BIJES PROFESORICE MARKSIZMA

DNEVNIK "SVILA I KRV" 3

 

Gorljiva Muslimanka

21. I. 1991.

U islamskom listu Preporod objavljeno je neobično štivo prof. dr. Dženane Semiz - Efendić „Stara politika u novom ruhu“. Rijetko pišem pisma novinama, možda sam to dosad uradio samo jedanput, ali nadahnut njezinim tekstom u meni se rodila baš takva želja! Napisao sam, između ostalog: "Središnje mjesto njezma "pisma" kojim reagira na neimenovan napis objavljen u sasvim drugom listu (pa smo dakle uskraćeni za cjelovitu informaciju), zvučna naslova, glasi ovako:

„Razumljivo je da Muslimani u Republici Hrvatskoj se izjašnjavaju kao Hrvati, jer tek sad u nacrtu novog Ustava Republike prvi put u povijesti je priznata nacija Muslimana. Isti slučaj je i u ostalim republikama, izuzev u BiH, Crne Gore i Kosova, da Ustavom nisu priznati Muslimani, pa su izloženi denacionalizaciji.“ (Preporod, br. 1 od 1. januara 1991).

Krleža bi rekao da kad nema reda u rečenici, nema ga ni u mislima. Pučkoškolac bi rekao da Kosovo (još) nije republika, a ja bih sa svoje strane kazao da je cijelo štivo u funkciji brutalne laži...

U „Statističkom godišnjaku Jugoslavije 1983“, Beograd, 1983. str. 439 vrlo pregledno se nudi očima (ako nisu slijepe) podatak da u granicama Hrvatske živi 23.740 nacionalno izjašnjenih Muslimana. (...) Kaže se da smo tek sada ušli u Nacrt hrvatskog Ustava, a to baš nije točno. Budući da nismo bili "zapisani" u tom Nacrtu, ta je nepravda kritikama razumnih Hrvata i ustrajnošću Muslimana -ispravljena, pa su Muslimarn prvi put poimenice spomenuti u najnovijem Ustavu...

Bijes profesorice marksizma

1.      III. 1991.

Na moje objavljeno pismo adresirano na dr. Semiz - Efendić, autorica se oborila nevjerojatnom žestinom i svim mogućim i nemogućim „argumentima“! Pokazala je nevjerojatni, raskošni talenat za prevnrtanje / izokretanje onoga što ste rekli. Dobro je ispekla školu lažnog vremena koje se klelo u razboritost. Dok ja govorim o Mari, ona priča o Dari. Ja o neistinitosti njezinih podataka, a ona mene najoštrije ukorava „zašto nisam pisao o rudarima Muslimanima u Raši!"... Uostalom, nisam ja te rudare ni otjerao iz Bosne, nego su došli u Hrvatsku, u desetinama hiljada, pretvarajući od dragosti stranu u trajnu domovinu - gotovo kao i ja - tjerani nekim jadom iz patrie! Žalost je pritisla zemlju u kojoj se učilo da se logikom NAPADAJ I LAŽI - neko će povjerovati! - sve dok ne slistiš svog neistomišljenika... Pa, zašto bi g-đa Dž. S. E. bila iznimka? Ovako piše:

APOLOGETA DENACIONALIZACIJE MUSLIMANA

(Kaže:) „U reagovanju na moje pismo objavljeno pod naslovom „Stara politika u novom obliku“ u listu PREPOROD, književnik Ibrahim Kajan se služi neviđenim uvredama iz arsenala "boljševičke kuhinje" da bi ostvario na makijavelistički način svoj cilj dodvoravanja vladajućoj političkoj strukturi Republike Hrvatske...“ (Najposlije, zaključuje:) „Prema tome, dok su se drugi borili na političkom planu za daljnju afirmaciju samobitnosti Muslimana u Vašoj novoj domovini, Vi ste gosp. Kajane, bezbrižno spavali, a sada te napore potcjenjujete i ignorišete. Prema procjenama u Hrvatskoj živi preko 200.000 Muslimana i bilo je neophodno osigurati njihova politička prava. Vi niste zabrinuti što taj narod nema niti jednog predstavnika u novom višestranačkom saboru? Ostali ste gluhi i slijepi na ovu pojavu. Vi zagovarate denacionalizaciju Muslimana, kao da  Vama i drugim pojedincima neko osporava da dobrovoljno potirete svoju tradiciju i prihvatite tuđu. To nije pitanje krivice već moralnog lika intelektualca, ali takvi prevrtljivci ne čine naciju... Motivi (nastavlja Dž. S. E.) koji su ga rukovodili da napiše taj klevetnički tekst (svakako su prepoznati kao oni) koji bi mu kao dobrom zaštitniku Hrvata, dali političku funkciju za kojom sigurno čezne već dugo vremena...“

Baš tako je napisala naša Dženana, velika potpara naše nacije, koja, kao ni toliki drugi u Sarajevu, ne znaju baš ništa o svojim „dragim zemljacima" u Zagrebu (kao ni u Ljubljarn, kao ni o onima rasutim Turskom, najposlije „ne znaju ni o gastarbeiterima" - osim u prilikama: DAJ PARE!).

A kako bi i znali o nama OVDJE, kad su sve nas BROJNI BH. DEMOKRATI OD GODINE 1945. NA OVAMO, a iz ČIJIH JE ŠINJELA I ONA ISPALA, TJERALI IZ DOMOVINE S KARTOM U JEDNOM PRAVCU - MARŠ VAN NACIONALISTI!

Jednog će nas dana, u razvoju mlade bosanske demokracije, smaitrati potpunim strancima. U Zagrebu sam se toga nagledao u primjerima odličnih bosanskih pisaca: čekali ste (vi, u Sarajevu) strpljivo, gledajući ponekad i da skapavaju od gladi, da umru - i da tek potom objavite njihovo malo ili veliko književno djelo u prijestolnici matičnog naroda.

Sunita najavljuje Beljinu Narodnu uzdanicu

26. i 27. III. 1992.

Meni nepoznata g-đa Sunita Rizvanbegović Bujas, s preporukom naše tajnice Mersije Omanović, moli da sutradan, na poziv ministra informiranja dr. Salaja, pođem s njom na razgovor, u Opatičku. A koja bi bila tema našeg razgovora, pitam nepoznatu mi gospođu. „Pa valjda je vrijeme da i mi Muslimani, nakon 50 godina nešto dobijemo u Hrvatskoj... Ima ideja da se pokrene obnoviteljska skupština Narodne uzdanice (kulturno društvo Hrvata muslimanske vjeroispovijesti)...“ - kaže. "A što bih ja radio tamo?' - pitam. "Vi bilste mogli voditi kulturni sektor, a ja humanitarno-socijalni...", kaže tamno obojeni i hrapavi glas u telefonskoj slušalici. "Draga gospođo, bojim se da ja nemam vremena za to, već smo osnovali KDMH Preporod, doduše pod nacionalnom atribucijom..." Žena me odlučno prekida, nego, veli, najvažnije je da se mi sutradan nađemo.

U blizini Hine parkiram i čekam. Gospođa sliže, šest je sati, sumrak joj skriva lica, koje, na neki način naliči tamnoj boji njezinog glasa... A u Opatičkoj od dr. Salaja ni traga ni glasa. Tu je, međutim, g. Beljo. Govori tiho, gotovo šapće, razvučeno. Na moju priču o Preporodu i čiji je on sljednik (Gajreta i Narodne uzdanice), o tom da se golema većina Muslimana izjasnila baš pod tim imenom o svojoj nacionalnoj osobitosti itd, da ja nipošto ne bih, dakle ni u snu, prihvatio vođenje Narodne uzdanice jer je to društvo koje ne pripada mom narodu), i da bi to bilo isto kao kad bi Srbin bio na čelu Matice Hrvatske... Dakako, radujem se što će Društvo biti osnovano, doći ću i u svojstvu Preporodova predsjednika održati potporni govor! - kažem svojim sugovornicima. Beljo „priznaje naš narod“ samo napominje da je uvijek, recimo u Kanadi, imao problema kad se kaže Musliman, onda se ne zna na koga se misli. "I sam sam to iskusio, velim, doduše ne u Kanadi - nego u Turskoj. Ali, kad sam jednom rekao da su Muslimani zapravo - Bošnjaci! - svi su skočili, bili su sretni jer se o Bošnjacima znade samo kao o junacima...“

G. Beljo mi je potom darovao podosta knjiga i propagandnih brošurica. Tako sam dobio njegovu knjigu o genocidu, Durakovićevu brošuricu o Hrvatima-muslimanima itd. Najljepše sam se zahvalio na ljubaznosti, časkanju, darovima.

Munevera u Zagrebu, četnici u Mostaru

20. IV. 1992.

Jutros je oko pet sati stigla Munevera s Majdom, Majom i Enesom. Četnici su oko Mostara, pucaju iz sve snage. Ruše Mostar. (...) lstog je dana, uvečer, mada iscrpljena od umora, otputovala autobusom do Širokog Brijega. Autobus je krenuo na vrijeme, u 22 sata, i trebao bi biti sutradan u ŠB u 10 sati.

Lilo

7. VI. 1993.

Prvi put sam čuo za Lilu, ali pod pravim imenom - kad sam dobio garantno pismo iz New Yorka koje mi je otvorilo put za dobivanje američke vize. On me je zapravo i dočekao na Kenediju. Ah, kad se sjetim tog čekanja S. K. koji me je sedam mjeseci nagovarao da dođem u Ameriku... - a najposlije se nije čak ni u pristojno vrijeme u zakašnjavanju pojavio (ima li pristojnog zakašnjavanja?) -nego, kad sam već. bio u „pjeni“ od muke i bijesa. S tlm u najmanju ruku „neobičnim čovjekom“, bio je i Lilo. Visok i kščat Sandžklija, od malo riječi, ali sve što je pružio čak i potpuno nepoznatim judima - jer i ja sam mu bio nepoznat - bilo je neki oblik dobrote i pažnje.

S Mrkijem sam mu bio u gostima, na ručku. Supruga je pripremila sva ona jela koja volim: dolme, pat1idžne, pitu prelivenu kiselim mlijekom. A on kaže: Čovjek ne zna ništa unaprijed, o ljudima. Čuo sam da je Momo Kapor, za kojeg nisam ni znao da postoji, spomenuo moje ime, kao eto po dobru, u nekoj reportaži. A, vozao sam ga 10 dana po Manhattanu. E, da sam znao u što će se uvrnuti pasji sin!

Lilo je mučno i upomo radio cijeloga života. Kao mladić je otišao u Italiju, a potom u Ameriku. Sada, reklo bi se, ima sve. „Ako se odlučič da ostaneš, daću ti stan. Doduše, taj kvart nije za tebe.,. imam u Bronxu 24 stana.“ Smješkam se. „A zašto ne bi ostao?“ - ponovo kaže.

Posljednji put, pred polazak, vidjeli smo se danas, 7. VI. Pamtit tu ga ali ne zna kako da mu to kažem. Predaje mi dar, za sretan put. Za prijateljstvo, za sjećanje.

Prof. Dž. S. E. i Narodna uzdanica

22. I. 1994.

U vlaku sam, u „Mimari“, okrenut prema Austriji. U vagon-buffetu čitam Vjesnik. Gle, gle male vijesti poslije kiše! S. Z. bilježi pod naslovom „Obnovljen rad Narodne uzdanice“ sljedeće: „U Zagrebu je u četvrtak na večer održana obnoviteljska skuptina i izabrano novo predsjedništvo i ostali organi hrvatsko~ muslimanskog kultumog društva Narodna uzdanica, koje će djelovati izvanstranački i nepolitički. Osnovna je djelatnost društva na kulturno-prosvjetnom i izdavačkom području, a uz to ima i pododbor za gospodarsku djelatnost. Za predsjednika Narodne uzdanice izabrana je prof dr. Dženana Semiz Efendić, a za glavnog tajnika dipl. pravnik Vejsil Sočo.

.*

Vlak stiže u noći, u gradić Bludenz. Na kolodvoru me čeka mladi, pametni Edin Karabeg. Po dogovoru, odvozi me doma, na večeru koju je majka Tidža pripremila. U njihovoj se kućl osjećam odlično, a i kako bih kod prijatelja.

Uskoro stiže inž. Begić. S poznatim osmjehom ali i prijekorom („Edine, pa Kajan je naš gost, stigao je s novim brojem Bošnjaka"). Njih dvojica su mnogo učinili, zajedno s drugim prijateljima, za Bosnu. Među prvim konvojima pomoći - mislim da su bili baš njihovi...

Izvor:
BEHAR JOURNAL (Zagreb),  II-IV. 1994., br. 4, str. 15