14. svi 2011.

MOSTAR JE POSUDA MOGA DUHA



Vojislav Vujanović: Razgovor sa lbrahimom Kajanom



Već prvom svojom knjigom pjesama Arabija ljubavi i posebno drugom Kuću dok nađeš, Ibrahim Kajan najavio je svoj osoben glas. Bio je to poetski glas u kojem su se riječi prizivale bez logike ustaljenih odnosa, nekim prizivom iskoni, koji se nije dao opredmetiti ničim što je proistjecalo iz neposredne iskustvenosti, oslobađale se beočuga potisnute podsvijesti i, taka oslobođene, potražile svoje pribježiste u tajanstvu magičnih slika u koje su se pretakale pjesnikove vizije, zažuborile prigušenom glazbenošću stvarajući stvarnost sopstvenih realnosti čiji je korelat mogao biti jedino onaj supstrat koji je i postao zamajac u oživljavanju pjesme i oblikovanju sopstvenog pjesničkog kozmosa. U tom se supstratu rastvarao njegov kondenzat i prelazio u riječ ili u sintagmatske cjeline, u ritmičke kadence koje su se nudile kao završen ritmički lūk, kao cjelina bez interpunkcijskih određenja. Veliko slovo javlja se kao svojevrsno iznenađenje, izničući usred stiha ili odmah iza prve riječi, i tek kad se zaustavi komunikativni tok, veliko se slovo javlja kao smisaona odredba. Izvorni supstrat može biti imenovan samim naslovom pjesme, čak: naslov može sugerirati i određeni "konkretum" koji se razvodi u tijelo pjesme postajući i njenim kontrapunktom. Sve se, dakle, premeće u svome značenjskom vrenju. To je, zapravo, realnost pjesme, viđena kaleidoskopski, izlomljena u svoje distinkcije - da bi se cjeloviti imaginativni čin izdigao iznad ravni svakodnevice, upojednostavljene istine stvarnosti iz koje se izažimao konotativni sloj značenja i bogatstvo kontekstualnih odnosa.
Pjesnikov um i hoće da razmrvi tu upojednostavljenu stvarnost da bi se u pjesmu, umjesto neodredivosti koja postaje predominantna, uselila stostruka znakovitost istine čovjekova poslanja. Pjesnik stvara anagogičke formule da bi razudio svoj pjesnički govor. Započinjemo razgovor s pjesnikom.

- Neretva se useli u vene, zažubori svojim tajanstvom i svojom bojom, zvuk se kondenzira u riječ, riječ se uzvijori, svojom zvukovnošću, u prostaru sunčevog sjaja, zajezdi mjesečevim lukom starog mosta, i tu više nema običnoga govora koji služi samo za sporazumijevanje. Sporazumijevanje u Mostaru kao da i nije bitno, bitno je ono iza riječi, i iznad nje, ono oduhovljeno koje se svije oko svake riječi, poput korone. Akcenatski udari se umekšavaju i pomjeraju svoje mjesto u neki prostor koji se ne da identificirati, govorna melodika poprima pjevni fan, u govor se ukotvljuje nešto začudno, poput metafore, iz toga se oslobađa energija oduhovljenog, poetsko se rađa sarno od sebe i pokušava u sebi sintetizirati sve što se nastanjuje u prostoru Mostara, preostatak se spreže u dosjetku, mostarski čudesnu, ili se preseljava u sliku.

- Vrlo ste lijepo (i tačno!) opisali neusporedivu izvanjsku morfološku sliku i unutamju gibljivost blisku pokretanju fluida, tu zamamnu mehaniku izvornog, mostarskog govora. S takvim "tipičnim" govorom otišao sam kao mladić u Dubrovnik, pa su se kroz dvije godine života ta dva govorna idioma, vrlo bliska
po pjevajućim akcentima, po proizvedenim slikama, po nasmiješenoj rečeničnoj melodiji, po zvuku "koji miluje po ušima" - u mom govoru brzo stopila u jedan. Puno kasnije sam "izašao" iz te južne jezične obojenosti, a da to nisam ni primijetio! Leksički se sloj mijenja najbrže, ali se sintaksa i akcenti mijenjanju
sporije. Mostarski akcent očito upućuje na dublje psihološke slojeve iz kojih se pokreću njihovi mentalni "sadržaji". To, u najmanju ruku, upućuje barem na dvije dimenzije mostarskog tipa govora: na njegovu psihološku mladost donesenu iz duboke vremenske postojbine i na njegovu vidovitost kojom, kao u pjesničkoj igri, "znači" istodobno i konkretno i metaforički. Otuda i taj privid koji spominjete da "sporazumijevanje u Mostaru kao da i nije bitno".

- Roditi se u Mostaru znači i više od rođenja samog.

- Roditi se u Mostaru možda postaje važno kasnije, u trenutku kad osjetite "zračenje nagomilanog vremena" kao kultumih naslaga koji su od Mostara i načinile Grad. Ako, k tomu, još pridodate i "nešto svoje" - i samo u toj mjeri - pitanju možemo prisloniti i svoj odgovor koji nadilazi važnost mjesta rođenja koje niko nije birao.

- Postoje i u drugim prostorima duhoviti ljudi. Ali je to pojedinačan slučaj, otklon od standardnog. Duhovitost u Mostaru jeste, zapravo, standard, otklon je - odsustvo duhovitosti. Ali pjesnički duh je ona komponenta koja, na najpotpuniji način, određuje duh Mostara i onih koji se rađaju u ovom gradu. Mostarac ne može biti običan covjek: on je, najčešće pjesnik, potom slikar, najzad, duhovit - Mostarska liska?

- Kultura duhovitosti, raznolika po oblicima i po "upotrebljivosti", od jednodnevnog vica i anegdota pripisivanih narodnim "glasnogovornicima" Vasi Kisi, Dedi Ciganinu, Matiji i Juri, Greti Habibi, ili oštroumnim - kakvi su slikar Ihsan Ico Voljevica (uključujući i zagrebačkog Mostarca Ismeta Icu Voljevicu),
ili, danas, vrlo popularni Osman Džiho, itd., do parodijskih, ironijskih i satiričnih narativa (kakve je, recimo, o Mostarcima pisao sugrađanin Osman Nuri Hadžic prije više od stotinu godina, poput one briljantne "mostarske samokritike'" Najpametniji ljudi na svijetu), danas gotovo zaboravljeni Husein Đogo Dubravić (komediograf, humorist), pa Alija Nametak (od zapisa Kako sam postao književnik, komedije Omer za načvama do Tuturuze i šeh Mece). To su svakako vrhovi iznikli iz širokog prostora opće spremnosti na igrivost duha, na dosjetku, šalu - gotovo uvijek kao "izvmutu" ili "docrtanim dotjeranu" zbilju.
Očito je i tu riječ o produkciji naslonjenoj na tradiciju, na nešto što je uvijek važilo, jer se čak i u najstarijem mostarskom pjesništvu mogu pronaći stihovi profinjenog ironizirania, kakvi su u pjesmi Dosjetke o mostarskim uglednicima autora iz 16. stoljeća Šahin-zade (pjesničkog imena Adli Husam Čelebi). Pa, budući da se i procedura u stvaranju najbanalnijeg vica odvija u "mentalnim operacijama" s obilježjima redukcije u sadržaju i skraćivanju misaone putanje s reverzibilnim svojstvima - što svakako ima jaku vezu s pjesništvom - onda nije ni čudo da te dvije atribucije Mostara, kao grada pjesnika i kao grada duhovitih
ljudi, idu zajedno, usporedno ili isprepleteno. Time jest obilježen svaki Mostarac. Obilježen po stvaranju (piše, slika, riše, glumi) ili po spremnosti da sudjeluje u atmosferi iz koje se stvara ta neuhvatljiva mostarska pomama za nadrealnim stanjem života.

- Dali su mu starozavjetno ime u kur'anskoj transkripciji, ali sa neobičnim prezimenom, svojstvenim hercegovačkim ponekad uistinu začudnim prezimenima. Teško mu je naći korijen i odrediti mu značenjsko polje.

- Ime Ibrahim dobio sam "potpunim saglasjem" roditelja, što im nije bilo teško - obojica su djedova bili vrlo zadovoljni, jer je svaki mogao reci da se zovem po njemu. Moj je djed Ibrahim Kajan s obitelji doselio u Mostar iz bliskog Blagaja, oko 1918. godine. Blagaj osjećam svojim najužim zavičajem. Rahm. Hivzija Hasandedić mi je pričao o oblicima mog prezimena koje je susretao u dokumentima: najčašće Kajan, ali i "bosnizirano" - Kajanija. Jednom mi je kazao i dva-tri stiha iz narodne mostarske pjesme o Kajanu: Kajanijo, živ ti bio vranac / Dobro čuvaj na Raskršću klanac.
Bio sam dječak i nisam znao kontekst Hivzijinim stihovima. U magli su mi ostale Hivzijine historijske reminiscencije o napadima Jankovića Stojana na Mostar, na krvoprolića u tim napadima. Godine 1968. napisao sam i objavio pjesmu, valjda kao odjek iz djetinjstva, u kojoj je središnji motiv vezan baš za te
sudbinske udese (Akšam olur), pa sam, doživjevši potpuno izopćenje kao dvadeset četverogodišnji "mladi pjesnik", otišao u Zagreb. Da pjesme mogu promijeniti sudbinu autora, i sam sam "okusio".
Ali, negdje krajem 1992. posjetila su me dvojica mostarskih boraca i donijeli mi na dar knjigu Husage Ćisića (onoga sto je tražio šestu buktinju u Grbu FNRJ!) pod naslovom Mostar u Herceg-Bosni (Preporod, Mostar 1991.). Samo što sam je prihvatio - knjiga se "sama" otvorila na stranici 84. na kojoj su moje
oči pročitale sljedeće redove: "Salih-aga Kajan, kojeg narodna pjesma zove Dedom Kajanijom, bio je stari ratnik, pa mu je ovog sefera gradska uprava povjerila karaulu na raskršću u Zahumu, dodijelivši mu 40 vrsnih momaka... Janković je s jakim snagama počeo forsirati Raskršće (...), narodna pjesma apeluje na Dedagu da ga bezuslovno sačuva. ..", itd.
Nekoć sam mislio da Kajani postoje samo u Blagaju i Mostaru, za koje (historičar Vladimir) Ćorović misli da su ovdje došli iz Sarajevskog Polja. Prije skoro trideset godina u Budimu sam kahvenisao s čuvenim svjetskim karikaturistom Tiborom Kajanom. Finci su imali dirigenta i kompozitora latinizirana prezimena Kajanus, a na Borneu živi cijelo pleme, u prošlosti znamenito po lovu na ljudske, glave i još znemenitije po vještini umanjivanja tih glava (užas!). Kajana ima i Židova, a i Turaka. Jedan se, slavni, avarskog porijekla, spominje se i u Kačić-Miošićevom Razgovoru ugodnom naroda slovinskog... U svakom jeziku znači nešto u skladu s tim jezikom, a moje je valjda po onom, ako ćemo se šaliti, Kajan ti ljubim prečiste skute...
Dakle, "rašireno" je toliko da mogu mirne duše reći da sam pravi potomak Adema a.s. i Havve hazretleri, odsvakud, kao pravi slavenski Bošnjanin, plavokos (bilo nekad) i plavook (što se još nazire).

- Pjesnički se oglasio u trenutku kada je duh Mostara dospijevao do zenita svoje kulturne zrelosti predstavljajući se, sa podjednakom snagom, i u pjesništvu, i u slikarstvu, i teatarskoj umjetnosti, u glazbi. Boravili su tada u Mostaro, kraće ili duže vrijeme, i Safet Pašalić, i Salko Repak i, posebno, Skender Kulenović. Pjesničku riječ je pronosila pjesnička generacija kojoj so pripadali Vlado Puljić, Alija Kebo, Božidar Gagro, Pero Zubac. Njima se pridroživao pjesnik starije generacije - Safet Burina.

- Baš tako. Mostar je šezdesetih godina postajao samosvjestan svoje "velike kultume baštine", ali još nije bio potupo siguran što bi ta baština sve trebala podrazumijevati. Stvaranje novih vrijednosti - bio je imperativ vremena, osobito u slikarstvu, u teatru, u izgradnji institucija, pa se Mostar zaista ubrzo pretvorio u Grad opsjednut pozoristem i zavičaj velikih slikara. Već kao dijete izdaleka sam promatrao ljude koje spominjete, a zahvaljujući poticaju deset godina starijeg brata Mirze (koji je vrlo mlad nesretnim slučajem umro), postao sam najredovitiji posjetitelj Lutkarskog pozorišta (u kojem je brat bio glumac-suosnivač), velike i male scene Narodnog pozorišta (sa sjajnim Antom Vicanom, Danom Kurbalijom, Zvonkom Lepetićem, Draganom Šakovićem, Urošom Kravljačom...), divio se scenografijama Bobe Samardžića ili Zuke Džmhura, izložbi velikih slikara Karla Affana de Riviere, Mehe Sefića, Ishana Ice Voljevice, a sjećam se čak i koncerta mladog mostarskog Simfonijskog orkestra s dirigentom Antunom Nanutom i dviju njegovih kompozicijskih minijatura od kojih se jedna zvala Na mostarskoj Tepi.
Prisni prijatelj moga nesretno umrlog brata bio je pjesnik Alija Kebo. To je prvi "živi pjesnik" kojeg sam upoznao, i njegovim su mi poticajem objavljene prve pjesme u Mladoj Hercegovini i Slobodi (1959.), u petnaestoj godini, a pet godina kasnije sam već urednik (s A. Kebom i G. Babićem) zbomika hercegovačkih pjesnika Od kraja do beskraja. U to se vrijeme već javljam u Makovom Životu, zagrebačkom Poletu, pa u beogradskom Delu. Skendera Kulenovića sam upoznao 1969., u ateljeu slikara Mladena Solde. Nikad neću zaboraviti taj trenutak: zatražio mi je pjesme za zbomik koji je priredivao u čast godišnjice Alekse Šantića. Tada sam prvi put bio u onoj poziciji za koju se kaže "društvena nelagoda". Puno godina kasnije ću saznati, iz memoaraske knjige njegove supruge, detalje mučnih prilika u kojima je, baš tada, živio sami Kulenović, zbog kojih je čak napustio i Beograd i došao živjeti i raditi u Mostaru.

- Pjesnici su se rađali u najranije doba postojanja ovoga grada. Začetnik tog pjesničkog luka je pjesnik Zijai, rođen krajem XVI stoljeća, a svoje stvaralaštvo ugradio je u prvu polovinu XVII stoljeća. Pisao je ljubavne pjesme pone strasti:

Upropastilo me tvoje tako zavodljivo oko,
Potresao me tvoj rasuti soluf.
Krv mi je prolio tvoj rubin (usne)
Koji sipa dragulj,
Vatra sastanka pretvorila je u pepeo čitavo
Moje tijelo!
Danas mi nisi došla nasmijana lica.

Tu Zijaijinu pjesničku zalogu preuzimala je čitava plejada pjesnika koji su stvarali na orijentalnim jezicima, čije vrhunce predstavljaju Derviš-paša Bajezidagić i Fevzi Mostarac. Sa rastom grada, u Mostar su se naseljavali i pripadnici drugih vjeroispovijesti, ugrađivali svoj duh u mostarski pjesnički luk, sa lukom svoga mosta gradili i svoj duhovni luk.

- Od Širija (Ali-bega Hercegovića, unuka Hercega Stjepana), preko briljantnog Zijaija kojeg citirate, čuvenog Derviš-paše Bajezidagića i briljantnog Medžazija, Fevzija Blagajca s Bulbulistanom kao posebnim i neusporedivim poglavljem, pa sve do otkrivenih u posljednjih dvadesetak godina kojih nema u Biserju (Adli Čelebija, Žagrića, Rahmija, Bulbuli Mostarca i drugih), sklapa se veličanstven luk koji svijetli u punini poetske misli dostojne velikog književnog vremena. Otkrivanje i komunikacija s tim pjesništvom ni izdaleka nisu dovršeni! To, dakle, historijski sklopljeno vrijeme, koje je osiguralo prostor velike snage dolazećim umjetninarna i drukčijim duhovnim i vjerskim iskustvima, moglo je primiti u sebe sve riječi koje će oblikovati umjetnine, prije svega kasnijem Svetozaru Ćoroviću i Aleksi Šantiću koji će, odupirući se o građu "lokalnog duha" i apsorbirajući, pa i sarni prevodeći svjetske pjesničke dosege (Šantić), uzvisiti svoje umjetnine do sarnog vrha, podjednako nacionalnog i bosanskog, koliko i supranacionalnog neba zajedničke duhovnosti. I to isto vrijeme na sceni su i Ivan Milićević s prijateljom Osmanom Nuri Hadžićem (čija djela, doduše, više izlaze u Zagrebu nego u Mostarn), a tu je i Kalajdžićev napor oko konstituiranja prve bošnjačke kulturne i književne produkcije pod egidom "Prve muslimanske nakladne knjižare" i njezinih edicija Musimanske
bibioteke i lista Biser s Musom Ćazimom Ćaticem kao urednikom. Iako je ovo prilika u kojoj govore samo natuknice, ipak spomenimo i Mostar kao grad u kojem su neki pisci izašli prvi put (recimo A. G. Matoš, 1901.), ili su prvi put prevedeni (Robinson, čak i prije dolaska Austro-Ugarske).
U "luk mostarskog duha" vrlo je lahko ugraditi ljepotu, bilo da dolazi sa Istoka bilo sa Zapada, jer su mostarski pjesnici vjerovali da čovjeku pripada i Istok i Zapad, ali je problem ugraditi duh tamo gdje nikada nije postojao ili gdje se Drugima nije ni dopuštalo da u njemu sudjeluju (danas imate i takvih
primjera, u Mostaru ima barem jedan takav "eksluzivitet"). Uostalom, oslušnite "mostarski govor", "mostarsku leksiku", "mostarske akcente" u prozama Ćorovića, u Šantićevu stihu, pogledajte tematski obzor Vere Škurle Ilijić ili Dore Pfanove iz njihovih, kako su zapisale, "bosanskih godina" provedenih (i) u Mostaru.

- Kako je u taj luk svoj duhovni i pjesnički znamen utkao pjesnik Ibrahim Kajan?

- Utkao sam ga po sebi, po svom doživljaju svijeta i svog života u ovom svijetu, a ne po tematiziranju dijelova grada, njegovih zidina, sklada, pa ni snažne estetske emisije. Meni je to razumljivo - ta živim u tom sklopu! Ako je kriterij "mostarska tema", onda ja nisam mostarski pjesnik, što su mi, uostalom, (i) zbog toga, odricali generacijski stihotvorci. Oduvijek se doživljavam dijelom Mostara - kao Grada i kao Duhovnog prostora. Ako se i spominje Mostar, a spominje se (npr. Domaća zadaca o mom gradu, Alba, zadnji Mostar, Trnula su tijela, Akšam olur, Mostarska košuljica, u alegorijskim slikamaArabija Druga,
Riječ drugu, Zijai Mostarri, Mostarri itd.), Mostar je posuda mag Duha! - ne znam smijem li uopće nešto slično reći? Glupo je taka govoriti naglas.

- Jedna od bitnih karakteristika pjesnikova govora jeste kolorizam riječi. Ne kolorizam koji bi proistjecao iz uspostavljanja odnosa sa svijetom čija je neposredna odrednica u spektru boja. Pjesnik kolorizam traži u samom korpusu riječi, u prepoznavanju onog povijesnog nanosa koji se
uselio u rijecč, razbokorio se u njoj kao duh nasljeđa. Vrijeme struji kroz tijelo riječi, riječ prestaje biti leksem jednoznačnosti, u njoj odzvanja vrijeme kao boja i zvuk. Takve riječi dolaze iz neiskorištenog jezičkog arsenala u kojem se bogatilo već nataloženo iskustvo dodanim značenjskim vrijednostima kojima je bivalo pretijesno u formulacijama standardnih izričaja. Čini to, istina, povremeno, ali dovoljno da se osjeti njihov dah u ukupnosti njegove knjige Kuću kad nađeš. Zbir tih riječi nalazimo na kraju knjige sa njihovim leksičkim tumačenjem, mada one u korpusu pjesme uvijek imaju razuđenije značenje: almas, asker, karandžolos, kudret-sahat, sihirbaz, sinija, šimšir itd.

- Ima tu nekoliko jasnih zagonetki: karandžolos, kudret-sahat, sinija, šimšir - naprimjer, leksemi su punokrvnog života mog dječaštva i mog mladićstva, nipošto ih nisam doživljavao ni prepoznavao kao nositelje "povijesnog nanosa"; bio sam još uvijek premlad da bih shvatio kako su "književni arhaizmi", pa taman bili i potpuno neprevodivi (što je kudret-sahat na hrvatskom, kako se kaže karandžoloz na srpskom? Što je sinija?). Odnosio sam se prema njihovoj povijesnosti baš kao i prema povijesnosti leksema "kuća". Osim toga, što i sami primjećujete, uz temeljni sadržaj one nose i "razuđenija značenja". Otuda je, bit
će, i taj zov, unutarnje osjećanje što me "nagovorilo" i "uvjerilo" da samo tim riječima mogu dati svoju, vlastitu dimenziju života koja se produžava i ispred i iza kronološki omeđena vremena fiksiranog rodnim listom u koji sam "smješten", da su baš te riječi kadre da me prenesu preko mosta (gdje je Zijai, a to mjesto nije u prošlosti), da opisu i predvide moje stanje, neku moju poetičku "odsutnost" poput promišljanja ili emocije, još nejasna ushita i još nejasne budućnosti. Pošto su to gotovo odreda moje mladenačke pjesme, prvotnje senzacije koje se još nisu isprljale - i riječi koje sam ispisao bile su mojim perom prvi put dotaknute i upotrijebljene, dakle - bjehu savršeno svježe, poput otkrića, poput novosti koja nam ne stiže uvijek i nužno iz - budućnosti. Kažete: kolorizam tražen u korpusu riječi? Djeluje mi, u svojoj temeljnoj nakani, poput impresija analitičkog porijekla - a pjesniku godi, jer nije bez emocija.

- Svoj pjesnički kozmos Ibrahim Kajan je gradio od širokog spektra emocija, sa naglašenim uklonom ka osjećanju religijskog. No, to je samo jedna od mogućnosti tumačenja na koji je način u taj njegov pjesnički kozmos ušao leksem" Arabija", jer su konotativni slojevi znatno razuđeniji izlučujući iz sebe snop poetskih vrijednosti. Taj snop iz leksema "Arabija" upravo oslobađa atribut "ljubav" uz koji se najčešće i vezuje. Šta se sve smješta između "Arabije" kao poetske fikcije i "ljubavi" kao realiteta
ljudskosti?

- Arabija je, očito, iz polja gustog, unutarnjeg, simboličkog samosporazumijevanja, krila duha mog osjećanja života kao dugotrajnog dječaštva, krila koja su se oduvijek, poput užarenih slika, zvalaArabia Deserta i Arabia Felix. Ponekad sam među njih mogao smjestiti cijeli kozmos zajedno sa svojim konkretnim doživljajima: dodirima, tijelom, čežnjom, "simboličkim ranama", "suzama erosa", gradove u čijim sam kulisarna disao, smijao se i plakao; sestre i braću od kojih me udaljenost i vrijeme potpuno neprimijetno otudilo. U tom pustinjskom zijevu - komu ćete se obratiti? U toj praznini vi nalazite sarno Veliki Um.
Arabija ljubavi je u rukopisu bila knjiga, a urednik ju je objavio kao (smanjenu) zbirku ljubavnih stihova. Iz nje su poispadale većinom one koje te godine, 1967., još nisu mogle biti objavljene, a koje su bile u otklonu od partijske, službene i državotvome filozofije (što je, zapravo, bilo jedno te isto). Riječ je,
naravno, o stihovima duhovnog, transcendentalnog nadahnuća, koji su objavljeni u kasnijim zbirkarna. "Između Arabije kao poetske fikcije i ljubavi kao ljudskog realiteta" – položena je, prije svega i poslije svega, moja čežnja. Ona progovara kroz moje duhovno, moj krik - kroz moje pobožno.

- Stvaralački nemir koji je, od samog početka stvaralačkog hoda poetskim prostranstvima, obujmljivao pjesnikovu imaginaciju preveo ga je u novi prostor stvaralačkih iskušenja: posvetio se stvaralaštvu za djecu. I kao pjesnik i kao kritičar. U njegovoj poeziji za najmlade nema onog uobi-
čajenog infantiliziranja poetske imaginacije, Ibrahim Kajan stvara ovu poeziju iz njenog izvornog jezgra u kojem se formulira inspiracija što traži svoje isto tako izvorno otjelovljenje. On govori istinu svijeta kroz čistotu nadahnuća, iz primordijalnog osjećanja svijeta u kojem sve stvari imaju
drugačije svoje određenje, svoju začudnu formulaciju ne sarno u objektivnom svijetu već i u svijetu samoga govora, samog jezika. To je, istovremeno, i magična igra kojom su se koristili davnašnji vrači, ali i jedna zanosna jezička igra. Vrhunac i toga magičkog i igrivog je dostigao u pjesmi Skriveno krdo volova. Takvo pjesništvo nije zasnovano na htijenju da se napiše pjesma u kojoj bi se zbirale određene vrijednosti, dostupne djetinjoj magiji, već dolaženje do pjesme u koju su već smješteni i pjesnik i onaj kome je pjesma namijenjena. Kako se može iskoračiti iz jednog pjesničkog obzora u drugi, blizak jedan drugom, ali nikako srodan?

- Dječje pjesme (koje pišu odrasli), gotovo u pravilu nisu diktat pjesnikova jezgra, osim u sretnim slučajevima, a tih je slučajeva vrlo malo. Danojlić je nekoć pisao da je to "pjesma koja ne želi da odraste", međutim, to i nije tačno: dječja pjesma i "hoće i želi da odraste" - i ona to radi, sarno to se, doduše, ne vidi dobra iz perspektive bosanskog dječjeg pjesništva gdje raste kao što rastu "starmala djeca". Pogledajte čudesne razvojne relacije npr. Vitez - Balog (u hrvatskarn) ili Zmaj - Radović (u srpskom pjesništvu). Pa i pjesma Skriveno krdo volova koju navodite kao "vrhunac magičnog i igrivog", tipom lijepe i visoke ocjene, "bosanska je novost" koja je u svijetu već pasala, ali budući da dobar dio naših pjesnika ne prati kretanja ni u susjednih naroda, takav tip igrivosti, sukladan Huizinginoj definiciji čovjekovog ludičkog prostora, u nas nije prepoznat. Naravno, ja sebe ne osjećam (dovoljno) i dječjim pjesnikom, pišem takve pjesme rijetko, koje su, u najboljim savremenim primjerima, davno napustile deskripciju predmeta, životinja, pa i samih emocija kao takvih. Umjesto deskripcije, i u dječjoj pjesmi valjalo bi modulirati ono što je najbliže prirodi dječjeg bica: pjesmu u kojoj se elementi igraju, a ne koja igru opisuje. Možda je zbog toga, po vašoj procjeni, ta pjesanca o volovima skrivenim u riječima, odraslija od, npr. Pandžinog Lista koji je pao na put, mokar i žut.

- Vidjeti neviđeno i doživjeti emotivni ushit, a potom naći onu tačku iz koje se formulira skrivena tajna neviđenog u kojoj se bokori tajna tajne, spoznaja duhovnog i prevođenje toga duhovnog u riječ, u zapis koji se zove putopisnom literaturom. U putopisnoj knjizi Tragom Božjih poslanika tragali ste za genijem žrtve. U knjizi Tragom bosanskih kraljeva, pak, gonetali ste genije povijesnog koje se sedimentiralo u bosanskim prostranstvima.
Nisu Ii Vaši putopisi, zapravo, dogradnja onog poetskog koje se najprije oformilo u poeziji, a zatim potražilo šire prostore gdje se inspiracija smješ- tala bez ostatka. Znaci li to da Vaše pjesništvo i Vaš putopis moramo posmatrati u njihovoj dubokoj uslovnosti?

-Volim putopis, posebno bosanskih autora, osobito one koje su ispisali Zuko Džumhur i Tvrtko Kulenović. Volim ga i zbog sebe: to je jedina forma u kojoj mogu, čini mi se, pronaći prostor za svaku temu. Biti, aka je to moguće, istodobno vrlo blizak svijetu i vrlo udaljen od svijeta, to je moje stanje dok promatram odlomak neke zbilje (ruinu, hram uklesan u stijeni, grob, tvrđavu, most, gromilu...). U mojim putopisima nema puna opisa, nema panorama, nema razglednica s putovanja, pa ipak, ne jednom, čitatelji su mi znali reči: "Nikad nisam putovao taka doživljeno kao što sam putovao s toborn, čitajući. .." Što su oni pronalazili u mom tekstu, nisam siguran; ja sam tražio na putovanjima ono što sam, jednoć, osjetio: posredovanje materije, kadre da uspostavi neki oblik duhovnog kontinuiteta s praizvorima, s ljudima koji su bili, a kojih sada nema.
Njihove ruke oblikovale su one čudesne, neusporedive i jedinstvene predmete, pa, dodirujući ih - "čujem jasan govor njihova duha". Krhotine materijalizirane historije emitiraju iz sebe, iz svoje građe, fluid koji nam oblikuje unutrašnju boju glasa. Njime procjenjujemo proces vremenite dimenzije povijesti. To je,
mada različito izgleda zbog ne-slične građe, podjednako i u duhovnom putopisu Tragom Božjih poslanika i u historijskom Tragom bosanskih kraljeva, koje se, na svoj tačan nacin, vrlo lijepo atribuirali kao tekstovima "traganja za genijem žrtve", odnosno za "gonetanjem genija povijesti". Takvi tekstovi, pa htjeli to i izbjeći, uvijek zazvuče poetskom rezonancom - jer se već i sama nakana dosezanja i propinjanja za ljepotom (sjetih se Muse Ćatića!) - oblikuje u ljepotu samu. Potpuno sam suglasan s tim: ako je išta poetičnije od poezije, onda je to putovanje. Nije čudno da su mudriji čak govorili da "ne treba živjeti, treba putovati".

- Posebnu ljubav ste posvetili Katarini, bosanskoj kraljici. Oblikovali ste je u drami, a zatim pretočili u roman. Ali Vaša rečenica i u jednoj i u drugoj književnoj formi nosi bitna obilježja Vaše poetske inspiracije, njen je lik najprije formiran kao unutarnji lirski zaziv, a tek potom pretakan u
dramu i u romanesknu formu. Zar ne?

- Znao sam još od ranog djetinjstva nekoliko "golicavih" legendi o Hercegu Stjepanu, a već sam se kao dječarac pentrao po tvrđavi iznad vrela Bune. Najposlije, nedavno su mi pokazali i stare Kajanove kuće koje su pod samim brdom, najbliže tvrđavi. Iznad njih, na suprotnoj strani, na cesti za Nevesinje, oko Busaka s kojeg je Bašagić promatrao utvrdu, nalazi se lokalitet Kajanov kuk. Zapanjen nad nepoznatom mi bosanskom historijom, nema tome davno, sam sam sebi otkrio Hercegovu kćerku, Katarinu, i njezine dvije kuće, roditeljsku i kraljevsku, ispunjenim shakespearovskim oblicima tragedija. Kako sam mogao ostati nijem? Kako sam mogao tajiti to što sam otkrio i u nekim inačicama usporedio s netom završenim bosanskim ratnim segmentom? Sa izbjeglicama, pokrštavanjima, pljačkom, krivotvorinama, lažima, besramnošću političkih vremena koja nas uvijek i u stopu prate i čcine nesretnima? Na preživjelim se ogleda pakao i ukupna čovjekova nesreća; prepoznao sam da je takav, patnjom pročišćen lik, Katarina, kći Hercega Stjepana, sestra velikog veziraAhmed-paše Hercegovića i nesretna kraljica, supruga predzadnjeg kralja, možda baš od sinove ruke ubijena, Stjepana Tomaša. Zatim, tuđina u kojoj trebaš umrijeti. U toj povijesnoj figuri, o kojoj nemaš zapravo ništa dokumentirano, a ipak odnekud znaš sve - susreću se sve kolektivne i pojedinacne sudbine bh. čovjeka: njegova sudbina i njegova domovina. U njoj, podjednako "poznatoj" kao i "nepoznatoj", počiva nevjerovatna količina primamljujuće energije koja nam svima pripada, jer smo,  na neki zbiljno-fantastičan način, svi njezina djeca i, baš zbog toga, svi njezini baštinici.

- Kamo je dalje usmjerena Vaša stvaralačka putanja?

- Ne znam, nisam siguran ni u što dok ne - bude.
Diwan, god. X., br. 23-24, novembar 2007., str. 160-168

Nema komentara:

Objavi komentar