Autor
NA KONCERTU
Stigoh u hotelu kao pozna jesen
Hrlim da se smjestim i prtljag ponesem
Požurih ka liftu sa publike jatom
I tek što on krenu za željenim katom
Pogled spusti sidro na to lice slatko
Pa zadrhtah kada upita me kratko
“Jeste li i Vi to na derneku ovom?”
Usiljeno rekoh:
“Pod istim smo krovom”
Moj pogled i dalje nametljiv je bio
Duboko poniruć’ u taj prizor čio
“Pa čak i da nisam svakako bih doš'o
I onaka baš sad ne znam kud sam poš'o? ”
Ne uvrijedi je poenta mog šunda
Imuna na fore ovog vagabunda
Ljupko bjelu šaku isturi ka meni
Prihvatih je nježno k’o ljubavnik ženi
“Zovem se Milica” - obrati se smjelo
Naglasih: - ”Zaljubljen” zatežuć’ odjelo
“Biće lepo ovde” - doda ona živo
Ja opet u šali – “Neće mi bit’ krivo”
A onda lift stade i zinuše vrata
”Vidimo se”- reče - “nakon pola sata”
Te odjuri s ključem ka svom apartmanu
Zatečen, “Davim se!” – viknuh na tu stranu
Iz vidika bješe već nestalo stasa
Beharli meleka i titravog glasa
A lice mi sprži pokajnička vatra
Ovakvog bi mogla drskim da me smatra
Znam, namjerno sam joj steg’o ruku vruću
Ja sam “crna ovca“,
stalno brukam kuću
A tol’ko sam boljih imao do sada
U tren mi kroz misli prođu k'o parada
Oštro korim sebe: Navuko si vlagu!
Te požurim smjestit u sobi prtljagu
Pa onda prošećem po hotelskom holu
K’o dim cigarete svijam se u bolu
Što ne bacih tada bar vedrije rime
U tom neko nježno spomenu mi ime
Spazih ljupko lice gdje se ceri na me
Zasijeni gipki hod otmene dame
Te raširih ruke privih je na grudi
Ljubomorno k'o da branim je od studi
I šapnuh na uvce:
“Ti dođeš kad treba
Jel ti oko more il’ je komad neba
Ja plivat’ ne znadem, nit je letjet' lahko
A život bih rado skončao ovako
Na njedrima tvojim - bujnom uraganu
Volim te a ti me kazni za tu manu!”
Prkosno se smješi svjesna svojih čari
I tješi me tiho: “Ako, to ne mari…”
Spustih blago usne na njezin vrat bjeli
Ona tiho šapnu: “Ovdje nebi smjeli
Dragi moj kolega, jesmo l’ novinari?”
Zapitah: “Kad smo se, odrekli tih stvari?”
Ona zajedljivo: “Otkad se ne javljaš
Što me više voliš - brže zaboravljaš
Vidiš, evo i ja u stihu ti rekoh”
Počeh: “Cio život ja sam tebe ček'o,
A stih bolni draga ti mi sada reče
Ne sluteć da ja te pjevam svako veče
Svu noć kunem sudbu što te meni uze
Pero na papiru lije plave suze
Mnogom je papiru, da, mnogom do sada
Prepuklo srce od mog bola i jada…”
Veli: “Znam, i samoća dušu ti steže
Sreća i crne mačke s puta ti bježe!
Sve sam to već čula od tebe mili moj”
“Cipele mi tijesne mjesta ni za broj
Ja Diogen nisam da živim u bure
Ne, ne dok postoje k’o ti slatke cure”
Iz nehata ja joj opanjkah tog grka
A ona tad poče povijest da brka
Svaki tren sve više na Meduzu liči Kentaure, sfinge –
sve zgužva u priči
Znade u detalje ta stvorenja čila
Sal ne reče da je s njima kahvu pila
Filozofe drevne, osam svjetskih čuda
Da, osmo je ova moja glava luda
Sve dok ne stigosmo i do sobe moje
Gdje uđe da vidi njene lijepe boje
Baš tad je i dole prežaljena Fata:
-
Haaaaj, za njom Mujo zamandali vraataa!
Nema komentara:
Objavi komentar