29. stu 2013.

KAJANOV ROMAN: POETIZIRANI DIJALOŠKI OBLICI



 Ibrahim KAJAN: KATARINA KRALJICA BOSANSKA, Hena.com, Zagreb, 2012.



 Piše: Sead Husić Beli 

Roman Ibrahima Kajana Katarina kraljica bosanska jedan je od onih tekstova koji tematiziraju srednjevjekovnu bosanskohumsku zemlju u kojem historijska pozadina čini ambijent jednog vremena i zbivanja u njemu. Ono što se može primijetiti da bosansko srednjevjekovlje nije, još uvijek, u našoj književnosti kontekstualizirano u onoj mjeri u kojoj se srednjevjekovna prošlost može iz(čitati).

Bosanskohercegovačka književnost u najvećoj mjeri je kontekstualizirana periodom Osmanske imperije i Austro-Ugarske monarhije pa sve do savremenog konteksta: izgubljenost čovjeka u vremenu iza dva svjetska rata, i na kraju dvadesetog stoljeća u našoj književnosti aktuelnom postaje poetika svjedočenja − bliske ratne prošlosti − gdje se tematizira ratno i izbjegličko iskustvo! Naime, može se primijetiti da i poetika svjedočenja postaje jednim dijelom „pismo“ koje, građeno na isti način kod većine pisaca, blijedi? Izlizanost takve proze ogleda se u shematiziranim postavkama, gdje se najveći dio može iščitavati u nacionalnom ključu. Takvo pismo u političko-ideološkim uslovima u najvećoj mjeri biva prihvaćeno i apologizirano.

Dakle, naša književna stvarnost je u najvećoj mjeri stajala i staje u odbranu takve književnosti gdje se uspostavlja monologičan diskurs! Takav diskurs konstruira književnu vrijednost samo u kontekstu pripadanja/nepripadanja nacionaliziranoj misli što se ne može smatrati nikakvim aksiomom!
Naime, Kajanov roman je prije nekoliko godina objavljen u takvom političko-ideološkom narativu, doživjevši nekoliko izdanja. Kakva je Katarina i šta ona ima, ako ima, od navedenoga? Da li Kajan gradi jednu romantičarsku viziju Bosne ili je ipak u pitanju nešto drugo? Na koji način Kajan gradi roman? Kojim postupkom? Da li se može uočiti u njegovu tekstu priča koja bi nama, sa sadašnjeg aspekta, bila aktuelna? Koliko je ona aktuelna? Ako jeste, šta je povijesno, šta ideološko, šta, opet, između romaneskne stvarnosti i povijesnih činjenica aktuelno kao jedna  priča koja ima svoj kontinuitet? Sva pitanja mogu se na jedan način dovesti u vezu čime se otvara dijalog koji je davno otpočeo i koji danas ima činjeničnost povijesne  zbilje, ali i interpretaciju koja je uvjetovana ideološkim i ličnim intencijama onih koji se takvim analizama bave?

Katarina je roman koji je jedna retrospektiva, kraljičino sjećanje na život u
Bosni, prije Rima. Ona u Rimu provodi zadnjih petnaest godina gdje sve vrijeme
biva u jednoj agoniji, bunilu što se u njezinim dijalozima a don Franciskom, generalom inkvizicije, otkriva. Roman, odnosno dijalog koji je osnova na kojem iščitavamo priču traje jednu večer. Jedna posjeta generalova biva za kraljicu i agonija i svršetak njezina života!

Kajan u ovom (dijalogu), tekstu, što ovaj roman čini izuzetno „dijaloškim“ i dramatičnim, jer ono što se može kazati deskripcijom, Kajan, postupkom dijaloga narativizira,  tj. suprotstavlja, s jedne strane, Katarinin govor koja sve vrijeme unutarnjim monologom doziva svoj iščezli život i monologičan govor generala, koji ima za cilj pokrstiti one koji to nisu? Tim unutarnjim monologom Katarina otkriva svoju agoniju i ličnu i kolektivnu, eda bi general na njezine razumne replike opravdavao nasilje koje se čini u ime Boga? Kraljica zna da, ako se iracionalno ponese prema generalovim tvrdnjama, može sebe dovesti u poziciju kojom bi se prekinuo dijalog?

Naime, Kajan monologizira dijalog na način da kraljica unutarnjim dijalogom i
mehanizmom sjećanja dovodi svoju blisku prošlost u jedan ličan, lirski, ali, opet
povijesni dijalog, dok, s druge strane, sam general, imajući intenciju da opravda
nasilje, pokazuje monologičan glas koji se suprotstavlja Dijalogu. General ne može, tražeći svoju istinu, na način da ispravlja nevjerničke greške, uvidjeti ono što je za Katarinu povijesni usud a nikako lični izbor!

Treba napomenuti da general dolazi u posjetu s namjerom da vlastoručnim
potpisom kraljica da legitimitet svojoj autobiografiji koja (podliježe) i ličnim impresijama ali i recenzijama koje nisu u (dijalogu) s intimnim pismom. Naime, sama autobiografija je prepisana od strane bibliotekara Ragužina, tj. oca Matea. General se, uvjetno rečeno, divi stilu na kojem je autobiografija napisana, ali sadržaj iste ne korespondira u istoj ravni u kojoj su inkvizitorski svjetonazori − par excellence?! I sama autorica, na momente, sumnja u svoj tekst, ali liričnost iskaza intimitizira njezin život u mjeri u kojoj ona, iako u bunilu i sumnji, sjeća se i samog čina pisanja!

Autobiografija je prvi nivo sjećanja u kojem su obuhvaćena lirična treperenja, bez onih povijesnih momenata, koji nam se tek u pravoj mjeri otkrivaju u dijalogu. Dijalog koji je otvoren za jednu kreaciju, naknadnu stvarnost, koja se očituje suprotstavljenim glasovima. U autobiografiju nisu uključeni oni dijelovi priče koja se može nazvati muškom, epskom, gdje je pozicija žene u takvim srednjevjekovnim prilikama bila u inferiornu položaju. Katarina zaključuje da nije nikada potpisala ni jedan dokument, izuzev autobiografije, kojom inkvizicija stječe legitimitet na Bosnu, iako, kraljica, govoreći da nema pravo na to (predati Bosnu Rimu), opovrgava legitimitet, jer „(...) to mogu potvrditi samo velike bosanske vojvode..., velike vojvode... I stanak bosanski.“ (Kajan, 27) Replika je bila onakva kakvom velike imperije, carstva, vide male, omalovažavajući legitimitet onih u koje, čije ime se govori, dok malim narodima je govor uskraćen. U tim inkvizitorskim nastojanjima Kajan opisuje totalitaristički sistem i način ispitivanja koji nije ništa „blaži“ od mučenja koja su u mračnim, totalitarističkim sistemima dvadesetoga vijeka pogubila na milione ljudi. Kajan, progovarajući kroz generala don Francisca, zapisuje:

ovdje je popis pedeset pitanja.
pričekajte da radmil pluća napuni zrakom, ne režite radmilu jezika dok na sva pitanja ne odgovori, potom nek radmil potpiše iskaz da se uvjerio u tešku bogumrsku zabludu i da se od srca prikučio slatkom katoličanstvu.
ne ubijajte radmila. ostavite ga u ćeliji gdje je đuro katičić, drugi svjedok zablude bošnjanske, preživio jedući tijelo prvoga, stojšana.
ostavite ga tamo, tamo gdje ima dovoljno mesa njegovog brata tvrtkovića! (Kajan, 36)

Prethodni citat opisuje na koji način se stječe pisani dokaz onih koji daju iskaz o
svojoj zabludi? Zabluda, kao takva, nebitno je li vjerske, političko-ideološke naravi, uvijek se na isti način ispituje/propituje. Iskaz pogubljenih je govor onih koji su ih ispitivali? Taj govor biva legitiman onima koji imaju vlast. Otuda se, uvijek, na isti način legitimizira nasilje jačega? Jači uvijek vjeruje da čini ispravnu stvar, samim tim, što je on na strani onoga koji nije ugnjetavan! U dobroj književnosti, koja nije ideološki konstruirana, govor pogubljenih je alternativno pismo koje se suprotstavlja onima čije se nasilje u ideološkim narativima opravdava. Zanimljivo je da je motiv riba (č. večere) sve vrijeme prisutan u romanu. „Autor nam ni u jednom trenutku ne dozvoljava da zaboravimo na njih, kraljica ih ili jede ili samo dodiruje nožem dok govori, da bi u samrtnom hropcu dva puta ponovila kako joj je žao što don Francisco nije uopće jeo. Nigdje eksplicitno nije rečeno da je kraljica otrovana, ali indicije jasno upućuju na don Francisca. Tako čitalac uz pomoć dva ključna predmeta razotkriva da i iza smrti kralja Tomaša i kraljice Katarine stoji Rim.“[1]

Posljednja večera kao kraj agonije. Kraj jednog historijskog okvira čijim krajem otpočinje nova, također, historijska drama prostora kojem Katarina rođenjem i (djelovanjem) pripada. Kajanova Katarina je roman lika. Ali kakav je taj lik? Junak? Junakinja? Subjekt koji djeluje ili postaje trpni? Subjekt na kojem se objektivizira lična drama zbog gubitka porodice i historijska, koja govori o zavičaju kao imaginarnom prostoru čiji identitet nije, ako možemo kazati, jak, niti dovršen! Na pitanje identiteta – kao nedovršenoga procesa − Katarina iznosi u dijalogu s generalom misli koje, zapravo, govore o nemogućnosti dovršetka identiteta niti o postojanju čistokrvnih identiteta, prostora, historija?! Katarina, replicirajući na generalovu zamjerku što u svojoj
autobiografiji nije ništa zapisala o svom „različitom“ vjerskom porijeklu zapisuje:

Da se ljudi nisu mijenjali, još bismo bili u spilji... Kad bi svi preci ulazili u autobiografiju! (markirao S. H. B.) Svi bismo mi svašta otkrili! Što određuje čovjekovu bit, supstancu, kako kažu učeni teolozi? Krv? Po sebi znam da to nije tako. Kakva može biti razlika u krvi pravoslavnoj od krvi katoličke? Zar ne nasljeđujemo od Prvog čovjeka i Prve žene, koje je sami Tvorac stvorio?... (Kajan, 52)

Katarinin odgovor korespondira s teorijskim razmatranjima u kojima pod identitetom jednog prostora podrazumijeva se sudbina istoga. Drugim riječima, identitet kao takav jednak je onim ljudima koji se nalaze u istim povijesnim okvirima u kojima je njihov život određen poviješću. Identitet kao ahistorijski ne postoji. Otuda je nemoguć završetak procesa identiteta kao jedinog i čistokrvnog.

Ali kakav je Katarina lik? Ona zamjera sebi što nije djelovala. Ona to nije ni
mogla! Kao suprotnost njoj general govori o Izabeli Aragonskoj, koja je, inkvizitorskim postupkom, otpočela vjersko čišćenje u Španiji. Ali i njezino inkvizitorsko (djelo) u svom istinskom naumu uspjelo je u onoj mjeri u kojoj se i danas osjeti arapska arhitektura, kao što je Alhambra. Kajan, mijenjajući muškocentričnu figuru ženskim likom u prostor koji je epski, naime, demistificira i razobličava isti. Katarina, iako ne djeluje, ona u govoru otkriva prostor bosanskohumski kao topos u kojem se, s jedne strane, razobličava kraljevska korespondencija između Bosne i Huma, a, s druge strane, taj prostor biva okupiran kako inkvizicijom tako i Otomanskom imperijom. I bosanski i humski kralj otkrivaju svoje slabosti želeći spasiti sopstvenu glavu. Kosača poziva Turke, dok Kotromanić učestvuje u inkvizitorskim poslovima, gdje sopstveni narod biva izručen na milost i nemilost povijesnim procesima. Dakle, ona u takvim epsko-muško-centričnim uslovima nije mogla djelovati. Ne zaboravimo da ona priznaje da nije potpisala nikada dokument.

Njezino kraljevstvo biva delegitimizirano njenom rodnom karakteristikom. Ona, kao što je primijetila, Ajka Tiro Srebreniković nema svoju individualnost. Ona djeluje u okvirima patrijarhata i tradicije. Njoj je uskraćena i sama ljubav. Ljubav, brak njezin jeste odraz historijskih uvjeta − (ličnih interesa!) − a nikako ljubavi u svom esencijalnom smislu? „Izjašnjava se Katarina kako je voljela svoga muža, ali to iz nje progovara tradicija. Tu izjavu opovrgava pojava Mrvca – mladića kojega je voljela, prije udaje, a koji joj se ukazuje u obliku vannaravnog bića.“[2] Katarina, kao trpeći lik, jeste antijunakinja, ali njezino „junaštvo“ razobličava herojski narativ. Sve je, pa i to, podložno historijskim mijenama gdje se pozicija istoga dovodi u pitanje.

Muškocentrična pozicija koja stavlja ženu u inferioran položaj jeste vlastiti govor onih koji djeluju u takvom svijetu. Kajan, pomjerajući granice, tek tada uspijeva od Katarine napraviti jednu vrstu retrospektivne junakinje čija pozicija, zasigurno, pomjera vlastiti govor o kolektivnim stanjima.

Kajanov roman koji se, naravno, ostvaruje kao političko-historijski[3] u sebi tematizira prostor koji je i danas u tranziciji. Jedan povijesni prostor koji ima svoj kontinuitet.

Bosanskohercegovački kontinuitet u povijesnom smislu očitava se i u
Kajanovu romanu. Šta je esencijalno u kontinuitetu ovoga prostora? Upravo njegova geografija ga određuje kao topos različitih identiteta, procesualnosti koji bi se trebali otvarati Drugome a ne zatvarati. Dakle, Kajanova Bosna nije nikakva velika priča, narativizirana romantičarskim manirom, nego, prije će biti jedna povijesna scena u kojoj se prelamaju odnosi velikih orijentalno-okcidentalnih kolonizatoskih imperija. Stoga, smatramo da Kajan ovim romanom iznevjerava onu vrstu interpretativne zajednice koja se formira u centrima moći, koji svoje postojanje legitimiraju upravo jednim monologičnim govorom o sebi. Na kraju, u zadnjem poglavlju, na simboličan način, Kajan govori o vremenu koje i najveće bitke, ljude, pretpostavlja zaboravu.
PRIKAZI/PRIKAZI
350 RIJE^/RIJE^



Izvor: Riječi, br. 15, 2013., 347-350


[1] Hadžizukić, Dijana: „Zašto don Francisko ne jede ribu?“, u: Diwan, br. 23-24, 2007., Gradacac, str. 141-143
[2] Srebreniković, Ajka Tiro: „Katarina Kosaca u Kajanovu romanu „Katarina kraljica bosanska“, u: Behar, br. 69, Zagreb, 2004., str. 26-28
[3] Kujundžić, Atif: „povijesni kontekst i Kajanova djelatna književna rijec“, u: Most, br. 180 (nova serija – 91), Mostar, 2004., str. 76-81

Nema komentara:

Objavi komentar