17. srp 2012.

STJEPAN II. KOTROMANIĆ – BOSANSKI MAČ I BOSANSKI ŠTIT


PRIČE O BOSANSKIM VLADARIMA (2)

© by dr. Ibrahim Kajan 


Sjajni bosanski banovi i kraljevi, osobito oni koji su svoju Državu Bosnu uzdigli na vrhunac, nizom su dugih stoljeća  bljescima svoje povijesne drame i svojim državotvornim potezima, nadahnjivala Bošnjane i Bošnjanke, one koji su dolazili i prolazili kroz historijski protok vremena, održavši svoju neusporedivu baštinu sve do dana današnjeg, pa čak i onda kada su svoje historijsko ime povremeno ili zauvijek zamijenili za neko drugo, nebosansko, narodno ime!  
A ove zemlje ne bi bilo da u njoj nije i trud onih prvotnjih, prije Kulina bana, za čiju se Povelju Dubrovčanima kaže kako je, eto, ona „rodni list“  naše Države. A nije! Jer, države se ne rađaju gotove - dekretom, poveljama, proglasima, nego postupnom i upornom političkom organizacijom svoje vlasti na prostoru po kojem će rasprostrijeti svoje knezove, svoje vojvode, svoje vojnike. Tu se kriju „datumi rođenja“ jedne države, pa tako i bosanske.  

 Grb kuće Kotromanića

A prvi historiji poznati,  samostalni vladar bosanski, bio je ban Borić, koji je utirao put neusporedivoj veličini svog vremena – Kulinu banu. Poslije su došli uzurpatori iz susjedstva, Bribirska gospoda, Šubići, pa dinastija koja će ostati do kraja bosanskog srednjovjekovlja: dinastija Kotromanića. A među njima: najsjajnije zvijezde – ban Stjepan II. Stipoš Kotromanić i ban koji se i „dvogubom krunom“ okrunio – prvi naš kralj, veliki i slavni Stjepan Tvrtko I. Kotromanić.
Ime Stjepana II. Kotromanića učestalije će se početi javljati od trena nesretne historijske zgode: možda prvi put onoga dana kada je kao dijete postao prognanik pred urušenom banovskom vlašću svoga oca Stjepana I. Kotromanića, diktatom hrvatskih velmoža i banova Šubića, koji postavljaju 1302. Mladina, sina „gospodara Hrvatske i Bosne bana Pavla Šubića“, na visoki bosanski tron. Zakoniti je vladar, skrhan i slomljen, umro u patnji nepoznate godine (između 1313. I 1319.), gledajući kako mu tuđin hara i otima Bosnu. Da bi spasili glavu, brižna banica majka, Elizabeta, kćerka kralja Stjepana Dragutina, s trojicom se sinova sklonila u Dubrovnik: s maloljetnim Stjepanom, Vladimirom i Ninoslavom. Iz Dubrovnika, bez ikakve političke potpore,  nemoćno su kroz sljedećih nekoliko mučnih godina nijemo i zabrinuto promatrali osipanje svoje države, pohlepu potkupljivih bosanskih kneževa i prevrtljivost vojnih vojvoda. Čak su i Dubrovniku, njihovoj praktičnoj politici, bili na smetnji. Malo je Vijeće priznalo vlast nad Bosnom Mladinu Šubiću (jer – trgovati se mora, novac ne zna za prijateljstvo!).

 Bobovac, prijestolni grad bosanski, 1462.

Ali silom nametnuti ban Mladin nije imao uspjeha u Bosni. Bošnjani, Crkva bosanska pravim je banom držala isključivo onemogućenog nasljednika, Stjepana II. Kotromanića. Nesretni Mladin imao je kontinuirani niz nesreća u Primorju, u dinastičkim i obiteljskim borbama, i potražio je izlaz iz Bosne ali i mogućnost kontrole nad njom! Naumio je „darovati“ Stjepanu bansku stolicu, ali ga i oženiti rodicom , kćerkom Meinharda I. grofa Ortenburškoga iz Koruške, pa je svoj naum priopćio i papi osobno, moleći da ga ukloni crkvenu zapreku koja govori da su mladenci bili srodnici u 4. koljenu! Papa, videći u tom priliku za poticanje žurnog „konačnog rješenja hereze poganih Bošnjana“,  uklanja tu zapreku potezom pera na pismu od 18. IV. 1319. i otvara put mladolikim supružnicima. Ima historičara koji drže da taj brak nikada nije realiziran, a podjednako su brojni i oni koji tvrde da jest.
Pouzdano se zna da je obitelj umrlog bana Stjepana I, osjetila slobodu tek  uhićenjem (nalogom ugarskog kralja Karla Roberta 16. X. 1322)  Mladena Šubića, kada se banica vraća u Bosnu sa svojim sinovima. Ugarskom kralju Karlu, rođaku mladog Stjepana, bilo je drago da je na bosanskom prijeslolju „slabašni dječak Stipoš“. A što se tiče Bošnjana, Crkve bosanske, oni su se posebno veselili što su skinuli s vrata Šubića, gorljivog katolika i uzurpatora bosanske vlasti!
Po prvim poveljama vidljivo je da novoustoličeni ban dijeli vlast s mlađim bratom Vladislavom, te da je pod izravnim vođenjem svoje majke Elizabete. Tako u povelji izdanoj knezu Vukcu piše sljedeće:
U ime oca i sina i svetoga duha. Banica Jelisaveta i moj sin ban Stipan milost naju knezu Vlkcu da je vira naju knezu Vlkcu, da ne u naju sužanj ni taljenik ni poručevnik, ni da mu se ne svrže vira za naju života  i kon jega jegovu djitetevi, dokoli ga ne sude četiri nadesete, koji su prisegli s banom Stjepanom knezu Vlkosavu i s jegovom gospojom i s jegovom materiju banicom Jelisavetom, bez jegove nevire i bez jegove bvšćine nam ponesenija , da m se vira ne svrže ni jegovi djitetovi... A siju knjigu pisa Radin dijak u Ribičih na Katalinin dan na sveticu gospoje banice....“
Politički milje, podjednako onoga srednjega vijeka kao i ovoga danas, politička prijateljstva najviše priskrbljuje – privilegijama, pa je u prvoj godini vladanja mladi ban to obilato i radio pokazujući svoj praktični politički duh – u dijeljenju privilegija probranim slojevima bosanskog plemstva.
Njegovi odnosi, tvrdi briljantna historičarka Nada Klaić, s ugarskim kraljem Karlom Robertom ne pokazuju podanički odnos bosanskog bana prema ugarskom kralju, kako bi htjeli gotovo svi ostali historičari hrvatski i srpski, od Ferde Šišića do Sime Ćirkovića. Iz njezinih minicuoznih analiza pisane građe, utvrđuje se da o banovoj podređenosti nema govora, ali ima „podrazumijevajućeg“ rođačkog odnosa, koji najposlije pokazuje kraljeva osoba, kad predlaže Stjepanu političku poželjnost u novom braku koji će on osobno sponzorirati i biti mu pokroviteljem. Mladiću je ponuđen brak s daljom rodicom kraljeve supruge, djevicom Elizabetom, kćerkom kujavskog (poljskog) vojvode Kažimježa III. Na taj način bosanski bi ban još više podigao svoj ugled, budući da bi se tim činom našao u najužem krugu europske vladajuće feudalne elite, u srcu obitelji ugarskog kralja.
Kad smo već kod ženidba Stjepana II. Kotromanića, valja spomenuti da se, nakon rano umrle Elizabete, ponovno oženio bugarskom princezom, kćerkom cara Mihajla III.
Iz tih brakova rođeno je četvoro djece, sinovi Radiša i Vuk, i kćeri Katarina i Elizabeta.
Na vojnom i političkom planu Stjepan je zaista bio vizionar, odličan strateg, i po svemu sudeći briljantan vojskovođa. Ne samo što je uspio, zahvaljujući prije svega povoljnim političkim okolnostima, zbaciti sa svojih pleća Šubiće, bribirske uzurpatore bosanske vlasti, sve kasnije akcije njegovog „upletanja“ u dalmatinske, primorske i hrvatske prilike, nosile su autorsko obilježje vlastitosti, koje su na kraju završavale – zapremom tih područja, podvrgavanjem pod svoju, bosansku vlast!
Ban Stjepan II. Kotromanić, taj uznositi ban – uskoro je, mada je ostalo mutno kako i kada, u svoj slavni naslov, pored Usore i Soli, i Donjih krajeva, Završja i inih – dodao „svu Hlmsku zemju“… Dvorski je dijak najvjerovatnije iza 1326. bio u prilici upisati u vijenac banova pečata:

Sije pečat gospodina Stjepana bana –
Svobodnoga gospodina vse zemlje bos'nske,
Usorske, solske i dolnjekrajske
I vse zemlje hl'mske.

Da, da, kako su samo sijevale i zasipale anateme i kletve na bana onoga raškoga cara Dušana, jednog od najmoćnijih vladara koje je to vrijeme imalo a kojem je Humsku zemlju - oduzeo! 

 Bobovac - u prvom planu kapela 
u kojoj su nekoć sahranjivani članovi kraljevske kuće Kotromanića

Kad je Dušan pokrenuo golemu vojsku ustajući iz svoje prijestolnice Skopja na bosanskog bana, unezvijerili su se, ne samo Dubrovnik, nego i Mletačka Republika u strahu od ratne pohare koja bi sigurno spržila i njihove posjede raspršene po cijelom dalmatinskom i zetskom primorju, od Konavala do Ulcinja. Car Dušan je provalio u Bosnu i stigao do ispod samih zidina visokog Bobovca! A onda ga je dostigao tatar i predao vijest: Bizant je probio makedonsku granicu! Dušan je okrenuo konja i vratio se, nudeći po poklisarima bosanskom banu, poklisaru mletačkom, novu ponudu: Daj mi svoju kćerku Elizabetu za nevjestu, daj je mom sinu i nasljedniku Urošu, i daj joj u miraz to što si mi oteo, daj mi moj Hum!
Mada ne piše nigdje, mi znademo što je mogao odgovoriti ban bosanski. Nije rekao ništa, pokazao je na grb bosanski urezan nad vratnicama bosanske prijestolnice, onu čvrstu ruku savinutu u laktu... Potom je diktirao dijaku neku poruku vječnim moliteljima, Dubrovčanima. A dijak je, na kraju sam od sebe, pripisao redak, neobičan, možda nadahnut i patriotski zanesen velikom Bosnom, kakva nikada prije nije bila nego je sada, baš za njegova slavnoga gospodara…
A se pisa Pribislav, dijak bana Stipana – koji  držaše od Save do mora, od Cetine do Drine.
Poslije mnogo godine ispunjene vladavine, s bezbroj detalja uzbudljivih i slavnih, nekoliko mjeseci prije smrti, još će jedanput ući u opticaj njegovo ime po jednoj obiteljskoj ali i politički provorazrednoj vijesti: njegova kćerka Elizabeta, „nesuđena Uroševica“, bit će krunjena kao madžarska kraljica, udajom za kralja ugarskog 1342., novoustoličenog Ludviga I.,  17-godišnjeg sina netom umrlog kralja Karla Roberta. 
Kad ju je ispraćao, shvatio je da je ispunio svoj život kao otac i kao državnik. Mislio je na žive i lijepe kćerke i na sinove… koji se nisu održali u životu. Mislio je o nasljedniku kojeg nema. Pogledao je sa svoje bosanske tvrđave Bobovac, uzdignute na nepristupačni greben s dubokim i oštrim provalijama sa triju  strana, pogledao je po širokoj panorami nepreglednih bosanskih gora i planina, zelenih bosanskih šuma i punih ptica i zvijeri, pogledao je zemlju kojoj više ne vidi kraja: prostirala se baš u granicama koje je zapisao pisar Pribislav na jednoj povelji zlatnim pečatom pečaćenoj - od Save do mora, od Cetine do Drine! Zemlju koju je on svojim vladarskim moćima prostorno udvostručio i učinio jakom, i u svijetu ispunjenom najčešće dušmanima – uvaženom i sa cijelom Europom povezanom.  

DIWAN, Luksemburg, 2012, br. 4, str. 17-18

2 komentara:

  1. Odlican tekst, svaka cast bivsem dekanu gospodinu Kajanu.

    OdgovoriIzbriši
  2. Administrator je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši