zaista sretnim putopiscima događa, shvatio sam, vrijedni prijatelju, čitajući putopise starih i novih putopisaca. Uvijek ćeš u njihovim tekstovima prepoznati trag neizgovorenog:  zar ne vidiš koliko je žudnje za Drugim koji nam nedostaje, recimo u ovom  tekstu Dragana Marjanovića koji si mi poslao?! Kad toga ne bi bilo – što bi bilo u njegovu tekstu? Opis kuće, tvrđe, opis Ferhad-pašine džamije, raspuklina na Musinu mezaru? Volim ono što je njegova ruka registrirala:  svjetlo knjiga u Tešnju, trag fra Ivanova duha, pun radosti čudi se romaneskno bogatom liku iz zaboravljena Kadićeva feljtona: Marjanović vidi sve ono što ovo vrijeme više ne vidi. 
Putopis je, složit ćeš se sa mnom, najbliži dnevniku. Zapravo: forma velike demokratičnosti. Marjanovićeva Bosna kakvu manje znam, briljantno potvrđuje da je to upravo tako.  Cijela galerija likova, u gesti i govoru, govoto fabularizirana teksta, promiče  kroz živu svijest autorove u dahu ispričane priče. Sve vrije u njegovu  Tešnju, u Sivši, u okolnim naseljima što zatvaraju ne samo leksički sklop Usore; tu se nadaju aluzije i vijesti o historijskim zgodama (kao događajima ali i anegdotama u vrijeme uknjiženim), slikarima, pjesnicima, arheolozima koji rade nešto vrlo vrijedno za čovjeka   –i  sve to ovdje nalazi  vitalnu, gipku, nasmiješenu stilistiku i lijepu, uozbiljenu namjeru. Zaista, ovdje je riječ o tekstu vedrine, duhovne i duhovite potrage za granicama zbilje u kojoj bi se, ljudskije, moglo i trebalo živjeti. Putovanje Dragana Marjanoviće u Tešanj, u „Bosnu koju manje zna“, možda je i iz onog  nama nejasna poriva da (se) susretne – ako ni s kim drugim – barem sam sa sobom!
U Mostaru, 11. II. 2007.                                               Ibrahim Kajan





Izvor:
U: Dragan Marijanović: Bosna kakvu manje znam, putopis, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2008.


[1] Predgovor, kao pismo Amiru Brki

Nema komentara:

Objavi komentar