25. srp 2015.

ČEKA SE MUJO HRNJICA



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan

 Mujo u umjetnikovoj imaginaciji

Nedavno se kipar Zlatko Dizdarević požalio javnosti na sudbinu „svog najboljeg djela“, gipsanog odljeva glasovitog gazije Muje Hrnjice – „u bunkeru“, u propadanju. Autorov glas ukazuje i na ojađeno stanje naše države, ali i na „osciliranje“ stavova „viših struktura“ prema toj državi i bošnjačkim simbolima koji  osvješćuju „narodnu historiju“  zračenjima epskih slojeva nepisanih dimenzija povijesti. Intervju nas je podsjetio na prvu novinsku vijest o izradi grandioznog spomenika: reakcije na nju su bile strašne! Prednjačili su beogradski mediji, s NIN-ovim naslovima o podizanju „spomenika jednom razbojničkom secikesi“.

Braća Hrnjice
Na početku 80-tih godina 20. stoljeća,  1971. ili 1972., svjedočili smo potrazi (slijedeći „nematerijalnu baštinu“), za opipljivim tragovima historije koje nam ta baština nedvojbeno pokazuje, a „niko je ne vidi“. U Velikoj Kladuši tražismo lokalitete vezane za gazije - braću Muju, Halila i Omera Hrnjicu. 

Ono što je pamtila zajednička bošnjačka pamet prenešena iz predindustrijskog u industrijsko vrijeme, već je bilo izloženo posvemašnjem blijeđenju i nesigurnom podrhtavanju činjenica za koje smo se raspitivali. U Velikoj Kladuši, od toliko ljudi, slučaj je htio da upoznamo učitelja Ibru Miljkovića, potomka iz reda posljednjeg „kontraverznog“ heroja Huske Miljovića. Ibro je „pamtio sve“!

Hrnjice se, od svih ratnika i u muslimanskim i u kršćanskim pjesmama, zasigurno najučestalije spominju (kao Hrnjice, Hrnjičići, Rnjičići i Hrnjadine). Iz  prve su polovice 17. stoljeća, porijeklom iz Ljubuškog. Otac im je preselio u Knin, gdje je oženio sestru Hurem-age Kozlice iz Udbine. Prezime se u jednom od oblika  do danas sačuvalo u Mostaru, Stocu i Ljubuškom. 

Najstarije historijske spoznaje o Muji Hrnjici kažu da je prvi put „na glas izašao“ kad je na putu u Banja Luku, ubio nekog hajdučkog harambašu i rastjerao mu družinu, zbog čega je od bosanskog namjesnika Sarhoš Ibrahim-paše Memibegovića 1621. obdaren kulom u Kladuši i aginskim častima. Listine iz 1637. bilježe da su braća Hrnjice kod Bihaća zarobili Petra Jankovića, kapetana Križanić-Grada, koji će iz ruku u ruku – doći sve do budimskog vezira Posavljak Musa-paše i bosanskog namjesnika Mehmeda Vučo-paše, koji pusti Jankovića za 20.000 groša i osam svojih sužnjeva u kršćanskim rukama. Ali, ljubomora „natjera“ bihačkog kapetana i bosanskog deftedara da slažu na Krajišnike da su dobili 40.000 groša i tu laž pošalju sultanu. Sultan naredi Vučo-paši da se novac donese zajedno s glavama braće Hrnjica. 

Krajišnici, saznavši za to, udare na pašine dvore, pa u bitki pogine Halil, mlađi Mujin brat. Vuk Frankopan 1641. u svom izvještaju spominje Muju kao harambašu u Kladuši, i brata mu kojem ne spominje ime. 

Usmena predaja
Usmena predaja ima nešto dručkije oblikovanu „priču“ cijelim ciklusom raskošnih epskih pjesama, u kojima se braća pojavljuju kao prijatelji ili junački supranici kršćanskim junacima. Po predaji Mujo je poglavar krajiških četa a prostor djelovanja mu je Lika, Ravni kotari i krajevi oko Senja. Opjevane su njegove „dogodovštine“ odvođenja djevojaka i oslobađanja sužnjeva, ali i nježnih tješenja „ucviljenih majki“, te slavnih mejdana i četovanja po „Krajini – krvavoj haljini“. Predaja kaže da ga je na prijevaru, u Pertovoj gori, ubio „zlatnim metkom“ pobratim Meho Katarica, kojem je Mujo u intimi prijateljstva, odao tajno kako jedino može biti usmrćen. 

                                                               Kula Muje Hrnjice danas

U Velikoj Kladuši, Ibro nam je Miljković pokazao imamovu kući na čijem se mjestu nalazila kuća Hrnjica, na lokalitetu Kulina, a nedaleko od nje izvor s tri slavine – i danas nazivan „Hrnjičin bunar“. Blizu izvora, iza plota od daščica, vidjeli smo u draču zarasle nišane, navodno mezar majke Mujine, i mezar Omera, sina Mujina. Tvrđava na brijegu bila je najtvrđi „dokaz“, razvaljena vremenom, ali zadivljujuća kao i svaka ruina koja pamti i ono što nije zapisano. 

U ekonomskom uzletu Agrokomerca, tvrđava je restaurirana u jedan od najljepših i najraskošnijih rezidentnih turističko-ugostiteljskih objekata. Tokom „Abdićeve krvave autonomije“ – „dvori“ su postali sjedište „Vlade AP Zapadna Bosna“. 

Na zelenom brežuljku, ispred Kule Muje od Kladuše, još uvijek je prazno mjesto koje čeka neumrlog bronzanog konjanika, Muju Hrnjicu Zlatka Dizdarevića. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 25. 7. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar