28. svi 2016.

PROTJERANI GENIJ - OSMAN PIRIJA





Pronašao je našu Obećanu zemlju
Osman Pirija (Stolac, 1926. - Mostar, 2002.)




Historija iz zasjede
Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Jedan je od naših prijatelja koji pišu knjige, posjetio g. 2003. u ljetnoj kući gospođu Nuru-Mariju Pirija, u Komarni, na ušću Neretve, koju je za obiteljsku sreću podigao njezin umrli suprug.  Oko posjetiočevih nogu umiljavala se mačka. „Misli da ste Osman - prošaputala je gospođa. - Danima nije jela nakon što je otišao...“ 

Obećana zemlja
Djeca i neke životinje posjeduju nejasnu moć kojom, po nečem, prepoznaju dobre ljude što mi ostali smrtnici ne vidimo. Možda po auri kojom su posvećeni za neku zadanu misiju koju trebaju obaviti na ovom svijetu?

Osman je Pirija nekoliko mjeseci prije smrti sam posvjedočio, ne znajući da baš to govori, da mu bi „suđeno“ tvrdu Hercegovinu, punu zmija i teške sirotinje, pretvoriti u obećanu zemlju sretnih ljudi. Na kraju se života osjećao iznevjerenim. Međutim,  njegov je naum hitorijski uknjižen baš kao da je u punom opsegu ostvaren, a ne u fantastičnim fragmentima na kojima se i danas temelji nada ogromnog broja ljudi. 

Sada bi imao 90. godina. Rođen u Stocu, na „međi grničnih kultura i naroda“, 2. 1. 1926. Kao znatiželjno dijete budućnosti, stigao je biti partizanom, i studentom, i profesorom mladog sarajevskog Poljoprivrednog fakulteta, a i obavljenom specijalizacijom – riplijevski rijetkom u doba nimalo nježnog socijalizma – u samom srcu „truhle Engleske“!  Taj burni praktični i znanstveni uzlet jedne velike volje, otvarao je raskošnu viziju nad začaranim, pustinjskim kamenjarem kradljivaca vode koje sreća nikad nije vidjela - vidjela je budućnost očima Osmana Pirije: njegov koncept samoodrživosti privrednog rasta Hercegovine zasnivao se na poljoprivredi. Mijenjao je konfiguraciju zemlje, sociološku i kulturnu sliku prirode i ljudi u njoj. Kao budućnosni sistem navodnjavanja, kap po pak, tako je rasla oaza zelenja u pustom krajoliku, od prvog maslinjaka kod Carskih vinograda do beskrajnog lanca „Hepoka“ koji je premrežio cijelu Hercegovu zemlju socijalističkog sistema. I tu su se, na toj graničnoj crti, zbiljnog života i tvrde političke ideje „režiranog“ a ne humanog, na ekologiji zasnovanog razvoja, sudarili Pirijin koncept i koncept Partije koja je imala drugi plan: da usred rajskog vrta useli - „Aluminij“! Do dubokog sraza je posebno došlo između bivših prijatelja, Osmana i moćnog Džemala Bijedića. 

Obračun s "Hepokom"
Rezimirajući svoj život gotovo neposredno pred smrt, nadživjevši sve svoje oponente, dr. Pirija je pričao novinaru Š. Kadriću: Obračun s Hepokom  „započeo je, kad sam poslao vlastima pismo na 7 tipkanih stranica“ puno neporecivih  spoznaja oslonjenih na „najveća svjetska iskustva u oblasti aluminijskih kombinata i njihovih štetnih posljedica na okolinu“.  Njim je ustao u „zaštitu  krava, breskvi, vinove loze, stakla i ljudi Mostara i Hercegovine“. Kaže: „Ustao sam u zaštitu onih kojima je počela otpadati kosa i lomiti se kosti“ same od sebe! „Udaljenost farme krava Hepoka od Aluminijskog kombinata je 800 metara. Moja primjedba je bila na lokaciju tako prljave i štetne tehnologije i štetne industrije koja je trebala uništiti našu Obećanu zemlju.“

Na svečanoj sjednici Općine Mostar, po 1. tačci dnevnog reda – uručena su priznanja zaslužnim, među njima i dr. Piriji. Druga tačka je donosila odluku o polaganju kamena temeljca Aluminiskom kombinatu. Predsjednik Općine je, nakon opisane „idilične slike Hercegovine“ oslonjene na „Aluminij“, dodao: "A jedini čovjek koji se protivi tom procvatu je Osman Pirija..."

Nakon sjednice, Pirija je u prolazu čuo Vladu Šegrta, da pita gradonačelnika: "Zašto ne sklonite tog Piriju?" Hepok je trebalo zaustaviti.

Iz sudara nauke i politike, zna se ko stradava. Pirija je napustio Mostar i posvetio se profesuri na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu. 

Pozivan, u svojstvu eksperta Svjetske organizacije za hranu – FAO-a, višekratno je boravio u Etiopiji i Libiji, “i tamo stvarao ono što mu je u domovini bilo onemogućeno”. 

Ako su nagrade i odličja utjeha, prije svega živima, imao ih je: prilikom njegova pokopa 19. 3. 2002. spomenuta su neka: Orden za hrabrost, Orden zasluga trećeg reda na narod, Orden rada drugog reda i Nagrada ZAVNOBiH-a.  Tako to biva na ovom svijetu. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 28. 5. 2016.

1 komentar: