29. sij 2015.

ZAPIS O KASTELU: PJESNIŠTVO SVJETLOSTI I ŽUDNJE



Piše: Ibrahim Kajan





 Boris Jovanović Kastel

Boris Jovanović Kastel izvorni je pjesnik zemljopisnog nadasve duhovnog prostora koje se rasprostire do posljednjih, rubnih stabala čudesnih trajnoživućih maslina. Mediteran koji on poetski živi, obznanjuje na način kao da ga prvi put spoznajemo, pretače u nizove riječi, u sklad, u pulsirajući romor, šapat pun čežnje i opijenosti, baš kao u živu i životnu kajdanku u kojoj smo morali prije svoga rođenja živjeti...  Sad smo ga se, slušajući Kastela – iznenada prisjetili kao svoje jedine, zaboravljene postojbine!

Preda mnom su desetine njegovih pjesama koje su plutale i bile čitane u mom jeziku, a prije ih nisam poznavao. Međutim, nisu mi nepoznate, jer u njima otkrivam, u njima snažno osjećam svoj vlastiti izvor iz kojeg smo jednom potekli i ponijeli u pamćenju svoj mediteranski džennet, svoj raj, svoj eden nastanjen spoznajama, osjetilima, čutilima, znanjima koje je iznovice valjalo otkriti i prepoznati kao raj iz kojeg smo jednoć prognani. 

Blagotvorni duhovi antičkih pergamena oslobađanja čovjekova svijeta i latinskih sentenci njegovog porobljavanja, ibn-arebijevske začudne nedogmatske religioznosti - obale su koje plamte i daleko se vide s pučine; Kastelov moreplovac nikada neće zalutati jer njegov je cijeli prostor kojim prohodi i njegovo je svako vrijeme u kojem ga majka porađa.

U stotini pjesama koje sam dobio od ovog bogatog autora, rasprskava se jedan nujni i bujni motivski svijet pun asocijacija na svjetove kojima raspolaže i sama naša nutrina, naša osjetilnost, naše srce i naš mozak: svjetlosne ljubavi, misterij tijela, očuđeni i mistični udvojeni svjetovi, podjednako ovostrano i onostrano s brojnim historijskim figurama koje nikada nisi i neće umrijeti! 

Boris Jovanović Kastel je po svom osjećanju svijeta, u ovom je trenutku  – unikatan. Njegovo poetska arka  na horizontu naših malih slavenskih jezika poredanih po obalama sredozenog zavičaja, puna je optimizma, životnog soka, ljubavnog  jecaja. Da, Kastelelove su riječi i od suvremenosti i od iskona.

U Mostaru, 29. siječnja 2015.

26. sij 2015.

SENZIBILNA SLIKA KOJU TVORI URBANI AMBIJENT GRADA MOSTARA

Ibrahim Kajan: GRAD VELIKE SVJETLOSTI. MOSTARSKE VEDUTE, Muzej Hercegovine / IC Štamparija, Mostar, 2014.

Piše:Atif Kujundžić

SENZIBILNA SLIKA KOJU TVORI  URBANI AMBIJENT GRADA MOSTAR:Ibrahim Kajan GRAD VELIKE SVJETLOSTI

 Ibrahim Kajan                                                               Atif Kujundžić


U susretu s putopisnim tekstom Ibrahima Kajana suočavamo se i s mišlju kako je putopis duboko senzibilna, ekspresivno romišljena spisateljska, misaona i likovna tehnika pogodna za rekonstruiranje ruralnog i urbanog krajolika, ali i čovjekove nutrine. Ustvari, dolazimo na definiciju vedute kao što vjernijeg slikarskog ili grafičkog prikaza grada, što preciznijeg prospekta o njegovome općem izgledu u kojem usprkos svim nastojanjima, ipak ne uspijevamo identificirati ni to što ponajbolje znamo o sebi i gradu. Ali, ne. U ovome primjeru ipak nije o tome riječ. Više je riječ o tome što dolazi iz čovjeka koji piše, nego iz Grada o kojem ispisuje tekst. Iz pamćenja u kojem se čovjek pitko saobražava do sinkretične slike osobnoga identiteta u kojem ljudski funkcionira.
Ibrahim Kajan je iznimno ugledan pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramski pisac, putopisac, književni historičar i teoretičar, pa svođenje Kajanovoga rada i postignuća na bilo kakav simplificirani aspekt i nivo razumijevanja, neuljudno i nekorektno jest od svakoga ko bi to učinio. Jer sve to punosloženije jest, misli i Ibrahim Kajann dok hodi svojim gradom.
Samo je cjelovita i pouzdana misao mogla pokrenuti putopisni smisao pohoda kroz vrijeme i prostor vlastitoga grada o kojem se jednako zna i osjeća svaka pojedinost. Samo je stvaran smisao o jedinstvu svjetova u Božjoj Jednoći Postojanja, kao polaznu tačku svoga inteligebilnog i senzibilnog putopisnog pohoda mogao odrediti most na Narenti koja Mostar razdvaja na izlazak i zalazak sunca koje usred dana blješti na površini modre vode kao njegovo toplo srce i grije blještavo bijeli kamen kaldrme, kamenih krovova i kamenoga mjesečevog luka koji ispoliran ljudskim stopalima do visokoga sjaja vječno svjetove i ljude spaja.
Samo je urođeno osjećanje jedinstvenoga i blještavoga svjetla u kojem treperi slika Mostara moglo biti shvaćeno kao veliko svjetlo koje ovdje pripada Gradu i ljudima koji ga čine. Samo je urođeno osjećanje stvarno u toj mjeri, pa ni žanrovski gledano putopis više nije samo savalađivanje geografije, topografije, arhitekture, zborišta i razbojišta, udaljenosti od toponima do toponima, etc. Putopis je uistinu savlađivanje prostora u sebi i vremenu, među zvijezdanim značenjima i smislovima poznatih stvari. Ibrahim Kajan svojom knjigom upravo to čini: savlađuje vremensku udaljenost nastanjenu u ljudima i odstranjuje istu iz sebe. Vrijeme su ljudi i vremenska kategorija koja samo ljudima pripada, jer ljudi je svojom privremenošću čine. Ibrahim Kajan svojim znanjem, nadahnućem artificijelnošću – jedan od najstarijih i dragocjenih književnih žanrova koji je krenuo od iscrtavanja krokija pređenoga puta – čini jednim od najsuvremenijih književnih iskaza. Nije tu riječ samo o esejiziranju, jer, to bi ustvari bio izlazak iz putopisnog žanra na njegovom graničnom mjestu. Naprotiv. Riječ je o istrajnosti upravo na putopisnim odrednicama samoga žanra s najdubljim uvjerenjem kako su bivši, sadašnji i budući ljudi jednaki sa gradom koji svojim prisustvom čine i neodvojivi od njega u sebi.
Niže Ibrahim Kajan ljepote kao na nisku za pod grlo merdžane i đerdane. Stari Most je zlatna kopča na nisci blistavih zvjezdanih ljepota koje blješte u velikom svjetlu. I njišu se, lelujaju i odbljeskuju u našim životima kao čiste nevjerojatnoće i životne nemogućnosti koje svojim životima snijemo. Ustvari, tako i vidimo kako je Život najveća i najstvarnija nemogućnost sa kojom smo u grču koji podnosimo i pamtimo do kraja beskraja i odlazeći puštamo da se nastavi u ljepoti koja nam je zaustavila dah.
Ništa ne promiče dobrom i umnom, nadahnutom i darovitom Ibrahimu Kajanu. Njegovo ljudsko biće i senzibilan antropološki nerv nižu u nisku sve od Imena Grada; Starog mosta iz vremena čuda; Tri ratne kule sigurnoga Grada, Čardak ni na nebu ni na zemlji; Munara Sinan-pašine džamije kao kozmička antena; Karađoz-begova džamija u legendama i povijesti; Djevojačka voda na tragu erosa vječnoga života; Odgovara Zašto je kriva Kriva ćuprija; Tabhana, rock’n’roll; Kuća u kojoj je živio Derviš-paša Bajezidagić, u Podhumu; Džamija na Raljevini, izbrisana; Turbe šejha Mahmud babe i tajna njegovoga života; Veo tajne nad Šarića kućom; Srce velikog Gazije u sjenci Šarića dažamije; Turbe šejh Juje – turbe legende i zagonetke; Podhum i Zahum – Ago Šarić i Hana Hrvićeva skriveni su u historiji; Oni su Lakišići oni mrze sebičnost, Babun; Tajna mejjita u turbetu šejha Derviša Ishaka; Gdje je tekija na Tekiji, gdje je mezar Nur-kadune Ali-pašine; Tepa i Tepica; Njegova ekselencija engleski konzul mr Freeman, djedov komšija na Carini; S topotom konja menzilahana je pošti austrijskoj prethodila; Nad Gradom, pravoslavna kuća Božja; U Podhumu crkva; Gutenberg u Vukodolu; Drama u pašinu Konaku, Smrt muftije Karabega; Uspon i pad kuće Džabića; Mustafa Mujaga Komadina; Dvori zlatom pozlaćeni; Mustafa Mujaga Komadina, Veliki graditelj, Dvor na musali; Na musali park od lišća i Česma od srbra; Ćorovića kuća – kuća pjesničkih svjetova; Emina, ljepota koju svi zamišljaju na svoj način; Mauzolej nesretnog pjesnika Osmana Đikića; Kuća Džemala Bijedića; Partizanski spomenik – Remek djelo XX stoljeća; Kuća lutaka, kuća žalosti Jahvina; Bakamluk – rano djetinjstvo. Četrdeset poglavlja – četrdeset veduta – četrdeset puta po četrdeset čuda, na zemlji ispod neba traju u Čudu zauvijek.
Jeste, zna Ibrahim Ibn Kajan zašto smo ovakvi, ko i kako nas je oblikovao u našem Stvoritelju, u našim malim životima i njihovome kratkom trajanju, pa sve to još uvijek tako istinito i pouzdano živi u nama. I zbog čega ne može biti drugačije, riječ je o postavkama koje opstaju i traju duže od naših života. Riječ je o tome što je Ibrahim Kajan vrhunaravno svjestan te činjenice, jer otkuda god da pogledamo nastojimo vidjeti je Stari most uzgor, pa izmireni s činjenicom da smo ga vidjeli počinjemo iste poslove koje smo radili i prethodnoga dana ili u nekom bivšem, da bismo nastavili u sadašnjem i budućem životu. Neporecivo, riječ jeste i o tome kako smo takvi kakvi jesmo upravo zbog toga i da bismo za kulturalnu promjenu morali obezbijediti drugačije postavke ovoga svijeta, sebe i svoje prilike, kada već namjeravamo leći i utonuti u san kako bismo ih ujutro imali u vidu i krajoliku, svojim očima, duši i pogledu. Ili, uopće, nije o tome riječ. Riječ je tek o našoj osobnoj prilici, ako smo to razumjeli i našem odnosu prema svijetu neorganskog podrijetla stvorenom snagom Božje Volje i ljudskih ruku.
Prilazeći Mostaru, Kajanovom Gradu Velike Svjetlosti kao repretoriju mostarskih veduta, dakle najpreciznijih i najopćenitih prizora u kojima prepozanjemo Grad koji nas bitno tvori i u kojima zanemarujemo i sami sebe. Ibrahim Ibn Kajan je ustvari inteligentno zadržao pažnju na duhovnoj konstituciji našega bića, na nosivim elementima duha i vjere koji to biće karakteristično i bitno čine jednako neizmjenjivim kao i same pretpostavke koje nosivo ulaze u taj konstrukt.
Ibrahim Kajan nije samo poznavalac i znalac ovoga nevjerojatnog fenomena, fragmenta kulturalne povijesti na vertikali vremena u prostoru natopljenom velikom svjetlošću koji imentujemo kao Grad Mostar, Kajan osebujnim, krajnje i samo njemu svojstvenim stilom bilježi u istom ozračju sve pojedinosti hodeći Mostarom jer je postao gospodar tinte i vremena u kojem se spisateljski uspravio upravo uz mostarske vedute i oslonjen na njih gleda ovaj svijet. Kao uzgred čitatelje ostavlja bez daha smislenim i vremenskim opkoračenjem života i njegovim pamćenjem u rasponu od legende do suvremenosti i svevremenosti. A ko može bolje pamtiti nego vedute? Gdje se to može bolje razaznati kao mi sami u sebi? Ko nas to uspravlja cijeloga životnog vijeka i k o nas uspravno drži? Pa, više nego lišta u našem srcu, te vedute smo mi. I, samo mali odraz svjetla s njih, orijentir je zauvijek. Ustvari, Mostar je nesličan primjer za recepciju i demonstriranje takve opcije. Stari most je mimar Hajredin izgradio za samo godinu dana /što prvi put čujemo upravo od Kajana!/, 984. godine po hidžri, ili 1566. godine po gregorijanskom kalendaru. Kronogram mu ispisa Zija Mostarri od /984/ grafeme kako je bio običaj i najboljima nauk za vještinu. Istok i Zapad Most spaja /437/ godina do rušenja 09. studenog 1993. godine. Obnovljen, jedanaset godina potom, uvršten je na listu UNESCOve baštine. Porazi i katastrofe mogu biti veliki, ali pobjede i darivanja su uvijek veća, jer Stvoritelj ima samo jednu stranu: Dobrotu i njezin beskraj. Tri ratne kule sigurnoga grada su Herceguša, Tara i Halebinovka. Svaka ima svoju priču isklesanu u kamenu. Ni ljuspicu im odbit, niti kamičak dodat. Stilska i estetska magija Ibrahima Kajana je čudo sazdano od jezika i multipliciranih smislova u koje dovodi riječi i rečenične odnose, pa postaju brončana slitina ispolirana do visokoga sjaja. Kajan misli i piše, a čitateljem prolazi čudo ranije nespoznatog života i ljudskoga prisustva i svjetlost Mostara biva stvaran povod i smisao stvarne spoznaje o nama i gradu do kojeg nam je stalo. Od vedute do vedute.
* * *
Tekst Ibrahima Kajana se ukazuje kao do sada neviđen, nadahnut pjesnički i literarnoestetski uzlet iznad autentičnih veduta Grada Velike Svjetlosti. Tekst se ukazuje i kao najbolji mogući literarni predložak i opcija umjetničke monografije o Mostaru, kojoj bi a gdje to drugo, uz pratnju kreativnom fotografijom ili reprodukcijama umjetničkih slika, rodno mjesto i trebao biti Muzej Hercegovine u Mostaru, u kući Džeme Bijedića, ar.


20. sij 2015.

MUJAGA KOMADINA




Najava monografije

© by dr. Ibrahim Kajan


MUJAGA KOMADINA
Dobra knjiga, Sarajevo, 2015.
 

 Mustafa Mujaga Komadina
(1839. - 1925.)

Spustio sam ruku na kameni nišan na kojem je najsažetiji ispis jedne burne i bogate biografije:  Mujaga Komadina, načelnik grada Mostara, 1839 – 1925.
Jedina misao koja me nije napuštala i koja me opterećivala bila je zapravo pitalica kako je bilo moguće da nikada ni od koga kroz cijelo djetinjstvo i cijelu mladost nisam saznao gdje se „krio“ njegov grob, njegov mezar, u kojem to mostarskom greblju, u kojem, od nekoć tolikih harema u gradu koji ih je, šireći se, uništavao bez milosti čak i kosti onih koji su mu pridodavali najbolje što su u životu umjeli.
Kroz misli mi prolaze slike i podaci o brojnim „sretnim datumima“ vezanim za velike ljude grada Mostara, koje smo i kao žive i kao mrtve hodočastili – ali Mustafu Mujagu Komadinu nismo nikada, ni uz datum njegove smrti ni uz datum koje velike pobjede Mostaraca u historija grada zapamćene.
Mustafa Mujaga Komadina bio je izbrisan iz službene historije grada kojem je, gle ti tog paradoksa, upravo on, baš on, bio najvećim gradonačelnikom što mu je oblikovao potpuno novo, europsko lice uljuđenog Zapada, a istodobno mu čuvajući i lice izvorno, prosvijetljeno suncem Istoka.
Dodirujem dlanom hladni kameni nišan koji izrasta iz sarkofaga sačinjena od visokih kvadratnih ploča od mostarskog kamena; sarkofag je položen na svoje vlastito postolje. Između ploča je nasuta haremska zemlja nastala od brojnih generacija koje su prethodile ovom mejitu kad su ga u 5. danu mjeseca maja godine 1925. sinovi spustili u otvoreni mezar u zapadnoj sjenci džamije Ahmet-age Lakišića.
Oni koji ga nisu cijenili i koji su željeli da ga i drugi ne cijene, nazvali su ga nepismenim pa dakle i nepametnim čovjekom. Tom ga je rečenicom krajem 1909., umjesto dobrodošlice na gradsku političku scenu, dočekao nepotpisani komentar prvog bošnjačkog političkog dnevnog lista Musavat, kojem je bio vlasnik i gl. urednik Smail-aga Ćemalović.
Tijekom osam godina gradonačelnikovanja, od kojih su četiri ratne, ispunio je Mostar blistavim građevinskim i arhitektonskim građevinama, palačama i školama, velikim trudom koji je inicirao  podizanju mostova od betona i mostova – koji se najduže pamte – izlaska iz bijede i neimaštine „ponižene i uvrijeđene“ gradske sirotinje.
Režirani zaborav njegove osobe i njegovog velikog djela, započeo je onoga trena kad je predao upravu i ključeve Mostara novom, od beogradskog establišmenta koji je predstavljao „Oslobodioce“, imenovanom gradonačelniku: Smail-agi Ćemaloviću, onoj istoj osobi koja je ispisala u Musavatu onu zločestu rečenicu punu neistine i zle namjere koja ga je trebala najaviti kao sirovog i neuljuđenog „mahalskog seljačinu“.
 O Mustafi Mujagi Komadini ostalo je, međutim, duboko kolektivno sjećanje, koje se kreće od anegdotskih pabiraka pojednostavljenih oralnih oblika pučke književnosti do pokušaja literarnih i slikarsko-skulptorskih uobličenja punijeg umjetničkog zahvata i umjetničkog opravdanja.
Ko je zapravo bio taj veliki čovjek nevelike i krhke fizičke konstrukcije, osoba velikih i snovitih vizija, brojnih ideja – i brojnih ostvarenja! Pokušat ćemo odgovoriti na to pitanje – upravo ovom novom knjigom.

U Mostaru, 2015.


3. sij 2015.

KOSAČIN "LJUBAVNI SLUČAJ"



Srednji vijek nije uvijek bio „mrk i mračan“


© by dr. Ibrahim Kajan 
 
 

 Blagaj je jedan od dva bosanska grada koje prvi put u historiji spominje bizantski car Porfirogenet u svom čuvenom spisu iz 10. stoljeća – De Administrando Imperio (O upravljanju carstvom). Historija Blagaja u dubokim slojevima vremena nije dovoljno ispitana, za razliku od arheoloških slojeva do kojih je znanost došla i precizno je propitala.  Iz tih je ispitivanja potpuno razvidno da je srednjovjekovni Blagaj podignut na antičkim temeljima, ilirskim, i na rimskim podzidima i proširenjima s ponekom, prvi put, upotrijebljenom ciglom kao građevinskim materijalom i zidanjem kamenih slojeva na „riblju kost“.
 Pisana dokumentacija historijske vrijednost vezana za vladare grada na litici ispod koje izvire rijeka Buna, svojom političkom pričom prati samo njegove srednjovjekovne gospodare iz kuće Hranića, posebno Vlatka Vukovića, Sandalja Hranića i njegovog nećaka - nasljednika, čuvenog hercega Stjepana Vukčića Kosaču (1405. – 1466.).
Nijedna osoba vezana za tisućgodišnje postojanja tog grada-tvrđave, nije toliko u narodu legendama „opričana“ koliko je ta inteligentna, otresita i lukava povijesna figura posljednjeg zbiljnog gospodara Hercegovine prije konačnog pada pod Turke 1468. godine. Mora se također reći da je bez dvojbe najpoznatija priča o Hercegu Stjepanu – ona „legenda“ u najrazličitijim verzijama, a koja zapravo nije legenda nego samo sliči na nju! Riječ je o „ljubavnom slučaju“ koji nije doduše bio razlog četverogodišnjeg rata „svih protiv Hercega, ali ga je svojim „gorivom“ dobrano potpalio i razbjesnio! Vjerodostojnost temeljnom sadržaju te historijske zgode, potvrđuju najeminentniji historičari u svojim povjesnicama bosanske države u srednjem vijeku.
Priča je i za današnje stanje morala prilično slobodna, pa i skandalozna, ali nije – zbog toga – manje luckasta i vesela, gotovo da više odgovara duhu i kontekstu Bokačijevih dekameronskih priča a nikako „mračnom dobu srednjovjekovlja“ kako ga historičari prikazuju.
Kazuje  se tako da su Mlečani koji su po Bosni putovali, bili izuzetno spretni trgovci svim i svačim (od svile i roblja, špijunskih vijesti i relikvija, kostiju svetaca, do bogate ponude erotskih napitaka i pomagala). Jednoga su dana u dvoru velikog vojvode rusaga bosanskoga Stjepana na Blagaju, doveli ljepoticu, Firenčanku imenom Elizabeta (kako je bilježe svi ozbiljni historičari). Hercegov dvor nikada takvu ljepotu, navodno, nije vidio. Bila je ne samo lijepa, nego i prpošna, slobodnijeg izražavanja i slobodnijeg ponašanja. Mlečani su imali skrivenu namjeru da mladom hercegoviću Vladislavu, obogate noćni život, ali njihovi planovi nisu se ostvarili kako su zamislili.
Nijeme dogovore Mlečana i Vladislava svedene na „išarete“, dakako, opazio je svevideći  Herceg, pa se poput uvijek gladnog riđobradog lava – približio plijenu koji je brzo pao pod njegov neodoljivi šarm. A kad stariji govore, djeca moraju šutjeti!
Herceg je, usprkos bjesomučnim provalama bijesa svoje žene Jelene od zetskih Balšića, na zaprepaštenje cijeloga svijeta – zadržao Elizabetu na „neodređeno vrijeme“ u svom blagajskom dvoru. Vojvotkinja je sa sinom Vladislavom demonstrativno napustila Blagaj i sklonila se u Dubrovnik. Dubrovnik je to jedva dočekao i započeo s hercegom oružani rat zbog problema oko Konavala. Polovicu Konavala im je još ranije prodao Sandalj, ali im je Herceg - nakon toliko godina! - poništio kupoprodajni ugovor. Rat je započeo godine  1451., i u njega se, na strani Dubrovčana, uključiše sa svojim vlastitim odredima hercegović Vladislav s majkom Jelenom. Uključio se i sam bosanski kralj Tomaš, hercegov zet, u oružanu bitku sa  svojim vlastitim puncem što je zaista bio presedan bez usporedbe! Rat je trajao pune četiri godine, dok se Stjepan kosača ne rasrdi i ne pozva u pomoć turske ordije, pa rat naglo splasnu a kralj se, kao i Dubrovčani, skriše u „mišje rupe“.
Osamljeni i iznevjereni ostadoše hercežica Jelena i neljubljeni sin Vladislav – nigdje stigli, nikamo pristigli! Najaviše svoj pokajnički povratak, pa Herceg isprati Elizabetu u njezinu lijepu Firencu, ruke joj ljubeći i dugo sa zidina Blagaja njezinim joj  crvenom maramicom mašući!
Tako je to sa historijama u kojima gotovo da nema ni jedne jedine zrake svjetla. Kolektivna memorija ih se sjeća rastjerujući mrak a želeći bar malo vedrine, kakva je u ovoj (historijskoj) priči, mada nije baš  prilog socijalnoj a još manje pedagoškoj pravdi.

Izvor: Avaz, prilog Sedmica, 3. 1. 2015., str. 12