10. srp 2012.

STRADANJA BRAĆE OMERA I MUHAMEDA FILIPOVIĆA


Zapisi Ibrahima Kajana
© by ibrahim kajan 


 GOVORIO MI JE MUHAMED FILIPOVIĆ


  Muhamed Filipović, Ključ, jesen 1997.


Demokratske promjene
I sam znaš da je 1990. godine ondašnji Savez komunista "dopustio" da se u Bosni i Hercegovini uvede višestranački sistem. Do tada je Savez komunista bio jedina i vladajuća stranka, ali nije dao dozvolu da se nacionalne stranke osnivaju, nego stranke građanskog tipa... tako da je SDA i registrovana kao Stranka demokratske akcije, bez nacionalnog prefiksa. Ona, znači, nije u prvi plan stavila nacionalno obilježje, u odnosu kako su to uradile SDS i HDZ, a koje su registrovane nakon SDA. Stranka demokratske akcije je bila prva, ona je dakle probila led.
 U Ključu je došlo do formiranja SDA i na tome je radio moj brat Omer Filipović. Međutim, u to vrijeme, 1990. godine, niko iz bošnjačkog korpusa nije htio da se prihvati te uloge oko formiranja bošnjačke nacionalne stranke. Postojao je strah, postojala je kolebljivost kod ljudi. Ja u prvi mah nisam znao što moj brat Omer sprema i šta radi. Jednom me je žena, kad smo došli s posla, upitala: "Jesi li čuo da Omer osniva stranku?" "Nisam čuo", odgovorio sam. Sutradan sam se susreo s bratom i pozvao ga na kahvu. Pitao sam ga za pokrenutu ideju oko stranke, u koju se, u tom trenutku, nisam kanio uključivati. Omer se osmjehnuo i rekao: "Ako ne možeš pomoći, nemoj ni odmagat. Gledaj svoja posla." I tako, u tom našem razgovoru, pojavi se crveni ford sarajevske registracije. Pogledam malo bolje, i prepoznah našeg rođaka Tunju. Sjedosmo zajedno pred Lanetom, priđe nam i rođak Šefkija. Uz piće, kahvu, Tunjo odmah započe razgovor s Omerom što sve treba poduzeti oko osnivanja Stranke demokratske akcije. Ja sam cijelo vrijeme ostao potpuno po strani. Kad smo ispratili Tunju, rekoh Omeru: "Sjećaš li se šta je naša mati govorila o politici? Naša je mati govorila: Bavite se svačim samo nemojte politikom. Politika je najveća kurva." Omer me pogledao i odgovorio: "Ukoliko ti nećeš da pomogneš, nemoj ni odmagati."

Rahm. prof. Omer Filipović

U međuvremenu Srbi rade na definiranju svoje partije. Brat mi, dok smo sjedili u kući, kaže: "Samo da mi je dočekati da se oni registruju, pa da i mi krenemo u to..."
U to mi je vrijeme bliži Ante Marković i njegova Stranka reformista.
Osnivačka skupština SDS bila je 1. oktobra 1990. , ako se ne varam. Otišao sam na taj skup. Moj se brat prijavio Organizacionom odboru da će on biti na bini ispred Organizacionog odbora SDA. Sjedio je, uz srpsku elitu koja je došla iz Sarajeva, Radovana Karadžića i druge. Ja sam sjedio pred Lanetom. Kad sam čuo govor mog i Omerovog kolege, s kojim smo bili kao braća, Vinka Kondića, glavnog ideologa i osnivača SDS u Ključu, mahnuo sam rukom Omeru i zatražio pristupnicu. Tada je u meni prevalilo, pa sam se želio i lično uključiti. Omer se smije i pita: "Jelde, otrijeznio te malo naš pajdo?" "Nije da me je malo otrijeznio, nego me je skroz rastrijeznio...“
Potom odem na utakmicu, a Omer je ostao u razgovoru s Karadžićem. Tu je sjedilo nekoliko Srba i dvojica naših prijatelja, Hrvata. Ti su se Srbi, tada, iskazivali protivnicima SDS, obzirom na ono što SDS-Srbi rade. Međutim, poslije, tokom kasnijih zbivanja, vidio sam da je to bila samo srpska taktika. Vidio sam da je taj, koji je onda jebao četničku majku, bio veliki četnik i veliki vojvoda!
Našalih se: "Ovo je međudržavna utakmica, ovo igraju dvije države", a onaj kaže:
"Kako?"
"Pa, igraju 'Herceg-Bosna' i 'SAO Krajina"', rekoh.
"Ti, Muhamede, uvijek zajebavaš!"
Poslije dođe i Omer.
Dakle, uvečer 1. oktobra, u kući, dogovorio sam se s Omerom da ću mu biti desna ruka, što se kaže. "Ja ću sve izvršavati, a tvoje je samo da naređuješ!" - i to je sve, isključivo, zbog Vinka Kondića. Kad on može biti veliki Srbin, onda i ja mogu biti veliki Musliman.

"Vidi Omera, ustaše!"
Predstojao je posao oko formiranja Organizacionog odbora SDA. Do tada je bilo samo apeliranje na ljude da se, čista srca, priključe Omeru i Asimu Egrliću, koji je jedini, u to vrijeme, od visokoobrazovanog kadra Ključa htio krenuti uz Omera. Svi su ostali bili protiv. Sve i jedan, od A do Z. , pa i ovi što su sad na listi, na vlasti. 1990. su govorili da neće u nacionalističke stranke, da im nije do toga, da oni sa svojim komšijama Srbima fino žive. Omer je, s nekoliko ljudi koje je jedva okupio za članove Odbora, u pripremama Skupštine imao više problema s našim narodom, nego sa Srbima. Srbima je bilo čak i u interesu da uz njihove aktivnosti uporedo idu i naše, jer će imati paravan za svoj rad. Naš narod je bio protiv toga, protiv formiranja naše, bošnjačke stranke.
Gdje bi se god pojavio Omer, dobacivali bi: "Vidi ga, ekstrem!"; "Vidi ga, ustaša!" Tako su govorili Bošnjaci, koji su, inače, najviše, mada su živim očima gledali raspad komunizma, preferirali Savez komunista i reformiste Ante Markovića. Oko 80% ih je bilo za te stranke, prije svega onih od kojih bismo mi, kao narod, imali neke koristi. SDA je 1990. okupljao pretežno seosko življe..., za razliku od posljednjih godina, kada je težište i oslonac stranke u gradovima.
I tako: Omer je jedanput rekao da je uz njega Asim te još nekoliko imena... sve skupa, svega desetak koji su htjeli raditi. Njih bi, narodski rečeno, svrstali u "radnička zanimanja" i manje školovane ljude. Iz Sanice smo imali Merviševića Esu, iz Ključa Asima Ergelića i njegovog rahmetli brata Ibrahima, pa ja, pa rahmetli Esad Bender, brat mu Kemo Bender rahmetli, pa doktor Saud Mešić, pa njegov punac Rušid...
Sad, dakle idemo prema skupštini SDS, i to je nama dosta valjalo - ona je otrijeznila dosta naših ljudi koji su lebdjeli, ne znajući što će i kako će; čuli su što sve Srbi govore, te kako ih se mora više rađati, kako je Muslimana previše, tako da se u tih sedam dana od osnivanja SDS do Osnivačke skupštine SDA, javlja prilično puno ljudi koji izražavaju želju da bi prisustvovalo Osnivačkoj skupštini, da bi se uključilo u rad Stranke. Među njima su Šefkija Filipović, Almas Omanović i drugi. Vidim, zagrijava se. Dolazi Osnivačka skupština. A u međuvremenu, dan ili dva dana prije (imam snimljeno na kasati, ne sjećam se datuma), dolazi do rascijepa između Alije Izetbegovića i Zulfikarpašića i Tunje, oko nekih ideoloških problema. Taj sam dan bio u Sarajevu i slušao sam vijesti - to je za mene bio gram iz vedra neba! Na radiju sam slušao jednu verziju, službenu, drugu ne znam, pa kad sam došao kući pitam Omera zna li nešto više nego je rečeno u vijestima. Nije znao, pa mi reče da ćemo ujutro nazvati Tunju i vidjeti. No, u svakom slučaju, znajući način Tunjina razmišljanja, rekoh Omeru da sam na Tunjinoj strani. Omer je isto reagirao. "Ali - kazao je - ovo nećemo prekidati. Osnovat ćemo SDA."
I zaista, Omer je tako i rekao u svom govoru: "Ja sam danas osnovao jednu bošnjačku stranku, ako Bog da, poslije ovog osnivačkog skupa, počet ću raditi na osnivanju druge bošnjačke stranke, jer nema napretka u jednom narode bez više stranaka..."
Potom je predložio Asima Egrlića za predsjednika Stranke demokratske akcije. Inače, moram spomenuti da je narod želio i očekivao da na tom mjestu vidi Omera.'

Dižu se tri prsta
Odmah iza toga, počinjemo raditi na osnivanju Muslimanske bošnjačke organiacije. Jedan broj ljudi nam prilazi, pa smo nastavili raditi u kontinuitetu. Bili smo jedina općina u cijeloj BiH, a u kojoj SDA i MBO nisu u svađi. Zanimljivo je da to sada (u 1997.) neće niko da prizna, osim Džemala Bajrića, jednog od rukovodilaca i osnivača SDA, i Fahre Ćanala, drugi ne!
Omer je vodio i SDA i MBO. Bio je alfa i omega ukupnog političkog života u Ključu. Nijedan nastup se jednostavno nije mogao zamisliti bez njega, ništa se, između 1990. i 1991. nije moglo pokrenuti s mjesta bez Omera.
U ono vrijeme svi smo bili politički neiskusni i političke kukavice. Jedini je Omer imao petlju da sam izađe pred Srbe i da im kaže što misli. Ja, kao njegov brat, pošto sam uvijek bio uz njega i podosta znam, mogu reći i za sebe isto što i za ostale, da sam tek poslije logora dobio neku hrabrost.
Dakle, osnovali smo SDA, MBO, život ide, teče, dolaze i prolaze izbori. Na izborima smo dobili čak i više nego što smo očekivali - naša zajednička lista SDA i MBO dobila je 20, od ukupno 61 odbornika. Tada se dogovaraju čelnici te dvije naše partije, SDA i MBO, da na izbore ide Asim Egrlić kao predsjednik Izvršnog odbora SDA u Općini Ključ, kao potpredsjednik Skupštine Srbin, a za predsjednika Izvršnog odbora Bošnjak. Ali, dobili smo predsjednika Izvršnog odbora (Asim Egrlić, SDA), a za potpredsjednika je imenovan Omer Filipović. Ja sam ušao na listu pod brojem 7,  ili 8, kao odbornik. Od 20 mjesta SDA je imala 16, MBO 4, opozicione partije (reformisti, komunisti, socijalistički savez -10, Srbi 31. Tako su Srbi, brojčano nadmoćni, mogli sa 31 poslanikom, raditi i bez nas.
Dolazi godina 1991. U Hrvatskoj započinje rat. Rasplamsava se propaganda o ugroženosti Srba, po čaršiji se ispisuju parole "Ovo je Srbija", kamioni pomoći tutnje iz Ključa u Knin, dolaze mitingaši, prošetavaju cijelom Krajinom. Srbi galame, provociraju i uzdižu tri prsta; momci se pozivaju u rezervu.
Mi, malo trezveniji, na čelu s rahmetli Omerom, vidimo da će ratni vihor ubrzo zahvatiti i Bosnu. Pitanje je dana kad će puknuti. Omer započinje s formiranjem Kriznog štaba. Srbi drže općinsku Teritorijalnu odbranu. Agitiramo da naš narod ne ide u rat protiv Hrvatske. Da se ne odaziva vojnim pozivima. Mislim da smo u tom bili vrlo uspješni. Veliki je dio naše omladine napustio Armiju, odbijao pozive za rezervu.
Dolaze nam roditelji, pitaju šta da rade, savjetujemo da nagovori dijete da bježi iz JNA...
U ljetnim mjesecima 1991. u Hrvatskoj već započeli sukobi.
Jesen 1991. U Ključ nailazi 25 autobusa Hrvata iz Slunja, izbjeglica. U gradu ih zaustavlja policija. Policija je još uvijek zajednička, u njoj su i Srbi i Bošnjaci i poneki Hrvat. Iz svoje kancelarije, iz Općine, vidim autobus, spazim Omera. Siđem, shvaćam šta se događa. Omer kaže: "Hrvati. Srbi ih zaustavljaju... Kako pomoći narodu", kaže. "Nemoćni smo da im pomognemo, nema ovdje ni naših hrabrih ljudi", kaže.
Zakuhava se to. Počelo je prije podne. Dolaze policajci, vojnici, govore: "To su „zenge“, to su ustaše".
Tuku ljude, mi gledamo. Omer mi šapće da odem do Atifa Džafića, da mu prenesem poruku da se naši što prije isključe.
Otišao sam prenijeti Atifu. Atif je to ispoštovao, povukao sve milicionere Muslimane. Atif Džafić je slovio u našem narodu kao loš čovjek. Naime, on je kroz sve te mijene još uvijek komandir milicije,  koja je sama po sebi nezahvalna i nepopularna. Naravno, nije se znalo da je Atif u dosluhu s Omerom. Samim tim potezom s da je Atif odmah ispoštovao Omerovu naredbu, Atif se dokazao kakav je čovjek. Naravno, dokazivao se i cijelo vrijeme dok je bio na Manjači. To što su mnogi sumnjali u njega, prirodno je upravo što ga je zaklanjalo radno mjesto...
Bilo nas je trojica - Omer, Nihad Stričević i ja. Četvrti koji je izašao pomoći Hrvatima bio je dr. Saud Mešić. Omer tada preuze iz pekare sve što je bilo kruha, otkupi ga i predade izbjeglicama, s paštetama i mesnim narescima. Kad je prošao i taj dan, sutradan se kroz Ključ pronosila priča nama: "To su najveće ustaše! Hrane ustaše..."
Jedan detalj koji sam preskočio. Srbi su režirali jednu štih probu da vide kako ćemo reagirati. Buknula je paljevina na Pudin Hanu, planulo je sijeno, neki pomoćni, manje vrijedni objekti... To je bilo 1991., nažalost ne sjećam se datuma. U neko doba noći zvoni mi telefon. Javlja se Hilmo D. Kaže: "Mi smo zapaljeni!" Budim Omera, predložim da odemo u Pudin Han. Usput susrećemo policijsku patrolu; pitaju kamo idemo: "Pa gori Pudin Han! " Oni nemaju pojma. Tada mi to nije bilo neobično, ali u kasnijim razmišljanjima, kad čovjek analizira kroz što je sve prošao - taj mi je događaj ostao potpuno nejasan do dana današnjeg. Otkud je H. D. znao za požar a službeni organi još uvijek nisu imali pojma?
Omer je nakon te paljevine organizirao mitinge. Događaji, naravno, djeluju i narod se još više organizira i homogenizira. Je li i taj požar, namjerno podmetnut, bio zapravo i namjerni (srpski) poticaj da se Bošnjaci napokon zbiju, ujedine, homogeniziraju, "odlijepe" od Srba?
U nacionalnom pogledu, naš se svijet izjašnjavao Muslimanima ili Jugoslavenima. Oni koji su se izjašnjavali Bošnjacima, mogli su se nabrojati na prste. Iz naše su se obitelji izjašnjavali Bošnjacima, ali smo, zbog toga, smatrani izdajnicima. Očito je, iz današnje pozicije, da smo mi imali malo bistrije vizije budućnosti. Da, bio je značajan broj naših ljudi koji su se oglušili na naše apele da se ne ide u rat u Hrvatsku.
Bilo ih je koji su ovako govorili pred odlazak: "Ili pukovnik - ili pokojnik." I od takvih danas ima onih koji visoko kotiraju u ovom društvu! Omer ih je uvjeravao da griješe, govorio im da ne idu; Omera su, i zbog toga, toliko mrzili da se jednostavno ne može povjerovati! Potom dolazi referendum, 1992., za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine. Radimo na pripremi i provođenju referenduma, uz stalni pritisak ili otvorene prijetnje Srba. Govore: "Referendum nećemo dozvoliti!"; "Referendum neće proći!"
Omer izlazi za govornicu i kaže: "Vi, branili ili ne branili, ovo je još uvijek država Bosna i Hercegovina, čiji su legalni organi vlasti nedavno raspisali referendum i mi ćemo ga sprovesti!"
Onda predsjednik Općine Jovo Banac njemu: "Profesore! Vi radite što znate, ali to neće biti legalno, ja sam predsjednik."
Omer odgovora da je on potpredsjednik i da ćemo mi referendum održati.
Zanimljiv je ovaj podatak: Dakle, sve se to dešava u vrijeme kad još nemamo ovu svima poznatu bosansku zastavu (misli na bajrak s ljiljanima – op. p.), još je u upotrebi bila stara komunistička zastava.
Dana 29. februara treba se održati referendum, kao sutradan. Odemo kod portira i zatražimo zastavu. Omer je izvjesi na zgradu Općine. Nakon nekog vremena, vratimo se Omer i ja - kad nema zastave!... "Ko je skinuo zastavu", pitamo portira. "Skinuo je sekretar općine Jovo..." Psujemo i Omer i ja... Mislimo da pronađemo drugu zastavu i ponovo je istaknemo. Onaj portir, pokojni..., kaže: "Imam ja još jednu zastavu. Kad je Jovo sve pokupio, ja sam jednu sklonio." Omer izvjesi zastavu na jarbol, vrati se portiru i zatraži mu sve ključeve od kancelarija. "Ako neko bude tražio ključeve, reci da ih je uzeo potpredsjednik Općine."
Taman mi izlazimo, nailazi Jovo. Govori Omeru da to nije smio, te ovo te ono. Ja izvadim pištolj i kažem mu: "Vidiš Ii ovo. Mi ćemo zastavu čuvati. Ti znaš da se zastava čuva i u ratu. Organizirat ćemo i stražu, a vi stisnite petlju pa je skinite."
Omer mu kaže: "Ja sam potpredsjednik, a ti pokušaj provaliti kao sekretar."
Tako smo istjerali Malbašu iz zgrade, zastava je ostala.

Pala je noć
Ujutro vičem Omera: "Hajdemo Omere na posao," a on odgovara da još neće, da će zakasniti, da im malo prkosi. "Hoću da svi vide zastavu."
Tako smo ja i Omer taj dan zakasnili na posao jedno pola sata. Pred Općinom - gungula, galame, psuju nas! (...)
Čitavu 1992. godinu su tražili u Ključu momenat da izazovu sukob, a Omer, Asim, i nas desetak ljudi koji smo bili u najvišem rukovodstvu, stalno smo apelirali na narod da se drži po strani, da ne nasjeda na provokacije! U međuvremenu smo osnovali Krizni štab. Sastav je bio bošnjački, isključivo bošnjački. Prvi komandant Kriznog štaba bio sam ja. KŠ je bio u sklopu stranke. To je nevezano s Općinom. Pošto Omer i Asim politički djeluju u Općini... dobili su ponudu da se uključe u Štab TO. Omer je postavio čovjeka koji je bio zamjenik komandanta. Komandant je, ne znam što je bio po činu, bio Boško Lukić, major čini mi se... Zatim tražim od rahmetli Hasana Zukića, koji je bio inspektor rada u Općini, a inače je bio rezervni poručnik, da pristane da uđe u Štab TO.
U Štab TO Ključ, to je polovina 1991., početak 1992., stižu neke rezervne formacije, u međuvremenu mi organiziramo narod da drži straže. Štab TO, Srpski štab smo ga zvali, digo je jednu jedinicu... U njoj je bila dosta Muslimana...
Poslije Omer analizira neku situaciju i "navija" da uđe još više Muslimana, jer na taj način dobivaju oružje. Srbi kao da to uviđaju i oni su imali svoju taktiku, vide što se događa. Kad odradiš osam sati, ostavljaš pušku u Štabu i ideš kući. Puške ostaju. U Štabu doduše obećavaju da će dati puške na straže, jer je to zajednički Štab.
Te se straže ljute - jer to nije TO – i dosta ljudi hoće da se te seoske straže uvrste u TO. Međutim, to nije to, Teritorijalna odbrana počinje djelovati već kad započinje rat... Na početku, kad je obrazovan Krizni štab, ja sam mu bio na čelu sve dok iz Sarajeva nije došla direktiva da komandant mora imati visoku stručnu spremu. Na to mjesto dolazi Omer. Tada je formirana i vojna formacija i sjedište joj je u Pudin Hanu. Tom se zgodom razdvaja Krizni štab (u kojem su Asim Egrlić, Omer Filipović, ja, Hušid Draganović i drugi, posjedujem spisak) od Vojnog štaba. Na čelu mu je Omer Filipović, kao komandant TO i s pomoćnicima Amirom Avdićem i Nevzetom Derićem Kedžom. Za političko djelovanje je imenovan Asim Egrlić. U tom Štabu, mi iz KŠ nismo imali nekih posebnih zadataka. Ja sam doduše dobio mjesto komandira Ključke čete (to je gdje je moja kuća - bili su Bebići, Šehići)... Od sanitetskog osoblja, to želim spomenuti, nijedan nam liječnik nije htio ni da priđe, osim spomenutog dr. Sauda i dr. Leopolda, stomatologa. To mi je najžalije, i to me danas još uvijek peče, da nismo imali nikakve podrške našega vrha iz Sarajeva. Održavali smo vezu i dobivali veliku savjetodavnu pomoć od Tunje. Kad smo mi raskinuli sa Srbima, političko djelovanje, kad smo osnovali svoju općinu, mi smo jedini u BiH osnovali Bosanski Ključ. Tunjo je, u razgovoru s Omerom rekao da slijedimo njihov način, samo da ne ubacujemo Muslimanski, jer će nam to nabijati na nos. Omer pita – „Pa šta ćemo Tunjo?“ „Daj mu Bosanski.“

"Hrvatima i Muslimanima zabranjen pristup"
Mi smo sa Srbima vodili pravu političku utakmicu. Mi smo njima dozvolili da oni uđu u SAO Krajinu. I da vjeruju da su sastavni dio SAO Krajine. Ali, to nikada nisu ovjerili ni na jednoj sjednici Skupštine Općine. Pod tim podrazumijevam termin političke utakmice - tj. sve dok nisu ovjerili taj čin, oni nisu u SAO Krajini. Sve okolo nas je postalo SAO Krajina – osim nas. Mi smo zahvaljujući pravom vizionarskom viđenju Omera Filipovića i njegovom političkom vođenju, izbjegli takav politički ishod. Sad se ne sjećam kad smo se razišli, ali kad se održavala posljednja sjednica Skupštine, to im je trebala biti prva točka dnevnog reda. Na našem Klubu poslanika, Omer traži da se izmijeni dnevni red, da ta tačka dođe na kraj i da će tek defakto dobiti naš pristanak za usvajanje dnevnog reda. Uz to je bilo i pitanje budžeta... Ta je sjednica bila najduža - počela je negdje oko 10-11 sati, u 7 sati smo dobili pauzu. U međuvremenu smo dogovorili, ako oni budu inzistirali da uđu u SAO Krajinu, da naš odgovor bude - Mi smo proglasili Bosanski Ključ. Videći kako se stvari odvijaju, da će oni izvući svoje jer ih ima više i preglasa će nas, tek se tada jasno uočava da sve puca po nacionalnim rezovima. Srbi koji su bili u reformistima, u komunistima, SDS da bi dobio većinu s ratišta dovodi svoju dvojicu, iz Pakraca, iz Jasenovca, te još neke. Srbi iz lijevih partija, dobivaju prevlast…
Mi smo izašli na pauzu, pa Omer javlja u Sarajevo našu odluku "da su odbornici SDA i MBO na sjednici toj i toj..." sve smo mi to pripremili, imali otkucano u tašni.
I dolazi jedan Moša, Mitrović Momčilo, prilazi predsjedniku i kaže: "Jebo ga ti Predsjedniče, ti dao pauzu, a oni proglasili Bosanski Ključ." Jovo se zapanji: "Šta, gdje?'
U to pristize i Omer, smiješi se i pruža ruku Jovi, govori: "Kolega, mi sad možemo diskutovati da ovo bude samo Skupština Grada. Mi smo osnovali svoju Općinu."
"Šta, gdje, kako!" - Jovo viče.
"Mi smo danas proglasili Bosanski Ključ. Možemo raditi s vama i dalje, samo pod uvjetom da priznate da je ova Gradska Skupština. Vi imate svoju, mi imamo svoju..."
Jovo zatečen.
Mi smo, iz našeg Kluba, imali zadatak da razvalimo sjednicu i da se raziđemo. Kaže rahmetli Omer da ne bi bila zgodno da se on, kao potpredsjednik javlja prvi. Ja velim: "Ja ću."
Ja se javim za riječ (sad ću biti malo…), Jovo Banjac mi dadne riječ, kažem:
"Draga gospodo, srpski odbornici, i
moj bivši predsjedniče, i bivši filipovićiski kmetu. Ja vam danas čestitam državu koju ste osnovali, SAO Krajinu, i ujedno joj ja jebem mater."
Kako ja to rekoh, svi oni da meni jebu majku, uaaa, pa im opet rekoh: "... i ja vama! Ja sa ove govornice neću sve dok ne kažem što sam naumio."
Mošo drži pušku. Kažem: "Mošo, ostavi pušku, jer i ja imam pištolj." Pokažem im ga. Velim: "Čim svršim, ja odoh. Dakle, čestitao sam vam državu i opet je jebem, pa da vam kažem još nešto. Ovdje je i Ante Pavelić imao državu, pa mu je propala. Nije bila duga vijeka. I ako Bog da, neće ni vaša biti dugog vi jeka. Sad vas pozdravljam."
Dok sam izlazio, pratili su me sa željom da ispucaju u mene sve metke koje su sigurno imali pune šaržere i džepove.  
E, sutradan dolazimo na posao.
Mislim da su 7. maja uspostavili svoju vlast. Isturili zastavu. Počinju dijeliti otkaze negdje krajem maja, iza 27. Na oglasnim tablama razne obavijesti. Provokacije.
Na tabli u Domu zdravlja istakli natpis na kojem piše Hrvatima i Muslimanima zabranjen pristup.
Kroz april i maj dovlače vojsku iz Knina i smjestaju je na Lanište. Iznose dokumentaciju iz vojnog odsjeka, odnose je u Drvar.
U Ključu, dana 25. maja za koji ja držim da je pravi početak rata a ne 27., dolazi kod Omerove i kod moje kuće Atif Dedić, milicionar, i Eso (ne znam sad kako se preziva), javljaju Omeru, pošto je on komandant, javljaju da su zarobili desetak, 7-8, toliko li, četnika. Uplićem se u razgovor i pitam jesu li baš četnici. "Pravi četnici - kaže Atif - "iz Srbije, imaju dokumente..." Omer ustaje iza stola i kaže: "Eto vi sjedite, ja odoh na zadatak. Idem na Velagiće. Tamo su Avdić Amir i Derić." Kažem Atifu da se vrati i da ni pod kakvu cijenu ne dopusti da i jedan od tih Srba nastrada. "Čuvajte ih pod cijenu da ti nastradaš, poslije će nam poslužiti za razmjenu."
Ta naša odluka, Omerova i moja, koju smo prenijeli Atifu i koju je on u potpunosti sproveo spasila je Crljene. Inače da ih je ko ubio, Crljeni bi bili sravnjeni, poklani, pobijeni...
Ostajem u Ključu, Omer odlazi u Velagiće.
To je dakle 25. maja, pa dolazi 26., sve šareno.
Srbi su postavili straže pred Općinu, Radio, pred sve značajnije objekte... Ne možeš više uči ni u Općinu, a da te ne pregledaju i ne pretresu. Primjećujem da ne pregledaju svakog. Mene naravno pretresaju, jer sam im ja bio najveći tm u oku. Omera nisu toliko, jer su ga se bojali. Omer je bio u Ključu ono što je Alija bio u Sarajevu. Oni su meni organizovali čak i suđenje, imam dokument, pokazaću ti. Tužili su me sucu za prekršaje, a zapravo za pokušaj ubistva. Namjestili su tako da mi sudi Musliman sudija. No, dakle, bilo prošlo...
Jednoga dana idem na posao, a ispred mene Jovo Banjac i Malbaša, pa ide jedna Srpkinja, pa ide Omer. Omera propustiše, mene pitaju imam li oružje. "Imam", kažem. "Ne možeš na posao s oružjem, moraš ostaviti", kaže. "Daj mi potvrdu", zatražih i on mi je dade. Izvadih metke, a on - "Zašto, vratit ćemo ti..." Tog sam ih dana, videći šta rade, provocirao... Namjerno sam cijeloga dana ulazio i izlazio jedno pedesetak puta u i iz Općine, čak sam i svog i Omerovog sina dovodio. Kad su premećali djecu, rekoh: „Stevane, jebo ti tu državu koja djecu premeće. Partizani su po djeci slali bombe u gradove pa ih Nijemci nisu premećali, mada su im bili sumnjivi. Nisu, jer su djeca, a vi ih premećete."
No, dakle, dolazi taj dan D, 27. V. 1992. koji današnja vlast tretira početkom rata u Ključu. Omer mi javlja, šifrom koju razumijemo nas dvojica: "Buraz, povedi ženu i djecu", to znači da povedem onu svoju četu.
Naravno, ne mogu reći telefonom što mislim, pa mu odgovaram: "Ma ti si budala! Kako ja sad mogu izvest svoju ženu i svoju djecu kad je sve blokirano i nema teorije da ja to mogu uraditi. Ja tebi želim puno sreće..." Spustim slušalicu.
Potom obiđem taj dio grada i doživim prvo razočarenje. U čemu je bila stvar: NARODA NIGDJE! A samo par dana prije toga održali sastanak i sjećam se da sam rekao: "Da nas sad napadne Šesta flota, ništa nam ne može!" Nigdje nikog pod milim Bogom. Samo, u kući Hakije Muhidinovića, nađem Hakiju, vlasnika kuće, ključkog hodžu, i Hamdiju Hadžića. I rahmetli Hakijinu ženu. Pitam: "Hakija, gdje narod?" Veli:"U Brešici". To je, gore, jedna šuma.
Idući do Hakijine kuće, susreo sam još nekoliko aktivista, koje su postavili po zadatku, rahmetli Esad Bender i Mehmed Topalović. Njih sam dvojicu zatekao, sjede, pitaju što ce ovo bit... Nakon nekoliko minuta, rekoh im da idem do jednog rođaka, tu gore u selu, na kafu...

Hapšenje najavljeno na Radio- Ključu
Kad sam se vraćao kući, veli mi jedan komšija da su preko radija javili da traže da se predam. Približavam se kući, drugi mi komšija govori: "Sad su ti bili u kući, premećali. Uzeli su ti pištolj. Hoće da se predaš." Ulazim u kuću - moj sin, žena, bratova žena, djeca, uzbehućeni, savjetujemo se pa se predlaže i da se prijavim...
Snaha mi veli da odem kod nje da vidim šta su uradili. Odem u bratovu kuću. Vratim se i pitam Merimu gdje joj je auto, u garaži, odgovara. U garaži nema auta. Otvorim kuću - u kući kao u američkim krimicima! Dar-mar! To u meni izazove jedan bunt, revolt!
Opsovao sam načelnika MUP-a s kojim smo ja i Omer bili kao braća. Mislim se da odem do njega. Krenem, ali se vratim s pola puta. Imao sam kod sebe 3000 DEM i dadnem ih ženi. To mi je u kasnijem vremenu spasilo živote ženi i djetetu. Pitanje je bi li uopće izašli iz Ključa.
Dođem dakle tamo, i naiđem na dvojicu vojnika, Radenka Čavku i Ratka Radojčića. Obojica su Ključani. Jedan je išao sa mnom u školu i komšija mi, traže od mene ličnu kartu. "Nemam, kažem, ličnu kartu, a i šta će mi kad smo ja i ti komšije, išli smo zajedno u školu pa smo čak sjedili i u klupi zajedno." On će: "Nisam te ništa pitao, nego daj ličnu kartu". "Nemam", rekoh. A on se na mene raskrivi baš kao na dijete. Priđe onaj Ratko, pa me ko biva prijateljski posavjetova da dam ličnu kartu ako je imam, jer je on vođa patrole. I ja izvadih ličnu kartu i ne htjedoh mu je dati u ruke, nego je bacih i ona se odbi i pade na zemlju...
On je uze pa čita. Pita: "Kako ti je ime ocu?" Znao je moga oca, komšija mi. Velim: "Nemam oca." On kriči: "Kako ti je ime ocu?!" "Ja pojma nemam ko me je napravio", velim. On, sad već histerično: "Kako ti je ime ocu!" "Čitaj, kažem, tu ti sve piše."
Elem, krenemo jednim sporednim puteljkom. Kad smo bili kod one kafane, veli mi onaj Ratko: "Stanider malo." Stadoh. Veli da ne izlazim dok on prvi ne izađe, „jer će te, kaže, neko ubiti." "Kad ja izađem - veli mi - stani s moje desne strane i ne odvajaj se od mene. I idi samo ukorak sa mnom."
Neko je, znači, imao zadatak da me likvidira.
Nađosmo se ispred Pošte. Pred Poštom dežura Bajić, nikada mu nisam pamtio ime, a kraj njega zastava, srpska. On je uze, gura mi je pred lice, govori: "Deder, poljubi je." "Moj" policajac veli: "Pusti ga, on mora do Vinka."
Još od svoje bašte do tog mjesta razmišljam, zapravo ja sam se već bio od svega halalio, samo mi žao što nisam poljubio djecu, i ženu.
Tu se ja malo osokolim. "Nek ti je ćaća ljubi, ja beli neću !" Policajac me udari kundakom. Postavim ruku, raspali po njoj. Znam da sam došao pred stepenice, tu njih grupa policajaca, jedan poviče: "Evo glavnog Turčina!" Ja samo znam (pamtim) da sam došao pred stepenice, prišli su mi, jednog sam jedinog prepoznao, Dušana, on me je prvi udario kundakom, trenutak prije nego što sam pao u nesvijest za tren sam spazio Milu Despota kako viri iza zavjese, a na prozoru, zirka, pop Vlado. Šta sam tada mislio. Ako umrem, saznat će se kadli-tadli... kako je stradao Muhamed Filipović.
Osvijestio sam se u kancelariji inspektora Tode Gajića. Koliko ja znam, još sam sedam puta padao u nesvijest. To je bilo oko pola 11, a prestali su me tući znam da je bilo pola 6 popodne. Padao sam u nesvijest, vraćali su me. Poznati su dolazili kad ja dođem svijesti. Tako se sjećam da su bili Boro Čeko, Todo Gajić, Zoran Mesar.
To je bilo 28. a bilo je i onih koji su dovedeni i 27., tako da nas je bilo 21 pri svijesti, jedan bez svijesti, Šaban Kujundžić. Stavilo nas je u šleper i povelo u Staru Gradišku. Naravno, mi nismo imali pojma kamo idemo. Od Ključa do Banjaluke se zastajalo desetak puta, i uvijek izađe onaj što nas sprovodi, ...i poviče, "Hodi, ti lideru", i onda zovne mene, „a dr. Flat –odvratim - nema ovdje nikakvog lidera.“ "Ima, ima, kaže, Filipović.“
Tako su me istukli svaki put kad bi zastali. Padnem u nesvijest, pa opet sve tim redom. Dođosmo do Malog logora. Tu me više ne tuku, ne prozivaju mene, nego Begića. Meni sad drago, ima Boga. Zgnječiše me i ugušiše ovi što su pali po meni. Onda opet u kamion, i skrenusmo desno. Tek smo tada znali da idemo u Gradišku. Još ovaj podatak - nas su zavezali u Ključu špagom, ruke na leđima. Međutim, Enes Mršić, on se odvezao, pa pomogao i nama da se razvežemo i ponovno blago zavežemo, sprijeda. Koliko je mene stegnulo krvnički, da čitavo logorovanje nisam mogao u ruci držati cigaretu niti olovku.
U Gradiški su nas dočekali, opet, naravno, batinaši. Razvrstali su nas po ćelijama i ne znaš šta se po njima dešavalo. Nas su svih 21 strpali u jednu ćeliju, šest-sedam kvadrata. Zgurali. Jedni čuče, drugi moraju stajati ako neko sjedi - tako se izmjenjujemo, na smjenu. Drugi dan sam dobio svoju ćeliju. Bili su u njoj neki momci, mislio sam da su Srbi, no poslije saznam da su iz našeg naroda. Kad sam vidio kako su ih znali izdegenečiti, bio sam siguran da su naši.
Drugi dan u Gradiški, u toj ćeliji, meni se počinje hladiti noga. Znači da sam nastradao između Ključa i Gradiške..
Dali mi poštedu da ne moram ustajati uvijek, jer kad god otvaraju vrata moraš ustati. Tu sam bio do odlaska na Manjaču, 15. juna. Do tada sam dakle bio u Gradišci. Inače, poslije te tuče, više me nisu ni dirnuli. Ali, trećeg dana hadžijskog bajrama, otvore se vrata moje tada već samice; pogledam - kad Omer. Ja se kao napravio da i spavam, a i bio sam pod tabletama koje mi je dala liječnica Srpkinja.
Plače Omer, plačem ja. "E, brate uradiše od tebe..."
Policajac gleda u nas, pa kaže da je vrijeme da Omer izađe. "Još malo", moli ga Omer. Omer skide vestu sa sebe, dade mi je, odnese onaj izmet iz kible, donese mi dva bokala vode, pokvasi mi ručnik... Onaj četnik reče: "Sad, braco, hajte, kad ja večeras primim smjenu, onda ćete biti malo više zajedno."
"Onda, vidjet ćemo se večeras", poluglasno će Omer.
"Ih, sigumo se više nećemo vidjeti", pomislio sam.
"U šest sati sam ja ovdje", reče četnik.
I stvarno, tako je i bilo. Dovede četnik Omera i reče da možemo ostati zajedno jedno pola sata.
Omer mi govori kako je u ćeliji s jednim Srbinom. Pravi čovjek, kaže za njega, neće da ide u četnike. Priča mi Omer kako su tog čovjeka isprebijali da mu život ne valja ni pare, potpuno su ga samljeli, ne znaju što nisu radili od njega: vješali mu križ, gasili cigare po tijelu. Omer priča kako mu pomaže, rnasira ga, čini mu sitne usluge...
Kaže mu taj Srbin: "Što mi pomažeš, pa vidiš šta od vas rade?!" Omer rnu je odgovorio: "Ti si u istirnm govnima kao i ja.“
Mislim da je ta Omerova dobrota pomogla da se nas dvojica sastanemo.
Taj je Srbin imao svog čuvara. On je organizirao sastanke između mene i Omera.
U drugom susretu s Omerorn, reče mi: "Mi ćemo vjerovatno na Manjaču. Manjača je osnovana za nas." Upozorio me: "Kad prvi put osjetiš da se nešto dešava što nije uobičajeno, obuci se da polazak." Omer je tim samo potvrdio da je vizionar, da zna šta će biti.
I 15. juna ujutro, neuobičajeno, neka dreka, vika, galama, psuje se, galame. Moraju sve isprazniti, kaže, ko ostane ovdje, gotovo je. Ko bude pošao na Manjaču, kaže, ima šanse da opstane. Samo da mi odemo na Manjaču, veli. I ti, kaže mi Omer „nastoj da sebi olakšaš“. Uvijek je govorio, gledaj da se malo oporaviš i gledaj da  nastojiš, ova što sam ja govorio, našoj djeci...
Kad je to rekao, ja vidim da se nešto neuobičajeno dešava. Bilo je između pet i pola šest. Između ležaja i stolice do koje bih trebao prići i sjesti, valjalo je prijeći četiri koraka, a za mene su ta četiri koraka kao četiri stotine i četrdeset i četiri kilometra. Bolovi u nozi užasni… I ja nekako dopužem do stolice. Puzao sam sigurno jedan sat ta četiri metra. Tad prikupim sve ostatke snage i pridignem se na stolicu. Sjednem.
Na desnoj sam nozi imao gipsanu longetu, koju su mi stavili srpski liječnici u Bosanskoj Grdiški, kamo su me doveli. Ako pođem s longetom, vidjet će da sam sakat, privlačit ću pažnju, a ako ne obučem čizme". Gumene čizme. Na zdravu nogu navukoh je lahko, ali što s drugom? Pokušam da razrežem čizmu, ali čime? Nemam ništa.
Odlučih skinuti longetu. Nekako uspijem zguliti, polomiti gipsanu oblogu. Noga otekla. Ne, jednostavno je ne možeš ugurati u čizmu. Šta ću majko moja! Već je pola sedam, kako li ću je navući, hoću li je uopće moći navući? U međuvremenu, navlačeći čizmu, otvoriše se vrata i vojnik unese doručak, "Šta si se ti navalio na tu stolicu!", galami taj. "Ništa, ništa" - mrmljam, "Kao da ćeš negdje ići", smijulji se. "Samo ti sjedi“, kaže. Ode.
Povučem za rubove čizme. I – nekako uspije. Noga sjedne!
E, sad, šta ćemo dalje? Čekanje, Oteglo se do besvijesti. Kad, tamo oko 11, 12, otvoriše se vrata. Na vratima vojnik, oficir, što li je, i ne gleda me, kaže: "Ne možeš ti."
"Mogu", rekoh kao da sam cijeli dan čekao samo da to kažem.
"Kad možeš, izađi na hodnik."
Od stolice do hodnika ima jedno pet šest koraka. Volio bih otići sad pješke u Bihać... nego se samo sjetiti tog bolnog prelaza...
"Hajde, šta čekaš?!", zaurliče životinja.
Među zubima stiskao sam krajičak majice. Krenuh. Stojim na sredini sobe i ne znam na koju ću se stranu strovaliti. A hodnik, pružio se, čini mi se da nema kraja!
Dolje, na dnu vidjeh poredane ljude. Prepoznah svoga brata rahmetli Omera, Asima Egrlića. Vidim: malo, malo, Omer se okreće. Stražar se dere:
"Šta se ti okrećeš?"
"Pa ono mi je brat, mogu li mu otić pomoći?"
"Hajde", reče onaj.
Mene sunce obasja! Omer dođe, dotrča, praktički me ponese, zabacivši me skroz na sebe. Tako dođoh i do autobusa. U autobus nas je ušlo oko 150 zarobljenika. U autobusu uključili grijanje. 15. juni. Od Gradiške do Manjače. U svakom selu nas dočekuju srpske babe, psuju, bacaju na autobus,, galame, kriče: "Daj mi onoga, daj mi ovoga!" Sa nas se cijedi znoj u potocima.

Bula
Kad smo došli na Manjaču, pitanja, upisivanja. Pita jedan: "Jesi li ti upisan?" pa odmah dodaje - "Nisi." Pitam Omera što je ovo. To je bilo njihovo posebno pravilo, da ne primaju novog logoraša ako ga nisu premlatili na svoj način. To je taj upis. Dakako, tu su nas potom dobro izdegenečili. Omer je prošao bez ijednog udarca. Ja sam dobio. Lupnuo me je i ja sam pao. Omer se sagnuo da mi pomogne, a četnik će na njega: "Šta diraš ustašu!"
"Moram, reče Omer, to mi je brat."
"E, kad ti je brat, evo i tebi" – viknu čedo.
Tad Omera prvi put počinju tući. Bio je to Bula. Pravo mu je ime bilo Željko. Sam je sebi dao nadimak Bula, Fadil Bula. Mnogi su mislili da je Musliman. Znao je govoriti: "Što ne služite gospodina Karadžića, evo ja sam Musliman, pa mu služim, a vi ste svi poletili za Alijom..."
Nakon mellne, Bula je počeo tući moga brata... Do tada sam ja stalno dobivao batine, pa mi je to, na neki gorki način, gotovo bio predah...
Glavni moj problem, glavna moja potreba i u Gradišci i na Manjači je bila - voda. Do tada nisam ni znao koliko je voda potrebna čovjeku. I sada vjerujem, da nisam imao dovoljno vode u Gradišci, sigurno bih podlegao. Da mi tada, tamo, jedan četnik nije dao dva bokala, oko šest litara, sigurno bih umro. Kada te pretuku, da imaš vode u neograničenim količinama, opet ti je malo.
To je nevjerovatno: nakon svakog premlaćivanja, organizam bi postajao potpuno "suh", a ni na kakav način nisam primijetio "otjecanje" vode iz tijela, čak ni znojenjem.
Jednostavno, kao da si šupalj, kao da negdje otiće, kao da si lik iz crtića.
Po srpskoj propagandi do 15. juna, za zatvorenike, logoraše na Manjači, i Omer i ja već smo bili mrtvi. Kad smo se 15. juna pojavili na Manjači, svaki Ključanin koji nas je vidio - zabezeknuo se! Jer, stalno su im govorili "mrtvi su, mrtvi su", a sad se odjednom pojaviše Omer i Muhamed! Omer u solidnom stanju, a ja u takvom da me, recimo, vlastiti stričević nije prepoznao.
Nakon desetak dana dolaze Saničani, među njima i moj šura koji me jedva prepoznao. Ja sam sav bio krvav, u okrvavljenoj robi, sve dok nisam na Manjači dobio prvu presvlaku, dakle sve do 27. ili 28. juna.
Moja jakna, koja je bila natopljena krvlju, postala je simbolom logoraške krvi. Kad je prvi put došao Merhamet, s Adilom Medićem (Ključaninom, koji je živio u Banjaluci), trebalo je da iz svake štale ode po jedan na razgovor s Merhametom. Omer uzme tu jaknu, obuće je, pa u toku razgovora reče: "Ova je jakna dokaz kako je nama ovdje. U ovoj je jakni skupljena prolivena logoraška krv." Tako je rječito dao do znanja da mi ovdje nismo ni na kakvom odmoru niti na ljetovanju, nego da smo na mučenju i batinanju.
Inače smatram da je ta činjenica, da su Srbi relativno brzo dopuštali Merhametu da dođe u posjet, bio njihov vlastiti kiks; da smo ostali još samo dvadesetak dana, mjesec dana na Manjači na isti način, mi bismo pocrkali. U to sam gotovo siguran. Jedan se kruh dijelio na 40 do 44 čovjeka, jedna pašteta na 12 ljudi. Ostale splačine su bile neslane, bljutave, nikakve. Jednostavno - jedna opća glad.

Mučko ubistvo Omera Filipovića
Omer je smatran političkim zatvorenikom. Nisu ga tukli sve do tog spomenutog slučaja, kad ga je premlatio Bula.
Ali, ja primjećujem na svom rahmetli bratu, poslije nekoliko dana, neke promjene. Naime, on je išao i po moj obrok, budući da sam bio skora nepokretan, a onda bi mi dodao i od drugog, tek načetog obroka. Negdje deveti-deseti dan, zbilja, Omer je djelovao potpuno iznemogao. Njegove oči gledaju onaj kruh koji ja jedem, primjećujem. Onda rekoh: "Znaš šta: došao sam do zaključka da ja ne jedem nikakvu dodatnu hranu, nego da je sve ovo što ja jedem tvoja hisa."
"Pa, znaš da tebi treba...", kaže.
"Nemoj više ovako, jer ćemo inače otići obojica. Biće što je suđeno. Ako ko dadne dodatnu, onda mi dadni, nemoj više."
Pružih mu onaj komadić kruha: "De to..."
"Ma neću...", veli.
"Uzmi."
Snebivajući se, uze.
Uskoro dolazi Crveni križ, dobivamo cigarete, pa one na Manjači postaju platežnim sredstvom. Cigara je bila jača od njemačke marke, skuplja od seiko sata, od kruha, od svega! Cigaretom si mogao baš sve platiti i kupiti! Tada sam tek shvatio koji je porok cigareta, a koji šljam sve daje za cigaretu. Daju uspomene, daju ponos, daju obraz. Dakako, ima tu i poštenih ljudi...
Neki su se ponašali baš životinjski. Recimo, meni je zasmetalo kad sam vidio da pasu travu, da jedu djetelinu. Jedanput velim nekim koje sam poznavao:
"Što to radite?"
"Pa, evo, gladni smo..."
"Pa, bolan, četnici te gledaju, gdje ti je obraz..."
"Pa mi gladni!"
"Onda bar otiđi tamo, odmakni se od zahoda, nemojte se spuštati na nivo svinja..."
"Pa šta je tebe briga, ti gledaj svoja posla."
E, sad isti ti ljudi po Ključu i po svijetu pričaju neku svoju priču, kažu da to nisu radili, međutim - jesu! Znao sam, u ogorčenosti, reći da je Radovan znao što će s našim narodom uraditi: bolji dio naroda će pobiti, šljam će ostati šljam,
Među nama zarobljenicima bio je i jedan Srbin, nije dijelio mišljenje s Karadžićevim političarima. Isto su postupali i prema njemu, kao i prema nama. Bila je i nekolicina Hrvata.
Bilo je užasnih stvari: brat je morao tuči brata, natjerali bi komšiju da tuče komšiju, da ga ponižava, pljuje. Ako ima karaktera i neće da tuče, onda ga prebiju četnici što "odbija poslušnost". Ma, zaista su pokazali najperverzniju maštu u pronalasku neobičnih načina mučenja i ponižavanja čovjeka.
Ali - bilo je i ljudskih primjera.
Negdje početkom jula, ili krajem juna, isljednici iz Ključa su dobili naredbu da Omera ispitaju. Odvode ga iz štale u samicu, drže ga u samici, svaki ga dan tuku, ostavljaju bez pokrivača, donesu mu doručak pa ga prevrnu po njemu, ali je Omer sve to izdržao. Na intervenciju Međunarodnog crvenog kriza, izvode ga iz izolacije, iz samice, i dovode u štalu. Ali, i tu je izoliran, smješten,ustranu, nasamo, zabranjuju da mu iko priđe. Uglavnom, nije bilo dana da ga nisu tukli.
Dana 28. jula je izveden pred štalu, iza osam sati, gdje su ga mučili. Ono što me i dalje progoni jest - sve ja to čujem ali nisam vidio; sve se dešavalo desetak metara dalje od mene. Ima ih dvoje, troje koji su to vidjeli. Ima jedan svjedok iz Sanskog Mosta, koji je bio prisutan i koji je preživio, koji je bio kad su ga tu noć tukli. U jednom trenu Omer je skočio u minsko polje. Mislio je: skočit će na minu i ubit će šest četnika koji tuku. Četnici, kad su shvatili u kakvom je stanju Omer, da se tetura, da će pasti, da će pasti na mine i sve ih skupa uništiti, počinju ga nagovarati, moliti da izađe iz minskog polja. Omer im obeća, uz uvjet da prestanu tući Esada Bendera. Četnici obećaju. Potom Omer traži da Esada odvedu u štalu. Četnici i to naprave... Ne znam što je dalje bilo. Znam da su Omera zgrabili i bacili u jednu rupu. On je izdahnuo 28. jula u 23.10.
Meni su rekli neki od kuhara, koji su to sakrivali od mene, da je umro oko pola 4. Rekli su da ga odem vidjeti. Tražio sam da stričević ode sa mnom. Vidio sam da su mu skinuli vjenčani prsten s ruke.
Esad Bender, za kojeg je molio milost, umro je 29. jula u šest sati ujutro. Dvojica četnika koja su me dovela, izrazili su mi saučešće i po izrazima njihovih lica, vidio sam da im nije bilo pravo što se to desilo. Tu su još bili komandant Popović, Crnogorac, upravnik logora, Banjalučanin. Bio je i jedan isljednik, ne znam mu ime, jedini normalan među njima, ime mu vjerovatno zna Džafić. Svi drugi su bili goli četnici.
On mi je rekao da sumnja da je Omer umro prirodnom smrću kako su napisali liječnici. Kaže: "Ja u to ne vjerujem, ali moja se ne pika."
Čitav logor, bez ijednog izuzetna,..stajao je na nogama. Prolazim, svi ustaju na noge u znak počasti i priznanja rahmetliji, mučeniku Omeru. Svi gledaju prema kombiju u kojem je rahmetli Omer. Tako se, nijemi, opraštaju od njega. Ali, ipak je jedan četnik smogao snage i rekao:
"Ispraćate svog vodu. Ovako ćete i vi, sve jedan po jedan."
Želio bih više od svega, saznati što je sve bilo, šta se sve desilo tu večer. Pitao sam, raspitivao se, dok nisam 15. septembra 1992., posredstvom međunarodnih organizacija, prebačen u London, i odmah sam, 16. ili 17. IX. uspostavio kontakt sa suprugom u Ključu. Prvo što mi je rekla jest da je obavljena dženaza u Banjaluci. Meni je tada, nećeš vjerovati Ibrahime, tog trena pao kamen sa srca. Ja sam dotada živio u jednoj teškoj, mukloj depresiji, neopisivoj. Od tog sam trenutka postao sasvim drugi čovjek. Znam, teško mi je - ali sam počeo spavati... Imao sam nekoliko operativnih zahvata, tri na nozi, jedan na nosu, trebao sam ih imati još, ali digao sam ruke od njih. U godinu dana četiri kirurška zahvata - dosta je. Po papirima koje sam imao, mogao sam biti u Engleskoj do 1999. godine.
Ključ je oslobođen u septembru, a ja sam bio u njemu već u novembru. I ne mislim više iz njega izlaziti.
BEHAR JOURNAL, 1998., br.. 13, str.10-16

Nema komentara:

Objavi komentar