29. stu 2013.

KAJANOV ROMAN: POETIZIRANI DIJALOŠKI OBLICI



 Ibrahim KAJAN: KATARINA KRALJICA BOSANSKA, Hena.com, Zagreb, 2012.



 Piše: Sead Husić Beli 

Roman Ibrahima Kajana Katarina kraljica bosanska jedan je od onih tekstova koji tematiziraju srednjevjekovnu bosanskohumsku zemlju u kojem historijska pozadina čini ambijent jednog vremena i zbivanja u njemu. Ono što se može primijetiti da bosansko srednjevjekovlje nije, još uvijek, u našoj književnosti kontekstualizirano u onoj mjeri u kojoj se srednjevjekovna prošlost može iz(čitati).

Bosanskohercegovačka književnost u najvećoj mjeri je kontekstualizirana periodom Osmanske imperije i Austro-Ugarske monarhije pa sve do savremenog konteksta: izgubljenost čovjeka u vremenu iza dva svjetska rata, i na kraju dvadesetog stoljeća u našoj književnosti aktuelnom postaje poetika svjedočenja − bliske ratne prošlosti − gdje se tematizira ratno i izbjegličko iskustvo! Naime, može se primijetiti da i poetika svjedočenja postaje jednim dijelom „pismo“ koje, građeno na isti način kod većine pisaca, blijedi? Izlizanost takve proze ogleda se u shematiziranim postavkama, gdje se najveći dio može iščitavati u nacionalnom ključu. Takvo pismo u političko-ideološkim uslovima u najvećoj mjeri biva prihvaćeno i apologizirano.

Dakle, naša književna stvarnost je u najvećoj mjeri stajala i staje u odbranu takve književnosti gdje se uspostavlja monologičan diskurs! Takav diskurs konstruira književnu vrijednost samo u kontekstu pripadanja/nepripadanja nacionaliziranoj misli što se ne može smatrati nikakvim aksiomom!
Naime, Kajanov roman je prije nekoliko godina objavljen u takvom političko-ideološkom narativu, doživjevši nekoliko izdanja. Kakva je Katarina i šta ona ima, ako ima, od navedenoga? Da li Kajan gradi jednu romantičarsku viziju Bosne ili je ipak u pitanju nešto drugo? Na koji način Kajan gradi roman? Kojim postupkom? Da li se može uočiti u njegovu tekstu priča koja bi nama, sa sadašnjeg aspekta, bila aktuelna? Koliko je ona aktuelna? Ako jeste, šta je povijesno, šta ideološko, šta, opet, između romaneskne stvarnosti i povijesnih činjenica aktuelno kao jedna  priča koja ima svoj kontinuitet? Sva pitanja mogu se na jedan način dovesti u vezu čime se otvara dijalog koji je davno otpočeo i koji danas ima činjeničnost povijesne  zbilje, ali i interpretaciju koja je uvjetovana ideološkim i ličnim intencijama onih koji se takvim analizama bave?

Katarina je roman koji je jedna retrospektiva, kraljičino sjećanje na život u
Bosni, prije Rima. Ona u Rimu provodi zadnjih petnaest godina gdje sve vrijeme
biva u jednoj agoniji, bunilu što se u njezinim dijalozima a don Franciskom, generalom inkvizicije, otkriva. Roman, odnosno dijalog koji je osnova na kojem iščitavamo priču traje jednu večer. Jedna posjeta generalova biva za kraljicu i agonija i svršetak njezina života!

Kajan u ovom (dijalogu), tekstu, što ovaj roman čini izuzetno „dijaloškim“ i dramatičnim, jer ono što se može kazati deskripcijom, Kajan, postupkom dijaloga narativizira,  tj. suprotstavlja, s jedne strane, Katarinin govor koja sve vrijeme unutarnjim monologom doziva svoj iščezli život i monologičan govor generala, koji ima za cilj pokrstiti one koji to nisu? Tim unutarnjim monologom Katarina otkriva svoju agoniju i ličnu i kolektivnu, eda bi general na njezine razumne replike opravdavao nasilje koje se čini u ime Boga? Kraljica zna da, ako se iracionalno ponese prema generalovim tvrdnjama, može sebe dovesti u poziciju kojom bi se prekinuo dijalog?

Naime, Kajan monologizira dijalog na način da kraljica unutarnjim dijalogom i
mehanizmom sjećanja dovodi svoju blisku prošlost u jedan ličan, lirski, ali, opet
povijesni dijalog, dok, s druge strane, sam general, imajući intenciju da opravda
nasilje, pokazuje monologičan glas koji se suprotstavlja Dijalogu. General ne može, tražeći svoju istinu, na način da ispravlja nevjerničke greške, uvidjeti ono što je za Katarinu povijesni usud a nikako lični izbor!

Treba napomenuti da general dolazi u posjetu s namjerom da vlastoručnim
potpisom kraljica da legitimitet svojoj autobiografiji koja (podliježe) i ličnim impresijama ali i recenzijama koje nisu u (dijalogu) s intimnim pismom. Naime, sama autobiografija je prepisana od strane bibliotekara Ragužina, tj. oca Matea. General se, uvjetno rečeno, divi stilu na kojem je autobiografija napisana, ali sadržaj iste ne korespondira u istoj ravni u kojoj su inkvizitorski svjetonazori − par excellence?! I sama autorica, na momente, sumnja u svoj tekst, ali liričnost iskaza intimitizira njezin život u mjeri u kojoj ona, iako u bunilu i sumnji, sjeća se i samog čina pisanja!

Autobiografija je prvi nivo sjećanja u kojem su obuhvaćena lirična treperenja, bez onih povijesnih momenata, koji nam se tek u pravoj mjeri otkrivaju u dijalogu. Dijalog koji je otvoren za jednu kreaciju, naknadnu stvarnost, koja se očituje suprotstavljenim glasovima. U autobiografiju nisu uključeni oni dijelovi priče koja se može nazvati muškom, epskom, gdje je pozicija žene u takvim srednjevjekovnim prilikama bila u inferiornu položaju. Katarina zaključuje da nije nikada potpisala ni jedan dokument, izuzev autobiografije, kojom inkvizicija stječe legitimitet na Bosnu, iako, kraljica, govoreći da nema pravo na to (predati Bosnu Rimu), opovrgava legitimitet, jer „(...) to mogu potvrditi samo velike bosanske vojvode..., velike vojvode... I stanak bosanski.“ (Kajan, 27) Replika je bila onakva kakvom velike imperije, carstva, vide male, omalovažavajući legitimitet onih u koje, čije ime se govori, dok malim narodima je govor uskraćen. U tim inkvizitorskim nastojanjima Kajan opisuje totalitaristički sistem i način ispitivanja koji nije ništa „blaži“ od mučenja koja su u mračnim, totalitarističkim sistemima dvadesetoga vijeka pogubila na milione ljudi. Kajan, progovarajući kroz generala don Francisca, zapisuje:

ovdje je popis pedeset pitanja.
pričekajte da radmil pluća napuni zrakom, ne režite radmilu jezika dok na sva pitanja ne odgovori, potom nek radmil potpiše iskaz da se uvjerio u tešku bogumrsku zabludu i da se od srca prikučio slatkom katoličanstvu.
ne ubijajte radmila. ostavite ga u ćeliji gdje je đuro katičić, drugi svjedok zablude bošnjanske, preživio jedući tijelo prvoga, stojšana.
ostavite ga tamo, tamo gdje ima dovoljno mesa njegovog brata tvrtkovića! (Kajan, 36)

Prethodni citat opisuje na koji način se stječe pisani dokaz onih koji daju iskaz o
svojoj zabludi? Zabluda, kao takva, nebitno je li vjerske, političko-ideološke naravi, uvijek se na isti način ispituje/propituje. Iskaz pogubljenih je govor onih koji su ih ispitivali? Taj govor biva legitiman onima koji imaju vlast. Otuda se, uvijek, na isti način legitimizira nasilje jačega? Jači uvijek vjeruje da čini ispravnu stvar, samim tim, što je on na strani onoga koji nije ugnjetavan! U dobroj književnosti, koja nije ideološki konstruirana, govor pogubljenih je alternativno pismo koje se suprotstavlja onima čije se nasilje u ideološkim narativima opravdava. Zanimljivo je da je motiv riba (č. večere) sve vrijeme prisutan u romanu. „Autor nam ni u jednom trenutku ne dozvoljava da zaboravimo na njih, kraljica ih ili jede ili samo dodiruje nožem dok govori, da bi u samrtnom hropcu dva puta ponovila kako joj je žao što don Francisco nije uopće jeo. Nigdje eksplicitno nije rečeno da je kraljica otrovana, ali indicije jasno upućuju na don Francisca. Tako čitalac uz pomoć dva ključna predmeta razotkriva da i iza smrti kralja Tomaša i kraljice Katarine stoji Rim.“[1]

Posljednja večera kao kraj agonije. Kraj jednog historijskog okvira čijim krajem otpočinje nova, također, historijska drama prostora kojem Katarina rođenjem i (djelovanjem) pripada. Kajanova Katarina je roman lika. Ali kakav je taj lik? Junak? Junakinja? Subjekt koji djeluje ili postaje trpni? Subjekt na kojem se objektivizira lična drama zbog gubitka porodice i historijska, koja govori o zavičaju kao imaginarnom prostoru čiji identitet nije, ako možemo kazati, jak, niti dovršen! Na pitanje identiteta – kao nedovršenoga procesa − Katarina iznosi u dijalogu s generalom misli koje, zapravo, govore o nemogućnosti dovršetka identiteta niti o postojanju čistokrvnih identiteta, prostora, historija?! Katarina, replicirajući na generalovu zamjerku što u svojoj
autobiografiji nije ništa zapisala o svom „različitom“ vjerskom porijeklu zapisuje:

Da se ljudi nisu mijenjali, još bismo bili u spilji... Kad bi svi preci ulazili u autobiografiju! (markirao S. H. B.) Svi bismo mi svašta otkrili! Što određuje čovjekovu bit, supstancu, kako kažu učeni teolozi? Krv? Po sebi znam da to nije tako. Kakva može biti razlika u krvi pravoslavnoj od krvi katoličke? Zar ne nasljeđujemo od Prvog čovjeka i Prve žene, koje je sami Tvorac stvorio?... (Kajan, 52)

Katarinin odgovor korespondira s teorijskim razmatranjima u kojima pod identitetom jednog prostora podrazumijeva se sudbina istoga. Drugim riječima, identitet kao takav jednak je onim ljudima koji se nalaze u istim povijesnim okvirima u kojima je njihov život određen poviješću. Identitet kao ahistorijski ne postoji. Otuda je nemoguć završetak procesa identiteta kao jedinog i čistokrvnog.

Ali kakav je Katarina lik? Ona zamjera sebi što nije djelovala. Ona to nije ni
mogla! Kao suprotnost njoj general govori o Izabeli Aragonskoj, koja je, inkvizitorskim postupkom, otpočela vjersko čišćenje u Španiji. Ali i njezino inkvizitorsko (djelo) u svom istinskom naumu uspjelo je u onoj mjeri u kojoj se i danas osjeti arapska arhitektura, kao što je Alhambra. Kajan, mijenjajući muškocentričnu figuru ženskim likom u prostor koji je epski, naime, demistificira i razobličava isti. Katarina, iako ne djeluje, ona u govoru otkriva prostor bosanskohumski kao topos u kojem se, s jedne strane, razobličava kraljevska korespondencija između Bosne i Huma, a, s druge strane, taj prostor biva okupiran kako inkvizicijom tako i Otomanskom imperijom. I bosanski i humski kralj otkrivaju svoje slabosti želeći spasiti sopstvenu glavu. Kosača poziva Turke, dok Kotromanić učestvuje u inkvizitorskim poslovima, gdje sopstveni narod biva izručen na milost i nemilost povijesnim procesima. Dakle, ona u takvim epsko-muško-centričnim uslovima nije mogla djelovati. Ne zaboravimo da ona priznaje da nije potpisala nikada dokument.

Njezino kraljevstvo biva delegitimizirano njenom rodnom karakteristikom. Ona, kao što je primijetila, Ajka Tiro Srebreniković nema svoju individualnost. Ona djeluje u okvirima patrijarhata i tradicije. Njoj je uskraćena i sama ljubav. Ljubav, brak njezin jeste odraz historijskih uvjeta − (ličnih interesa!) − a nikako ljubavi u svom esencijalnom smislu? „Izjašnjava se Katarina kako je voljela svoga muža, ali to iz nje progovara tradicija. Tu izjavu opovrgava pojava Mrvca – mladića kojega je voljela, prije udaje, a koji joj se ukazuje u obliku vannaravnog bića.“[2] Katarina, kao trpeći lik, jeste antijunakinja, ali njezino „junaštvo“ razobličava herojski narativ. Sve je, pa i to, podložno historijskim mijenama gdje se pozicija istoga dovodi u pitanje.

Muškocentrična pozicija koja stavlja ženu u inferioran položaj jeste vlastiti govor onih koji djeluju u takvom svijetu. Kajan, pomjerajući granice, tek tada uspijeva od Katarine napraviti jednu vrstu retrospektivne junakinje čija pozicija, zasigurno, pomjera vlastiti govor o kolektivnim stanjima.

Kajanov roman koji se, naravno, ostvaruje kao političko-historijski[3] u sebi tematizira prostor koji je i danas u tranziciji. Jedan povijesni prostor koji ima svoj kontinuitet.

Bosanskohercegovački kontinuitet u povijesnom smislu očitava se i u
Kajanovu romanu. Šta je esencijalno u kontinuitetu ovoga prostora? Upravo njegova geografija ga određuje kao topos različitih identiteta, procesualnosti koji bi se trebali otvarati Drugome a ne zatvarati. Dakle, Kajanova Bosna nije nikakva velika priča, narativizirana romantičarskim manirom, nego, prije će biti jedna povijesna scena u kojoj se prelamaju odnosi velikih orijentalno-okcidentalnih kolonizatoskih imperija. Stoga, smatramo da Kajan ovim romanom iznevjerava onu vrstu interpretativne zajednice koja se formira u centrima moći, koji svoje postojanje legitimiraju upravo jednim monologičnim govorom o sebi. Na kraju, u zadnjem poglavlju, na simboličan način, Kajan govori o vremenu koje i najveće bitke, ljude, pretpostavlja zaboravu.
PRIKAZI/PRIKAZI
350 RIJE^/RIJE^



Izvor: Riječi, br. 15, 2013., 347-350


[1] Hadžizukić, Dijana: „Zašto don Francisko ne jede ribu?“, u: Diwan, br. 23-24, 2007., Gradacac, str. 141-143
[2] Srebreniković, Ajka Tiro: „Katarina Kosaca u Kajanovu romanu „Katarina kraljica bosanska“, u: Behar, br. 69, Zagreb, 2004., str. 26-28
[3] Kujundžić, Atif: „povijesni kontekst i Kajanova djelatna književna rijec“, u: Most, br. 180 (nova serija – 91), Mostar, 2004., str. 76-81

27. stu 2013.

SVIJET KOJI NIJE TRPIO 'DRUGE' - SLIKE MERIME IVKOVIĆ





Ibrahim Kajan



Proslov izložbi Merime Ivković „Začudni pejzaži“ u povodu 25. novembra - Dana državnosti BiH, pod pokroviteljstvom Muzeja Hercegovine, Centar za kulturu, Mostar, 26. XI. 2013.

 

Zove se Merima Ivković i prvi se put predstavlja rodnom gradu onim što je, u zanosu nadahnuća, donijela kao nepobitno vlasništo – svoje slike pod zajedničkim nazivom „Začudni pejzažI“ – i sada ih pridodaje bogatoj riznici mostarskog duha u kojoj ničije mjesto nije zauzeto. 
Jedno će sasvim biti nepobitno: stavljajući svoje oslikane vizije pred nas, Merima Ivković je snažano objavila svijetu svoj talenat koji zna što hoće i kamo ide! Taj buknuli talenat je jasne kultiviranosti  i jezuitske višeznačnosti. Na ovim platnima promišljeni se idejni koncept realizira cijelim nizom slika, zaokruženim ciklusom - gotovo dramskom, likovnom rapsodijom koja je mogla nastati samo  nakon ljudskog užasa i nakon ljudskog krika! Slike su nastale u sleđenoj tišini nastaloj poslije potopa...
Slike koje vidite nazivaju, s nekim svojim razlozima, Začudnim pejzažima. Zapravo, mislim da griješe oni koji govore da su pejzaži (i to začudni!) tema ovih slika, i da je kuća njezin glavni motiv – Merima Ivković niti slika pejzaže niti je zanima arhitektura – jer ona nije epska, nego lirska  pjesnikinja palete kojoj središnje jezgro diktira svijet u simbolima i metaforama. Njezina konstrukcija svijeta nije mitska nego semantička. Nema tu puno priče, ali ima puno značenja.
Merimina tema je, kako je ja čitam, masovno ubistvo i masovno progonstvo ljudi: to je tako bjelodano jer o tome govori ispražnjen i očišćen prostor - čovjek ne živi, nije prisutan, u idejnom prostoru autoričine slike a vrlo dobro znademo da je bio, da je bio samo nekoliko trenutaka prije nego je „viđena“ lebdeća vizija između zapamćene stvarnosti i neba imaginacije! 
Izbor tehnika i stilskog oblikovanja diktirala je tema ispražnjenog svijeta o kojem svjedoče tamne rane i nevidljiva krv kućnih ljuštura, pa su koncepti ideja zatrpavani tamnim nijansama ulja ili akrilika, u sivim tonovima  neba i mračne zemlje, ulomcima ostruganih smeđih, žutih ili zelenkastih  zidova, sa šupljim mrežama poludjelih i odbjeglih krovova. Na nekim motivima kuća forma je probijena pa se slikarski sadržaj očituje, u fragmenutu,  kao posuđenica informela (barem u značenju gubljenja forme), ali u svakom slučaju po dvojakom znaku postmoderne: doslovnom cijepanju  slikarske podloge i doslovnim ugrađivanjem „neslikarskih“ materijala (primjerice riječnog pijeska, tekstilnih krpica, fragmenata ...) – ali i dalje zadržavajući svoju ikoničnost, bez obzira govorili mi o njezinoj semantičkoj ili površinskoj ravni.  
Mi se nalazimo ispred arhipelaga vizija ispražnjenih ljudskih staništa s prve linije koja je dijelila svijet na Dobro i Zlo, na Život i Smrt. Zašto to ne reći ovim riječima, a ne nekim drugim kojim bismo pritajili bol i žestinu emocije bez koje u umjetnosti, ipak, nema ništa!
Motiv kuće se višestruko očituje, nerijetko zasjenjenim  zidom, ili ulaznom stranom kuće s vratima od lelujave mrežice, ili šupljinom koja su nekoć bila vrata i redovito s jedinim jedinim prozorom. Te kuće šalju snažne valove emocija! 
Šta je kuća? Kuća je sklonište i utočište našeg bića.  Kuća kao dom u kojem živi čovjek, onaj koji se realizira u jeziku – pokrov je Heideggerove kuća bića: ovdje je, poput jasnog simbola razorenog, destruiranog, dislociranog, postiđenog, protjeranog ili uništenog čovjekova bitka. 
Ove, Merimine kuće, pune su simbola propasti kulturnog i civilizacijskog  vremena - hrane proždrljivog Kiklopa pred kojim se ne može ostati ravnodušan.  
Za prigodnu zgodu – uz veliku čestitku – Merimi sretan put u vrijeme koje će biti sretnije od ovoga vremena... 

Mostar, 26. XI. 2013.

23. stu 2013.

LIKOVNA PANORAMA JEDNOG SNA - DRAMA ČOVJEKOVA BIĆA



Riječ Ibrahima Kajana na otvaranju 66. revijalne izložbe 2013., 
povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine, 
Collegium atristicum, Sarajevo, 22. XI. 2013.


Kao što i boja snijega postoji u crnoj boji, tako i najapstraktnije ideje likovnosti vuku svoje korijene iz zbilje i njezine opipljivosti. U toj je premisi, mislim, jedan od bitnih putokaza koji me uvode u temu i razloge što tako bjelodano uozbiljuju  postojanje jedne od najljepših tradicija  likovnog života u nas – izložbe koju svake godine, evo već 66-tu, organizira Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine povodom Dana državnosti svoje domovine i na kojoj sudjeluje veliki broj njezinih članova. 


Džeko Hodžić: New Work

Mada je profil ove tradicionalne izložbe temeljen na simboličnom predstavljanju i nije podložan nikakvom antologijskom kriteriju jednog estetskog horizonta, ona, i ovakva, pokazuje podosta o trenutačnoj poziciji  bh. slikarstva, njezinog osebujnog pogleda na vrijeme kao lirsku  sugestiju i vrijeme kao historijsku refleksiju. Ona nas dakako i obavještava o svojoj snažnoj participaciji suprotstavljanja ružnom i barbarskom, dajući nam utočište u kojem se uvijek može skrasiti čovjekova napadnuta duša i duh humanističke reinterpretacije svijeta nesmiljeno napadnutog duhom poopćavanja, niveliranja i sličnih „izjednačavanja“ pokrivenih navodnim duhom globalizacije svijeta. 

Kad bi me neko zapitao koji je to sadržaj transponiran u likovnu umjetninu, vjerovatno bih odgovorio ni nepoznatim niti pretencioznim riječima: to je osebujna historijska  kronika u kojoj  se ogleda drama bića kao drama postojanja.
 
Iako se bosansko moderno slikarstvo na neki način prvi put prepoznalo i utemeljilo na udaljenim odjecima europskih likovnih pokreta krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kroz – historijski gledano – kratko vrijeme razvoja i traženja, danas je sudionikom, u svojim najboljim predstavnicima, svjetskih tokova likovnih suočavanja sa svijetom. Možda bismo mogli na tragu jedne misli dr. Nikole Kovača, prepoznati tri gotovo genetička, temeljna, usporedna toka i ovog trenutka kad nastupaju slikari triju živućih naraštaja: riječ je o tokovima duhovnog i folklornog slikarstva, s glavnim i razvojnim – postmodernim, likovnošću novih tendencija, što se očituje u mudro „pročitanom svijetu“ koji se, u likovnim teksturama, ispunjava autoreferencama, citatima, dokumentima, realiziranim  u tipičnim primjerima misaonih i narativnih figura koji dominiraju, ne samo u književnosti, nego i u likovnoj umjetnosti. 
 
Izražavajući se svojim vlastitim instrumentarijem i novim materijalima,  posljednjih dvadesetak godina u bh. slikarstvu je primjetno inauguriranje osvajanja neotkrivenih, osvježavajućih iktusa oblikovanih u autentične poetike autentičnih slikara.  U izloženim slikama ili instalacijama uvijek je moguće pronaći, makar u odbljescima, metaforička mjesta autorova oslonca na zemlju, mentalitet i veliki duh naše ojađene zemlje i naših dobrih ljudi. 

Bosanskohercegovački slikari, grafičari i vajari  – svjetski su samo onda kad istinski participiraju u likovnom dijalogu sa svijetom i kad nešto svoje pridodaju tom istom svijetu: takvi su nesporno  ostavili historijski trag, neusporediv s drugim, izvoran i jedinstven, svoj i svjetski.

Oslobođenje, Prilog KUN, 21. XI. 2013., str. 33

11. stu 2013.

JE LI BALKAN U EVROPI




Piše: Munib Delalić

Doista čovjek nikad ne zna na što može naići, ni što mu se može dogoditi. Baš nekako u vrijeme kad se bavih Sahibom Nenada Veličkovića, i takvo,-kakva-je Bosnom, sretoh u liftu «susjeda», muzičara. Mladi je to čovjek, i nekako ćusto, reklo bi se nenorveški, izgleda. Nosio je svoje u kuferu čelo. «Čelo?» rekoh, tek toliko da ne šutimo, nekad mi se u tom jebenorn liftu, posebno kad se diže, dozlaboga odulji, a kad se šuti, duljina se još duljom čini. «Jest, čelo», uzvrati on, a onda me lupi baš posred čela. «Jesi li kad vidio čelo?»
A da jedna sreća nikad ne dolazi sama, uvjerih se domalo, i to u pošti, gdje kanih u naše krajeve poslati pošiljku. «A gdje ti je ovo?», upita me šaltersko čeljade. «Pa, na Balkanu», rekoh, ne znajući što bih. «A je Ii ti to u Evropi?», opet će ona. Tek tad je malo bolje pogledah, lijepo osjećajući kako u meni raste ono što se valjda bijesom zove. Mlada je, vrag je ne odnio, ta šalterica, morala je u kakvu školu ići, i u njoj nešto i o nama naučiti, ako ništa a ono gdje smo... Doista, gdje smo?
Gdje je taj, da prostiš, Balkan, s kojega jesmo?
A onda odozdola dobih pošiljku. Otvorih, kad tamo - knjiga. Nova knjiga Ibrahirna Kajana. I to - drama! «Katarina Kosača – posljednja večera.» Nemalo bijah iznenađen, nisam znao da Ibrahim Kajan i drame piše. Uzmem knjigu u ruke, vidim u Tešnju objavljena, u tamošnjem Centru za kulturu i obrazovanje, kod vrijednoga Amira Brke, u biblioteci «Gradina», i to kao 32. knjiga po redu. Zavirih u knjigu, te i malo bolje pogledah, jer odavno ne vjerujem svojim očima, ali, džaba, obrni-okreni nigdje godine izdanja! A ni CIP-a! E, k vragu, rekoh, kakva je knjiga bez godine izdanja, i bez CIP-a! Pa knjiga bez CIP-a je kao auto bez registracije! Kao da se nekome strašno žurilo da knjiga što prije izađe, i eto, zaboravilo se na te elementarne izdavačke stvari. IIi je, ovo, već knjiga bezvremena, odnosno svevremena, te joj godina izdanja i ne treba... Listah, gore-dolje, malo sprijeda, malo ozada, vidim Vojo Vujanović, čini mi se pouzdan čovjek kad se o drami i dramskomu radi, sročio lijep, afirmativan pogovor. Ma, pusti Voju, rekoh sebi, pogovor ko pogovor, ta znaš kako se pogovori pišu... jer nekako sam podozriv kad pjesnik «namah» napiše nešto «drugo», i to ni manje ni više no dramu. A i onaj me čelist, i ona šalterica pošteno smeli...
Ali, nakanih se, i uzeh čitati, jer nije meni Ibro svatko, pa mi smo stari
 drugari, što bi rekli neki. A i nije velika ta knjiga, nije kao kod ovih, što kad pišu, pišu, sve na metar, a i dijalozi se nekako lako čitaju, baš kao da se s nekim lijepo razgovaraš. Elem, kako se drami predavah, tako se sve više uvjeravah u riječi Vojine pogovorne hvale. Dobro je to Kajan napisao, nema šta. Drama ima svoju glavu, i rep, a bogami i ono između ima, i sva je, kako se to kaže, iz jednoga komada sazdana.
Ima, normalno, i lirskih natruha, i jezika lirskoga, vidi se da je to, ipak, pjesnik pisao, no djelo time samo dobiva na specifičnosti. A o zanimljivim se stvarima tu kazuje, o posljednjim trenucima posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače, o njenoj, kako se to i naslovom kaže, posljednjoj večeri. Katarina je u Rimu, u svojemu malom izgnaničkorn domu, gdje je već deset (!) godina, i cijela je drama izgrađena na dijalogu kojega ona vodi sa domaćinom, dominikancem don Franciskom, uz to generalom. Njihov je dijalog, opet, uglavnom prožet mislima o Bosni, o bosanskoj nesretnoj sudbini, o toj maloj zemlji među silnim svjetovima, o čovjeku bez domovine... I, sve kad bi i htio, čovjek ne može a da sebe i svoj vlastiti usud ne stavi u taj povijesni kontekst, i da ne pomisli kako se to s nama samo ponavlja, stoljećima već, i kao da tomu kraja nema. Kajanov tekst doista i igra na tu kartu «sveobuhvatnosti», gdje se počesto može «prepoznati» naše vrijeme i izgnanički nam život u njemu.
«Sve je iz Bosne od zlata, uzoriti generale», odgovara kraljica na generalov upit je li križ, koji je tu u sobi, od zlata. A ovaj će na to: «Moglo bi se i ovako reći: sve što je otišlo iz Bosne... od zlata je, a sve što je ostalo... pogano je.» Nisam siguran da tu generalovu opasku možemo primijeniti na nas i na današnje okolnosti, ali se zato sigurno možemo naći u Katarininom razmišljanju o svojoj poziciji, odnosno u njenom plamenom domoljublju: «Što sam ja ... bez domovine? Tek sad znam što je zavičaj. Što znači biti pored domovine, a ne moći se u nju vratiti. Sad mi je jasna misao na progonstvo osuđivanih rimskih pisaca koji su pisali i govorili da je progonstvo iz domovine, najteža kazna živu čovjeku. Jer... što je čovjek bez domovine... i bez jezika svoje domovine? Ovo kao i ja... mrtav čovjek.»
Kraljica, naravno, voli svoj zavičaj, svoju Bosnu, ona nju, kako veli, i budna sanja, i stalno na nju misli i na njen mir i ljepote. A general opet tjera po svom, on tamo vidi samo prljave patarene, buntovnike, nemirne ljude. Ali mudra je Kajanova kraljica, i plemenita, po njoj svi su ljudi isti, nije doduše rekla da su braća, ali su isti, isto vrijede. I «sve je među ljudima jedan račun, jedan veliki račun», veli ona.

BOSANSKA POŠTA / BOSNISK POST,  god. X, br. 4, 20. februar 2004., str. 20

31. lis 2013.

LITERARNI KLAN I POLITIČARI U ŠTETOČINSKOJ SIMBIOZI


 
                                         Amir Brka

_______________________________________________________
Izlaganje predsjednika Društva pisaca BiH na skupu Pisac između umjetnosti i države - diskusiona tribina o položaju pisca u savremenom društvu, 50. Beogradski međunarodni susret pisaca, Udruženje književnika Srbije, Beograd, 20.9.2013. godine
_______________________________________________________
Sigurno je da nije nikakva novost kazati da pisac u Bosni i Hercegovini ne može živjeti od svoje književnosti. Ne bi to mogli ni najbolji svjetski autori: i oni bi morali potražiti neki drugi izvor za svoju egzistenciju, raditi po kakvim ustanovama, po školama, pisati za novine... Veliki je broj razloga zbog kojih je to tako, uglavnom su poznati i proističu iz naše općedruštvene situacije i državnoga ustrojstva. Bosna i Hercegovina je siromašna, uz to je u cjelini i u svakom smislu razorena i ispreturana zemlja, a ova se situacija, dakako, najizravnije odražava i na sve ono što “pokriva” nimalo restriktivna sintagma iz naslova ovog skupa.
Meni je ponuđeno da govorim ovdje o ovoj temi, ali da bih ja trebao kazivati nešto što će ocrtati i kontekst južnoslavenskog regiona. Olako sam to prihvatio, na prvu - a potom sam u više navrata htio zamoliti da budem oslobođen i da ne govorim ovdje danas, jer mislim da nema tog konteksta. Situacija u BiH radikalno je drugačija nego u Hrvatskoj, u Srbiji, u Crnoj Gori i u drugim državama nastalim nakon propasti Jugoslavije. Postoje opća mjesta, ali specifičnosti su tolike da govoriti sintetski o ovoj situaciji na tom prostoru naprosto nije moguće.

Pisac u Bosni i Hercegovini danas, naime, ima istu sudbinu kao svaki bh. građanin koji osjeća zebnju pred neizvjesnošću. Svi građani u mojoj zemlji koji imaju svijest o povijesnim procesima i o tome da BiH kao država, da njezin opstanak znači i opstanak svakoga od njih pojedinačno - danas ne mogu osjećati ništa drugo nego strah. Položaj pisca danas u BiH, onog pisca u današnjoj BiH koji pripada ovoj skupini građana - sadržan je, dakle, u toj riječi: strah. Među ovim građanima moje zemlje, o kojima govorim, među onim građanima BiH koji znaju da su sudbonosno uslovljeni opstojnošću BiH - neko je profesor, neko je inžinjer, neko je ovo, neko je ono, a neko je i pisac. To je najmanji zajednički sadržitelj za sve i svakoga od nas, ma šta da smo po osjećanju svijeta. To je ono što nas bitno determinira - sve, pa i pisce, dakle. I upravo je to položaj pisca danas u BiH; to, ta trauma s kojom živimo, to je suština naše psihologije i našeg općenitog ljudskog i spisateljskog položaja - razumijevali taj položaj na najintimniji ili pak na javni, statusni način. Ali to kako je postavljen, bez izričitog svođenja u bilo kojem smjeru i ograničenja bilo koje vrste, ovaj okvir daje mi mogućnost da ovako i da ovo govorim. Ta situacija određuje i ono što bh. pisac danas piše, ta trauma određuje i njegov sadržaj i njegovu poetiku.
Istinski pisci iz BiH danas nemaju ni motivacije ni volje ni želje ni vremena da književno uobličuju ništa drugo do ovu svoju dramatičnu sudbinu. Zato je takva i naša književnost - kao literarni izraz ovog povijesnog stanja, i zato od nas, od onih ozbiljnih među nama, ne možete ni čuti niti možete čitati nešto što bi vas zabavilo ili što bi predstavljalo denbraunovski ili paulokoeljovski literarni trend.
A kakva je naša javna situacija, državna situacija - iz koje proističe i naš javni status i javni položaj? Država BiH drastično je podijeljena - što administrativno, na entitete, što suštinski - na tri zasebna i vrlo malo propusna, pa u mnogo čemu i gotovo hermetički zatvorena društva, pa onda ne moram ni govoriti o tome kako stoji stvar s tržištem. Država nema ministarstvo za kulturu, i već je po tome jasno da nema ni budžetsku stavku za kulturu. Posljedica ovakvog ustrojstva jest da se gase najznačajnije institucije kulture u BiH. Vjerovatno je nekima od prisutnih poznato da je prošle godine u Sarajevu zatvoren Zemaljski muzej, pred gašenjem je Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Umjetnička galerija BiH i Muzej književnosti BiH dišu “na škrge”, a isto je i sa drugim institucijama koje proizvode kulturu, čuvaju je, katalogiziraju, istražuju i stvaraju nove kulturne vrijednosti: sve su gotovo u potpunosti upropaštene. A vlast preferira samo onu vrstu kulture koja odgovara njenom obrazovnom nivou i njenoj težnji da taj nivo proglasi za vrhunaravnu društvenu vrijednost.
To je politički barbarizam, i ne čini se ni izbliza da će doći vrijeme u kojem će bh. vlastodršci temeljito izmijeniti dosadašnji model finansiranja kulture. Ovo je vitalno pitanje bh. društva i njegovog identiteta u budućnosti. Ali, politička moć, umjesto da finansira spomenute institucije, proizvodnju kritičke kulture i novih
vrijednosti, izdašno finansira privatne kulturne festivale - uvjeravajući nas da jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi treba imati jedan od najskupljih evropskih filmskih festivala kako bi skorojevićke elite mogle malograđanski oponašati celebrity iz Cannesa ili Hollyvooda. Festivalizacija, provincijalizacija, etnizacija, klerikalizacija, getoizacija - tim terminima najpreciznije se može opisivati sadašnji model finansiranja kulture koji provode politički moćnici. Zato u BiH i umire kultura, a na njenom lešu raste kulturni provincijalac i filistar - kao prepoznatljivi znak identiteta nove klase bogatih.
To je tako, i o tome da jest tako nema u BiH nekoga ozbiljnijeg prijepora. Problem je, međutim, drastično uvećan zbog toga što se na poziciji protivteže i otpora ovoj situaciji svakovrsne borniranosti ustoličila i etablirala skupina koja se izdaje za pronosioce evropejstva, građanskog, antinacionalističkog duha otvorenosti. A zapravo je posrijedi vrlo snažna i dobro organizirana interesna urotnička grupa koja nas je već deceniju i po “zakovala” u opisanome stanju, jer joj ono apsolutno odgovara. Oni drže sve pozicije u kulturi, u književnosti također - što nas ovdje prvenstveno zanima, i onemogućuju da se bilo šta izmijeni. Oni lažu. Njihova je pozicija fingirana. Oni nisu ono što je u Hrvatskoj i što je u Srbiji, pa i u Crnoj Gori istinski otpor destrukciji humaniteta, ksenofobiji i nacionalizmu. Oni, dakle, nisu napredna i opoziciona snaga kakvim se predstavljaju i kakvim bivaju doživljeni u susjednim zemljama, pa i ovdje, u Beogradu.
Oni su onemogućili da se istinski slobodnomisleći intelektualci i književnici pokušaju suprotstaviti ponoru u koji nas vodi frankenštajnsko ustrojstvo dejtonske BiH i političari koji njome upravljaju tako što ustrajno produbljuju konstantnu depresiju i krizu, dovodeći nas na sam rub bezdana. Oni su pseudogerila koja drži u rukama de facto sve - od izdavačkih fondova, preko žirija za književne nagrade, festivala, razuđene medijske kontrole nad različitim televizijama, sedmičnim i dnevnim listovima, pa sve do PEN centra u kojem im je “štab”, zapravo. Zato su bh. PEN napustila takva književna imena kakva su Dževad Karahasan, Stevan Tontić i Abdulah Sidran, a i profesor Ugo Vlaisavljević - koji je bio i predsjednik PEN-a. A sve ove ostavke na članstvo u PEN-u oni su volšebno sakrili od javnosti i onemogućili da se raspravlja o razlozima.
Oni, međutim, opstaju na tim pozicijama i, bez obzira na sve, pa i na to što se političari i stranke smjenjuju na vlasti, oni upravljaju budžetskim sredstvima kojih ipak kako-tako ima... Oni demagoški manipuliraju tobožnjom političkom neovisnošću, a zapravo čvrsto drže sve pod kontrolom, i to im je jedina i isključiva motivacija. Uspostavili su monopol nad svim značajnim književnim tačkama u BiH, ali i nad književnim relacijama - ne samo u BiH nego i u regionu, pa i na mnogo širem prostoru. Sve što postoji koriste kako bi profitirali promovirajući i afirmirajući isključivo sebe i one koji ih odano i slijepo podržavaju. Proizveli su,
dakle, u književnom životu i jedan odvratan klijentelizam u kojem se patronski postavljaju spram svojih ulizica i skutonoša. Na taj način oni stvaraju lažnu sliku o književnim vrijednostima u BiH. Oni odlučuju o nagradama i drugim oblicima vrednovanja književnih ostvarenja, i to isključivo po mjeri svoga interesa, pa se kontinuirano događa da uvredljivo loše pisce uzdižu kao istinske vrijednosti, a zatomljuju stvarne vrijednosti i onemogućuju da se one i predstave kao takve. O prevođenju iz BiH također odlučuju na isti način. Oni kreiraju bh. književne festivale onako kako je sukladno njihovoj klanovskoj koncepciji.
Za ovo o čemu govorim egzemplaran je način na koji funkcionira Fondacija za izdavaštvo pri Vladi Federacije BiH. U Upravnom odboru ove fondacije otpočetka dominiraju pisci iz spomenutoga klana. Njihovo je djelovanje izvan stvarne, ozbiljne kriteriologije i transparencije. Pri tom, svake godine mijenjaju uslove i način dodjele sredstava. Novac dijele kao kredit - poput kakve banke, a sami na sebe troše ogroman dio budžeta Fondacije, jer, uz ostalo, imaju stalna i ne mala mjesečna primanja iz istog tog novca, istim sredstvima finansiraju svoja putovanja po svjetskim književnim sajmovima i festivalima... A posljednjih su godina uveli nagrađivanje za po deset tobože anonimnih rukopisa, o čemu, opet, kao žiri odlučuju oni sami, ili drugi koji pripadaju tom klanu, pa nagrade, naravno, idu u ruke onih što su njihovi trabanti i suradnici, ili njima potkupljuju one koji bi mogli biti opasni po njih ako prozbore javno o cijeloj stvari. Veliki ostatak novca, koji ne ide piscima posredstvom ovih deset nagrada, nestaje u njihovim i u rukama onih koji su im odani, a da niko nad time ne ostvaruje nikakvu kontrolu, dok javnost ne može imati ni informaciju. Tu su još i metodi i “kanali” kojima favoriziraju izdavače, u novije vrijeme zapravo samo jednog izdavača, dok drugi propadaju, kao što propadaju i književni časopisi. Ta je fondacija prostor za raznovrsne lične i klanovske zloupotrebe i manipulacije novcem poreskih obveznika, što se odvija i u “koresponednciji” sa prije koju godinu osnovanom Fondacijom za bibliotečku djelatnost FBiH.
Sav taj bezočno-profiterski, pogubni hohštapleraj traje i opstaje, isto onako kako se u postratnim društvima lukavo uspostavlja i traje i svaki drugi oblik profiterstva. Nemoguće je suprotstaviti se političko-kulturnoj situaciji u državi, mijenjati nešto u njoj, a da se prethodno ne raščisti situacija sa ovima koji tobože raščišćavaju tu situaciju u državi, a zapravo radikalno sprečavaju da se pokrene bilo kakva suvisla i produktivna aktivnost, jer ovo stanje njima, takvima kakvi jesu, apsolutno konvenira. Opasniji su za našu situaciju i pogubniji od onoga što su proizveli političari. Oni su s političarima u štetočinskoj simbiozi.
U takvoj situaciji političari nemaju problem. Istinski problem ostaje onima koji su prozreli sve ovo, i kojima je jasno da se najprije moraju razjasniti stvari i da se autentičnom mora učiniti ona pozicija s koje će se ovoj katastrofalnoj tendenciji pružiti vjerodostojan otpor. Stoga je nužno voditi aktivnost, da ne kažem bitku,
kroz koju bi se, primarno, javno prokazala i raskrinkala ova pseudogerila kako bi se protiv nje mogao stvoriti front.
Ali - čim se pojavi neki glas, odmah započinje i medijski odstrel, ad hominem, protiv vlasnika tog glasa, pri čemu se ne preza ni od najpoganijih i najperfidinijih insinuacija. Prije tri godine, na primjer, pobunu je započeo pjesnik Ivan Kordić. A na njegove optužbe kako ovi “barataju milionima” - oni su mu se, s osjećanjem neprikosnovene moći, samo bahato i drsko u lice javno narugali. Nedavno se, u jednom intervjuu, i pjesnik Asmir Kujović odvažio kazati kako u BiH postoji ova kulturtregerska i literarna mafija, ali odmah je ustuknuo i dodao da se ne usuđuje “kačiti” se s njima. I naravno da je Kujović imao razloga uplašiti se, jer svaku javnu kritiku, ili kakvu aktivnost ako se ponegdje pojavi, ovi u reakciji personaliziraju, svode na navodnu ličnu frustriranost onih koji su prozborili, “vide” u svemu tobožnju nacionalističku pozadinu, pa čak idu tako daleko da onoga koji se usudio progovoriti nastoje javno diskreditirati i kompromitirati tako što će ga optužiti i kao ratnog podstrekača na zločine, ili na druge načine insinuirati o vezi s ratnim zločinima, izmišljenim ili stvarnim!
Ipak, u novije vrijeme pojavio se i sic!, elektronski časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, na kojem je objavljeno nekoliko tekstova vrlo mladih autora koji argumentirano opserviraju o ovoj skupini i njihovim rabotama. Ali odmah je uslijedila hajka i, čak, dogodilo se da su u jednom tekstu izjednačeni s onima koji podržavaju radikalske političke grupacije u Srbiji.
A najznačajniju stvar protiv ove literarne mafije poduzeo je akademik Abdulah Sidran - koji je u prvoj polovini ove godine u jednoj dnevnoj novini objavio dio svog rukopisa naslovljenog Ditlić poginuo sa svoga kljuna, inspiriranog upravo ovim o čemu govorim i usmjerenog na raskrinkavanje ovih koje on imenuje Sarajevskim književnim klanom. Izišlo je 25 sedmičnih nastavka tog Sidranovog spisa, znam da je redakciji predao i 26-ti, ali dalje se to nije moglo trpjeti, i suradnja mu je otkazana. A dok je njegov Ditlić objavljivan, u tih 25 sedmica na Sidrana je javno odapeto toliko najotrovnijih, smrtonosnih strijela i strelica da je za mene potpuno čudo kako je on to uspio izdržati i dalje pisati, ne odustati. Znam da će taj rukopis biti dovršen i objavljen kao knjiga, i posve sam siguran da će taj čin biti nešto poslije čega ova situacija neće moći ostati ista. Jer Sidranov stentorski glas, kako je već imenovan, stvorit će okolnosti u kojima se javni istupi i drugih sa ovakvim heretičnim razmišljanjem neće moći žigosati kao antihumanistički, kao nazadni. Ili ja barem vjerujem i želim da bude tako.
Obično se na ovakvim javnim sesijama ne govori o ovim vitalno značajnim pitanjima, nego se to čini neslužbeno, u kafani, u čaršiji... To je svakako pogrešno, jer stvari zbog toga i ostaju kakve jesu, pa sam poželio da ovdje danas ne gubimo vrijeme na sterline priče o općim mjestima, nego da ovim što sam iznio pokušam
podstaknuti na razgovor o onim problemima koji nas suštinski čine poniženim i neslobodnim, i kao pisce i kao ljude. A kad je posrijedi ovaj drevni sociokulturni problem, specifičnosti u Bosni i Hercegovini danas su upravo ovakve kako sam vam u najkraćemu predočio.


ŽIVOT, GOD. LX-LXI BROJ 1-6, 2012.-2013.

25. lis 2013.

AMIR BRKA: ZAŠTO TONEM U TUZLI





Amir Brka


ZAŠTO TONEM U TUZLI



                                                 Ibrahimu Kajanu





Danas tonem u Tuzli, ka davnom i slavnom porinut

koje bijelu nije imalo kraljicu, kakvu ja imam,

kakvu sam oduvijek imao. To nije racionalno pitanje,

iako znam i priznajem i tako da može izgledati

ako Bošnjanin nije drukčiji već nauk vojački iskusio.



Poslije, u diskreciji, glase o indiskretnom slušam

hercegu, a šumska mi muzika ime šumno njegovo

ne dopušta razumjeti. A onda - a da se, začudo,

ne čudim - u magmu sredovječne mi povijesti

potone kosmata kraljica, koju nemam,

koju nisam imao nikada. Stabla, pak, hroma postaju:

klateći se, sa svih mi strana, opsjednutom,

kroz paprat prilaze, s tajnom zamamnom

u klorofilu vrištećem, a vretena njina korijenja

kroza me boju ćudi mijenjaju, pa kromija nebosklona

sad siva je ponjava, sad tužna simfonija jesenja.



I znam: taman i mali danas, u tmasti san samotnog

dijaštva životnog ukoso opet sam potonuo.



Među puzavice na ruinama Bobovca s jutra da ćemo -


jedan me smrknuti čempres opominje. Ja baš i ne moram,

omamljen otpovrćem, jer u trenu svakome, na svakoj

grudvici rusaga bosanskog, kroz amforu vina kraljičina

u nesaznato mogu misno da uronim.





                                                         (29.10.2004.)