13. pro 2014.

KRLEŽA JE VOLIO BOSNU I POTPUNO NAS RAZUMIO

© Ibrahim Kajan, 2014.



NEISPITANA TEMA: KRLEŽA I BOSNA




Nakon samo pet godina od II. svjetskog rata, 1950. godine, u Parizu je održana velika izložba svjetskog značaja i dometa: Umjetnost na tlu Jugoslaviju. Tada je bosanski stećak prvi put otputovao u svijet te pobudio i probudio golemu znatiželju za srednjovjekovne bosanske teme, za Bosnu koja je bila i za Bosnu i Hercegovinu što je upravo nastajala kao ravnopravna federalna jedinica Jugoslavije na razvalinama ratom opustošene zemlje. Stećak se nije našao slučajno u Parizu. Za njega, kao i za cjelokupni koncept čudesne, reprezentativne izložbe brinuo se general projekta: Miroslav Krleža!



Krleža je prezirao potkupljive historičare, sve i bez izuzetka!

Krleža je, recimo tako, bio fasciniram Bosnom! Fasciniran svijetom bosanskog srednjovjekovlja, slobodarskim duhom bosanskih krstjana i razboritom Crkvom bosanskom i njezinih pučana koje su drugi nazivali „dobrim Bošnjanima“.  Pišući o stećcima, tumačeći znakove i prizore s bokova grobnih mramorova, zapanjeno je otčitavao poruke jednog slobodnog i ponosnog svijeta, „laičke pastve“ koja je zabacivala svaku dogmu i nudila novu interpretaciji Novog zavjeta. Krleža se divio toj „bogumilskoj“ misaonoj projekciji koja je Bosnu učinila jedinim slobodnim otokom  u Europi, postajući zemlja prognanih i progonjenih europskih mislilaca i reformatora, te njihovih pristalica. Taj je bosanski svijet, oklevetan i nevino optužen, proglašen „heretičkim“, „kugom bosanskom zaražen“, pa je – nikom zla ne čineći – cijelo jedno stoljeće plamtio u inkvizitorskim lomačama Svete Crkve rimokatoličke.   

Krleža podsjeća i na potkupljive historičare (na sve i „bez izuzetka“) koji govoreći o patarenskom „krivovjerstvu“, nastoje zapravo „toj poganskoj pojavi dati neko manje vrijedno tumačenje“, sektaško a ne fundamentalno, što se – začudo – pojavljuje i u našim danima.



„Najljepši jezik – jezik Bosanskih muslimana“

Posebne, nerijetko i nepretenciozne,  ljudske i misaone refleksije Miroslav Krleža ostavio je neposrednim susretima i razgovorima s dugogodišnjim prijateljem Enesom Čengićem. Na brojnim mjestima u Čengićevu višetomnom dnevniku „S Krležom iz dana u dan“, ostala su ostala su neporeciva svjedočenja o jeziku, narodima, pojedincima, intelektualcima… koja mi, u Bosni i Hercegovini, nismo imali ni snage a ni volje „čuti i vidjeti“ na način Miroslava Krleže, a kamo li i (sami, bez političke pomoći) – i objaviti. Kad Krleža, npr.  govori o prvoj zagrebačkoj džamiji, porušenoj „voljom zagrebačkih musliman“, on ne podsjeća samo na puku faktografiju, nego se i obara prije svega na političke gluposti, koje se vječno ponavljaju. Prolazeći pored Muzeja revolucije, Krleža govori Čengiću: „Vidite li ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije.“
O jeziku Bošnjaka Krleža je imao izuzetno visoko mišljenje, a očito je osjećao i svu „političku složenost“ pitanja da se baš taj, „najljepši jezik“, ne pojavljuje od svojim autentičnim (bosanskim imenom). Krleža kaže, uz napomenu da je „Andrićev jezik izvanredan“ - da je za njega najljepsi naš jezik, jezik bosanskohercegovačkih muslimana.“ U tom smislu navodi suvremenike - Skendera Kulenovića, Derviša Sušića, Mešu Selimovića, Envera Čolakovića, Aliju Isakovića, Aliju Nametka, ali i one davne, poput Bašeskije, recimo.

Kikić mu je bio, govorio je emotivno obojenim glasom o njemu, „velika nada“, objavljujući ga u „Danasu“ i „Pečatu“. Skendera je nagovarao da napiše roman o Husku Miljkoviću. Kad je 1944. izašla Envera Čolakovićeva „Legnda o Ali-paši“, a nakon oslobođenja zabranjena, poslao ju je Rodoljubu Čolakoviću s porukom: „Evo teme o Bosni bolje nego kod jednog Tvog prijatelja“, očito aludirajući na Ivu Andrića! Naišavši na Bašeskijin „Ljetopis“, oduševljen je govorio: „Zasita, pravi i veliki kroničar svog vremena, s mnogo smisla i duha. Izvrstan je.“

Po posebnosti „bosansko-hercegovačkog jezičkog izraza“ kaže: „Čitam u ‘Politici’ intervju s drom Milanom Šipkom o bosansko-hercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktori Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ, nisu uzimani u obzir. Vatroslav Jagić je o bosansko-hercegovačkom pisao baš kao o posebnom izrazu, govoreći i onda o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom.“



Krleža nas je potpuno razumio
Krležine reference o brojnim temama srednjevjekovne Bosne i novije BiH, zaslužuju posebnu pozornost, ne zato što je „Krleža volio Bosnu“, nego zbog toga što je ta ljubav, taj Krležin odnos bio plodonosan, podsticajan  i izuzetno afirmativan za ukupnu kulturnu i državnu historiju naše zemlje. Otuda Krleža, za nas ovdje, nije samo veliki svjetski pisac, nego i onaj koji nas je potpuno razumio i snažno podsticao!

                                        
Izvor: AVAZ, prilog "Sedam dana", 13. XII. 2014., str. 12                                                                       

Nema komentara:

Objavi komentar