30. kol 2015.

LJUBAV ŠIME-AGINICE



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan


U bosanskoj su historiografiji, čini se nama laicima, rodoslovi zanemareni a ponekad i zbunjujući neusklađenim podacima koji dovode u dvojbe i sumnje. Rodoslovlja naših Kotromanića, Hrvatinića ili Hranića-Kosača, sultana i velikih vezira, bez obzira na povremene ispravke, olakšavaju razumijevanje zatamnjenih slojeva bosanske historije.
Porodični rodoslovi vrlo su zanimljiva i zahvalna vrela ne samo za osvjetljavanje sudioništva članova jedne obitelji u historijskim gibanjima. Od ponajboljih primjera takvih istraživanja, studije su Hivzije Hasandedića o mostarskim porodicama Alajbegovića, Bakamovića, Čemalovića, Ćišića, Ćumurija, Dadića, Džabića, Efica i brojnih drugih. 


Husaga Ćišić sa suprugom

Jedna od tih studija, „najmostarskija“, bić je da je ona o Ćišićima. Mada su od najstarijih, o njihovu se porijeklu – „ništa pouzdano ne zna“! Dr. V. Ćorović kaže da su turskog porijekla, ali porodično predanje misli da su domaćeg. Prezime Ćišić zatiče se u prostorima Hercegovine i oko nje prije dolaska Turaka. U Mostaru su „evidentirani“ g. 1468. U septembru 1446. Marin je Sokaislić ustupio Ratku Ćišiću iz sela Kuk „deset vretena zemlje u splitskom polju ispod Sitnica“, a u katastrima Herceg-Novog i Risna je „više od 230 muslimanskih porodica koje su za vrijeme turske uprave imali posjede, među njima i Ćišići“. U 17. st. živjeli su u jugoistočnom dijelu Dabarskog polja, a početkom 18., „h. Mehmed Ćišić iz Nikšića imao je mukatu u mostarskoj nahiji“. Osim bogatstva, Ćišići su u svakoj generaciji imali bar jednog istaknutog člana porodice, pa im je stablo „okićeno“ muftijama, muderisima, imamima, hatibima i dobrotvorima. Od muftije Muhamed ef. Ćatića iz 18 st., sačuvana je i pjesma o velikoj poplavi u Mostaru 1791. Osim poznatog i nacionalno zaslužnog Husage Ćišića, za mostarski kulturni život bio je od osobite važnosti Safet Ćišić (1922. – 2000.), osnivač Narodnog pozorišta koje je obilježilo „zvjezdano doba bh. pozorišta“, sažetog u naslovu J. Lešića – „Grad opsjednut pozorištem“.

U kazivanju o Ćišićima ima i vedra „zgoda s posljedicama“ koja kaže da se historija odigrava i na neuobičajenim poprištima. Ona izvire iz šturog podatka s grane jednog od predaka iz 1717. kada se u Ćišića kuli u Sovićima zbila neočekivana ljubavna priča. 
Neki od odraslijih sinova mostarskih aga Ćišića sam je boravio u kuli, pa se nenadano razbolio. Kmet posla kćer Šimu da hizmeti oko mladog age. Djevojka ga je brižljivo njegovala i gledala da mu se „nađe pri ruci“. Elem, ozdravi aga pa pozva kmeta da mu kaže  da će darovati jednu njivu Šimi za nagradu što se o njemu  zdušno i nesebično brinula. Kmet odleti kao na krilima da kćeri prenese kako je aga želi bogato nagraditi. Ali, ona ni mukajet! Spusti glavu i reče: „Neću njivu… Ja hoću agu!“ 

Aga je preko nekog saznao da Šima ne želi njivu, nego njega, da će i islam primiti i ime svoje u Emina, promijeniti. Mladić je, bez razmišljanja, zaprosi, pa se čim svanu idući dan kadiji imotskom uputi i sklopi brak s djevojkom.

Kad je glas o tome stigao do agina oca u Mostar, odmah mu poruči - da mu u kuću ne dolazi! Šta će, mladi ostadoše u Sovićima. U tri godine, nevjesta rodi tri sina. U Mostaru se zabrinu da će djeca ostati bez islamskog odgaja i odroditi se, pa stari Ćišić poruči sinu da se odmah kući povrati. I sin posluša. Vrati se sa Šimom i dječacima. „Škutorka je striktno izvršavala sve islamske propise, mevlude u kući priređivala, ramazane postila... „ – prenosi nam Hasandedić kazivanje H. Ćišića. Ali, desi se da jednom silazeći niz basamke, posrnu, dobro se ugruha i uzviknu: „Jezus i Marija pomozite mi!“ Ukućani, čuvši šta nevjesta reče, narede sinu da im napuste kući. Mladi se Ćišić nastani u Donjoj mahali i izrodiše još fin broj lijepe i zdrave djece. 

„I danas Mostarci reknu u šali potomcima ovih Ćišića da oni nisu pravi Ćišići jer ih je rodila Škutorka Šima, što oni i sami govore i na račun ovoga na mostarski način razne šale zbijaju“ – piše Hasandedić u medaljonu punom mostarskog duha.
Uvijek se potvrđuje istina da je čovjekova težnja da nešto svoje pridoda svijetu. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 29. VIII. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar