1. kol 2015.

Boj za Banjaluku: istina i predaja



Historija iz zasjede


Piše: Ibrahim Kajan

Banja Luka je ostvareni grad jedne politike koja je bila neusporedivo ambicioznija prije tako malo vremena, i rasprostirala se preko nekoliko današnjih državica ojađenih njezinim zlokobnim planovima. I danas je Banja Luka još na svom mjestu, u Bosni i Hercegovini, ali bez većine svog autohtonog, ratom potisnutog stanovništva.
Jedno od najdubiljih zapamćenja iz bosanske historije, odnosi se na vrijeme najveće prijetnje pogibijom i nestankom Bosne -  iz one godine dana kad se na bosanskim granicama u maju 1736., iznenada, bez ratne objave, pojavila moćna Austrija sa 150.000 vojaka. Austrijski je bog Mars odbauljao s bosanskih granica okrvavljen i slomljen septembra 1737. g. – ne dobivši bosanski ejalet Osmanske Carevine, ali izgubivši vojničku čast – isključivo od onih starih Bosanaca.
Mirovni sporazum koji je Austrija kao rastuća sila sklopila s Turskom prije kratkog vremena (Požarevac, 1718.), nije joj, očito, ništa značio. Tajno sklopljeni pakt s Rusijom, značio joj je puno više: po njemu je trebala dobiti Bosnu, dijelove Srbije i sjevernu Albaniju! Po tom je „sotonskom dogovoru“ Rusija otvorila front i „ispraznila Bosnu“ od njezinih branitelja odvlačeći ih s turskom vojskom na istok u bitku s Rusima. A Austrija je ovako zamislila: ušetati kroz pet ulaza u Bosnu - zapremiti Banjaluku, osvojiti Cetingrad i Bužim, umarširati u Staru Ostravicu, zauzeti Zvornik... Bili su sasvim sigurni u „stvršenu stvar“, pa su Bosancima, prelazeći granice kao da ne postoje, objavili i carski dekret s potpisom Carla IV., da odmah uzmu križ u ruke, ako u Bosni žele ostati i opstati.
Ali, od bečkog blitzkriega ne bi ništa. Ništa, osim tisuća mrtvih Austrijanaca i njihovih podložnika iz susjednih naroda.  Kako se to desilo?
Desilo se tako što nisu računali da se nijedan narod na svijetu ne  može uništiti, jer se volja za životom ne da uništiti: to se svaki put potvrdi, kao što se potvrdilo i u slučaju našeg naroda. Godine 1994., u jeku odbrane od srpsko-crnogorske agresije koja je, baš kao i ta austrijska apokaliptička prijetnja genocidno trijebila Bošnjake, objavljena je čudesna kronika Omera ef. Novljanina o kojem se „ne zna gotovo ništa“ (prevoditelja dr. F. Nametka i dr. L. Hadžiosmanović): „Historija Bosne u vrijeme Hekim-oglu Ali-paše“.
Godine 1737. desilo se onako kako je bilo jedino moguće, osnažuje svjedočenje Omera Novljanina: svi koji su Bosnu smatrali svojom domovinom, ne samo mladići za vojsku dorasli, nego i djevojke i žene, čak i djeca i starci – ustali su da je odbrane! Časni Omer ef. kaže o odlučnosti žena Bužima i Banja Luke: „I u bojevima i u napadima, dok su se tukle, nisu se razlikovale od muškaraca.“ Novljaninov tekst nedvosmisleno svjedoči o jedinstvu organizirane snage (isključivo!) bosanskog otpora, bez  osmanskih trupa o sebi zabavljenih na Krimu i Azovu.  Jednostavno, slavna odbrana ne dade dušmaninu „ni dahnuti ni oči otvoriti“: sjekli su ih ili u Vrbas nagonili, gdje se hiljade pod oružjem utopiše. „U dnevniku princa Hildenburghausena zabilježeno je da je viđeno kako se po pet carevaca hvata za jedan konjski rep, ne bi li tako umakli preko Vrbasa na drugu stranu“, pisao je Kreševljaković.  
Ranjeni se branitelji nisu povlačili, nego se ponovno vraćali na bojišnicu, čak i kad bi im po nekoliko puta ubijali i mijenjali ratne konje.
Tokom okršaja, svjedoči Novljanin, nastajale su fantastične priče o junaštvima i junacima, epske pjesme koje su širike eho rata kroz cijeli bosanski prostor... da su im odjeci dopirali sve do austrougarske okupacije 1878., koju su upravo ti junaci „odgodili“ za gotovo 150 godina! Među njima je najčuvenija narodna pjesma Boj pod Banjalukom 1737. koju je 1888. „zabilježio, popunio i objelodanio“ Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, uz 150. godišnjicu slavne bitke. I sam se Ljubušak čudio „kako je naš narod svoje slave sliku tako u pjesmu mogao i umio pretočiti i za vječni spomen nama ostaviti“.
Novljanin je bio potpuno svjestan budućnosne poruke zapisa koje je žudnjom za životom pisao u vremenu i na mjestu planiranog „konačnog bošnjačkog stratišta“: „Nismo smatrali umjesnim da prepustimo zaboravu djela nebrojnih gazija, iskrenih boraca koji su pokazali velike napore, lavovske aktivnosti i junačke podvige na bojnom polju za vjeru i otadžbinu, opisati uspjehe i znoj s čela graničara koji su osjećali potrebu za ratom, dostojnih da se na hiljade puta na njih navrati...“

 AVAZ, prilog SEDMICA, 1. VIII. 2015., str. 8-9

Nema komentara:

Objavi komentar