24. svi 2015.

JEVREJSKI GROB U HUMSKOJ ZEMLJI



Historija iz zasjede




Piše: Ibrahim Kajan





Samo brzoplet putnik neće zastati na samom ulazu u Stolac, u Gorici, uz niski zid koji rubi memorijal neobičnoj i svetoj jevrejsko-sefardskoj osobi Mojsija Moše Danona.



Sarajevski protest

Zapravo, u tom malom i njegovanom sakralnom prostoru tri su kamena spomenika, ali je mjesto znamenito samo po jednom -  po sarkofagu prvog sarajevskog rabina, hahan-baše  Mojsija Moše Danana.  Priča kazuje da je, zaputivši se prema Dubrovniku gdje ga je čekala lađa za hadžiluk u Jerusalim, iznenada umro na Krajšini na domaku starog Stoca. Priča kazuje da ga je na pravdi Boga Jedinoga utamničio Mehmed Rušdi-paša godine 1820. i bacio, sa još desetak Jevreja, u sarajevski zlokobni zindan iz kojeg se rijetko ko vraćao.  Paša zatraži od sefardske zajednice 500 kesa groša za otkup uhićenika – ili će ih pogubiti. Po zabilješkama Zeki-efendije, Rafael Levi, ugledni saraf-baša (mjenjač) obrati se, nakon jedne džuma-namaza, muslimanskim prvacima za pomoć. Muslimanski mu prvaci, jer su Levija izuzetno cijenili, obećaju da će sve uraditi i sutradan sve Jevreje oslobodit. Ujutro, po sabah namazu, iskupi se 3000 muslimana i navale na Rustem-pašin konak, provališe unutra i oslobodiše nevoljne Sefarde. Rustem-paša pobježe u Travnik i posla Visokoj Porti vijest da su se u Sarajevu digli protiv  svijetloga Sultana! Sarajevski prvaci, saznavši za tu optužbu, napisaše svoju istinu, kao i o svim nezakonitostima Rustem-pašinim, s potpisima 249 najviđenijih građana. Jevreji su također poslali u Stambol dvojicu ljudi da pripomognu da istina stigne do Sultana.... Da je plan uspio, vidjelo se ubrzo: Sultan je smijenio Rustem-pašu i priveo ga pred lice Pravde…

Od tog dana rabinovog oslobođenja zindana, sarajevski Jevreji proslavljaju 4. hešvana, Purim de Sarajevo, Dan spasenja, a 20. sivana (juna) polaze na hodočašće u stolačku Krajišinu... 

Hebrejskim slovima u kamenom sarkofaku toliko nalik oblžnjim stećcima, u prijevodu na bosanski, piše, među ostalim:



RABIN MOŠE DANON

Bio je naš učitelj i rabin / Njegova dobra djela / Neka nam pomognu! / Amin!

Odijelio se od ovoga svijeta / Dana 20. sivana 5590. /1830./



Zanimljivo je da se za ovo memorijalno mjesto puno svetosti, gotovo dvije stotine godine brine isključivo jedna muslimanska porodica, obitelj starosjedilačkih Medara. Nakon što je divlja sila 1993. porušila i spalila sve u Stocu, oborila je i malu židovsku bogomolju. Nju je, zaraslu u oštru hercegovačku travu i drač, takvu, naherenih zidova i urušena krova, zatekao iz kuće prognani Mirsad Medar, vrativši se godine 1997. Prvo što je uradio, bilo je da očisti malo groblje triju sarkofaga – hahan-baše Mojsija i dvojice austrougarskih vojnika poginulih u otporu zapremi bosanske zemlje, pa su i njih ukopali tu, pored zapamćenog rabina, 1898. godine.



Živjeti s drugima, Božji je Zakon

Taj nevoljni židovski grob stalno opominje da je sudbina ljudi određena „nepromjenjenim zakonom“ življenja s drugim i drukčijim, da su ljudi  - „proizvođači historije“, privremeni i egoistični. Moša Danon je potomak španjolskih Jevreja, čiji su preci doživjeli 1492. godine isto ono što je doživio Mirsad Medar  punih 500 godina kasnije - 1993., kad su ga s djedovine protjerale snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. A onaj izgon židovskog  naroda s Pirineja (i španjolskih muslimana k tomu!), pokrenuo je edikt katoličkog kraljevskog para Ferdinanda i Izabele izdan 31. marta 1492., kojim su im pod prijetnjom smrti naredili iseljavanje iz Španjolske u roku od četiti sljedeća mjeseca... ako se ne pokrste.

Nijedna europska država nije pokazala sućuti prema ljudskoj patnji najvećih razmjera koje je svijet vidio i sve do jedne su čvrsto zatvorile svoje granice pred ljudskim suzama. Jedina zemlja koja im je pružila ruku spasa, bila je Osmanska imperija u čijem je sastavu bila i Bosna; tako su Sefadi postali dio nas, naše zemlje i naših života. Petstotina godina jevrejskog prisustva u životu bosanskih i humskih ljudi bio je toliko snažan i plodonosan, da je nezamisliva kulturna i privredna slika našeg zajedničkog portreta, bez njihovog doprinosa! Bez njih, kako su zamišljali projektanti propalih, krvavih  historija, naša bi historija bila torzo. Zaravnjena, pusta zemlja.



AVAZ, prilog SEDMICA, 23. 5. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...