15. kol 2015.

NEPRIJATELJI KOJI RAZUMIJU SVOJE DUŠE




Historija iz zasjede



Piše: Ibrahim Kajan

Zaista je nezamislivo koji bi zijev postojao u bosanskoj historiji, da nije dobrano popunjen podacima, obavijestima i „zgodovinama“, iz neusporediva putopisnog djela Evliye Čelebije „Seyahatname“. 
Dok čitate njegove zapise, nerijetko vrlo jakih emocija, svakako ćete primijetiti jedno autorovo obilježje – a i to obilježje pripada dobrom duhu djetinjstva i jezgri neoštećene nikakvim nevoljama – što se jasno razotkriva u činjenici da autor gradovima koje opisuje nikada ništa ne oduzima i ne umanjuje – nego im dodaje, uljepšavajući brojem i ukrasom mnogostruko uvećanim sve što je vidio ili o čemu je doznao!
Posebno nas zadivljuju Čelebijini zapisi etnografskog karaktera, potisnuti u drugi plan – o odnosima među ljudima, ali i razumijevanju i uočavanju nevjerovatnih oljuđenosti u prilikama i na mjestima potune neočekivanosti! Briljantni su njegovi portreti o ljudima koje susreće na svom putovanju po Srbiji, Bosni, Dalmaciji, Slavoniji, poput onog o jednom od suradnika Husrev-begovih, Murat-begu Tardiću, rođenom Šibenčaninu. Taj je Murat-beg imao kroz cijeli život trajne kontakte s obitelji, a najčešće s bratom Jurjem, svećenikom katoličkim. Priča Čelebija o susretu s generalom Splita, u raskošnim bojama opisuje Dubrovnik, podrobno zapisujući strukturu dubrovačkih vlasti i razgovore s njima. Opisan je i susret s banom Nikolom Zrinskim, koji ga se očito dojmio, jer ističe da “bijaše pametan, trezven i inteligentan…“ Ali, jedan zabilježeni događaj je zasigurno antologijski. Pisan je neposredno po viđenu završnice ljutog, jednog od sukoba turske i mletačke vojske na graničnim prijevojima Dalmacije i Bosne, navrhovima krševitih i neprolaznih mjesta Prolog-planine”.
U kadru opisanog prizora vide se na leševi, polomljeno oružje, poderane zastave, skršeni križevi. Muslimani su se veselili pobjedi. Gazije su, kaže Evliya, njegovoj ekselenciji, paši, darovali mnoge skupocjene zarobljenike pa nastavlja pašinim riječima:
- Da ostale zarobljenike pobijemo?
Vojnici nisu pristali, nego su rekli:
- Ako ćete pobiti ove zarobljenike koji su nama pripali, onda treba da posiječemo zarobljenike koji su vama pripali...
Tako je došlo di sukoba oko podjele ratnog plijena, pa su, svjedoči Çelebiya, pozvani livanjski kadija i livanjski muftija da stvar pravično rasprave. U jednom trenutku, kroz priču, paša doznaje da je “jedan krajiški gazija bio sakrio jednog kršćanskog haramiju u kožu”. Paša se rasdio i naredio: - Odmah mi dovedite tog čovjeka i zarobljenika kojeg je sakrio.
Kada su obojica došli na stratište i kad je paša naredio: - Odmah krvnika! – ovaj se junak savio oko vrata svog zarobljenika, te pomažući i plačući rekao:
- Aman, veliki veziru, ja sam se s ovim zarobljenikom pobratio na bojištu, on će s mojom vjerom otići u raj i to će za mene, jadnika, biti šteta; a ako ja umrem, pri meni će ostati vjera ovog zarobljenika kojeg sam pobratio, pa ćemo oba u pakao, te sam opet na gubitku.
On se bio složio na svog zarobljenika, i nije ustajao s njega.
Kad je odvažni paša upitao: - Hej, gazije, što je ovom čovjeku?
Serhatske gazije mu odgovoriše: - Kad naši junaci na ovoj našoj krajini padnu u kršćansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s kršćaninom i zakunu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerničkog ropstva, a musliman, opet, zada vjeru kršćaninu i rekne: “Ako ti padneš nama u ropstvo, ja ću tebe izbaviti od Turaka.”
I tako dadnu jedan drugom čvrstu vjeru (ahd-u emân) rekav: “Tvoja vjera moja, a moja vjera je, opet, tvoja.” “Je li?” “Jest.”
Zatim liznu međusobno krvi. Tako se pobrate musliman s kršćaninom.
Eto u ovom slučaju ovaj nevjernik je pobratim ovog gazije. On je nekada izbavio iz ropstva muslimana. Sada je, eto, ovaj nevjernik, što je u rukama ovih ljudi postao sužanj. Ako ga (njegov brat) spase, onda je on ispunio svoju zadanu riječ i vjeru. A ako sada ovaj kršćanin bude ubijen, on ide u raj, a ovaj (musliman) ide u pakao s vjerom nevjernika. Premda ovo nema ni u muslimanskoj ni u kršćanskoj (svetoj) knjizi, to je ipak ovakav običaj na ovoj krajini čest. Kada su to kazali paši, on je rekao: - Oslobodite ih obojicu.
“Svi mi, međutim, ostali smo zapanjeni pred ovim razgovorom” – piše Evliya.

Iz zahvalnosti zbog stečenih spoznaja o svojoj domovini i o sebi samima, Evlija bi morao imati spomenik u srcu države u čiju je povijest ugradio ključne podatke iz zatamnjenih ili nevidljivih strana historijskog protoka.

AVAZ, prilog SEDMICA, 15. 8. 2015., str. 14-14

Nema komentara:

Objavi komentar

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...