5. svi 2011.

NERAZDVOJNI NEPRIJATELJI

PUTOPIS

Duh zapisa Evlije Čelebije

 Sjedimo u stambolskoj knjižari Kelama Karatekina, našega iseljenika, jednog od najpoznatijih turskih nakladnika, a tu je i znameniti turski prozaik Yaşar Kemal. Pričamo o svemu, pa i o književnim vezama koje su mnogostruke, guste i, kako vrijeme prolazi, sve dublje u zaboravu... A postoje činjenice koje kažu da su povjesničari izbrojali, kroz zadnjih pet stotina godina, više od 3000 pjesnika koji su pisali gazele, mesnevije na perzijskom, arapskom i turskom jeziku – s primjetnim doprinosom pjesnika iz naših krajeva, među kojima su najzanimljivji pravi bosanski i hercegovački vlastelini, od kojih je najpoznatiji unuk hercega Vukčića Kosače i sultana Mehmeda II. Osvajača – pjesnik Sirri. Njegov je otac Stjepan, kao veliki vezir Ahmed Hercegović – uza sve časti, dobio i tursku princezu za ženu...
Međutim, za nas je osobito zanimljivo što se u korpusu turske književnosti, u putopisnom žanru, nalazi i golemo djelo Evliye Çelebije Seyahatname (Putopisi), u deset povećih knjiga kojima autor (rođen 1611., a umro nakon 1679. godine), nije zadužio samo tursku književnost, povijest i zemljopis – nego je pružio niz nenadoknadivih obavijesti o onim kulturama naroda koje su Turci stoljećima držali u ropstvu, ali i o onima koji su tursku imperiju “površnije” poznavali, u kraćim razdobljima joj bili pokorni ili joj bili običnim susjedima.
Evliya Çelebi (to je njegovo izvorno ime), neosporno bi bio, po onom što je sve napisao o našim krajevima kroz koje je proputovao – naš putopisac! Pisao je, primjerice, osim o gradovima današnje Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Makedovije, Vojvodine – i o nizu hrvatskih gradova, malih mjesta i sela kroz koja je prolazio – a bogami ima podataka i o takvim mjestima koja nisu nikad ni postojala. Evliya Çelebija, nelicemjerni! Dok čitate njegove zapise, nerijetko vrlo jakih emocija, svakako ćete primjetiti još jedno autorovo obilježje – a i to obilježje pripada dobrom duhu djetinjstva i jezgri neoštećene nikakvim nevoljama – što se jasno razotkriva u činjenici da autor gradovima koje opisuje nikada ništa ne oduzima i ne umanjuje – nego im dodaje, uljepšavajući brojem i ukrasom mnogostruko uvećanim sve što je vidio ili o čemu je doznao!
Proputovao je kroz naše gradove ostavljajući podatke o njihovu izgledu, o stanovništvu, o religijama i o jeziku, o običajima koji se možda još ponegdje pamte ili kojih više nema. Eno ga u Klisu, Sinju, eno ga u tvrdom gradu Kninu. Prošao je kroz Nadin (danas selo kraj Benkovca), Skradin, kroz Vranu i kroz Obrovac. Piše o Zadru, o “vojnom pohodu prema gradu Šibeniku”. I o jednom od suradnika Husrev-begovih, Murat-begu Trdiću, rođenom Šibenčaninu. Taj je Murat-beg imao kroz cijeli život trajne kontakte s obitelji, a najčešće s rođenim bratom Jurjem, svećenikom katoličkim. U bližem je srodstvu i s kardinalom Utišenić-Martinucijem. Priča Çelebiya kako se sastao s generalom grada Splita, a u raskošnim bojama opisuje slavni Dubrovnik, podrobno zapisujući strukturu dubrovačkih vlasti, razgovore, opisujući poslove koje je obavio i u čije sve ime. Çelebiya zapisuje i nekoliko rečenicao Zagrebu, prolazeći pokraj grada koji imenuje ovim oblikom: Zagrab. I inače, sve gradove i mjesta u Dalmaciji zapisuje hrvatskim jezikom a ne talijanskom nomenklaturom.
Evliya Çelebi ostavlja zapise o “Vilajetu Zrinskog”, Moslavini, gradu Čakovcu, gradu Legradu, i tako dalje.
Opisan je i susret s banom Nikolom Zrinskim, koji se autora, očito, dojmio, jer je, među ostalim, zapisao da “bijaše pametan, trezven i inteligentan...”
Međutim, najzanimljiviji je detalj pobratimstva među muslimanskim i kršćanskim junacima, a koje Evliya živo i uvjerljivo bilježi negdje na graničnim prijevojima Dalmacije i Bosne, ili Turske imperije i Mletačke Republike! Evo tog karakterističnog mjesta, koje je, kako se zna, našlo odjela i u suvremenoj hrvatskoj književnosti (Ivan Aralica: Duše robova) – a autor mu je svjedokom negdje navrhovima krševitih i neprolaznih mjesta Prolog-planine”, netom je krvavi sukob među suprotstavljenim stranama prestao: na sve strane ležali su leševi, polomljeno oružje, poderane zastave, skršeni križevi. Muslimani su se veselili pobjedi. Gazije su, kaže Evliya, njegovj ekselenciji, paši, darovali mnoge skupocjene zarobljenike, pa nastavlja pašinim riječima:
- Da ostale zarobljenike pobijemo?
Vojnici nisu pristali, nego su rekli:
- Ako ćete pobiti ove zarobljenike koji su nama pripali, onda treba da posiječemo zarobljenike koji su vama pripali...
Tako je došlo di sukoba oko podjele ratnog plijena, pa su, svjedoči Çelebiya, pozvani livanjski kadija i livanjski muftija da stvar pravično rasprave. U jednom trenutku, kroz priču, paša doznaje da je “jedan krajiški gazija bio sakrio jednog kršćanskog haramiju u kožu”. Paša se rasdio i naredio:
- Odmah mi dovedite tog čovjeka i zarobljenika kojeg je sakrio.
Kada su obojica došli na stratište i kad je paša naredio:
- Odmah krvnika! – ovaj se junak savio oko vrata svog zarobljenika, te pomažući i plačući rekao:
- Aman, veliki veziru, ja sam se s ovim zarobljenikom pobratio na bojištu, on će s mojom vjerom otići u raj i to će za mene, jadnika, biti šteta; a ako ja umrem, pri meni će ostati vjera ovog zarobljenika kojeg sam pobratio, pa ćemo oba u pakao, te sam opet na gubitku.
On se bio složio na svog zarobljenika, i nije ustajao s njega.
Kad je odvažni paša upitao:
- Hej, gazije, što je ovom čovjeku?
Serhatske gazije mu odgovoriše:
- Kad naši junaci na ovoj našoj krajini padnu u kršćansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s kršćaninom i zakunu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerničkog ropstva, a musliman, opet, zada vjeru kršćaninu i rekne:
“Ako ti padneš nama u ropstvo, ja ću tebe izbaviti od Turaka.”
I tako dadnu jedan drugom čvrstu vjeru (ahd-u emân) rekav:
“Tvoja vjera moja, a moja vjera je, opet, tvoja.”
“Je li?”
“Jest.”
Zatim liznu međusobno krvi. Tako se pobrate musliman s kršćaninom.
Eto u ovom slučaju ovaj nevjernik je pobratim ovog gazije. On je nekada izbavio iz ropstva muslimana. Sada je, eto, ovaj nevjernik, što je u rukama ovih ljudi postao sužanj. Ako ga (njegov brat) spase, onda je on ispunio svoju zadanu riječ i vjeru. A ako sada ovaj kršćanin bude ubijen, on ide u raj, a ovaj (musliman) ide u pakao s vjerom nevjernika. Premda ovo nema ni u muslimanskoj ni u kršćanskoj (svetoj) knjizi, to je ipak ovakav običaj na ovoj krajini čest.
Kada su to kazali paši, on je rekao:
- Oslobodite ih obojicu.
Na to obojica nokat u ledinu i iščezoše.
“Svi mi, međutim, ostali smo zapanjeni pred ovim razgovorom” – piše Evliya.
A zapanjeni su bili i moji sugovornici – Kemal Karatekin i Yaşar Kemal.

Večernji list, Zagreb, 11. V. 1989

Nema komentara:

Objavi komentar