27. pro 2014.

SMRT KRALJA TOMAŠA




© by dr. Ibrahim Kajan

 

Puno je istine u narodnoj mudrosti da nema tajne koja jednoga dana neće isplivati na površinu, ma koliko duboko bila uronjena u „duboku vodu nečijeg interesa“.
Obnova masovnog zanimanja za historiju svoga naroda, podstiče i živi razvoj vjerskog i kulturnog turizma. Oživjele su, napokon, bosanske i humske srednjovjekovne tvrđave-gradovi u kojima se proizvodila povijest – a posebno Vranduk, Blagaj i Bobovac. Svaki od njih je velika priča jedinstvene (a ne neke zasebne, separatne i etničko-nacionalne)  bosanskohercegovačke historije, najčešće zamračena i puna neodgonetnutih tajni.  Ali u tim povjesnicama – nije sve historija. Na ključnim mjestima, one se „zaokreću“ u usmenu predaju, u legendu, u mit.
Jedna od stoljetnih „bosanskih tajni“ svakako je i nerasvijetljena smrt kralja Sjepana Tomaša Kotromanića godine 1461., dvije godine prije rasula i propasti Kraljevine Bosne. Zločin koji se desio u dubokoj prošlosti, prekriven gustim velovima tajne, morat će se jednom otkriti. Sve dok se ne otkrije, pisane historije neće biti vjerodostojne, počivat će na pučkoj predaji sklonim mitologizacijama punim obmana i krivotvorina. Zbog toga je nužno „slučaj Tomaš“ izvaditi iz fascikla neriješenih umorstava političkih stubova i ponovno ga staviti na stol lijenim historičarima bosanskog srednjeg vijeka.
Stjepana Tomaša pratila je čudna priča u kojoj se prepliću bajkoviti elementi s grubim povijesnim činjenicama: rastao je u siromašnoj bogumilskoj hiži, djetetom ovce čuvajući, živeći s majkom i starijim bratom Radivojem - ne znajući ko mu je otac. Veliku ljubav svoje mladosti sa skromnom Vojačom, krunisao je brakom u Crkvi bosanskoj. Uskoro im se rodio sin kojem je Vojača dala ime svog voljenog muža: Stjepan.  A onda – mitski preokret! U jednoj noći među noćima 1443., dođoše mu oružnici Bosanskog stanka i rekoše: „Vaša svjetlosti! Naređeno mi je da Vas dopratim u stolni grad Bobovac...“
Tako je nekako po jednoj „Historiji Bosne i Hercegovine“ davno napisanoj pa u našem vremenu ponovno puštenoj u opticaj,  piše kako je Stjepan Tomaš, vanbračni sin kralja Stjepana Ostoje, postao kraljem. Od onog citiranog fantastičnog prizora, počinje historija. I kraljeva osobna tragedija. Papa mu uskraćuje krunu jer živi u „nemoralnom braku“ koji nije sklopljen po kanonu Crkve, optužuje ga da ima vanbračnog sina rođena u heretičkoj zajednici, da je i sam heretik, da je pataren koji nijednu crkvenu tajnu (dogmu) ne poštuje.
Žudnja za vlašću je veća od ljubavne žudnje: Otpustio je suprugu Vojaču „jer ne htjede vjeru promijeniti“, sa sinom se i novom ženom Katarinom Kosačom Rimskoj crkvi podloži -  ali, ipak, papa mu ne posla obećanu krunu.  Papa je tražio više, htio je kraljevinu bez patarenske „gube pogane“ i opominjao ga je da „gubu sa zemlje ostruže“. Uz mađarske inkvizitorske postrojbe, vojnici kralja Tomaša su potpaljivali njihove lomače, da je cijelu Bosnu prekrio „smrad spaljenog mesa i kostiju“ Dobrih Bošnjana – što su, glavu spašavajući, tek rijetki, u Hercegovu zemlju pristigli i pod njegovu se odlučnu zaštitu stavili.
Papa nije bio zadovoljan „krnjim uspjehom“, Herceg ga je počeo prezirati, a sultanove oči, promatrale su ga sa svih strana. Legenda kaže da se sultan volio preoblačiti u sirotoga derviša i sam se, na svoje oči, osvjedočiti o stanju u Bosni. U Jajcu ga prepoznaše i kralju dojaviše, a kralj ga u svoj dvor pozva i s njim se pobrati! Tu večer sultan je darovao kralja sabljom s ugraviranom posvetom, „pobratimu kralju bosanskom Tomašu i posestrimi kraljici Katarini...“
Koliko ima zbilje u toj legendi? To niko ne zna jer je povjesnice ničim ne potkrjepljuju.
Zamalo, pišu nevjerni historičari, Bosnom odjeknu vijest: kralj je ubijen! Istraga ne pronađe ubojice pa se sve zataška i odgurnu u mračnu katakombu punu tajni i misterija nekog Moćnog i Nepoznatog.
Ali, kolektivnu se memoriju ne može „pospremiti i među arhivalije ostaviti“! Ona živi samo od sebe dok živi pučki duh i pučko osjećanje pravde. A ta pravda, stoljećima prepisivana iz naraštaja u naraštaj kaže, kao što kaže ovaj zapis na bosanskoj ćirilici fra Nikole Lašvanina (1703.- 1750): „1461. – Toma, kralj bosanski -  zašto je s turskim carom otajno držao prijateljstvo i primio ga u svoj dvor, i častio i pobratio se s njim u Jajcu gradu, - od svoga sina Stipana i brata Radivoja, po nagovoru kralja Matijaša, u Bilajskom polju, budući ondje s vojskom, umoren bi. A ova dva prokleta kraljomorca bosansko kraljevstvo među sobom razdiliše.“
Prvo i posljednje znanstveno istraživanje  tajne kraljevskih grobova na Bobovcu, pa tako i možebitnog groba Stjepana Tomaša, uradio je krajem 70-tih godina prošlog stoljeća Pavao Anđelić. Jedan je kostur tog zgodom „progovorio“ podvrgnut metodi rendgenološke analize: „Na dijelovima skeleta iz jedne grobnice zapažena je iskrivljenost i deformacija kičme; lom ključne kosti, proboj prsne kosti poligonalne forme izazvan nekim oružjem polukružne forme cca od jednog centimetra...„Taj ubod je vjerovatno bio uzrok smrti, jer je usmjeren na vitalne čovjekove organe, u prvom redu srce i velike krvne žile – i ne pokazuju tragove zarastanja...“
Čije su kosti? Kojeg kralja? Ne zna se. Narodna kaže da će istina, jednom, morati isplivati. Tada ćemo iz historije izbaciti legende i mitove i nadomjestiti ih tvrdim i nepokolebljivim činjenicama kojima se neće moći manipulirti duhovima naše zajedničke bosanske prošlosti koja nije poznavala današnje nacionalne kategorije.

Izvor: AVAZ, prilog: SEDMICA, 27. 12. 2014., str. 12
                                                                                                                  


2 komentara:

  1. Poštovani,
    imam jedno pitanje?!

    Pošto se ovdje radi o Bosni i Hercegovini i blog je na BOSANSKOM (?) JEZIKU, zanima me zašto se ne služite istim?!?!?!?
    Fakt je da nije umorstvo, NEGO ubistvo, nije pozornost, NEGO pažnja, itd. Gore navedene riječi pripadaju hrvatskom jeziku.
    Lijep pozz.

    OdgovoriIzbriši
  2. ZBOG CEGA MISLITE DA UMORSTVO ILI POZORNOST NISU BOSANSKE RIJECI, NEPOTPISANI GOSPODINE (GOSPOĐO?), A "FAKT" I "BLOG" - KOJE SUSREĆEM U vAŠEM "JEZIKU", ETO, JESU?! Bosanske su rijeci i tajnik, i sijecanj, i svibanj... i tisucu drugih, ali Vi to ocito ne znadete. Dakako, ne biste mi morali, iz svoje autsajderske (uh, gle nije bosanska!) - lingvističke pozicije spočitavati ono u što niste sigurni, a niste valahi-bilahi ni pozvani da me bigajeri-hak, "lektorirate". Usprkos svemu, drago mi je da me barem čitate. Želeći Vam sve najbilje, Vaš I. K.

    OdgovoriIzbriši

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...