4. srp 2015.

MUSTAJBEG LIČKI I VRIJEME FALSIFIKATA



                                                                  Piše: Ibrahim Kajan



Sumnje u „nove historije“, u središnjim državama bivše Jugoslavije, nerijetko buknu polemičkim požarima odmah po njihovom objavljivanju. Većini takvih uradaka glavni je problem što ih (milijuni) živih svjedoka nikako ne mogu usporediti sa zbiljnim vremenom o kojem pišu. Ako je to tako, a jest – kakve su onda „istine“ zastupali autori oslonjeni na „usmjeravanu građu“  nekih prethodnih ratova i državnih oblika - od srednjovjekovlja do danas. Pisali su ih, sve je jasnije, poput historijskih romana: na romantičkom žaru ideološkog usmjerenja nabildanog nacionalnog ega „zapaljiva“ i u 21. stoljeću.
Vjeruje se da su „historije turskog vladanja“ jednom zauvijek napisane i da im se nema što više dodati. One vrve isključivo okrutnim primjerima koje je selektivna historija zapamtila i uknjižila, te pismenim dokumentima potkrijepila – i to je to. A to nije dovoljno. Izostale su, čini se, promišljenije sekvence „historije odozdol“, npr. o razlozima brojnih „spontanih“ useljavanja u Bosnu (a ne samo iseljavanja), iz susjednih prostora kroz cijelo vrijeme turske uprave. Među posljednjim ih nehotice spominje Ivan Frane Jukić u svojim Putopisima, u onoj sceni kad putuje kiridžijskim kolima između Teslića i Tešnja pa zapaža „ljude sa strane“ za koje mu kočijaš kaže „da su Hrvaćani, od Imotskog i Vrgorca“.  Tu su naravno i sve brojnije, zadnjih vremena pronađene vjerodostojne listine koje remete konstruiranu sliku „tamnog vilajata i bosanskog turčina u njoj“.  Valjalo bi biti jasniji i kod tumačenja koju su to pomoć tražili Zrinski i Frankopani od  Visoke Porte za urotu što ih je odvela na stratište u Novom Bečkom Mestu 1671. Koji je dublji razlog što su Tahijevi krvnici pošprdno nazivali seljačkog tribuna Matiju Gupca – Gubec-bey? I najposlije, što je sa stotinama „krajišničkih pisama“ pograničnih čuvara Bosne na bosančici pisanim i s „dušmanima“ razmjenjivanim?

Pismo Mustajbega Ličkog
Jedno od tih pisama koje još nije dostojno poslužilo „nacionalnom historičaru“ a jest, srećom, lingvistima i historičarima književnosti, napisano je samo koji dan nakon što je  dalmatinski providur Leonardo Foscolo, 14. srpnja 1648., nagradio junaka Iliju Smiljanića. Napisao ga je Mustafaga Hurkalović, blistavi epski junak Mustajbeg Lički, svom prijatelju serdaru Petru, ocu opjevanog Ilijine.
„Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i ličkoga harambaši Petru Smiljaniću poklon i vele drago i ljubeznivo pozdravljenje kako bratu i prijatelju našemu. Čudimo se v(ašoj) m(ilosti) da nam nigdir list ne došo od vas budući s našim ocom prijatelj.
Toliko Ii mislite da mi nismo ništa posli oca vri[d]ni. Molimo v. m. ako ne bude koje oprave, ča smo vam bili pisali da opravite pri gospodinu ćeneralu, molimo v. m., ako ča vidite da ne bude mira dajte nam na glas po prijateljsku skrovito, molimo v. m.
I pozdravljaše vas naša mati i moljaše vas za jednu tursku robinjicu, a ča bude pravo, hoćemo vam uslati. Molimo v. m. pozdrav[vi]te nam od naše strane sina vašega harambašu lliju. Čuli smo da je junak na toj krajini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto mi uslasmo jedno pero sokolovo za čje za nj. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu sitnu karabinu, ča znate, da tribuje. Vira moja, hoćemo mu je pošteno jizpraviti. I Bog vas veseli. I molimo vas llija da nam ušaljete jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli amin.“

Mirna vremena na bosanskim granicama ponekad su trajala duže nego što su trajala mirna razdoblja između ratova uoči i nakon austrougarske zapreme naše države. Prijateljstva su se rađala s obiju strana granice i trajala kroz više naraštaja. Pisma graničara sa serhata svjedoče kroz četiri stotine godine razmjene lijepih vijesti,  glumačkih družina, pehlivana i muzičara, ali i prijateljskih intervencija da se poneko izbavi iz zindana, da se posreduje pri otkupi sužnja na pravdi Boga okovana  – što osvjedočuju višu istinu od historijskih istina, tj.  da su ljudi, ma kakvi bili, skloniji dobru nego zlu, da teže prijateljstvu a ne mržnji; ukratko  - da i u opasnim  vremenima budu ono što jesu, ljudi  a ne životinje.

AVAZ, prilog SEDMICA, 4. 7. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar