30. svi 2015.

TRI LAŽNA BOSANSKA KRALJA



Historija iz zasjede


Piše: Ibrahim Kajan

Mnoga otkrića koja se rađaju u znanostima, ne samo u prirodnim nego i u društvenim i humanističkim, nerijetko nikada ne dođu na glas pa da o njima saznaju i „široki narodni slojevi“. Za njih počesto ne saznaju čak ni vrlo upućeni i obrazovani ljudi. Neke nove spoznaje ostanu zauvijek u krugu malog broja „posvećenih znalaca i specijalista“, kao u  kakvu začaranu krugu druidskih svećenika zavjetovanih na šutnju pred svojim  vlastitim pukom.
U doba bosanskih vladara - komu bi to moglo pasti napamet! – pronađena su i trojica potpuno lažnih, podmetnutih, kukavnih, bosanskih kraljeva. Način na koji su došli na vlast, na koliko im se pedalja rasprostiralo kraljevstvo, koja im je bila uloga i ko ih je svrgnuo s vlasti – na bjelodan način pokazuju kako historija postaje persiflaža, parodija, groteska – od koje nije imuno nijedno vrijeme u kojem su se vladari igrali malim i nemoćnim narodima.
Dvojica „naknadnih kraljeva“ nasljednika posljednjeg likvidiranog i od bosanskog sabora potvrđenog suvenera Stjepana Tomaševića godine 1463., da čudo bude još veće, pripadala su najvišem bosanskom plemstvu – prvi iz dinastičke obitelji  Kotromanića, a drugi iz kuće vojvodâ Hrvatinića. Treći je jedan „stranac“, iz zemlje koja je bosansku kraljevinu suludo smatrala svojom podložnom zemljom.  Ipak, najveće je iznenađenje kada se to desilo, što i djetetu govori koliko je „politika“  – redovito režirana a najčešće prostačka.
Kad je ono „Bosna šapatom pala“ 1463. – nije ona odmah i cijela pala pod Tursku; Jajaču i Srebreničku banovinu okupirao je Nikola Iločki, vojak kralja mađarskog Matijaša Korvina . A jedan je maleni i uski pojas središnje Bosne (Tešanj, Vranduk, dolina Lašve)  sultan Mehmed el-Fatih „oslobodio od samog sebe“ i proglasio ga minijaturnom „Kraljevinom Bosnom“ i u njega instalirao novog „bosanskog kralja Matiju Radivojevića Kotromanića, sina Radivojeva“. Radivoja, brata kralja Tomaša i stric kralja Tomaševića.  Tako je imperijalna Turska „osigurala kontinuitet domaćeg vladanja“ koji se nizašta na svijetu ne pita. Mada je kralj imao manje od 15 godina, izgleda da se rado oženio, što nije nepoznata želja užarenih tinejdžera, „izvjesnom Turkinjom“ prekrivenom providnim velovima. Posljednji put kraljevski se mladoženja spominje 1471. I otad mu se gubi svaki trag.
Nasljednikom malodobnog Kotromanića na „staklenom prijestolju“ u Tešnju, osmanski sultan je postavio „suvenerom“ Matiju Vojsalića godine 1472. Matija je praunuk Vojislava, brata Hrvoja Vukcića Hrvatinića. Momku se bezbeli osladila vlast, mada se nizašto na svijetu nije pitao, pa je pokušao 1476. godine s madžarskim kraljem udeverati neku urotu protiv sultana Mehmeda II. Osloboditelja. Ocito je vrlo skupo platio tu pogrješku, jer mu se više ime – kao posljednjem poznatom clanu porodice Hrvatinića - nikada i nigdje nije spomenulo.
A trećeg „kralja“ nad Bosnom postavio je kralj  Korvin, gotovo u isto vrijeme, ili malo prije, kada je i sultan okrunio Matiju. Obje banovine doživjele su krah, prvo Srebrenička 1512., a potom i Jajačka 1528.  Tek tada je, može se reći, cijelo bosansko kraljevstvo podvrgnuto nepobjedivoj turskoj sili.
Kao lažne kraljeve, ne spominje ih nijedan poznati udžbenik. Takav, ništavan trag u historiji ostavljaju i „legalni vladari“, pa i „demokratski izabrani“ što je bar danas poznato svakom čovjeku koji čita novine.
Mada se ova otpjevana historijska opereta kraljeva realno odigrala, neko  će me možda i optužiti da se ja zapravo možda i ne rugam trojici malih bosankih kraljeva koji su postojali samo za izvršavaju naloga „velike braće“ na Istoku i Zapadu – nego da možebit aludiram na trojicu suvremenih bosanskih predsjednika koji se pomiću, govore i djeluju baš kao i one  lutkice starobosanske – pokretane nevidljivim teatarskim koncima svojih novih,  svima vidljivih gospodara...

AVAZ, prilog SEDMICA, 30. maja 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar