6. svi 2016.

MUSLIMANSKI NAROD I NJEGOV JEZIK





Senahid Halilović: Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1991.

Napisao: Prof. dr. Ivo Pranjković
Behar, Zagreb, časopis za kulturu i društvena pitanja
br. 1, srpanj-kolovoz 1992, Zagreb, str. 24-25
Gl. urednik: Ibrahim Kajan

U novopokrenutoj, čini se privatnoj biblioteci Ključanin izašla je prošle godine u Sarajevu zanimljiva i, po mom sudu, vrlo lijepo opremljena knjiga pod naslovom Bosanski jezik (260 stranica) Senahida Halilovića, mladog bosanskog dijalektologa i znanstvenog suradnika na Institutu za jezik u Sarajevu.

Knjiga je podijeljena u dva dijela. Prvi sadrži opsežnu uvodnu raspravu O bosanskom jeziku te nekoliko raznolikih Halilovićevih tekstova okupljenih pod naslovom Iz geneze bosanske varijante, a drugi svojevrsnu antologiju tekstova koji se tiču bosanskoga jezika raznih autora, pretežno Muslimana. U raspravi o bosanskom jeziku autor se najprije bavi standardološkom problematikom, naime problemima vezanim za imenovanje idioma kojima se služe Srbi, Hrvati, Crnogorci, i posebice, Muslimani. Za onaj tip idioma koji uključuje "narodne govore, predstandardne idiome, te književni i standardni jezik" (pod književnim podrazumijeva Halilović jezik "lijepe književnosti") "Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca" Halilović upotrebljava termin srpskohrvatski jezik, a za sam standardni jezik (Brozovićev) termin standardna novoštokavština. Misli naime da bi taj nacionalno nemarkirani termin mogao zadovoljiti sva četiri naroda te da bi pomogao da se "premoste naši brojni jazovi". Takav prijedlog nije naravno nelogičan, ali je ipak pitanje u kolikoj je mjeri prihvatljiv. Mislim naime da u njemu ima nečega kontradiktornoga. On pretpostavlja jedinstvenu standardizaciju (novoštokavski dijalekt koji bi bio standardiziran kao cjelina), a jedinstvene standardizacije naprosto nema. Postoji novoštokavština kao tzv. osnovica, ali ona podliježe standardizacijskim procesima koji su u mnogo čemu različiti. Zajednička standardizacija naprosto nije realnost, a teškko i da može biti.
 
Ona se provodi "na srpski / srbijanski, hrvatski, bosanski i crnogorski način". Uostalom, teško bi bilo i napisati normativni priručnik u kojem bi se istodobno propisivalo i mlijeko i mleko, i pisat ću i pisaću, i stanővnik i stánovnik, i nisam i nijesam, i svećenik i sveštenik, i prevazići i prevladati, i kemija i hemija, i zrak i vazduh itd., a i kad bi se napisao, bio bi izrazito nepraktičan i neobavijestan (kao npr. Novosadski pravopis u kojem je sve navedeno "đuture', bez ijedne obavijesti o tome što je obično u tzv. zapadnoj, a što u istočnoj varijanti, da i ne spominjem bosansku i crnogorsku).

Osim toga, sam Halilović pored četiriju varijanata (srbijanske, hrvatske, bosanske i crnogorske) pretpostavlja da se svaka od varijanata sastoji od više standardnojezičnih tipova. Tako npr. bosansku varijantu ("bosanskosrpskomuslimanski" standardni jezik) konstituira bosanskomuslimanski, bosanskosrpski i bosanskohrvatski standardnojezični tip. Postavlja se pitanje je li uopće normalno i provedivo da „jedan“ standardni jezik (standardna novoštokavština) ima toliko varijanata, subvarijanata, nadvarijanata i tipova odnosno da se standardizacijski procesi odvijaju na toliko razina?

U daljnjem tekstu svoje rasprave iznosi Halilović historijat termina bosanski jezik s iscrpnim podsjećanjem na obilnu dokumentaciju koja potvrđuje da se taj termin upotrebljavao sve od Konstantina Filozofa (kraj 14. stoljeća) te preko E. Čelebije, B. Kačića, M. A. Relkovića, A. Fortisa i drugih, sve do naših dana. Osim toga, za austrougarske okupacije taj je termin jedno vrijeme bio i službem (god. 1890. objavljena je i Gramatika bosanskog jezika Frane Vuletića). Taj su termin najčešće od svih drugih termina upotrebljavali Muslimani, i to ne samo oni u Bosni i Hercegovini nego i oni u Sandžaku, Crnoj Gori ili u Turskoj.

Napokon, taj su termin u cijelom osmanskom periodu rabile sve tri nacionalne skupine, a tek se nakon toga perioda njegova upotreba postupno sužavala na Muslimane uslijed jačanja srpske i hrvatske nacionalne svijesti.
Nakon toga autor pristupa opisu specifičnosti bosanskomuslimanskog standardnojezičnog tipa posvećujući posebnu pažnju široko zastupljenoj uporabi turcizama (orijentalizama) te čuvanju glasova (fonema) h i f. Orijentalizmi su najbrojnije posuđenice u hrvatskom odnosno srpskom jeziku uopće. Njihov ukupan broj procjenjuje se na preko 10000. Halilović ih (služeći se Škaljićevim Rječnikom) analizira i razvrstava po semantičkim skupinama. Najbrojniju skupinu čine riječi koje označuju raznolike fenomene vezane za vjerski život i običaje Muslimana, ali su vrlo brojni i orijentalizmi vezani za oblasti antroponimije, administracije, zanatstva, pokućstva, trgovine, kulinarstva, toponomije, građevinarstva itd.
 
U nastavku prenosi Halilović dio zanimljivog članka H. Vajzović O turcizmima u srpsko-hrvatskom jeziku sa sociolingvističkog stanovišta u kojem se orijentalizmima pristupa sa stajališta funkcionalnih stilova i različitih uporabnih oblasti kao što su poljoprivreda, vojska, lovstvo, industrija, sport itd. Na kraju se prenosi pjesma Skendera Kulenovića Na pravi put sam ti, majko, izišo koja se bez solidnog poznavanja orijentalnog leksika uopće ne bi mogla razumjeti. U njoj je naime upotrijebljeno čak 97 turcizama.
 
Svi muslimasnki organski govori, osim rijetkih izuzetaka vezanih uz krajeve u kojima je islamizacija izvršena kasno ili površno (npr. pod geslom "Mi oćemo Turci bit, al nećemo žene krit, i oćemo rakiju pit") ne samo da čuvaju konstriktiv h nego ga nerijetko imaju i tamo gdje mu po etimologiji inače nije mjesto (npr. hastal, horma, halat, sahat, hora, lahak, pa čak u nekima od njih i hudovac odnosno hlopta). Nesto slično vrijedi i za fonem f, koji se inače u srpskim i hrvatskim govorima većim dijelom supstituira sa v (npr. vildžan, Stevan) ili sa p (npr. pratar, Pilip, Pranjo i sl.),dok se u mnogim muslimanskim govorima javlja i neetimološko f (npr. kaluf, kofa, safun i sl.).
 
Na osnovi ovakvih i sličnih analiza Halilović dolazi do zaključka da dosadašnja normativizacija novoštokavštine uopće nije uzimala u obzir specifičnosti muslimanskih govora i muslimanske kulturne nadgradnje (u izradi Novosadskog pravopisa nije npr. sudjelovao nijedan Musliman. a u samom pravopisu Muslimani se uopće ne spominju). Zato on misli da se "kao neodgodiva zadaća pred bosanskohercegovačke lingviste postavlja posao inoviranja, tj. rekonstrukcije norme" (str. 53). Smatra posve neprihvatljivim stavove prema kojima u BiH nema ništa do srpski jezik (za Srbe) i hrvatski (za Hrvate), a Muslimani neka se opredijele (valjda se računa s tim da su 'svikli na opredjeljivanje')" (str. 52). Od konkretnih priloga toj budućoj rekonstrukciji norme (ili normi?) Halilović predlaže da se standardnojezično korektnima priznaju i oblici tipa aždaha, hendek, kahva, mehlem, promaha, hrđa, hrvati se, lahak, mahrama; zatim da se korigiraju neka u normativnim priručnicima uvriježena kriva naglašavanja (npr. ne mahmudija nego mahmudija, ne Zùlejha nego Zuléjha, ne samo Klàdanj, nego i Kladanj) i napokon da se korigira i ujednači transkripcija riječi i izraza iz orijentalnih jezika (što se jednim dijelom već i čini na poticaj Mešihata Islamske zajednice), npr. mektebski, džennet, akšam-namaz, Allah, alejh-s-selam, es-selamu alejkum, alejki mu-s-selam, akšam hajrola itd.

Dio knjige pod naslovom Iz geneze bosanske varijante posvećen je nekim pojedinačnim temama koje se manje ili više tiču bosanskohercegovačkog standardnog jezika. Riječ je zapravo o nekoliko, jednim dijelom prethodno (u časopisima) objavljenih članaka u kojima se autor bavi dijalektizmima u djelima prvog bosanskog pisca Matije Divkovića, narodnim jezičnim blagom u tursko-bosanskom rječniku Potur Šahidiji Muhameda Hevaije Uskufije, elementima sarajevskog govora u djelu Mula-Mustafe Bašeskije, utjecajem tzv. narodnih govora na jezik Mehmedbega Kapetanovića Ljubušaka te turcizmima u Dervišu i smrti Meše Selimovića (ovaj posljednji članak ujedno je, po mom mišljenju, najutemeljeniji i najzanimljiviji).
 
Drugi dio knjige sadrži izbor tekstova o bosanskom jeziku. Među njima su posebno zanimljivi tekstovi iz časopisa Bošnjak za 1891. godinu u kojem se (časopisu) skupina muslimanskih intelektualaca zalagala za naziv bosanski jezik koji je već bio službeno uveden ponajviše zahvaljujući austrougarskom ministru financija Benjaminu Kallayu.
Na prvom je mjestu članak Vatroslava Jagića 'koji je podržao Inicijativu o bosanskom jeziku kao službenom smatrajući "za sasvim opravdano, što se mudra uprava zemlje služi izrazom, koji odgovara nazivu zemlje, pa ga nikako nije izmislila Nj. preuzvišenost, već se u 17. i 18. vijeku upotrebljavao" (str. 132).

Na spomenute napise u Bošnjaku reagirala su glasila i u Hrvatskoj (npr. Obzor, Crvena Hrvatska) i u Srbiji odnosno Vojvodini (npr. Srbobran, Bačvanin) žestoko se i jedni i drugi protiveći tome nazivu jer kako "nema bosanskoga naroda, niti bosanske narodnosti", ne može bili ni bosanskoga jezika. U srpskim se glasilima, naravno, dodavalo kako su ne sarno Bosna i Hercegovina nego kako je i Dubrovnik srpski. Odgovorio im je jedan anonimni Musliman pod naslovom Svačije poštujemo a svojim se dičimo između ostalog i sljedeće: "[...] može bili da će brzo reći, i sami Rim da je srpski grad i da i u njemu stanuje srpskog naroda neki ogranak. Jer njihova glavna lozinka tako glasi: Srbi svi i svuda" (str. 136).

Nakon napisa iz Bošnjaka slijedi članak Kalajeva jezička politika u Bosni i Hercegovini Tomislava Kraljačića U njemu se pored ostalog tvrdi kako je Kallayeva jezična politika bila sračunata na odnarođivanje, separatizam u odnosu na Hrvatsku i Srbiju. na "cijepanje" jezika i sl. U tome se članku dobrano pretjeruje, pogotovo kad se čak tvrdi da je uvođenje „fonetskog“ pravopisanog načela bila potpora širenju latinice na račun ćirilice, što je doista posve neutemeljeno i tendenciozno. Kraljačiću razložno i argumentirano odgovara u sljedećem napisu Dževad A. Jahić pod naslovom Uloga bosanskog jezika u procesima srpskohrvatske standardizacije. Jahić između ostalog tvrdi, posve opravdano, kako se sporna nominacija jezika ne može i ne smije gledati samo u sklopu Kallayeve politike, kako insistiranje na posebnom nazivu jezika nije isto što i insistiranje na posebnom jeziku, kako Muslimani imaju pravo na svoje jezične specifičnosti te kako identifikacija dijela muslimanskog kulturnog kruga oko časopisa Bošnjak s bosanskim jezikom "predstavlja istorijske reflekse na vlastitu genezu" (str.181).

Slijede zatim dva teksta iz 1970. godine koja su, u prvom redu zbog pogromaških napada na njihove autore, u međuvremenu postala čuvena i česta spominjana. To su Marginalije o jeziku i oko njega Mehmedalije Maka Dizdara i Varijante na popravnom ispitu Alije Isakovića, objavljeni u sarajevskom časopisu Život, koji se ubrzo nakon toga i ugasio.*
Mak Dizdar vrlo otvoreno i za ono vrijeme više nego hrabro upozorava na to kako su iz bosanskohercegovačke varijante protjerane mnoge autohtone bosanske riječi (npr. kruh, općina, šutjeti, sretan, križaljka, žarulja, otok, uho, snaha itd.), a da su umjesto njih ne samo nametnute srpske (hljeb, opština, ćutati, srećan, ukrštenica, sijalica, ostrvo, uvo, snaja), nego i čitav niz riječi koje se u Bosni ranije nikada nisu upotrebljavale (npr. upražnjavati, djejstvo, prevashodno i sl.).
Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti, međuvarijanti, „"miješanoj“ varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče, vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište, tajnik, tjcdan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati "ladanizmima", npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.). S druge strane, neosporno je da se može govoriti o leksičkom fondu koji je specifičan za Bosnu i Hercegovinu (npr. puna veći broj orijentalizama negoli u drugim varijantama).
U izbor su osim navedenih uvrštena još dva teksta Alije Isakovića (Bosanski jezik i Službeni jezik trokomponentnog imena), zatim Bosanski jezik je mit Ragiba Lubovca (misli na mit u pozitivnom smislu), Posebnost (bosanskog) jezika - i u nazivu i u izričaju Željka Puratića, U prilog bosanskom jeziku Amire Idrizbegović, Govorite li bosanski? Zilhada Ključanina te Govorim i pišem bosanski autora knjige Senahida Halilovića. Riječ je o kratkim novinskim tekstovima (uglavnom iz Oslobođenja) u kojima se autori zalažu za posebnosti bosanskohercegovačkoga standardnog idioma i kad je riječ o nazivu i kad je riječ o (posebnom) standardizacijskom procesu odnosno, kako bi rekao Halilović, o rekonstrukciji norme.
Knjiga je opremljena bogatom literaturom što obuhvaća radove koji se na bilo koji način tiču bosanskog standardnog jezika (npr. o bosanskohercegovačkim govorima, o jeziku bosanskohercegovačkih pisaca, o onomastičkoj i uopće leksičkoj problematici, u uporabi pisama u Bosni i Hercegovini itd.).

Zaključno bi se moglo reći da je Bosanski jezik Senahida Halilovića zanimljiva te u cjelini kompetentno i ozbiljno pisana knjiga. Osnovne su joj teze - o zajedničkom bosanskohercegovačkom standardnojezičnom idiomu, ali i o posebnim standardnim tipovima: bosanskomuslimanskom, bosanskosrpskom i bosanskohrvatskom - po mom sudu posve prihvatljive. Normalno je naime da Bosna i Hercegovina, osobito sada kad je posebna i Međunarodno priznata država, ima i poseban standardni (da ne kažem "državni") jezik koji međutim ne mora i ne treba da bude u svemu jedinstven. Drugim riječima, prirodno je da se na službenoj (javnoj) razini upotrebljava bosanski standard, ali tako da to ne isključuje mogućnost da se pojedinci (odnosno nacionalna, kulturna, vjerska i slična društva) služe, posebice kad je riječ o autorskim tekstovima, i specifičnim standardnojezičnim tipovima.

Kad je riječ o Hrvatima i Srbima, ta specifičnost može ići sve do tzv. čiste varijante (tj. do hrvatskog odnosno srpskog standardnog jezika), a specifični "muslimanski jezik" bio bi po naravi stvari najbliži službenom, zajedničkom standardu.

Od prigovora knjizi spomenut ću ovom prilikom samo činjenicu da njezin autor nije baš u dovoljnoj mjeri obaviješten o standardološkoj problematici, posebice teorijski i metodološki. Očito je da se formirao u prvom redu kao dijalektolog (glavni su mu dosad objavljeni radovi posvećeni opisu govora Tuholja kod Kladnja, međuriječja Neretve i Dubrovačke rijeke), pa se prilično teško i nedovoljno uspijeva odvojiti od "supstancije", tj. od konkretnih govornih elemenata (podataka).

Međutim, unatoč tome knjigu Bosanski jezik Senahida Halilovića preporučujem svima onima koje zanima jezična problematika u širem smislu riječi, a mislim da će osobito zanimljiva bili Muslimanima. Napominjem također da ni u jednom dijelu nije opterećena uskojezikoslovnom terminologijom tako da će bili posve dostupna i najširem krugu potencijalnih čitatelja.
Dr. Ivo Pranjković 

* Život se tada nije ugasio, nego je svezak bio zabranjen i uklonjen iz opticaja

Nema komentara:

Objavi komentar

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...