25. lip 2012.

ŠEJH JUJO: ZBILJA I KNJIŽEVNA TRANSPOZICIJA


Napisao: Ibrahim Kajan
 

 Mustafa ef. Ejubović / Šejh Jujo (Mostar, 1650. - Mostar, 1707.)

 
ETIČKA NAČELA  ZBILJNE BIOGRAFIJE U GNOMSKIM OBLICIMA
Zasigurno će na ovom simpoziju biti više govora, u drugim prilozima o dobu, o društvenim, kulturnim i znanstvenim osobitostima koje pripadaju životu i djelovanju znamenitog Mostarca Mustafe ef. Ejubovića. Zbog toga ću odmah prijeći na izlaganje nekih svojih razmišljanja o „zbilji i književnoj transpoziciji“ te velike povijesne i intelektualne figure koju je ovaj grad darovao svijetu.
Nekoliko je zapamćenih gnomskih proznih oblika koje se pripisuju Mustafi ef. Ejuboviću, poznatijem u širini naroda pod imenom Šejh Jujo. Pripisuju, jer se - bilo gdje da se citiraju - ne navodi nepobitan pisani izvor koji bi raspršio svaku dvojbu o neporecivu autorstvu.
Među tim gnomskim oblicima neke su po duhu potpuno bliske narodnim poslovicama, a po promišljenosti i misaonoj složenosti, najracionalnijim strukturama aforistično-epigrafskim sentencama budući da svojom zgusnutom iskustvenom snagom teže izricanju konačnih prosudbi o svijetu.
U novijim vremenima neke su zabilježene i objavljene, pa je na taj način konačno prepriječeno otimanju zaboravu te nekolicine iskaza koji pripadaju usmenoj bošnjačkoj književnosti. Pokušajmo, u mjeri koja je moguća u ovoj zgodi, tek upozoriti na strukture sljedećeg oblika:

Šejh Jujo je rekao: Da nije ljubavi prema domovini, opustjeli bi krševiti krajevi.[1]
Citirana je misaona projekcija sastavljena od dva savršeno uravnotežena dijela: u prvom je uvjet a u drugom ispunjenje. Tezi da će opustjeti krševiti krajevi, moguće je suprotstaviti antitezu, ovdje izuzetno profinjenu, posvemašnje ljudske osobitosti - ljubavi kao patriotizma.
Razmotrimo sad njezinu još pročišćeniju varijantu koju sam zapisao prije više od trideset godina pri razgovoru s Hivzijom Hasandedićem:
Šejh Jujo je rekao: Kad se ljudi koji su otišli tražiti znanje ne bi vraćali u
zavičaj, paučina bi i samo sunce premrežila.
Uvodna atmosfera u oba iskaza je istovjetna: „Jujo je rekao“, baš kao što, uobičajeno, započinju kazivači narodnih poslovica: Što no riječ, Što no stari vele[2], a nastavljaju se gotovom strukturom koja se priklanja figurama formulaična načina kazivanja, a obzirom na stilistiku, ostvaruje se bar dijelom figurama riječi ili tropa (često metaforom, još češće metonimijom), te figurama misli (poredbama, antitezama i paradoksom).
Dijaloška forma usmenog prenositelja do njezine prve meni poznate fiksacije perom Hamze Hume i objavljivanja u Oslobođenju, zadržana je u sljedećoj crtici prispodobivoj književnoteorijskim jednostavnim ili malim oblicima:
- Šejh-efendija, kako ti ostavi veliki Stambol pa ode u mali Mostar?
- To su me pitali i u Carigradu - odgovori mu Šejh Jujo. - A ja sam im
odgovorio da vjetar samilostivoga dolazi iz Hercegovine pa zato tamo i odlazim.[3]


PREPORUKE ZA ONOSTRANU INTERVENCIJU
Prvorazredna zanimljivost očituje se i u dugovječnosti narodnog pamćenja za tematski prostor duhovne, apstraktne, snažne uvjerenosti u moć onostrane intervencije Šejha Juje, koja je uvjetovana, kao i u najdubljim mitskim strukturama, zadatkorn duhovnog porinuća (učenjem Jasina), kroz protok određena vremena (za četrdeset dana), a u nekim varijantama i na određenom mjestu (najčešće na kaburu).
Priča se da je Jujo rekao: „Kojemu se djetetu ne da u nauci, neka mi za četrdeset dana prouči Jasin, pa će mu se proučiti za učenje.“[4]
Priča se da je Jujo rekao: „Ako je šta kome muskil (mučno), neka mi pohodi kabur za četrdeset jutara, pa će mu s Božjom pomoći olakšati.“ [5]
Šejh Jujo se u svim zapamćenjima što su s ovim karakterističnim usmeno-književnim oblicima pronosila kroz vrijeme od nekoliko stoljeća, a to samo po sebi zadivljuje, ocrtava figurom konzekventna humanista i istinoljupca[6], koji širi oko sebe duboke spoznaje svijeta, ali nerijetko emitira i sjaj „neobjašnjive tajne“, koja ne samo da govori o začudnim moćima prekogrobne intervencije, nego i o istovjetnoj snazi kojom je raspolagao i u vremenima „dok je hodio po zemlji“.
Nekada je Šejh Juji odnijela svraka piliće, pa je prokleo. I priča se da otada nije nikada bilo u Mostaru svrake.[7]

TRANSPOZIClJE INTELEKTUALNE I DUHOVNE
ZBILJE – U OBLIK  LEGENDE
U sklopu bilo koje teme o Mustafi ef. Ejuboviću, Šejhu Juji, uvijek će doći na red i usmene strukture koje se tijesno vežu uz njegovu biografiju, ali na način kako ih oblikuje upravo ta tvorevina književnosti „onoga što se ima pročitati“, tj. - legenda. Legenda, najsrodnija mitu, svoj najčistiji izraz nalazi u opisu života nekog čovjeka čiji životni stav i vladanje čine uzorak jednog tipa ponašanja, odnosno jednog stava prema životu i svijetu.[8]
Dvije su najraširenije, od kojih je prva manje a druga više poznata u narodu, pa čak i u autorskoj obradi bošnjačke književnosti, u što ovom zgodom ne bismo ulazili.
Priča se da je nekakav „duka“, knez, valjda iz Vlaške, imao jedinca sina, pa mu je uzeo kao druga jedno siroče, s kojim je njegovo dijete raslo i zajedno se odgajalo, taka da je u svačemu bilo ravno kneževu sinu. „Duka“ je siroće gledao kao i svoje dijete, a i njega je siroće smatralo svojim ocem. Desilo se, kad je ovo dvoje djece odraslo do muževne dobi, da je „duka“ umro, a njih obojica započeše borbu za kneževsku vlast. Ili su ta djeca bila tako slična da se nije poznavalo koje je dukino, a koje siroće, ili su izumrli oni koji su bili na kneževu dvoru, kad je on
uzeo siroće u svoj dvor; nastao je spar oko toga, da Ii da obojica naslijede kneza ili samo onaj koji je znao za se da je knežev sin, dok je i drugi, koji je u dvor došao kao siroće, tvrdio da mu je „duka“ otac. Spor se nije mogao nikako u Vlaškoj riješiti, pa pošalju izvještaj u Carigrad, da im šejh-ul-islam presudi. Ali ni tamo nisu znali kako bi presudili, pa pošalju tatara u Mostar, da Šejh Jujo tu stvar prouči i riješi. Rekoše: „Ako on to ne znadne, ne će niko ni znati.“ Pojahao tatar na ata, pa put Hercegovine. Dođe u Mostar, a tu mu rekoše da je Šejh Jujo otišao u Bijelo Polje, gdje je imao imanje, kamo bi ljeti isprtljavao. Tatar pođe odmah u Bijelo Polje i kod Zalika susretne jednog hodžu. Upita ga: „Znaš Ii ti gdje bih mogao naći Šejh Juju?“ „Ja sam, šta ti trebam?“ Tatar sjaše s konja i izvadi mu pismo. Šejh Jujo čučne ukraj ceste, pročita pismo, izvadi iz džepa papira, a iza pasa divit, pa napisa rješenje i dade ga tatarinu. Evo kako je on presudio:
Treba otkopati mrtvaca, izvaditi mu jedno rebro, oprati to rebro i staviti ga u jednu posudu čiste vode. Tada treba uzeti po jednu kap krvi od ove dvojice, koji tvrde da su dukini sinovi i pustiti kap da kane na vodu. Kap krvi od pravoga djeteta će pasti ravno na kost i s njom će se sastaviti, a onoga drugoga, ako nije sin, razliće se po vodi. Tada će samo sin naslijediti oca.[9]
Druga priča, začudujuće rasprostranjena u narodu, glasi: "... Pred džamijom je, po običaju, bila uvijek nosila, na kojima se nose mrtvaci od kuće do groblja, i tenišera, na kojima se kupaju umrli. Bilo je uvijek ljudi koji su zazirali od ovih rekvizita zadnjeg čovjekova puta od kuće do džamije i dalje do groblja, ali je bilo i pustopašne omladine, koja je slobodno lijegala na tenešir koji je stajao obično u jednom uglu džamijskog dvorišta, na kojem se okupalo stotinama umrlih od raznih bolesti. Bilo je i takvih koji bi od obijesti legli na nosila... dok bi ih drugi pokrili čohom i podigli na ramena, pa nosili po džamijskom dvorištu.
Tako se jednom jedna skupina ovakve mladeži skupila u dvorištu Šarića džamije i zabavljala i ovdje gdje nije mjesto za zabavu. Opazili su izdaleka Šeh Juju, a onda nekom na um padne i predloži društvu, da se s njim našaIe. Pozvat će ga da klanja dženazu, obavi sprovodni obred, jednom od njih koji će leći na nosila.
I zbilja jedan leže na nosila, koji oni podigose na mejtaš. Drugi iziđoše na ulicu i pozvaše Šeh-Juju u džamijsko dvorište.
- Da nam, efendija, klanjaš dženazu našem drugu, evo ovom ovdje, -govorili su oni.
- Dobro, dobra, - veli im Šeh-Jujo. - A kakvu ćete da klanjam dženazu? Živom ili mrtvom?
- Kako to, efendija, živom ili mrtvom? Tko je vidio živom obavljati sprovodni obred?
- Ništa, ništa. Ja samo pitam.
- Naravno, mrtvom.
Stao je ispred svih pred mejtaš, na kojem su bila nosila, leđima okrenut
njima, a oni se za njim poredali, podgurkujući se i prigušujući smijeh da ne provali.
On se onda po običaju okrenuo samo napollicem njima i pitao ih:
- Kakva znate ovog čovjeka?
- Doba!; Allah rahmet ejle, -odgovorili su susprezuci jedva smijeh.
- Da mu halalimo?
- Halalolsun!
Onda je Šeh-Jujo najavio da počinje obred sprovoda odraslog muškarca i nije se više okretao, dok nije obavio molitvu, a onda je pošao iz dvorišta.
Sad su svi oni praskali od smijeha kako su hodžu prevarili i čekali su da im drug skoči s nosila. Počeli su ga zvati, ali se nije ni podizao ni micao. Podigli su čohu s njega, ali on je bio ukočen, mrtav. [10]
Ma koliko začudni bili sadržaji citiranih legendi, začudnija je osobitost supstancijalne emisije, koja manje govori o Šejhu Juji kao "našem znanstveniku", nego više o osobi koja posjeduje nadmoćnu i golemu tajnu. Predaja je u njemu pronašla lik koji posreduje među zbiIjninim i onostranim, iIi, još bolje: Jujo ostvaruje integriranje svijeta u kojem vidljivo i nevidljivo čini potpuno jedinstven prostor. Zbog toga predaja o njemu ne može biti "slučajan ljudski proizvod", nego potječe iz dubokih arhajskih ponora kojih se sjeća naše nesvjesno.
Parafrazirajući H. Friedricha[11], gotovo da bih rekao umjesto zakIjučka, da je temeljno osjećanje dviju Iegendi, u pučkom osjećanju nužne realizacije nečega što "potječe iz kozmičkog Pra-Jednog", pri čemu se sva težnja usmjerava prema cilju u kojem više nismo obični, nego uklonjeni u metafizičko, i takvi, iznosimo osobite spoznaje i osobite moći - na svjetlo zbiljne, dnevne analogije.


MUDROST RAĐA TOLERANCIJU. Izlaganje na naučnom skupu. Zbornik radova: Život i djelo Mustafe ef. Ejubovića, Muzej Hercegovine i Univerzitet „Džemal Bijedić“, Mostar, 2002.
Ibrahim Kajan: GOSPODARI I SLUGE TINTE, Planjax, Tešanj, 2005., str. 159-164


[1] Alija Nametak: Šejh Jujo, Legenda; Osnit br. 8, str. 13, 17. svibnja, 1942.
[2] Milivoje Knežević: o narodnim govornim tvorevinama. U: Usmana kniževnost (prir. Dr. Maja Bošković-Stulli), Školska knjiga, zagreb, 1971., 289
[3] Hamza Humo: Šejh Jujo, Oslobođenje, god. XVII,  6. juni 1959.
[4] Alija Nametak: Šejh Jujo u narodnoj poeziji. Novi Behar, VI/1933, br. 16, 208
[5] isto
[6] Pošao Šejh Jujo u Vrapčiće na kobili. Neki trgovac iz Sarajeva imao je pred njim parnicu u Mostaru, pa što nije bio siguran da će je dobiti, pokuša da podmiti kadiju Šejh juju i pristade za njim vičući: „Efendija, efendija, koliko ti kobila ima nogu?“ Čuvši to, Šejh Jujo sjaha s kobile i poče glasno brojati: jedna, dvije, tri, četiri – pa doviknu trgovcu: Četiri! – i opet uzjaha  na konja. „A, ovaj broji kobili noge. Ovaj se ne da podmititi“, reče trgovac. (Hamza Humo: Šejh Jujo, Oslobođenje, god. XVII, 6. juni 1959.)
[7]Alija Nametak: Šejh Jujo u  narodnoj poeziji, Novi Behar, VI/1933, br. 16, 208
[8] Milivoj Solar: Teorija književnosti, II. Izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1977. 161
[9]Alija Nametak: Šejh Jujo,  Legenda, Osvit, br. 13 17. svibnja 1942.
[10] Isto
[11] Hugo Fridrich: Struktura moderne lirike, prijevod T. I A. Stamać, Stvarnost, Zagreb, 1969., 40

Nema komentara:

Objavi komentar

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...