19. srp 2012.

ZAPIS O HERCEGOVINI: A NA VODI MOST... MOST JE ŽUDNJA ZA SUSRETOM S DRUGIM ČOVJEKOM


Napisao: Ibrahim Kajan


Čovjek ne živi sam, čovjek ne može živjeti sam, čovjek je čovjek  samo sa drugim čovjekom, sa drugim ljudima.

Mostovi preko plahovitih virova, između uzdignutih kanjona, mostovi viseći - od drveta, na lancima, od prepletena pruća i snažnih užadi i konopaca – gradila je čovjekova žudnja da se susretne s čovjekom na drugoj obali; bio je zagledan  u beskraj, prema cestama koje se nikada nigdje ne završavaju sve do kraja svijeta.

Po Hercegovini postoje mostovi koje svijet još nije vidio u njihovoj zaboravljenoj ljepoti, kao onaj bajkoviti, u selu Klepcima pored Čapljine, a postoje i oni kojima se svijet toliko divi pa samo zbog njih dolazi, poput mostarskog Starog mosta i konjičke Stare ćuprije na rijeci Neretvi. Takva  je i trebinjska Arslanagića ćuprija na rijeci Trebišnjici.




Ti mostovi iz razdoblja turske uprave, podizani od XV. do XIX. stoljeća, nerijetko su čudesne ljepote, antologijskih, unikatnih neimarskih rješenja, čista remek djela koja se nerijetko obavijaju, zbog svoje čudesnosti, pređom usmenih predaja i nevjerovatnih pučkih legendi.

Turski historičar Kalifa bilježeći pomicanje sultana El Fatiha od osvojene Bosne do Hercegove zemlje, kaže da je došao do mosta, drvenog, o debele željezne lance obješenog, razapetog između dviju kamenih kula na desnoj i lijevoj strani Neretve . Kaže da je bilo nekoliko mračnih nastambi, jedanaest seljaka a jedan neoženjen među njima. „Bilo je strašno prijeći preko tog mosta koji se njihao i škripio, čiji su lanci brenčali i cviljeli poput aveti u tamnom vilajetu, da bi svatko živ smrtni strah u kosi urezan osjećao, prelazeći preko njega…“ zapisao je prilježni kroničar imenom Kalifa.


Da, baš na tom su mjestu Turci naredili da se sačini most od kamena kojem vrijeme neće ništa nauditi. Neimar mu je Hajrudin, učenik slavnog Mimar Sinana. A pričalo se da riječne vile nikako nisu dale da neimar most i dovrši. Što bi god graditelji mosta u danu obzidali, vile bi tijekom noći obrušile! Najposlije je jedna starica rekla neimaru što treba uraditi da most dovrši i pusti u promet. „Trebaš – rekla mu je – pronaći brata i sestricu, Stoju i Stojana, i u zidove ih svoga mosta uzidati. Ako to ne uradiš, nikada mosta nećeš sazidati…“


Neimar je, tvrdi legenda, pronašao brata i sestricu, Stoju i Stojana. Uzidao ih je na bočnim zidovima mosta… i zle vile više nikada nisu obrušavale njegovu građevinu. Bio je potpuno gotov, završen i savršen! Obasjao ga je mjesec i u vodi se pokazala njegova slika, prelijepa obmana mosta u vodi zatvorila je puni krug s mostom na zemlji, sastavljajući zauvijek rastavljene obale i ljude na obalama. To se zbilo  u godini tisuću pet stotina šezdeset šeste.

A onda je neko godine 1993., vrlo zločest i vrlo ružan, vatrom paklenom spalio most – neko ko nikad nije volio jer je rastavio krvlju i smrću lijevu obalu od desne obale naše majke Neretve.

Mostovi u jednoj zemlji znak su velikog ljudskog truda, ljudske potrebe za kvalitetnijim životom, ljudske mjere i ukusa za estetsko i jasnog vjerovanja u budućnost koja dolazi samo iz susreta s drugima, s drugom kulturom i drugim načinima življenja.

Tamo gdje su mostovi, tamo buja život, tamo rastu čudesne voćke –limun i nar, smokva i kajsija, tamo rastu breskve i grožđe! Ovdje raste maslina, sveto drvo života! Uzgajao se čak i pamuk, a na poljima koje su nekoć veći dio godine plavile vode, bile su sretne žitnice, poput one u Popovu polju, u Nevesinjskom polju, na Mostarskom blatu... 

To zlato, to zrnasto hranjivo obilje žita, kukuruza, zobi... nosila su leđa Hercegovcu, nekoć, najdraže životinje – magarca! Nosile su u kamene mlinice, koje su započele okretati svoje kamene točkove pokretane snagom vode u zamagljenom dobu srednjovjekovlja, načičkanim jadna nad drugom posebno na ušću mostarske rječice Radobolje u Neretvu, u Blagaju, na Buni, u Stocu, na Bregavi!


Danas ih nema, njihovi su okrugli kamenovi zastali, stoljetne funkcije su prestale živjeti. Bivše mlinice, postali su lijepi i ugodni restorani puni turista iz bijelog svijeta. Nema više ni magarca u seljačkim dvorištima niti u stajama. Umjesto njega, pod stablom košćele, parkiran je mercedes.

A na vodi su radile i stupe, nevjerovatne srednjovjekovne perilice rublja, gunjeva, tepiha... Stupe su najprimitivnije veš mašine načinjene uz riječna korita, od kojih su neke i danas u funkciji, u gradu Stocu, za divno čudom, poput muzejskih izložaka koji ne žele umrijeti!

Čovjek se divi ne samo nezamjenljivosti vode o kojoj mu doslovno ovisi život, ne divi se samo njezinom mirnom ili divljem toku, nego i njezinoj pritajenoj snazi koju je davno otkrio, davno, kad ju je prvi put zahvatio  dlanom i utolio svoju žeđ. Od mlinice i stupe... u protoku vremena, jedne su ne tako davne godine – rijeke zaustavljene, pregrađene i u opticaj je ušla nepoznata riječ: hidrocentrala, riječ iza koje je došlo svjetlo i nova energija što je potpuno preobrazila živote u porječjima i daleko izvan njega!   

Da, noćno sunce, bogatstvo koje se nije slutilo došlo je iz cijelog sistema tih golemih ustava i generatora koji pretvaraju snagu vode u svjetlo - snagu novog znanja i novog, suvremenog vremena. Uz jezera iz vremena  kad ljudi još ovdje nije bilo, mi smo vidjeli kako je čovjek napravio nova jezera, umjetna, Jablaničko i Ramsko, nove modre oči koje gledaju svemir i zvijezde uvijek na istim mjestima  pogledom iz srca sušne zemlje Hercegovine.

A ova je zemlja, ova drevna zemlja, puna tragova susreta antičkih ilirskih domorodaca i Rimljana, vidljivim u očuvanim zidinama ilirskih gradova poput slavnog Daorsona na zelenim koritom rijeke Bregave, rimskog Mogorjela na samoj obali Neretve, grobnim ilirskim zvanim gromile i rimskim posmrtnim stelama. 

Zatim su prolazili Vizigoti, tatarske horde, Kelti, Avari... a najposlije, od stoljeća VII., na ove su pitome vode Humske zemlje došli da prožive svoje živote Slaveni, ne mičući se iz nje do dana današnjeg! 

Osvajači su dolazili i prolazili, a iza svakog je ostajalo ponešto i dobroga... na obalama hercegovačkih rijeka, inovatorskih vijesti iz srednjeg vijeka i turskog dugovjekog razdoblja, potom austro-ugarskog i posljednjih vremena u kojima smo i mi zatečeni, na ovom mjestu, u Mostaru, najmlađem gradu punom historije, u Hercegovini!

Nema komentara:

Objavi komentar