24. tra 2011.

EKSTAZA JEDNOG PUTOVANJA


Grafičke mape Admira Mujkića 

Piše: Ibrahim Kajan




Admir Mujkić je, od trenutka kada se pojavio pred likovnom publikom prije desetak godina, postao jedan od najzanimljivijih bosanskih autora. I to, valja posebo istaknuti – kao grafičar, u Bosni, čiji se grafičari cijene među najboljim u svijetu! 

 Admir Mujkić

Šta je to što je osobito zantrigiralo u umjetničkoj viziji i objavi Admira Mujkića ne samo likovne kritičare i historičare umjetnosti, nego i filozofe,  književnike i novinare?  O njegovim  izlaganim listovima grafičkih mapa pisali su V. Vujanović, M. Bobar, F.  Šehić, N. Delić,  M. Brkić, dr. F. Hadžimuhamedović, dr. R. Mahmutćehajić, dr. Dž. Bektović, i niz drugih pisaca u domovini i izvan nje.
Admir Mujkić je, mada rođen u Sisku (1972.), obiteljskim korijenima i zavičajem djetinjstva te prvih spoznaja, Bošnjanin – Krajišnik.  Iz te zemljopisne, ali i kulturološke i psihološke pozadine mladić je na životno putovanje ponio – i nikad je nije zaboravio - svoju vlastitu kartu prvi put viđena svijeta.  I kamo god da je putovao, preko svijeta je rasprostorao svoju izvornu mapo del mundo. Ko god putuje i kamo god da se putuje – on je u potrazi da u različitom i nesličnom – ugleda nešto ili nekog nalik sebi. Uostalom, baš kao što je u Pitijinoj špilji u stijenu urezano: Kad otkriješ svijet, otkrit ćeš samoga sebe.


Bliskost umjetnini riječi i muzičkoj priči
Pa kakvo je iskustvo Admira Mujkića, iz kojih je izvora, kako ga predočava i rasprostire po grafičkom listu? Na kojim je počelima niknula serija grafički oblikovanih prizora svijeta, selektirana u dva zasebna i već, barem u nas, čuvena ciklusa?

Prvi značajni ciklus kojim se najjasnije obznanio svijetu svoje žive stvarnosti, Putovanje, ima svoju bliskost sa dvije susjedne umjetnosti – umjetnosti riječi i umjetnosti glazbe, muzičkoj priči - putopisu i simfoniji. Grafika mu je bliska putopisu po različitim narativnim motivima prepoznatljivih inačica zbilje i fragmenata sna uhvaćenih najtananijim čipkastim mrežama gotovo nestvarno prozračnog crteža. Moglo bi se reći da narativna dimenzija njegovih prizora izvire iz stvarnosnog koje se gotovo redovito metamorfozira, ili se takvom otčitava, u jasan i čitak simbol, u poetsko, u višeslojno suglasje onoga što nazivamo duhovnim i onoga što naivamo tjelesnim.
Simfoničnost Mujkićevog grafičkog lista – savršeno je ispunjenje snovite priče, kao u nekoj minijaturi, koja,  sadrži sve



Dvije grafike iz mape Putovanje

U mapi Putovanje, autor će otkriti neke osobite grafičke elemente, koja će od tog trenutka postati markacije njegove osobne i osebujne poetike. Kritičari će odmah uočiti dvojnu prirodu slike – u podijeljenoj plohi, slici u slici, dinamičnoj (priči) u središnjem prostoru plohe, i statičnoj, koja je obrubljuje i koja istodobno predstavlja okvir ali i sami simbol. To će se, nerijetko, odnositi i na samu boju – i ona će, osim što je likovni element, bivati i simbolom.
Središnje, uzbibane, pokretne i savršeno ritmiziranje prizore (priče kao posude duha i priče kao simbola) -  otoka, skupina konja, zvjedanog neba, obitelji itd.  - Mujkić kao da prekriva prozirnom koprenom sna, ispod koje se zrcali supstancijalna građa onoga što pokriva, uzdižući je u prostor kao sublimiranu imaginaciju, kao viziju, kao ključni glas čovjekovog duhovnog porijekla.
U tu i takvu spiritualnu posudu, iz grafike u grafiku, smještaju se sadržaji čistih pojmova, odreda onih koji konstituiraju samo biće: dobrote, ljubavi, hrabrosti, odanosti, sreće i radosti – prezentirani sadržajnom opipljivošću, crtežom koji priziva svako iskustvo (sunčane zrake su ruke koje su pridržavale i Amenhotepa IV!), iskustvo naivnog i razigranog oka djeteta (kuće i sunce imaju ljudske oči!), otoci trajno sretni plutaju, gracilni konji vuku kočiju sretnih roditelja s njihovih  pet kćerki – i pet nevjerovatnih, duhovnih bića u obiteljskoj pratnji. Iz guste noći izronila su samo njihova lica i obličja, čipkasta, razbarušena, prozračna. Kroz ženino se tijelo nazire – fetus, kao čista emanacije života i njegove besmrtnosti. Iznad njihovih glava jedan je otvoreni dlan i jedan melek s tamburom. Gdje je započeo i gdje će završiti ovaj narativni tok? Ne znamo. Urez u grafički list je tačka sadašnjosti koja nema obala, koja nije započela i neće završiti.
Otuda su Mujkićevi grafički ispisi (Ilhamija – putovanje, Mjesečevi ljubavnici, Mjesečevim putem, Srećom – Radošću, Svojim tokom, U susretu...) - zbog svoje uronjenosti u veću, okvirnu sliku, u kozmos Božije milosti i simbola Njegove prisutnosi (nerijetko i unutar manje slike) – nužno prevodivi u novo čitanje, u drugo, misaono dublje i iskustvenije otkrovenje našega unutarnjeg života koji se odvija u gustoj sjenci transcendencije.

Krajišnici – Čuvari / univerzalno iz konkretnog
Druga njegova grafička mapa zove se Krajišnici – Čuvari, i ona je već pune dvije godine na svojevrsnom putovanju po svijetu, na izložbama i na uvidu likovnoj javnosti. Tematski je konzistentnija, duhovno usmjerenija,  a likovno pročišćenija i otvorenija spiritualnim, vertikalnim uzletima čije se zemaljsko, horizontalno porijeklo poantira ne samo poetskim naslovima grafičkih listova.
Grafička se zbiljnost očituje snažnim prisustvom „neviljdivog lika“ derviša - i to ne bilo kojeg i bilo kakvog derviša. Duhovno koje se Mujkiću gotovo opsesivno predalo i ispreplelo s očuđenim prizorima zbilje još u grafičkoj mapi Putovanje, sad je dobilo novu, sufijsku postavu, ali više u mujkićevskim, izvornim elementima grafičke / likovne iskoristljivosti raskošnog obogačivanja vlastite poetike, a puno manje, gotovo  neznatno -  u pukom slijeđenju i oslikavanju nekog mogućeg tesawufskog predloška.
Riječi Krajišnici i Čuvari, nisu nimalo slučajno postale uporišne tačke na kojima je grafičar utemeljio izuzetnu, naizgled smirenu – a zapravo vrlo dinamičnu viziju svijeta pozbiljene unutrašnjosti.  Mujkićev svijet nipošto ne podrazumijeva svijet viđenih stvari, nego svijet viđen iz stvari. Prvi pogled na grafički predložak, čini se odrazom  bitnog,  prostorom prividne materijalne ogoljenosti, i kao takav, jasan i jednostavan  – svediv je na odjeću koja modulira zakriti, odsutni  lik (gayb, zakriti, tajanstveni).  Tek tada uočavamo da je nužno prilagoditi naš vid nevidljivom, adaptirati oko viđenju duhovnog obličja bića koje  jest tu, ali uronjeno u okean Božije milosti, sjedinjeno sa svojim Ljubljenim.
Metaforički znakovi koji dominiraju prostorom Mujkićevog očuđenog svijeta i simboli kojima se očituje  i „izgovara svoje ime“ (oblicima stvari, nebeskih tijela, živog i neživog, zemnih i vodenih životinja, mitskih i bajkovitih bića, ptica i zmajeva, zmija i kornjača), najčešće su zahvaćeni iz najdubljih, arhajskih vremenskih slojeva, zatim iz judeo-kršćanske i islamske tradicije, kao njihove nasljednice,  s posebnim osvjetljenjem sufijskog mišljenja.  Takav, širok i temeljit prodor, zasigurno ne treba čuditi, jer je istinsko i autohtono autorovo naslijeđe, u bitnim obrisima usisani s majčinskim mlijekom ili zatečeni i prepoznati na samom pragu rodne kuće.
Grafički sadržaji nose gotovo redovito naslovne sintagme od dvije, tri ili više riječi. Leksemi su imenice, pridjevi, glagoli, apstraktne ili konkretke po svojoj ideji – ali uvijek prizvode snažan učinak leksičkog uneobičavanja i metamorfoziranja vlastitih, temeljnih značenja: Čuvar Noći, Čuvar Znanja, Sokolar I., Veseli Krajišnik, Krajišnik i Zlatni Zmaj, Ljuti Krajišnik, Krajišnik i Ptica, Čuvar Snova, Čuvar Vode, Krajišnik i Klječen, Mali Krajišnik, Krajišnik i Zmaj, Čuvar Pečata II., Razgovor sa Zlatnom Pticom, Čuvar Vode II., Čuvar Zemlje, Čuvar Zapisa, Čuvar Sjemena, Onaj što priča sa pticama, itd.
Vidimo da riječi kojima Mujkić imenuje svoje vizije, redovito nude susret i semantičku kolaboraciju s leksemima koji opisuju ili pokreću mehanizme ne samo likovnog elementa, nego i duhovnog kozmosa u kojem taj element obitavata. Naslovni grafika, čini se, izgledaju kao transcendentalne sjenke iskustava i stanja kroz koja prolaze „tijela“ naših duša.


 Iz ciklusa grafika Krajišnici - Čuvari
Nužno je snažno podvući da su Mujkićeve grafike izvorno, osobno, autorsko, osebujno likovno ozbiljenje unutranjeg, spiritualnog, a ne „preslikavanje“ mističnog, derviškog, čisto spiritualnog koncepta kakav se nalazi u sufijskom tekstu, uzetom kao literarni, književni tekst. Uostalom, sufijski tekst i ne postoji kao književnost, jer ju je kao takvu osporio jedan od njezinih rodonačelnika, sami Mansur al-Halladž (r. oko  858. – u. 26. III.  922.), budući da se ne kreira kao umjetnina u historijskom horizontu, nego je tekst ‘Božijeg porijekla, iz supraemanacije duha ‘Ljubavnikovog sjedinjenja sa svojom Ljubavi’.
Da se Mujkićeva grafička / likovna umjetnina ostvaruje u doslovnoj povijesnosti – autor naglašava već samim imenovanjem ne samo cijele mape (Krajišnici – Čuvari), nego i brojnim, „opipljivim“ naslovima grafičkih listova, koje vriju zaklonjenom historijskom procedurom, i u kojoj je, najposlije, sudjelovao i sami autor, Admir Mujkić. Njegovo novovjeko serhatsko iskustvo života i smrti (1993 – 1995), očito je obilovalo graničnim situacijama i graničnim iskustvima. Dakako, ni 'Krajina' nije tek povijesna leksička naplavina koja označuje pogranični prostor između država, serhat, epsko mjesto poprišta najvećih i trajnih sukoba, bljesak tamnog stiha:  Krajina – krvava haljina. Krajina je, jednostavno, prostor sudbine.
Umjesto svakog drugog zaključka, valja kazati da obje grafičke mape Admira Mujkića, Putovanje i Krajišnici-Čuvari, sa stanovišta pisane kritike i javne izložbene recepcije, predstavljaju izuzetna grafička dosegnuća u posljednjem desetljeću. One, po osebujnoj očuđenosti i izvedivosti, uznose autora u sami vrh, u prvi red istočnoeuropske grafičke prakse. Admir Mujkić nije samo puko osvježenje u bh. grafici, on je njezino čudesno duhovno promišljanje: njezin je sjaj prekretničke misaonosti koja neće ostati bez trajnih posljedica.
OSLOBOĐENJE, 23. IX. 2010.

Nema komentara:

Objavi komentar