27. stu 2013.

SVIJET KOJI NIJE TRPIO 'DRUGE' - SLIKE MERIME IVKOVIĆ





Ibrahim Kajan



Proslov izložbi Merime Ivković „Začudni pejzaži“ u povodu 25. novembra - Dana državnosti BiH, pod pokroviteljstvom Muzeja Hercegovine, Centar za kulturu, Mostar, 26. XI. 2013.

 

Zove se Merima Ivković i prvi se put predstavlja rodnom gradu onim što je, u zanosu nadahnuća, donijela kao nepobitno vlasništo – svoje slike pod zajedničkim nazivom „Začudni pejzažI“ – i sada ih pridodaje bogatoj riznici mostarskog duha u kojoj ničije mjesto nije zauzeto. 
Jedno će sasvim biti nepobitno: stavljajući svoje oslikane vizije pred nas, Merima Ivković je snažano objavila svijetu svoj talenat koji zna što hoće i kamo ide! Taj buknuli talenat je jasne kultiviranosti  i jezuitske višeznačnosti. Na ovim platnima promišljeni se idejni koncept realizira cijelim nizom slika, zaokruženim ciklusom - gotovo dramskom, likovnom rapsodijom koja je mogla nastati samo  nakon ljudskog užasa i nakon ljudskog krika! Slike su nastale u sleđenoj tišini nastaloj poslije potopa...
Slike koje vidite nazivaju, s nekim svojim razlozima, Začudnim pejzažima. Zapravo, mislim da griješe oni koji govore da su pejzaži (i to začudni!) tema ovih slika, i da je kuća njezin glavni motiv – Merima Ivković niti slika pejzaže niti je zanima arhitektura – jer ona nije epska, nego lirska  pjesnikinja palete kojoj središnje jezgro diktira svijet u simbolima i metaforama. Njezina konstrukcija svijeta nije mitska nego semantička. Nema tu puno priče, ali ima puno značenja.
Merimina tema je, kako je ja čitam, masovno ubistvo i masovno progonstvo ljudi: to je tako bjelodano jer o tome govori ispražnjen i očišćen prostor - čovjek ne živi, nije prisutan, u idejnom prostoru autoričine slike a vrlo dobro znademo da je bio, da je bio samo nekoliko trenutaka prije nego je „viđena“ lebdeća vizija između zapamćene stvarnosti i neba imaginacije! 
Izbor tehnika i stilskog oblikovanja diktirala je tema ispražnjenog svijeta o kojem svjedoče tamne rane i nevidljiva krv kućnih ljuštura, pa su koncepti ideja zatrpavani tamnim nijansama ulja ili akrilika, u sivim tonovima  neba i mračne zemlje, ulomcima ostruganih smeđih, žutih ili zelenkastih  zidova, sa šupljim mrežama poludjelih i odbjeglih krovova. Na nekim motivima kuća forma je probijena pa se slikarski sadržaj očituje, u fragmenutu,  kao posuđenica informela (barem u značenju gubljenja forme), ali u svakom slučaju po dvojakom znaku postmoderne: doslovnom cijepanju  slikarske podloge i doslovnim ugrađivanjem „neslikarskih“ materijala (primjerice riječnog pijeska, tekstilnih krpica, fragmenata ...) – ali i dalje zadržavajući svoju ikoničnost, bez obzira govorili mi o njezinoj semantičkoj ili površinskoj ravni.  
Mi se nalazimo ispred arhipelaga vizija ispražnjenih ljudskih staništa s prve linije koja je dijelila svijet na Dobro i Zlo, na Život i Smrt. Zašto to ne reći ovim riječima, a ne nekim drugim kojim bismo pritajili bol i žestinu emocije bez koje u umjetnosti, ipak, nema ništa!
Motiv kuće se višestruko očituje, nerijetko zasjenjenim  zidom, ili ulaznom stranom kuće s vratima od lelujave mrežice, ili šupljinom koja su nekoć bila vrata i redovito s jedinim jedinim prozorom. Te kuće šalju snažne valove emocija! 
Šta je kuća? Kuća je sklonište i utočište našeg bića.  Kuća kao dom u kojem živi čovjek, onaj koji se realizira u jeziku – pokrov je Heideggerove kuća bića: ovdje je, poput jasnog simbola razorenog, destruiranog, dislociranog, postiđenog, protjeranog ili uništenog čovjekova bitka. 
Ove, Merimine kuće, pune su simbola propasti kulturnog i civilizacijskog  vremena - hrane proždrljivog Kiklopa pred kojim se ne može ostati ravnodušan.  
Za prigodnu zgodu – uz veliku čestitku – Merimi sretan put u vrijeme koje će biti sretnije od ovoga vremena... 

Mostar, 26. XI. 2013.

Nema komentara:

Objavi komentar