Priredio i predgovor napisao
Ibrahim Kajan
Preko
riječi koje je Tvorac svjetova izgovorio jezikom Muhammeda alejhiselama,
oblikovanim u postojane misli, postojanih ajeta Kurani-Kerima, penjemo se - kao
preko mosta - do milosti Jedinog i Samilosnog.
Musliman
samo Jedinog obožava, a Njegovog poslanika, od ljudi, najviše cijeni i voli.
Allahu dž. š. čovjek se predaje, a pred dušu Njegova poslanika uči dove, upućujući
ih - opet – Onome koji sve održava.
Kao
izraz poštovanja Poslanikove osobe, lika koji svijetli kroz vrijeme kao uzor
najplemenitijih čovjekovih osobina, muslimani priređuju uoči svakog 12.
rebiul-ewela, na dan Poslanikova rođenja, svečanosti zahvale Uzvišenom na velikom
daru - na Božjem poslaniku! Svečanosti se održavaju u džamijama, u privatnim kućama
ili na drugim pogodnim mjestima. Narod ih imenuje jednostavno - mevludima – po riječi u kojoj je značenje
'rođenje'.
Od
kada se obilježava Poslanikov rođendan? Ne zna se pouzdano, ali se zna da ta
"tradicija seže duboko u prošlost, u prva stoljeća poslije Poslanikove
smrti". Službeno obilježavanje mevluda, rođendana, uslijedilo je dakako
puno kasnije. Ozbiljna izučavanja Sire (života i djela Allahova PosIanika)
pokazuju da je početkom IV. stoljeća po Hidžri, obilježavanje rođendana Muhammeda
a.s. bila praksa samo u nekim gradovima, a da tek dolaskom Fatimida na vlast u
Egiptu, Šamu i Hidžazu, ta praksa prelazi u tradiciju koja je dobila i službenu
formu, kaže se u predgovoru knijge "Sve stvoreno učini se veselo".
Naravski, svugdje se ističe da svečano obilježavanje dana rođenja Božjeg
poslanika ne spada u ibadete kakvi su, primjerice, namaz, post, zekat, hadž
itd.
Spjevovi
koji su ispisani na temu Poslanikova rođenja zovu se također mevIudi. MevIudi se danas 'uče' na svim meridijanima
gdje obitavaju muslimani, na svim jezicima kojim govore muslimani. U našim se
prostorima, u starijim vremenima, mevIud najčešće slušao na turskom jeziku, a
od kako je hafiz Salih Gašević krajem prošlog stoljeća spjevao i mevIud na
bosanskom jeziku - možemo reći da je od tada njegov spjev, po učestalosti izvođenja,
hit bez konkurencije!
MevIud
je 'mali roman' u stihovima o Poslanikovom rođenju, njegovom poslanju, njegovom
životu kojem je Plemeniti odredio poseban zadatak. Tekst mora biti epski po sadržaju,
edukativan po intenciji, melodiozan i prijemčiv za kajdu koja se pamti u različitim
razinama obrazovanja publike.
Zbog
te svoje specifičnosti, mevIud nije nimalo jednostavno napisati! Upravo zbog
toga se ne treba čuditi da njegovi autori i nisu najbolji pjesnici u jednom
narodu, nego najvještiji! MevIud ima svoje stroge zakonitosti koje se moraju poštivati!
Ilahije
(pobožne pjesme), kao kraće i slobodnije forme – u bosanskom su jeziku kroz
cijelo vrijeme islama na našem prostoru nalazile vrIo brojne i vrIo talentirane
autore. Kaimija, Uskjufi, Bašeskija, Ilhamija, Sadiković, Humo, Bašagic, Ćatić,
Hanumica Zekić, Jelovac, Latić, Hajdarević, Čevra, Trbonja-Sevdi...
Tradicionalne
ilahije, pjevne i nježne poput narodne duše u najnovije vrijeme doživljavaju
potpuno novi i neočekivani život: postale su, suvremenim audio i video
sredstvima, prisutne u gotovo svakoj muslimanskoj kući, postaju popularne kao
nikada dosad! Otuda i rađanje novih, 'suvremenih ilahija', suvremenih svakako
po svom jeziku, dijelom po metrici, a najviše po senzibilitetu novih naraštaja
i novih tema koje diktira i zlo što je zadesilo naš bošnjački muslimanski
narod.
Te
'moderne' ilahije svojim su stavom, svojom poetskom porukom i svojim leksičkim
poretkom poput orahovih ljuski, poput pruženih ruku po kojima sipaju dove -
ostvarenja vrijedna svake pažnje. Sretni su pjesnici koji su ih napisali, jer
su oni po onom kako su primljene u narodu, 'ispunili svoju pjesničku zadaću'.
Narod, naime, nerijetko shvaća da su ilahije – narodne pjesme!, da pripadaju
usmenoj književnosti! Kada smo sabirali ovu zbirku, dobivali smo ilahije od
djevojaka iz Zagreba, od mladića iz Ljubljane i od starijeg uvaženog iseljenika
iz Chicaga -nerijetko iste i nerijetko prijepise prijepisa - ali gotovo redovito
bez imena autora. Za neke znademo (ne uvijek pouzdano) da im je autor Yunuz
Emre, nekima Džemaludin Latić ili Mehmed Sarajlić...
To
je i najveći znak da su pjesnici zaradili svoju plaću: djelo im je stiglo u
samu metu, u srca ljudi kamo su ih autori i zaputili.
Predgovor, u zbirci:
(Ibrahim Kajan, prir.): MEVLUDI, ILAHIJE, KASIDE, Kaj, Zagreb,
1994.
Nema komentara:
Objavi komentar