SENZIBILNA SLIKA KOJU TVORI URBANI AMBIJENT GRADA MOSTARA

Ibrahim Kajan: GRAD VELIKE SVJETLOSTI. MOSTARSKE VEDUTE, Muzej Hercegovine / IC Štamparija, Mostar, 2014.

Piše:Atif Kujundžić

 Ibrahim Kajan                                                               Atif Kujundžić

U susretu s putopisnim tekstom Ibrahima Kajana suočavamo se i s mišlju kako je putopis duboko senzibilna, ekspresivno romišljena spisateljska, misaona i likovna tehnika pogodna za rekonstruiranje ruralnog i urbanog krajolika, ali i čovjekove nutrine. Ustvari, dolazimo na definiciju vedute kao što vjernijeg slikarskog ili grafičkog prikaza grada, što preciznijeg prospekta o njegovome općem izgledu u kojem usprkos svim nastojanjima, ipak ne uspijevamo identificirati ni to što ponajbolje znamo o sebi i gradu. Ali, ne. U ovome primjeru ipak nije o tome riječ. Više je riječ o tome što dolazi iz čovjeka koji piše, nego iz Grada o kojem ispisuje tekst. Iz pamćenja u kojem se čovjek pitko saobražava do sinkretične slike osobnoga identiteta u kojem ljudski funkcionira.

Ibrahim Kajan je iznimno ugledan pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramski pisac, putopisac, književni historičar i teoretičar, pa svođenje Kajanovoga rada i postignuća na bilo kakav simplificirani aspekt i nivo razumijevanja, neuljudno i nekorektno jest od svakoga ko bi to učinio. Jer sve to punosloženije jest, misli i Ibrahim Kajann dok hodi svojim gradom.

Samo je cjelovita i pouzdana misao mogla pokrenuti putopisni smisao pohoda kroz vrijeme i prostor vlastitoga grada o kojem se jednako zna i osjeća svaka pojedinost. Samo je stvaran smisao o jedinstvu svjetova u Božjoj Jednoći Postojanja, kao polaznu tačku svoga inteligebilnog i senzibilnog putopisnog pohoda mogao odrediti most na Narenti koja Mostar razdvaja na izlazak i zalazak sunca koje usred dana blješti na površini modre vode kao njegovo toplo srce i grije blještavo bijeli kamen kaldrme, kamenih krovova i kamenoga mjesečevog luka koji ispoliran ljudskim stopalima do visokoga sjaja vječno svjetove i ljude spaja.

Samo je urođeno osjećanje jedinstvenoga i blještavoga svjetla u kojem treperi slika Mostara moglo biti shvaćeno kao veliko svjetlo koje ovdje pripada Gradu i ljudima koji ga čine. Samo je urođeno osjećanje stvarno u toj mjeri, pa ni žanrovski gledano putopis više nije samo savalađivanje geografije, topografije, arhitekture, zborišta i razbojišta, udaljenosti od toponima do toponima, etc. Putopis je uistinu savlađivanje prostora u sebi i vremenu, među zvijezdanim značenjima i smislovima poznatih stvari. Ibrahim Kajan svojom knjigom upravo to čini: savlađuje vremensku udaljenost nastanjenu u ljudima i odstranjuje istu iz sebe. Vrijeme su ljudi i vremenska kategorija koja samo ljudima pripada, jer ljudi je svojom privremenošću čine. Ibrahim Kajan svojim znanjem, nadahnućem artificijelnošću – jedan od najstarijih i dragocjenih književnih žanrova koji je krenuo od iscrtavanja krokija pređenoga puta – čini jednim od najsuvremenijih književnih iskaza. Nije tu riječ samo o esejiziranju, jer, to bi ustvari bio izlazak iz putopisnog žanra na njegovom graničnom mjestu. Naprotiv. Riječ je o istrajnosti upravo na putopisnim odrednicama samoga žanra s najdubljim uvjerenjem kako su bivši, sadašnji i budući ljudi jednaki sa gradom koji svojim prisustvom čine i neodvojivi od njega u sebi.

Niže Ibrahim Kajan ljepote kao na nisku za pod grlo merdžane i đerdane. Stari Most je zlatna kopča na nisci blistavih zvjezdanih ljepota koje blješte u velikom svjetlu. I njišu se, lelujaju i odbljeskuju u našim životima kao čiste nevjerojatnoće i životne nemogućnosti koje svojim životima snijemo. Ustvari, tako i vidimo kako je Život najveća i najstvarnija nemogućnost sa kojom smo u grču koji podnosimo i pamtimo do kraja beskraja i odlazeći puštamo da se nastavi u ljepoti koja nam je zaustavila dah.

Ništa ne promiče dobrom i umnom, nadahnutom i darovitom Ibrahimu Kajanu. Njegovo ljudsko biće i senzibilan antropološki nerv nižu u nisku sve od Imena Grada; Starog mosta iz vremena čuda; Tri ratne kule sigurnoga Grada, Čardak ni na nebu ni na zemlji; Munara Sinan-pašine džamije kao kozmička antena; Karađoz-begova džamija u legendama i povijesti; Djevojačka voda na tragu erosa vječnoga života; Odgovara Zašto je kriva Kriva ćuprija; Tabhana, rock’n’roll; Kuća u kojoj je živio Derviš-paša Bajezidagić, u Podhumu; Džamija na Raljevini, izbrisana; Turbe šejha Mahmud babe i tajna njegovoga života; Veo tajne nad Šarića kućom; Srce velikog Gazije u sjenci Šarića dažamije; Turbe šejh Juje – turbe legende i zagonetke; Podhum i Zahum – Ago Šarić i Hana Hrvićeva skriveni su u historiji; Oni su Lakišići oni mrze sebičnost, Babun; Tajna mejjita u turbetu šejha Derviša Ishaka; Gdje je tekija na Tekiji, gdje je mezar Nur-kadune Ali-pašine; Tepa i Tepica; Njegova ekselencija engleski konzul mr Freeman, djedov komšija na Carini; S topotom konja menzilahana je pošti austrijskoj prethodila; Nad Gradom, pravoslavna kuća Božja; U Podhumu crkva; Gutenberg u Vukodolu; Drama u pašinu Konaku, Smrt muftije Karabega; Uspon i pad kuće Džabića; Mustafa Mujaga Komadina; Dvori zlatom pozlaćeni; Mustafa Mujaga Komadina, Veliki graditelj, Dvor na musali; Na musali park od lišća i Česma od srbra; Ćorovića kuća – kuća pjesničkih svjetova; Emina, ljepota koju svi zamišljaju na svoj način; Mauzolej nesretnog pjesnika Osmana Đikića; Kuća Džemala Bijedića; Partizanski spomenik – Remek djelo XX stoljeća; Kuća lutaka, kuća žalosti Jahvina; Bakamluk – rano djetinjstvo. Četrdeset poglavlja – četrdeset veduta – četrdeset puta po četrdeset čuda, na zemlji ispod neba traju u Čudu zauvijek.

Jeste, zna Ibrahim Ibn Kajan zašto smo ovakvi, ko i kako nas je oblikovao u našem Stvoritelju, u našim malim životima i njihovome kratkom trajanju, pa sve to još uvijek tako istinito i pouzdano živi u nama. I zbog čega ne može biti drugačije, riječ je o postavkama koje opstaju i traju duže od naših života. Riječ je o tome što je Ibrahim Kajan vrhunaravno svjestan te činjenice, jer otkuda god da pogledamo nastojimo vidjeti je Stari most uzgor, pa izmireni s činjenicom da smo ga vidjeli počinjemo iste poslove koje smo radili i prethodnoga dana ili u nekom bivšem, da bismo nastavili u sadašnjem i budućem životu. Neporecivo, riječ jeste i o tome kako smo takvi kakvi jesmo upravo zbog toga i da bismo za kulturalnu promjenu morali obezbijediti drugačije postavke ovoga svijeta, sebe i svoje prilike, kada već namjeravamo leći i utonuti u san kako bismo ih ujutro imali u vidu i krajoliku, svojim očima, duši i pogledu. Ili, uopće, nije o tome riječ. Riječ je tek o našoj osobnoj prilici, ako smo to razumjeli i našem odnosu prema svijetu neorganskog podrijetla stvorenom snagom Božje Volje i ljudskih ruku.

Prilazeći Mostaru, Kajanovom Gradu Velike Svjetlosti kao repretoriju mostarskih veduta, dakle najpreciznijih i najopćenitih prizora u kojima prepozanjemo Grad koji nas bitno tvori i u kojima zanemarujemo i sami sebe. Ibrahim Ibn Kajan je ustvari inteligentno zadržao pažnju na duhovnoj konstituciji našega bića, na nosivim elementima duha i vjere koji to biće karakteristično i bitno čine jednako neizmjenjivim kao i same pretpostavke koje nosivo ulaze u taj konstrukt.

Ibrahim Kajan nije samo poznavalac i znalac ovoga nevjerojatnog fenomena, fragmenta kulturalne povijesti na vertikali vremena u prostoru natopljenom velikom svjetlošću koji imentujemo kao Grad Mostar, Kajan osebujnim, krajnje i samo njemu svojstvenim stilom bilježi u istom ozračju sve pojedinosti hodeći Mostarom jer je postao gospodar tinte i vremena u kojem se spisateljski uspravio upravo uz mostarske vedute i oslonjen na njih gleda ovaj svijet. Kao uzgred čitatelje ostavlja bez daha smislenim i vremenskim opkoračenjem života i njegovim pamćenjem u rasponu od legende do suvremenosti i svevremenosti. A ko može bolje pamtiti nego vedute? Gdje se to može bolje razaznati kao mi sami u sebi? Ko nas to uspravlja cijeloga životnog vijeka i k o nas uspravno drži? Pa, više nego lišta u našem srcu, te vedute smo mi. I, samo mali odraz svjetla s njih, orijentir je zauvijek. Ustvari, Mostar je nesličan primjer za recepciju i demonstriranje takve opcije. Stari most je mimar Hajredin izgradio za samo godinu dana /što prvi put čujemo upravo od Kajana!/, 984. godine po hidžri, ili 1566. godine po gregorijanskom kalendaru. Kronogram mu ispisa Zija Mostarri od /984/ grafeme kako je bio običaj i najboljima nauk za vještinu. Istok i Zapad Most spaja /437/ godina do rušenja 09. studenog 1993. godine. Obnovljen, jedanaset godina potom, uvršten je na listu UNESCOve baštine. Porazi i katastrofe mogu biti veliki, ali pobjede i darivanja su uvijek veća, jer Stvoritelj ima samo jednu stranu: Dobrotu i njezin beskraj. Tri ratne kule sigurnoga grada su Herceguša, Tara i Halebinovka. Svaka ima svoju priču isklesanu u kamenu. Ni ljuspicu im odbit, niti kamičak dodat. Stilska i estetska magija Ibrahima Kajana je čudo sazdano od jezika i multipliciranih smislova u koje dovodi riječi i rečenične odnose, pa postaju brončana slitina ispolirana do visokoga sjaja. Kajan misli i piše, a čitateljem prolazi čudo ranije nespoznatog života i ljudskoga prisustva i svjetlost Mostara biva stvaran povod i smisao stvarne spoznaje o nama i gradu do kojeg nam je stalo. Od vedute do vedute.

* * *
Tekst Ibrahima Kajana se ukazuje kao do sada neviđen, nadahnut pjesnički i literarnoestetski uzlet iznad autentičnih veduta Grada Velike Svjetlosti. Tekst se ukazuje i kao najbolji mogući literarni predložak i opcija umjetničke monografije o Mostaru, kojoj bi a gdje to drugo, uz pratnju kreativnom fotografijom ili reprodukcijama umjetničkih slika, rodno mjesto i trebao biti Muzej Hercegovine u Mostaru, u kući Džeme Bijedića, ar.