11. kol 2015.

DRAMA POSTOJANJA, ŽUDNJA ZA JEZIKOM



Piše:  dr. Ibrahim Kajan

Bez umjetnosti ovaj bi svijet bio pust; bio bi svijet ljudi koji su se vratili u svoju divlju postojbinu. Poslijeratno gubljenje kulturnog prostora -  nestajanjem muzeja, kinodvorana, izdavačkih kuća, knjižara, književnih časopisa, kulturnih rubrika u dnevnim novinama – već su u najmlađim generacijama stvorile naviku nečitanja, neposjećivanja likovnim izložbama i književnim večerima, a poslijeratni mladići i djevojke manjih gradova i sela ne znaju ni kako je izgledala kinodvorana niti može dočarati doživljaj filma projiciranom na velikom kino-platnu. Kulturni identitet države se kruni a u ljudima gasnu i trnu potrebe za koje je mislio da bez njih ne može živjeti. Da, pokazalo se istinitim staro iskustvo: umjetnost je (knjige, slike, koncerti…)  u siromašnim zemljama rezervirana samo za elitu. Gdje umjetnost rezervirana samo za elitu, novim je umjetnicima taj prostor nedostupan na višeznačan način.

Po Bosni i Hercegovini, po susjednim zemljama, a od rata i dalekim zemljama Europe i svijeta – lutaju izgubljeni pjesnici naših malih jezika u potrazi za svojim poetskim azilom. O njima na nedvojben način svjedoči ovaj Zbornik radova sudionika 7.KNS međunarodnih književnih susreta u 2015. godini kojem pokušavam ispisati nekoliko uvodnih riječi dobrodošlice i ohrabrenja. 

Zbornik je strukturiran od šest tematskih ciklusa, sa ukupno blizu dvije stotine pjesama i isto toliko autora. Začuđujuća brojnost i pripadnost različitim dobnim skupinama pisaca u Zborniku, nije neobjašnjiva: tekstovi su potpisani imenima žena i muškaraca, mladih i zrelih ljudi, nadahnutih početnika i profiliranih umjetnika koji, u značajnom broju, najčešće živi u nekom  od bezbroj gradova  velikog svijeta kamo ih je sudbinski udes bez milosti nastanio. 

Kad čovjek dočita ovu veliku panoramu pjesama i proznih zapisa, onda mu postaje jasno da kreativni porivi nisu uvijek i isključivo estetski, nego da posjeduju i jednu dodatnu dimenziju – dimenziju žudnje za svojim materinskim jezikom doslovno utopljenim i prigušenim u moru stranog im jezika u kojima valja oblikovati  ne samo egzistencijalnu, nego i književnu sudbina. Kako su u nemogućnosti praćenja književnih tokova u svojim matičnim, nacionalnim književnostima, književni im je razvoj u labirintu koji ih zavodi između sjećanja na pročitano i tek stečeno čitateljsko iskustvo u „novim životima“ zapadne i istočne strane svijeta.

Zbog toga, čini mi se, njihovi književni radovi i nisu napisani „pukim jezikom“ „domaće književne prakse“, nego potječu iz složenijeg i slojevitog diktata unutarnje patnje.  To je govor središnjeg jezgra koji sve polaže na ispovijed, na priču ili misaoni refleks, na jedinstvenoj drami čovjekova postojanja. Otuda ti poetski svjetovi, ma koliko ponekad nesavršeno pa i nezgrapno djelovali, jesu u najvećem broju objavljenih rukopisa na svoj način izvorni, autentični, „otkačeni“ i izdvojeni. Svaki od ovih radova je ispis jedne   potrage za svojim izgubljenim rajem;  je li riječ o metaforičkom džennetu, ili pak onom porušenom i sa zemljom sravnjenom  u kojem je pjesnikovo biće doslovno stanovalo – zagonetka je o kojoj se očituje samo pjesnička vizija. 

U ovim se rukopisima objavljeni svijet  nerijetko identificira krajnjim oblicima između „tamne nijemosti“ i „sarkastične ironije“, u kojem defiliraju imitacije života, surogati koji su pogazili zbilju i režirani život ispunjen „kao ljubavlju“, „kao tolerancijom“ i „kao  životom“. Sve ostalo je (tematska) potraga  - potraga za tijelom, za ljubavlju, za onostranim, za  jezikom i za zavičajem: za jezikom i za zemljom u kojima je biće bilo sretno.                                                                            
                                                                                      Mostar, 10. VII. 2015. 

Predgovor, u: MOSTOVI SVJETLOSTI, Zbornik pjesničkih radova, Sarajevo, 2015., str. 5-6

Nema komentara:

Objavi komentar