11. stu 2013.

JE LI BALKAN U EVROPI




Piše: Munib Delalić

Doista čovjek nikad ne zna na što može naići, ni što mu se može dogoditi. Baš nekako u vrijeme kad se bavih Sahibom Nenada Veličkovića, i takvo,-kakva-je Bosnom, sretoh u liftu «susjeda», muzičara. Mladi je to čovjek, i nekako ćusto, reklo bi se nenorveški, izgleda. Nosio je svoje u kuferu čelo. «Čelo?» rekoh, tek toliko da ne šutimo, nekad mi se u tom jebenorn liftu, posebno kad se diže, dozlaboga odulji, a kad se šuti, duljina se još duljom čini. «Jest, čelo», uzvrati on, a onda me lupi baš posred čela. «Jesi li kad vidio čelo?»
A da jedna sreća nikad ne dolazi sama, uvjerih se domalo, i to u pošti, gdje kanih u naše krajeve poslati pošiljku. «A gdje ti je ovo?», upita me šaltersko čeljade. «Pa, na Balkanu», rekoh, ne znajući što bih. «A je Ii ti to u Evropi?», opet će ona. Tek tad je malo bolje pogledah, lijepo osjećajući kako u meni raste ono što se valjda bijesom zove. Mlada je, vrag je ne odnio, ta šalterica, morala je u kakvu školu ići, i u njoj nešto i o nama naučiti, ako ništa a ono gdje smo... Doista, gdje smo?
Gdje je taj, da prostiš, Balkan, s kojega jesmo?
A onda odozdola dobih pošiljku. Otvorih, kad tamo - knjiga. Nova knjiga Ibrahirna Kajana. I to - drama! «Katarina Kosača – posljednja večera.» Nemalo bijah iznenađen, nisam znao da Ibrahim Kajan i drame piše. Uzmem knjigu u ruke, vidim u Tešnju objavljena, u tamošnjem Centru za kulturu i obrazovanje, kod vrijednoga Amira Brke, u biblioteci «Gradina», i to kao 32. knjiga po redu. Zavirih u knjigu, te i malo bolje pogledah, jer odavno ne vjerujem svojim očima, ali, džaba, obrni-okreni nigdje godine izdanja! A ni CIP-a! E, k vragu, rekoh, kakva je knjiga bez godine izdanja, i bez CIP-a! Pa knjiga bez CIP-a je kao auto bez registracije! Kao da se nekome strašno žurilo da knjiga što prije izađe, i eto, zaboravilo se na te elementarne izdavačke stvari. IIi je, ovo, već knjiga bezvremena, odnosno svevremena, te joj godina izdanja i ne treba... Listah, gore-dolje, malo sprijeda, malo ozada, vidim Vojo Vujanović, čini mi se pouzdan čovjek kad se o drami i dramskomu radi, sročio lijep, afirmativan pogovor. Ma, pusti Voju, rekoh sebi, pogovor ko pogovor, ta znaš kako se pogovori pišu... jer nekako sam podozriv kad pjesnik «namah» napiše nešto «drugo», i to ni manje ni više no dramu. A i onaj me čelist, i ona šalterica pošteno smeli...
Ali, nakanih se, i uzeh čitati, jer nije meni Ibro svatko, pa mi smo stari
 drugari, što bi rekli neki. A i nije velika ta knjiga, nije kao kod ovih, što kad pišu, pišu, sve na metar, a i dijalozi se nekako lako čitaju, baš kao da se s nekim lijepo razgovaraš. Elem, kako se drami predavah, tako se sve više uvjeravah u riječi Vojine pogovorne hvale. Dobro je to Kajan napisao, nema šta. Drama ima svoju glavu, i rep, a bogami i ono između ima, i sva je, kako se to kaže, iz jednoga komada sazdana.
Ima, normalno, i lirskih natruha, i jezika lirskoga, vidi se da je to, ipak, pjesnik pisao, no djelo time samo dobiva na specifičnosti. A o zanimljivim se stvarima tu kazuje, o posljednjim trenucima posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače, o njenoj, kako se to i naslovom kaže, posljednjoj večeri. Katarina je u Rimu, u svojemu malom izgnaničkorn domu, gdje je već deset (!) godina, i cijela je drama izgrađena na dijalogu kojega ona vodi sa domaćinom, dominikancem don Franciskom, uz to generalom. Njihov je dijalog, opet, uglavnom prožet mislima o Bosni, o bosanskoj nesretnoj sudbini, o toj maloj zemlji među silnim svjetovima, o čovjeku bez domovine... I, sve kad bi i htio, čovjek ne može a da sebe i svoj vlastiti usud ne stavi u taj povijesni kontekst, i da ne pomisli kako se to s nama samo ponavlja, stoljećima već, i kao da tomu kraja nema. Kajanov tekst doista i igra na tu kartu «sveobuhvatnosti», gdje se počesto može «prepoznati» naše vrijeme i izgnanički nam život u njemu.
«Sve je iz Bosne od zlata, uzoriti generale», odgovara kraljica na generalov upit je li križ, koji je tu u sobi, od zlata. A ovaj će na to: «Moglo bi se i ovako reći: sve što je otišlo iz Bosne... od zlata je, a sve što je ostalo... pogano je.» Nisam siguran da tu generalovu opasku možemo primijeniti na nas i na današnje okolnosti, ali se zato sigurno možemo naći u Katarininom razmišljanju o svojoj poziciji, odnosno u njenom plamenom domoljublju: «Što sam ja ... bez domovine? Tek sad znam što je zavičaj. Što znači biti pored domovine, a ne moći se u nju vratiti. Sad mi je jasna misao na progonstvo osuđivanih rimskih pisaca koji su pisali i govorili da je progonstvo iz domovine, najteža kazna živu čovjeku. Jer... što je čovjek bez domovine... i bez jezika svoje domovine? Ovo kao i ja... mrtav čovjek.»
Kraljica, naravno, voli svoj zavičaj, svoju Bosnu, ona nju, kako veli, i budna sanja, i stalno na nju misli i na njen mir i ljepote. A general opet tjera po svom, on tamo vidi samo prljave patarene, buntovnike, nemirne ljude. Ali mudra je Kajanova kraljica, i plemenita, po njoj svi su ljudi isti, nije doduše rekla da su braća, ali su isti, isto vrijede. I «sve je među ljudima jedan račun, jedan veliki račun», veli ona.

BOSANSKA POŠTA / BOSNISK POST,  god. X, br. 4, 20. februar 2004., str. 20

Nema komentara:

Objavi komentar