Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan
Banja Luka je ostvareni grad jedne
politike koja je bila neusporedivo ambicioznija prije tako malo vremena, i
rasprostirala se preko nekoliko današnjih državica ojađenih njezinim zlokobnim
planovima. I danas je Banja Luka još na svom mjestu, u Bosni i Hercegovini, ali
bez većine svog autohtonog, ratom potisnutog stanovništva.
Jedno od najdubiljih zapamćenja iz
bosanske historije, odnosi se na vrijeme najveće prijetnje pogibijom i nestankom
Bosne - iz one godine dana kad se na
bosanskim granicama u maju 1736., iznenada, bez ratne objave, pojavila moćna
Austrija sa 150.000 vojaka. Austrijski je bog Mars odbauljao s bosanskih
granica okrvavljen i slomljen septembra 1737. g. – ne dobivši bosanski ejalet Osmanske
Carevine, ali izgubivši vojničku čast – isključivo od onih starih Bosanaca.
Mirovni sporazum koji je Austrija kao
rastuća sila sklopila s Turskom prije kratkog vremena (Požarevac, 1718.), nije
joj, očito, ništa značio. Tajno sklopljeni pakt s Rusijom, značio joj je puno
više: po njemu je trebala dobiti Bosnu, dijelove Srbije i sjevernu Albaniju! Po
tom je „sotonskom dogovoru“ Rusija otvorila front i „ispraznila Bosnu“ od
njezinih branitelja odvlačeći ih s turskom vojskom na istok u bitku s Rusima. A
Austrija je ovako zamislila: ušetati kroz pet ulaza u Bosnu - zapremiti
Banjaluku, osvojiti Cetingrad i Bužim, umarširati u Staru Ostravicu, zauzeti
Zvornik... Bili su sasvim sigurni u „stvršenu stvar“, pa su Bosancima, prelazeći
granice kao da ne postoje, objavili i carski dekret s potpisom Carla IV., da
odmah uzmu križ u ruke, ako u Bosni žele ostati i opstati.
Ali, od bečkog blitzkriega ne bi
ništa. Ništa, osim tisuća mrtvih Austrijanaca i njihovih podložnika iz
susjednih naroda. Kako se to desilo?
Desilo se tako što nisu računali da
se nijedan narod na svijetu ne može
uništiti, jer se volja za životom ne da uništiti: to se svaki put potvrdi, kao
što se potvrdilo i u slučaju našeg naroda. Godine 1994., u jeku odbrane od
srpsko-crnogorske agresije koja je, baš kao i ta austrijska apokaliptička
prijetnja genocidno trijebila Bošnjake, objavljena je čudesna kronika Omera ef.
Novljanina o kojem se „ne zna gotovo ništa“ (prevoditelja dr. F. Nametka i dr.
L. Hadžiosmanović): „Historija Bosne u vrijeme Hekim-oglu Ali-paše“.
Godine 1737. desilo se onako kako je
bilo jedino moguće, osnažuje svjedočenje Omera Novljanina: svi koji su Bosnu
smatrali svojom domovinom, ne samo mladići za vojsku dorasli, nego i djevojke i
žene, čak i djeca i starci – ustali su da je odbrane! Časni Omer ef. kaže o
odlučnosti žena Bužima i Banja Luke: „I u bojevima i u napadima, dok su se
tukle, nisu se razlikovale od muškaraca.“ Novljaninov tekst nedvosmisleno
svjedoči o jedinstvu organizirane snage (isključivo!) bosanskog otpora,
bez osmanskih trupa o sebi zabavljenih
na Krimu i Azovu. Jednostavno, slavna
odbrana ne dade dušmaninu „ni dahnuti ni oči otvoriti“: sjekli su ih ili u
Vrbas nagonili, gdje se hiljade pod oružjem utopiše. „U dnevniku princa
Hildenburghausena zabilježeno je da je viđeno kako se po pet carevaca hvata za
jedan konjski rep, ne bi li tako umakli preko Vrbasa na drugu stranu“, pisao je
Kreševljaković.
Ranjeni se branitelji nisu povlačili,
nego se ponovno vraćali na bojišnicu, čak i kad bi im po nekoliko puta ubijali
i mijenjali ratne konje.
Tokom okršaja, svjedoči Novljanin,
nastajale su fantastične priče o junaštvima i junacima, epske pjesme koje su
širike eho rata kroz cijeli bosanski prostor... da su im odjeci dopirali sve do
austrougarske okupacije 1878., koju su upravo ti junaci „odgodili“ za gotovo
150 godina! Među njima je najčuvenija narodna pjesma Boj pod Banjalukom 1737.
koju je 1888. „zabilježio, popunio i objelodanio“ Mehmed-beg Kapetanović
Ljubušak, uz 150. godišnjicu slavne bitke. I sam se Ljubušak čudio „kako je naš
narod svoje slave sliku tako u pjesmu mogao i umio pretočiti i za vječni spomen
nama ostaviti“.
Novljanin je bio potpuno svjestan
budućnosne poruke zapisa koje je žudnjom za životom pisao u vremenu i na mjestu
planiranog „konačnog bošnjačkog stratišta“: „Nismo smatrali umjesnim da
prepustimo zaboravu djela nebrojnih gazija, iskrenih boraca koji su pokazali
velike napore, lavovske aktivnosti i junačke podvige na bojnom polju za vjeru i
otadžbinu, opisati uspjehe i znoj s čela graničara koji su osjećali potrebu za
ratom, dostojnih da se na hiljade puta na njih navrati...“
AVAZ, prilog SEDMICA, 1. VIII. 2015., str. 8-9
Nema komentara:
Objavi komentar