23. tra 2016.

GRAD BLAGAJ STOJI, A VRIJEME SVE MIJENJA


Blagaj, kuća iz koje smo potekli




Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan

Iz političkog središta koje je davno umrlo, iz Blagaja, samo se jednom godišnje jave mediji, uz već znamenite Dane zikra i melvuda s kraja aprila i početka maja u avliji tajnovite tekije, „zavije Sari Saltuka“. S jutra, svanućem, po njoj će pasti svjetlosna sjenka utvrde na kamenu, Šćepan-grada, kako su ga zvali naši djedi i naši šukundjedi.
Neka vrsta vedrog sentimenta, velikih simpatija, pa i historijske zaljubljenosti u posljednjeg gospodara tvrđave i cijelog Huma hercega Stjepana Vukčića Kosaču, osjeća se u stoljetnom nizu usmenih predaja svih naraštaja blagajskih Bošnjana, sve do dana današnjeg! Ni o jednom jedinom historijskom liku, predislamskom posebice, nije se zapamtilo toliko „zgoda i nezgoda“, niti je izgrađen cijeli pseudohistorijski narativ „naložen“ plamtećim erotskim pričama i prkosnim patriotizmom – koliko se o njemu pamti. 

Naslijedio je strica, velikog vojvodu Sandalja Hranića, u 30. godini svoga života, 1435. Nad njegovom Humskom zemljom, oblikom golemog polumjeseca na moru plivajućeg, s rogovima koji su doticali Srebrenicu na istoku a Pset na zapadu, bila je kraljevska Bosna. Svaki put bi se zemlja zatresna kad bi se on na kralja naljutio, na Tomaša, kojem je dao kćer Katarinu za suprugu. Umro je u Tvrtkovom gradu Novi, 1466., po njemu nazvanom Herceg Novi. 

Njegov kastel na litici iznad izvora Bune, srednjovjekovni je grad, a ipak, izgledom – kao da je tek napravljen! Temljni je oblik dobio za neovisna vladanja Mihajla Viševića, između 910. i 930. godine, nešto godina prije nego će ga kao topografsku tačku na političkoj mapi svijeta spomenuti car bizantski Porfirogenet. Ipak, graditeljski mu počeci datiraju iz završnog rimskog vladajućeg rituala.

Položaj blagajske tvrđave, zapisao je dr. A. Ratković nakon istraživanja g. 1990., nema mnogo sličnosti s većinom bh. rezidencijalnih fortifikacija. Kaže da je „najuočljivija razlika kod izgrađenih površina na kojima je do kraja iskorišteno zaravnjeno zemljište iznad okomitih litica, spriječavajući prilaz ispod sjevernog, južnog i zapadnog bedema“.  Zbog toga je, misli on, ulaz u tvrđavu ugrađen u istočnom i najtvrđem zidu predvorja do kojeg je vodila uska konjska staza iz istočnog pravca. Tom se „stazom dolazilo do moćnih, visokih i debelih kapijskih zidova“. Predvorje je, ako bi se pokušalo provaliti u tvrđu, priječilo i zaustavljalo opsjednike. Nad ulazom se uzdiže kapijska kula. Desno od ulaza ruina je kuće uhićenih sužnjeva. U jednom je od jada pocnjelom kamenu urezao (možda i noktom) jedan nevoljnik: „Ase pisa Vrsan Kosarić, sužanj koji se ne raduje.“ 

U središnjem prostora, stajali su rezidencija i dvor vladara iz kuće Kosača. Sada su, uz urušeno kamenje, vidljive tek nekolike bivše, okrnjene stepenice. U dvoru je bila i jedna od dviju cisterne. Predaja kaže da su na blagajskom brdu  postojali pitki izvori, pa su brojni autori iz te činjenice izvlačili zaključak o trajnoj razini vode u velikoj cisterni, vidljivoj i danas! 

Uz južni dio bedema, bila je prislonjena poduža zgrada, vjerovatno za ekonomske potrebe. Malo dalje, po temeljima sudeći, jedna je zidanica mogla biti jednobrodna crkvica (kaže, usamljen u mišljenju, Ratković), „u skladu opće kulture tog doba“. Ukupno je moglo biti oko 15 kuća i kućica. Istočni dio kompleksa štitile su tri četvrtaste kule s dvostrukom bedemom, visokim do 14 metara. Debljina zidova im je od 1.5 do 2 metra. 


Mihrabsko udubljenje prve hercegovačke džamije

Mihrabsko udubljenje u zidini, lijevo od glavnog ulaza, svjedoči postojanje mesdžda u kojem su namaze obavljali Fatihovi posadnici.  Može se smatrati prvom džamijom u Hercegovini. Izgrađena je po padu grada u turske ruke 1466., one iste u kojoj je veseli i moćni herceg Šćepan napustio ovaj varljivi, prevrtljivi i nestalni svijet. Povratkom iz tvrđave uskom, konjskom stazom prema podgrađu, vidjet će dobri putnik kako se iz proljetnog grmlja pomaljaju visoke stele šehidskih bašluka bez ureza i slova, bez imena, tek da posvjedoče kako je na ovom svijetu bio neko poput nas. Bio – i prošao. 

Za žive i mrtve – dani su zikra i mevluda. Sve do ovog mjesta čut će šapat stiha koji kaže da i mi, ovdje, na bosanskom mevlud imamo. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 23. 4. 2016., str. 14-15
 

Nema komentara:

Objavi komentar