15. pro 2011.

PUTOVANJE U BADANJ, U MJESTO IZGUBLJENOG VREMENA

  Putopis Ibrahima Kajana

Priželjkivani cilj: Badanjska pećina
(klikom na sliku, dobit ćete uvećani format)

Preko Bune i Bunice
Skrenuli smo s ceste M-17 prema Buni, odakle je, za mene, početak prostora u vremenu potonule župe blagog imena Dubrava. A Buna, ime je jednoj od naših najkraćih rijeka, koja se, obogaćena još kraćom pritočnicom, Bunicom, nakon pet kilometara od blagajskog izvora ulijeva u Neretvu, s druge strane magistralne ceste... Buna je ime i ovom starom humskom gradu s obrušenim ostacima u Drugom svjetskom ratu bombardirane, prelijepe, na 14 lukova uzdignute ćuprije. Austrijanci su je odmah prozvali „rimskom“, mada su neki skloniji da je identificiraju kao osmanski arhitektonski poduhvat, pa se misli da je tek jedna od Karađozbegovih zadužbina iz XVI. stoljeća. 
Da, da, ovo je Buna koja teče onom zbijenom rečenicom kojom se profilira čovjek koji je prošao sito i rešeto, isprobao svako iskustvo na vlastitoj koži i bio na svakom mjestu: Taj ti je prošao i Bunu i Bunicu!
Odavde, čini mi se, pa sve do mora, počinje drevnost koja nerijetko nadilazi  svaku bosansku i humsku političku i državotvornu (srednjovjekovnu) profilaciju.
I već na ovom mjestu, vidimo i druge građevine... koje su umirale i ponovno se rađale, kao što se dešavalo u doba naše žive suvremenosti, gotovo jučer (recimo, 1993.), kad su sravnjivane sa zemljom džamije mrskih Drugih i Drukčijih, kao ona Ali-paše Rizvanbegovića, podignuta 1848., vezira na Hercegovini, Ali-paše Stočanina!
Vozimo se po ko zna koji put prema Stocu. To je, možda, najzagonetniji kraj naše lijepe i nesretne države. Moj suputnik nosi svoju kameru da njome zabilježi čuda vremena koja se ne mogu uvijek riječima opisati, koja se otimaju i prelijevaju u tajnovitim bljeskovima, u neznanim, neobjašnjivim, historijom neutvrđenim.
U Stocu, u antičkom Dilluntumu, u srednjovjekovnom Vidovom gradu, Vidovštaku, u živim i nestalim selištima, u ovom zelenom porječju Bregave, obitavališta su ljudi od nezapamćenih vremena do dana današnjeg.

Kroz mjesta nejasnih imena...
Putujem s Tarikom. S Tarikom Denjom i njegovom kamerom, u njegovoj crnoj limuzini elegantnih linija. Vozimo se preko bijelog dubravskog visočja, preko Hodbine, kroz naselja ili mimo njih, sela u blizini, prema kojima su uperene žute pločice putokaza, prastarih toponima humske zemlje, od kojih je baš svako starije od Grada sa Starim mostom! Niko ne zna kada su nastala, kakva im je bila sudbina, kako su se živjeli i u što su ljudi tako snažno vjerovali da bi uspravni opstali na svom kućnom pragu i na svojoj vlastitoj zemlji.
Sva su ta sela i obrušene gradine po njima, i poneki ulomak rimske ceste koja je udarena na prethodnoj, ilirskoj, i rasute kamene gromile s mrtvim precima, i patarenske nekropole – nijemi svjedoci koji govore svojim jezikom o neporecivoj žudnji za životom, upornosti da se ne pomakneš sa svoga, sa kućišta i baštine, ali i o zloj kobi koja je dolazila i rušila, koja je krvoločno otimala i žive brutalno sjekla i ubijala.

Rotimlja
Evo Rotimlje, odakle je porodičnim porijeklom mostarska i sarajevska porodica Nametaka, mostarska poznata po dr. Abdurahmanu, a sarajevska po književniku Aliji, poznatoj braći koji su, svaki na svoj način, obogatili bosansku i bošnjačku kulturu. Tragovi pripovjednog svijeta Alije Nametka, ne samo kao puke topografike nego i mentaliteta, ali i historijskog odbljeska sudbinskih udesa – zahvaćeni su iz zlatnog vremena ranog djetinjstva kada se sve pamti  – snažno su utkani u autorovo u zrelom dobu nastalo djelo. U toj Rotimlji kroz koju upravo prolazimo, Nametci su imali svoja imanja, ljeti bi „izlazili na selo“ i ostajali do rujne boje jeseni... Tu su zasigurno i budući pisac i budući historičar književnosti, u najneposrednijem doticaju s okamenjenom historijom spoznavali vrijeme, igrajući se kao bivši dječaci među stećcima omanje nekropole, promatrajući začuđenim očima prizore po bokovima mramorja i dlanom prelazeći preko plastike mačeva i štitova, jabuka i rozeta, jelena i posmrtnih kola….
Osim Rotimlje, sada se prisjećam, izranjaju i druga poprišta proznog svijeta Alije Nametka, sve poredani po ovom kraju… Brštanik, Dabar, Hodovo, Radimlja, Stolac…, pored kojih ću proći ili u koje ću, jednoga dana, vjerovatno doći.
Prolazili smo baš kad su se začula crkvena zvona sa sv. Petra i Pavla. U Rotimlji je i džamija, kuća dobre namjere, koja je, prvi put od svoje izgradnje, minirana i srušena 1993. 


 Rotimlja, džamija, godina 1993.

Okrećem lice sad na lijevu sad na desnu stranu. Žudim za mjestima koja nisam vidio, čija imena pročitavam u mimohodnoj vožnji, koje je povijest uknjižila zbog svoje uzdignutosti nad prostorom, ne samo zbog tutnja vojnih osvajačevih čizama, nego i zbog duhovnih strujanja čije simbole cijelo posljednje stoljeće otkopavamo i pronalazimo.
Evo, tamo je skretanje za Trijebanj.

Trijebanj
Po cijelom slavenskom prostoru mogu se pronaći gradovi i sela kojima u korijenu imenice čuvaju sjećanje na staroslavensku zajedničku povijest, u korijenu treb.  Da, staroslavensko ime, riječ kojoj većina Trijebanjaca danas vjerovatno ne zna značenje: a označava mjesto žrtvovanja, ili žrtvu samu, ili oboje – spuštanje žrtve na žrtvenik.
Posljednji popis precizira da je u Trijebnju bilo prijavljenih stalnih boravišta 353 osobe. Bilo je 184 Hrvata, bilo je 113 Bošnjaka, bilo je dvoje Srba i bila su trojica Jugoslavena. Ukupno: 353 stanovnika. Do danas, evo ravno 20 godina, nije bilo popisa pučanstva. Od tada ne znam koliko se vratilo Bošnjaka nakon ratnog izgona, i ne znam jesu li među povratnicima i ona dvojica Srba. Ni sa onom trojicom Jugoslavena, ne znam kako se završila priča.
A nekoć je pravoslavnog svijeta u Trijebnju moralo biti puno više od one dvojice ubilježene u popis mještana 1991. godine. U Trijebnju je jedan spomenik velike vrijednosti, crkva sv. Nikole, zadužbina vojvode Donjih Vlaha, Radoja Hrabrena iz znamenite plemićke humske obitelji Miloradovića – Hrabrena, crkva iz 1534., podignuta u doba „tamnog vilajeta“ osmanskog vladanja, pod kojom, kako se to trajno ističe, „kršćani nisu imali nikakvih prava“.  Njezine su freske bile neprocjenjive likovne vrijednosti...
Mada je crkva sv. Nikole „prestala da poje“ 1815. godine, ipak ju je polovicom XIX. stoljeća obnovio mostarski trgovac Samit Gavrilović da traje i svjedoči o afirmativnom pravoslavnom prisustvu u turskom dobu, s korijenima iz dubina humskog srednjeg vijeka, da opstane kroz Austro-Ugarsku Monarhiju, kroz dvije Jugoslavije – i da je, napokon, do zemlje poravne snage HVO-a krajem 1993. ili početkom 1994. godine. Ravno 460 godina nije nikome smetala, jer i kako bi kad je bila kuća Božja! Nju su morali razoriti oni koji u Boga ne vjeruju i koji Boga mrze mržnjom goleme snage. Baš kao i oni koji su džamiju u Rotomlju iz vertikale  što je dodirivala zvjezdano nebo, poravnili u horizontalu po sparušenoj travi praskom i munjama podmetnutog eksploziva.

 Trijebnje, crkva sv. Nikole iz 1534. - minirana 1993. 

U Trijebnju je, pored pravoslavne crkve, mala nekropola od šest stećaka. Dobro su očuvani, valjda i zbog toga što su, skrivajući se od živih, u zemlju dobrano utonuli. Od četiri stećka u obliku sanduka, dva su ukrašena a ukrašeni su i stećci koji se prostiru po zemlji u obliku ploča. Ukrašeni su motivima štitova i mačeva. Obrubljeni su bordurama trolisnih, povijenih grančica lozice.
U Trijebnju su još tri lokaliteta sa stećcima zagonetnih predaka: na Rosuljama, na Stublini i na Krstu.
Na Rosuljama, tek kilometar od crkve pravoslavne, jedanaest je kamenih sanduka i jedan sljemenjak, dijelom utonuli u svetu humsku zemlju i dijelom zasuti zemljanim nanosima prohujalih oluja i vjetrovština. Tri su sandučasta stećka ukrašena i onaj sljemenjak, motivima trolisnih lozica, vrpcama tordiranim i prizorima iz lova urezanim.
A na Stublinama, uz rub puta koji Trijebanj veže za Rotomlju, jedan je ukrašeni od četiri sandučasta, i peti je ukrašen, stećak sa uzdignutim sljemenim krovom. Mač i štit. Lozica. Trolist. I oni tonu u zemlju, i oni su, kao i većina ostalih, spomenutih, nagnuti na jednu od strana svijeta od tikanja živih i od disanja crne zemlje.
Na Krstu, na putu prema Žitomislićima, tri su stećka, sva tri ukrašena. Uz dva u obliku sanduka, treći je oblikom krstače, od teška kamena što je u kamenu sanduku našla svoje tvrdo uporište. Na taj je sanduk dijak usjekao ime onoga koji je hodio po zemlji a sada je tu, ispod kamena: Ljubo Vuksalović. Stećci su ukrašeni po bokovima - izvijenim lukovima arkada, štitom koji štiti i mačem koji brani, i ukrašeni su jabukama i rozetama, i rozetama u kružnim vijencima, i još križem i vrpcom bordiranom...

Tarik je ponovno usporio, prolazimo kroz Hodovo, od čijeg me imena uvijek zapahne nešto drevno i drago, blago i pitomo: najviše me fascinira srednjovjekovlje zbog slavenskog porijekla koje je apsorbiralo, dolaskom i otkrićem svoje domaje, sve što je pamćenjem, duhovnošću i genetskim prelijevanjima moglo prihvatiti poput dobrog zdravlja i recepta za dug hod kroz život, kroz prostor i kroz vrijeme. Uvijek su negdje, u blizini stećaka ilirske gromile, ili rimski miljokaz, rimska cesta, ili jedan od rimskih bogova s nekog od politeističkih prijestolja.
U Trijebnju, koji nam je ostao iza leđa, pronađen je žrtvenik glavnog i vrhovnog rimskog božanstva – glavom i bradom: Jupitera neusporedivog! Na istoposvećeni žrtvenik, Jupiterova je kultna zajednica postavila svetu aru i u Hodovu, u koju upravo ulazimo, a još jednu pronađenu – u Stocu, kamo ćemo, ako Bog da, uskoro stići.

 Jedno od Jupiterovih lica...

Trijebanjski žrtvenik Jupiteru visok je 98, širok 40 kolika mu je i debljina mjerena u centimetrima. Na gornjem, znatno oštećenom dijelu, imao je natpis od kojeg se raspoznaje
IOM           I(ovi) O(ptimo) M(aximo)
PAELSE    P(ublius) Ael(ius) Se(ve)
RVSL        rus l(ibenter)
P              P(osiut)
Žrtvena ara Jupiteru u Hodovu, sličnih dimenzija, imala je i ukrase, koje je vrijeme ili nečija neharna ruka, davno nepovratno uništila...

Na više lokaliteta Hodova još uvijek, boreći se s vremenom, opstoji više što većih što manjih nekropola starih Bošnjana, nasljednika antičkih.  Da to istaknu, kao da nam šalju jasnu poruku o činjenici da baš oni, ljudi srednjovjekovlja, čvrsto uspostavljaju vezu kontinuiteta između nas kasnijih i onih prije njih, Ilira, sahranjujući se tik do njihovih grobova, uz kamene gromile ili čak na samim njihovim uzvisinama, na gromilama! Stećci do ilirskih gromila, a haremi bošnjačkih muslimana do stećaka. I baš tako je u ovom Hodovu, u ovom selu izgubljenom na zemljopisnoj mapi, ali na putu kroz koji moraš proći ako putuješ prema Stocu!
Kod Boškailovih kuća izbrojano je 49 stećaka - kamenih sanduka i četiri sljemenjaka. Sva su četiri sljemenjaka ukrašena i čak 18 sanduka! Brojni su motivi na njima, nije se uvijek „prepisivalo“, pa uz oružje, štit i mač, uz predočenja ljudskih i životinjskih likova, obilje je floralnih i astralnih simbola. Obraćaju nam se nemuštim jezikom koji se čita umom i razumijeva srcem. U toj je nekropoli i jedan stećak čijeg vlasnika znademo jer mu je ime uklesano: Pavko Radohnić se zvao.

 Hodovo, stećak koji ćemo jednom pomilovati...
I postoje stećci na još ovim lokacijama Hodova, koje ćemo jednom zasigurno pomilovati rukom: na lokalitetu Radan-krst, na lokalitetu Pogrebnice, na lokalitetu Lokve i na lokalitetu kod Zadružnog doma.
Naravno, svi su stećci, osim onih koje je neki slučaj pomjerio iz svog prvotnjeg ležišta, uvijek postavljeni u pravcu zapad – istok.

A onda smo naišli na jedno samostalno naselje koje, kažu mi, pripada Hodovu, naselje koje prije ratnog pomijeranja stanovništva nije postojalo, naselje nevoljnika, za koje ne znademo pouzdano je li živo ili polumrtvo. Nikada dosad, a prolazio sam bezbroj puta, nisam vidio ispred kuće živog čeljadeta. Uvečer, kad bih se vraćao iz Stoca u Mostar, vidio bih osvijetljene prozore tek u ponekoj kući, i iz njih čuo – samo tišinu.
Na ulazu i izlazu nema pločice s imenom naselja. Naselje očito nema imena. Nema ništa lijepoga ni u gradnji kućica, ni u kamenitim dvorištima, nema ni jednog zasađenog cvijeta, nema ni jednog bijelog janjeta.
„Tu su nastanili nesretne Hrvate raseljene iz svojih zavičaja... Ima onih koji su pobjegli pred Srbima iz Dabrice, ima ih iz Bosne koji tvrde da su pobjegli pred Armijom BiH... ko bi sad sve to znao... Jesu li tu sretni? E, to je teško pitanje...“
Jer, šta ima na ovom mjestu gdje su podigli staništa, gdje su udarili svoj toprak? Tu nema zemlje, nema drveta, to je surovi kamenjar, pun vjetrova, škorpiona i zmijurina.
Na jednom sljemenu nedovršene kuće, možda čak i napuštene gradnje, mrtvo visi pocijepana trobojnica s karakterističnim grbom „Hrvatske republike Herceg-Bosne“. Države nema, ali zastava ima.
Ima i u blizini benzinske pumpe gdje skrenusmo prema Maslinama, i u blizini Orfejovih dveri, u neposrednoj blizini slavne nekropole Radimlje, dragih duhova Dobrih Bošnjana iz okrilja Crkve bosanske - koji neporecivo demantiraju svaku laž koja ne može opstati duže od jednog dana.

Tarik parkira pored one kućice uz nekropolu, promatra panoramu stećaka i promatra je kroz vizuru svoje kamere. Pita me, ozbiljan, koji će tekst pokrivati današnje snimke našeg dokumentarca .
O Radimlji se zna gotovo sve, ali viđenje jednog pjesnika uvijek je drukčije od opisa znanstvenika koji već puno stoljeće objavljuju svoje utemeljene analize, započete njihovim plasiranjem na stranicama čuvenog sarajevskog Glasnika Zemaljskog muzeja. Među proslavljenim imenima, ime je pionira Ćire Truhelke, opsjednutog poviješću srednjovjekovne Bosne, posebno stećcima i bosanskom staroslavenskog redakcijom pismena s kamena i pergamena, ćirilskog pisma bosanskog kojem je upravo on ime nadio i koji je on u znanstveni prostor lansirao pod nazivom bosančica. A ipak, u narodu je danas najrašireniji i najpoznatiji, promišljeni i poetski govor Maka Dizdara o nekropoli u koju je silazi sa svog vlastitog kućnog praga.
O Maku, bosanskom Orfeju među stećcima i o Radimlji, pisao sam u putopisu U Stocu, Isusov plač, pa mi sad ostaje samo da uprem prstom u uporno nasrtanje na ovo uzvišeno mjesto zajedničke sudbine ljudi iz kojih smo mi, današnji, potekli – da se obuzdaju divlji urbanisti i graditelji koji razaraju, destruiraju i guraju u propast zvjezdanu nekropolu koja se više ne može ponoviti niti na bilo koji način obnoviti. Ona je pouzdan trag kojim smo hodili i na kojem smo se uspravljali, živjeli – potpuno svoji, baš kako Krleža kaže – izvorni i neporecivo svjetski!
I ova je srednjovjekovna nekropola  na onom mjestu gdje se jasnim rukama prihvaća za ruke svojih civilizacijskih prethodnika, Ilira, jer su pored njih, život napuštajući, sahranjivani. Četiri su ilirske gromile otkopane početkom XIX. stoljeća na sjevernoj strani puta za Mostar, uz Radimlju. I njihove su grobnice čuvale zemne ostatke naših predaka položene u pravcu zapad (glava) – istok (noge). Preko tih grobišta ulazi se u najdublje dubine vremena gdje, zamalo, završava pisana povijest... koju ćemo, uskoro, čak i prije nego uđemo u grad Stolac, prvi put vidjeti svojim vlastitim očima.

A u Gorici, zaustavismo se…
Tako smo stigli u prvo stolačko prigradsko naselje. U Goricu. U vožnji, da mi ne promakne, pogledam tražim izvornog Stočanina koji će nas odvesti svojim autom na mjesto gdje historije još nije bilo. A to mjesto se zove: Badanjska pećina.
U blizini niskog zida koji je rubio memorijal neobičnoj i svetoj jevrejsko-sefardskoj osobi Mojsija Moše Danona, čekao nas je Sejo Obradović. Seju ipak svi poznaju pod nadimkom – a nadimak mu je Brzi. Brzi je jedna neusporediva osoba, po srdačnosti i po susretljivosti, o čemu sigurno mogu svjedočiti. 


 Stela nad grobom sarajevskog hahan-baše Mojsija Danona
Dok smo se pozdravljali, pogled mi je bludio po neobičnom Mošinom grobu. Zapravo, u tom malom i njegovanom sakralnom prostoru tri su kamena spomenika, ali je mjesto znamenito samo je jednom -  po sarkofagu prvog sarajevskog rabina, hahan-baše  Mojsija Moše Danana.  Priča kazuje da je, zaputivši se prema Dubrovniku gdje ga je čekala lađa za hadžiluk u Jerusalim, iznenada umro na Krajišini na domaku samog Stoca. Priča kazuje da ga je na pravdi Boga Jedinoga utamničio Mehmed Rušdi-paša godine 1820. i bacio, sa još desetak Jevreja, u sarajevski zlokobni zindan iz kojeg se rijetko ko vraćao.  Paša zatraži od sefardske zajednice 500 kesa groša za otkup uhićenika – ili će ih pogubiti. Po zabilješkama Zeki-efendije, Rafael Levi, ugledni saraf-baša (mjenjač) obrati se, nakon jedne džuma-namaza, muslimanskim prvacima za pomoć. Muslimanski mu prvaci, jer su Levija izuzetno cijenili, obećaju da će sve uraditi i sutradan sve Jevreje oslobodit. Ujutro, po sabah namazu, iskupi se 3000 muslimana i navale na Rustem-pašin konak, provališe unutra i oslobodiše nevoljne Sefarde. Rustem-paša pobježe u Travnik i posla Visokoj Porti vijest da su se u Sarajevu digli protiv  svijetloga Sultana! Sarajevski prvaci, saznavši za tu optužbu, napisaše svoju istinu, kao i o svim nezakonitostima Rustem-pašinim, s potpisima 249 najviđenijih građana. Jevreji su također poslali u Stambol dvojicu ljudi da pripomognu da istina stigne do Sultana.... Da je plan uspio, vidjelo se ubrzo: Sultan je smijenio Rustem-pašu i priveo ga pred lice Pravde…
Od tog dana rabinovog oslobođenja zindana, sarajevski Jevreji proslavljaju 4. hešvana, Purim de Sarajevo, Dan spasenja, a 20 sivana (juna) polaze na hodočašće u stolačku Krajišinu... 
Hebrejskim slovima u kamenom sarkofaku toliko nalik oblžnjim stećcima, u prijevodu na bosanski, piše, među ostalim:
RABIN MOŠE DANON
Bio je naš učitelj i rabin / Njegova dobra djela / Neka nam pomognu! / Amin!
Odijelio se od ovoga svijeta / Dana 20. sivana 5590. /1830./

 Mjesto hodočašća
Zanimljivo je da se za ovo memorijalno mjesto puno svetosti, gotovo dvije stotine godine brine isključivo jedna muslimanska porodica, obitelj starosjedilačkih Medara. Nakon što je divlja sila 1993. porušila i spalila sve u Stocu, oborila je i malu židovsku bogomolju. Nju je, zaraslu u oštru hercegovačku travu i drač, takvu, naherenih zidova i urušena krova, zatekao iz kuće prognani Mirsad Medar, vrativši se godine 1997. Prvo što je uradio, bilo je da očisti malo groblje triju sarkofaga – hahan-baše Mojsija i dvojice austrougarskih vojnika poginulih u otporu zapremi bosanske zemlje, pa su i njih ukopali tu, pored zapamćenog rabina, 1898. godine.


Mjesto izgubljeno vremena
 Brzi nas je opominjao da krenemo.
Prešli smo u Obradovićev auto, jer on je tako želio. Upamtit ću ga kao čovjeka koji me odveo u – nepovijest! Do Badanjskog konja na badanjskoj stijeni, u Badanjskoj pećini.
Od Gorice se uputismo tvrdim makadamom prateći udolinu, kroz kanjon koji je prorovala srebrena, blagotvorna rijeka Bregava. U ovom području kroz koji putujemo nas trojica mušketira, u području tako blagog i naivnog izgleda, bilo je možda prvo trajnije prisustvo čovjeka u prostoru današnje Hercegovine, tragovi njegovog življenja i djelovanja, njegove svjesne djelatnosti kojom se uzdizao iznad pukog biološkog življenja.
Nakon što je makadamska cesta, iznenada, završila u plićaku Bregave, zastadosmo zapanjeni nad koncem izgubljene ceste; klizeći pogledom za njezinim nastavkom u bistroj vodi, zaključismo da nema dalje, da je to moguće, ali samo  konjskoj zaprezi, jer je cesta zaista ponovno izvirila na suprotnoj obali i nastavljala poput zmije u izgubljenom gustišu, zaklonjena zelenim zidom. Znali smo da je ovuda nekoć morala prolaziti jedna slavna cesta. U razdoblju Rimskog Carstva, u I. i II. stoljeću bila je u najdoslovnijem smislu međunarodna prometnica između Narone i Dilluntuma, srednjovjekovnog Vida, današnjeg Stoca.
Brzi je pokušavao, hitar poput živog zvrka, pronaći barem tračak rimske ceste... ali je i nju, kao i toliko toga na svijetu,  davno pojelo raslinje, rastočilo u bezbroj fragmenata između kojih raste trava i drač, do savršene neprepoznatljivosti i izgubljenosti. Ubrzo nas je ipak svojim autom dovezao gotovo do samog podnožja traženog mjesta našeg malog ljubopitljivog hadžiluka. Mjesta na kojem se uzdiže golema stijena, slična onoj nad izvorom Bune u Blagaju, visoka do neba i gotovo izglačana, s bezbrojnim gnijezdima i tisućama ptica čiji je dom i zaštita od kako su stvorene i puštene na slobodu ovoga svijeta.
Lokalni turistički entuzijasti okupljeni oko udruženja Troja, uklesali su u kamenu stepenice, učvrstiti drvene rukohvate, pa se, preskačući i po dva basamka, nađosmo natkriljeni stijenom koja je isijavala samo jedno: VJEČNOST I POSTOJANOST.  Tako smo stigli u samo srce malenog područja koji se u arheološkim izdanjima novijeg vremena zove Lokalitetom Badanjske pećine

 Pristup su uredili mladi stolački entuzijasti, njihovim se stubištem uzdižete u srce jedne tajne...
(Ovo je snimak sarajevske studentice historije Naide Kovačević)
 
Pećinu je, očito, glačala milenijska voda, probijajući se, čineći nevjerovatni kanjonski usjek u kamenoj litici koji sada doseže 45 metara visine, računajući od površi zelene Bregave.  Udaljena je samo šest kilometara zračne linije od Stoca. Arheolozi su otkrili ovo bogato nalazište 1976. godine.
Pogledali smo sva pogodna mjesta, izokretali vratom, zavirivali u šupljine – ali crtež nigdje nismo mogli opaziti. Tražeći ga, Brzi se uvukao i u jednu mračnu spilju, a i mi za njim, misleći da je u njoj skriven radosni crtež – ali smo, iznenada, začuli snažan lepet uznemirenih slijepih miševa, pa sam žurnije izišao napolje nego što sam ušao!
Lutajući ispod visoke litice, u jednom trenutku sam se i propeo na odlomljenu stijenu – kad sam užasnut! – video da su mi stopala tik do crteža, da umalo nisam zgazio remek djelo svog možebitnog prahistorijskog pretka! 

Ugravirani crtež konja ili jelena, na badanjskoj stijeni, u doba koje historija ne poznaje

Crtež, gravura, smatra se jedinstvenim u skupini nalaza te vrste i predstavlja svakako jedan od najstarijih spomenika umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Crtež je urezivan u uglačanu, koso položenu površinu  kamenog bloka, odlomljenog od masiva koji se visoko podiže nad Bregavom. Crtež predstavlja, budući da je stijena odlomljena od svoje cjeline, samo dio gravure. Zbog toga je nemoguće u potpunosti identificirati motiv zaboravljenog umjetnika iz davnine. Misli se da predstavlja figuru konja, gledanog s desnog boka, u trenutku lovačkog napada strelicama. Vidljiv je  i sačuvan  samo zadnji  dio napadnutog tijela kramonjčeve žrtve. Crtež naravno nije anatomski precizan, jer to davnom čovjeku nije bilo bitno. On je pokazivao svoju ideju: nadmoć nad prirodom. Gravure slične badanjskoj, dosad su pronađene još jedino na Siciliji, u Kalabriji i Apuliji.
Kažu da je u ono gluho vrijeme prahistorije razina mora bila za 150 metara niža od današnje, pa da je komunikacija između susjednih poluotoka i Sicilije bila gusta i trajna. A to  vrijeme arheolozi smještaju u razdoblje mlađeg paleolita, između 13000. i 12000. godine prije nove ere.

Klanjam se vremenu, našoj maloj historiji
Teško je zamisliti – vrijeme. Zapravo, nemoguće je zamisliti vrijeme. Moguće je imati ideju o vremenu, koju hrani pojednostavljena spekulacija predmetima i događajima... prevedene u historijsko brojanje godina. Kad je Napoleon osvojio Egipat, postrojio je svoje pukovnije ispred Sfinge i piramida… pa im je naredio da se tim čudima čovjekovih ruku i čudima ljudskog uma - duboko se naklone!
„Naklonite se, jer se vremenu klanjate, vremenu od sedam tisuća godina… koje svojim očima gledate!“
I ja se klanjam našoj maloj historiji oblikovanoj u stećke Radimlje od 500 do 700 godina. Klanjam se antičkom vremenu ilirskog Daorsona od 2000 godina i klanjam se i prahistoriji  Badanjske pećine od mogućih 13.000 godina.
Klanjam se Humskoj zemlji u kojoj je prvo naše ognjište, u kojoj su prvi naši kulturni  i prvi naši civilizacijski koraci. Klanjam se zemlji i kamenu koji su nam pripali po zakonima Vremena i po zakonima Božjega proviđenja.

Izvor: SLOVO GORČINA, 2010.

2 komentara:

  1. Ja samo mogu da kazem hvala Dr. Ibrahime za ovo prelijepo putovanje.Citajuci Vas putokaz i ja sam se za trenutak, nasla na mjestima dosad nepoznatim. Hvala na krasnom stivu koje ste sa toliko ljubavi, nesebicnim opisom podijelili sa nama .Moje postovanje !

    OdgovoriIzbriši
  2. Iako citah ovaj teks, kao i uvjek vracam se ponovo tako i sad .Samo mogu reci hvala na krasnom stivu, uzivala sam opet citajuci i za trenutak sam se nasla,na svim mjestima dosad nepoznatim.Vi to tako docarate sa Vasim pisanjem stiva i nesebicnim djeljenjem ljepote prenosite na citaoca.Hvala Dr. Ibrahime: opet putovah .Moje postovanje !

    OdgovoriIzbriši