3. svi 2011.

DOKTOR DŽANKO - PLAGIJATOR BEZ STRAHA I MANE


Kako je sarajevski prof. dr. Muhidin Džanko plagirao Kajanove "rane radove"



Piše: Esad Krcić, gl. urednik Bošnjaci.net
Objavljeno: 09. April 2007. 00:04:00



U Bošnjačkom je institutu u Sarajevu 3. IV. 2007. promoviran najnoviji “Godišnjak 2006.” Bošnjačke kulturne zajednice PREPOROD. 

Među brojnim, izuzetno zanimljivim tekstovima, jedan je potpisao profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dr. Muhidin Džanko: “Povijesne i metodološke osnove znanstvenog proučavanja bošnjačke književnosti za djecu”. Koliko je tekst značajan, ističe i sam autor pri dnu prve fusnote, u kojoj, među ostalim, kaže: “Nažalost, u našoj književnoj historiografiji do sada nema ozbiljne studije niti kritičke rasprave o problemima periodizacije i klasifikacije bošnjaèke književnosti za djecu, pa se moja periodizacija, uza sve eventualne manjkavosti, može smatrati pionirskim pokušajem ove vrste u suvremenoj bošnjačkoj književnoj historiografiji i bosnistici općenito.” 
 Prof. dr. Muhidin Džanko govoreći o periodizaciji dječje književnosti, kaže (na str. 261): “Čitav njezin razvoj mogao bi periodizirati i podijeliti na četiri književno strilska i povijesna razdoblja:

1. Bošnjačka usmeno-književna baština za djecu (neodređeno vrijeme trajanja koje otprilike spada u doba bosanskog srednjovjekovlja);
2. Bošnjačka alhamijado književnost za djecu (od polovice XVIII stoljeća do 1923. godine, kada je objavljen Nasihat pisca Alije Sadikoviæa;
3. Starija bošnjačka književnost za djecu u austrougarskom, međuratnom i ratnom periodu (od 1883. godine, kada je objavljena poučna knjižica na narodnom bosanskom jeziku “Risalei ahlak (“Pouka o lijepom i ružnom ponašanju”, Mehmeda Kapetanovića Ljubušaka (…)
4. Savremana bošnjačka književnost za djecu (od kraja Drugog svjetskog rata do konca XX stoljeća, kada su nastala i najznačajnija djela ove nacionalne književnosti.”

Zatim (na str. 262.): “Povezujući bošnjačku književnost za djecu sa alhamijado literaturom, koja se u jednom dijelu svoga postojanja vremenski poklapala sa književnom epohom evropskog prosvjetiteljstva, odlučio sam se zastupati tu tezu” (tj. da je njezin početak u doba prosvjetiteljstva), te tako, ističe, “znatno pomjeriti početke bošnjačke književnosti za djecu u odnosu prema ranijim opće usvojenom kritičkom stajalištu Murisa Idrizoviæa, koji je sve do sredine 1990-tih godina određivao bošnjačku književnost za djecu kao literaturu koja je nastala tek nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, ovaj ugledni historiđar dječje književnosti revidirao je svoje mišljenje i već u knjizi “Književnost za djecu” (Sarajevo, 1998.) on pomjera početke bošnjačke književnosti za djecu u srednjovjekovni i osmanski period, ali bez znanstvene argumentacije”, kaže dr. Džanko. 

Potom raspravlja o “problemu klasifikacije bošnjačke književnosti za djecu”, što je i red da se uradi u tekstu “koji se može smatrati prvim”, dapače “pionirskim pokušajem” u tom zanimljivom i hvalevrijednom poslu. Kad je riječ o pjesništvu, autor misli da se “može klasificirati na sljedeće književe rodove i vrste” (str. 264):

A. Usmeno - književna baština za djecu
1. Usmena lirska poezija
1.1. Uspavanke
1.2. apotrogajske ili pjesme protiv uroka za djecu
1.3. zabavne dječje pjesme: brojalice, rugalice, igralice, tašunjaljke, cucaljke
1.4. Ilahije






A potom govori o proznim oblicima što nas u ovom trenutku manje zanima. Mora se priznati da rad dr. Džanke zaista zadivljuje, ne samo po “pionirskom zahvatu”, nego (nas) još više zadivljuje gotovo brutalna sličnost, što je poput odraza u ogledalu koji se ogleda o (duži) tekst javno objelodanjem prije okruglo deset godina (1996.), u zagrebačkom Kulturnom društvu Bošnjaka Preporod, kao predgovor “antologijskoj čitanci dječje bošnjačke poezije» POD BEHAROM MOJE JANJE SPAVA, Ibrahima Kajana.
U toj se antologiji, u dijelu “Usmeno dječje pjesništvo” uvoda SRCE I UM kaže da se “dječja bošnjačka pjesma rodila, razvijala i izbrusila – pa takva ostala u kolektivnom sjećanju Bošnjaka, po nizu prepoznatljivih elemenata, od trenutka prijelaza na islam…” (Pod beharom, str. 6), zatim se u dijelu “Starije pjesništvo: alhamijadisti” (na str. 8), bilježi i sljedeća kritička digresija: “U sastavljanju antologijske čitanke, koja teži da otkrije i iscrta genezu bošnjačkog dječjeg pjesništva, dosad objavljeni književnopovijesni pregledi nisu nam, nažalost, mogli pomoći. To je zaista čudno! Muris je Idrizoviæ u protekla dva desetljeća otiskao hiljade stranica o dječjoj književnosti u Bosni i Hercegovini, pa je čudno da ni u jednom trenutku nije pokazao interes koji bi ga pomjerio bar jedan korak od 1952.., tj. od Šukrije Pandže od kojeg, po njemu sve počinje! Prije njega spomenuo je kao ime, ne govoreći ništa određeno o djelu – Hamdiju Mulića (umro 1944. godine). To je tim čudnije što su tekstovi iz kojih se može iščitati pouzdan pravac kojim valja putovati do početaka – dostupni. U vidu imamo, prije svega, transliterirane tekstove “alhamijado književnosti” - piše Kajan te 1996., ističući, kao rezime, vrlo jasno da bi on “to razdoblje nazvao “Starije bošnjačko dječje pjesništvo”, te da zauzima, po njemu, vremenski prostor “od XVII. do XIX. stoljeća” (str. 9)
Zatim, Kajanov predgovor govori o “vrstama, motivima i metričkim obilježjima» pjesništva koje je upravo naznačeno i “vremenski određeno. Potom: razdoblje raspada Turske i okupacija Austro-Ugarske. Pa o Ljubušakovu Narodnom blagu i uopće vremenu “zalutalih fragmenata” dječje pjesme jednog “gluhog vremena”… 

Najposlije, spomenut će pojavu Šukrije Pandže i početak stvaranja žanra. Pa ustvrditi jedan niz i “poredak” od imena Nasihe Kapidžić Hadžić, Ismeta Bekrića, Kemala Coce, Muhidina Šarića, Enesa Kiševića…, sve do Džamala Latića, Isaaka Saliha i Ervina Jahića.
Sve u svemu, Kajan je predložio sljedeću usustavljenu klasifikaciju, koju baš doslovno citiramo:

A. LIRSKE PJESME:
1. uspavanke, molbe; obične, redovne i kišne dove,
2. tašunjanke, nabrajalice,
3. šaljive i nonsensne
4. rugalice,
5. zagonetke,
6. ilahije i
7. kaside.

B. EPSKE PJESME
1. hićaje (stihovane pripovijesti s teološkim ili moralnim zaključkom)
2. epske forme novog doba

Sve je to na 7. stranici Kajanovog teksta koji je objavljen, osim u antologiji Pod beharom moje janje spava, Preporod, Zagreb, 1996., str. 5-14 (s naznakom da je pisan od 1993. do 1996.), nego i u časopisu Behar br. 25-26, 1996. str. 18-21 i str. 34), najposlije, u knjizi Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 205-221. Na samoj knjizi je otisnuta recenzija prof. dr. Ive Pranjkovića, koja se baš posljednjih mjeseci vrti na internet stranicama, potkrepljujući aukcijsku nakanu jednog hvalevrijednog komercijalnog poteza – aukcije knjiga do kojih se može doći, eto, i na takav, zanimljiv način!

Zaista, više nego zanimljivo! Što o svemu ovom misliti?  

Bit će da je Ibrahim Kajan, iz daleke 1996. uzeo temeljne stavove za potrebe koncepcije svoje antologije i njezinog opširnog predgovora, doduše na vrlo misteriozan način iz GODIŠNJAKA 2006., a predstavljen javnosti tek 3. IV. 2007. Možda je i to moguće, ali se u zbilji još nikada nije desilo!


1 komentar:

  1. Opet zahvaljujuci Vama Dr.Ibrahime imala sam priliku doci do pjesmica koje sam biljesku postavila i podjelila sa prijateljima .Od tih mi je draga __SVETO JANJE___
    ‎"bez utjehe, bez iznenadna janjeta
    koje je, nekoć, sretnim učinilo Ibrahima."
    Lijepa pjesma, snazno poredjenje!Ta pjesma me tako dojmila da sam odabir napravila .Hvala Moje postovanje !

    OdgovoriIzbriši