9. svi 2012.

NEDŽAT, DOBRI BOŠNJANIN


 
 Rahm. prof. dr. Nedžat Pašalić
 (Kavadarci, Makedonija, 2. V. 1939. – Zagreb, 5. V. 1996.)


Shvatio sam po Nedžatovoj smrti, u trenu dok su ga rodbina i prijatelji zasipali posljednjim zemljanim prahom, u mezaru na domaku same rijeke Bosne, koliko je duboka i vječita Poslanikova izreka da je "najbolji na svijetu onaj čovjek koji pomaže drugima". Iznovice sam se, po ko zna koji put uvjerio, koliko su ljudi različiti po uvjerenjima, ali i bliski po svojim ciljevima, pa ih zajedničke teme nerijetko zbližuju do bliske prisnosti!
Prije 8. siječnja 1991. godine nisam ni znao da postoji čovjek koji se zove Nedžat Pašalić. Krajem tog dana koji smo izabrali među drugim danima za početak stvaranje nečeg što nije postojalo, upoznao sam Nedžata. Tada sam prvi put vidio, na jednom mjestu, okupljene, bošnjačke intelektualce, prosvjetne i kulturne radnike, znanstvenike i umjetnike. Većina njih, mada su u Zagrebu 20, 30, ili 50 godina, te su se večeri vidjeli i upoznali "u živo" – prvi put! Toliko su dugo vremena bili - negdje, gdje ih nije bilo. Taj naš prvotnji, mali bošnjački sastanak, bio je zametak doslovnog konstituiranja ne samo Kulturnog društva Muslimana Hrvatske Preporod, nego konstituiranja bošnjačkog kulturnog prostora u kontekstu ukupne duhovne i spoznajne hrvatske suvremene povijesti.
Potpuno sam bio svjestan jedne činjenice, a ona mi je Nedžatovim trudom samo pojašnjena i poduprta da je lakše svladam i, dobrim dijelom, zajedno s njim - iznesem: najteže je izgraditi ili oblikovati nešto što se ne vidi, ali što vrlo jasno djeluje! Desetine sveučilišnih profesora, desetine umjetnika (pisaca, glumaca, slikara...), prosvjetnih radnika, nikada do te zgode, nisu mogli ni sanjati da su tim skupom 8. 1. 1991. proširili svoju duhovnu i povijesnu ulogu: istaknuli su svoje sudjelovanje u hrvatskoj kulturi i znanosti, ali istodobno –prepoznavši se u kritičkoj masi duhovnih dobara kao dijela zasebnog, bošnjačkog naroda u Hrvatskoj.
Kada se uđe u fazu konstituiranja prostora, tek se tada može reći da se ušlo u pravi povijesni tok, u život koji se ostvaruje kao povijest. Osobitost u našem slučaju je značajna: ta naša povijest nije (samo) hrvatska, nego (prije svega) bošnjačka! Kao nacionalna manjina, izgovorili smo tu već čuvenu rečenicu na Osnivačkoj skupštini Preporoda u Inter-continentalu 2. svibnja 1991.: Da, mi smo za integraciju, ali smo protiv asimilacije i getoizacije.
Nedžat je, među rijetkim Bošnjacima-intelektualcima, bio spreman ne samo da misaono i organizacijski oblikuje život Bošnjaka u Hrvatskoj, nego i da, u trenucima nevolja, glasno izgovori njihove patnje i njihove prosvjede.
U teškim vremenima, u vremenima malodušnosti i gubljenja kontrole, bilo je Nedžatovih kolega koji su potpuno iznevjerili „na tom planu“: bezglavo su bježali od bošnjaštva, ulagujući se besprizorno baš onima koji su nam odricali najelementarnije ljudsko i nacionalno pravo - pravo na postojanje! Neki „imena glasovitih“, priključili su se Velikom don Šejtanu koji je (u njihovo ime) pisao u Vjesniku, napadajući Behar, poimenice prikivajući na stub srama "žutu listu" imena cijele Redakcije (pa dakle i Nedžatovo) - sugerirajući da se s nama uradi kao što se "u islamskoj zemlji Egiptu" radi s "tzv. muslimanskom braćom" - da nas se osudi na smrt. Ti naši prodavači krvi iz 1992. i 1993. vrlo brzo su zaboravili što su radili, sada daju glasne znakove svog - ne pokajanja! - nego 'bošnjačkog' prisustva kao da se baš ništa nije desilo!
Nedžat Pašalić je vrlo teško podnosio uvrštavanje, ne samo svog imena, na liste fašistoidnih prozivanja, nego i svojih prijatelja. Bio je tvrd čovjek. Baš tako: bio je vrlo loman čovjek!
Teško je podnosio i tzv. savjete nekih Bošnjaka. Posebno je bio uporan jedan "vatreni pristalica bošnjaštva" (doduše samo pred bošnjačkom ili džematskom publikom) onaj kojeg su dr. Grbo i mr. Neimarlija nazvali "čovjekom sa sindromom zakašnjelog bošnjaštva". To je, osobito među priprostim ljudima, vrlo čest tip osoba: najbestidnije potcjenjuju onoga ko nije prisutan, govoreći što bi morao napraviti, a na pitanje zašto to oni ne naprave - odgovaraju:
Hoćeš da ostanem bez posla? To je zlokoban tip "našeg čovjeka", našeg intelektualca. Tako smo se sprijateljili, u nevolji koja nas je snalazila.
Nedžat Pašalit nam je ostavio dušu u Preporodu, zanosni ponos u Beharu i – svim udarima huškačke kampanje usprkos - dobrano oblikovanu ideju Nacionalne zajednice.
Melek smrti bio je brži. No, moj je Nedžat bio mudriji: ostavio je ljudima znanje u svojim knjigama. A znamo - sve što se desilo, zapisano je - nešto od ljudi, nešto od meleka!



Biografija dr. Nedžata Pašalića
Prof. dr. Nedžat Pašalić, predsjednik Nacionalne zajednice Bošnjaka u Republici Hrvatskoj i redovni profesor Fakulteta računarstva i elektrotehnike (FER) zagrebačkog Sveučilišta, umro je 5. svibnja 1996. godine u Zagrebu, u 58. godini života. Rođen je 2. svibnja 1939. godine u Kavadarcima u Makedoniji gdje mu je otac Edhem radio kao kadija. Elektrotehnički fakultet završio u Zagrebu, a doktorat znanosti stekao je na Alliance Francaise u Parizu. Tijekom svoje bogate karijere znanstvenika - stručnjaka za automatsko upravljanje, dr. Nedžat Pašalić bio je i dekan Elektrotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u razdoblju od 1984. do 1986. godine. Također, dr. Pašlić je bio i glavni istraživač znanstveno-istraživačkog projekta "Regulirani izmjenični elektromotorni pogoni". Dr. Pašalić je bio utemeljitelj i prvi potpredsjednik Kultumog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, te izrazito aktivan u svim bošnjačkim organizacijama u Republici Hrvatskoj. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su i Nagrada "Juraj Lončar", koju je za životno djelo primio 1995. te Nagrada "Nikola Tesla" za 1989. godinu. 

Izvor: BEHAR, god, V, 1996., br. 24, str. 3

Nema komentara:

Objavi komentar