28. tra 2012.

KRONIKA BITNIH GODINA


Prof. dr. Ismet Grbo


Povodom izlaska knjige Ibrahima Kajana Bošnjak na Trgu bana Jelačića, prof. dr. Ismet Grbo progovorio je i o problemu nacionalnih manjina - kao problemu koji se danas nameće svijetu sve intenzivnije i sve jasnije

 
Razmišljajući što ću reći u povodu izlaska knjige Ibrahima Kajana Bošnjak na Trgu bana Jelačića, cijenio sam da je najbolje da kažem da Ibrahim Kajan snosi odgovornost za knjigu.
Ono što je Kajan u naslovu rekao, to je jedna činjenica. Činjenica kojoj treba posvetiti posebnu pažnju. Zašto? Nekada je francuski književnik, filozof, Jevrejin, Albert Kami, rekao da problemi u svijetu nastaju, zbog toga, što se stvari imenuju pogrešnim imenima. Kajan je u jednoj strukturi mišljenja slobode jedne činjenice koja se zove Bošnjak, posegnuo za središtem, jednim simboličkim značenjem, i to je ono što je mene uvelo u potrebu da malo šire progovorim o problemu manjine, a u povodu knjige Ibrahima Kajana.
Danas u svijetu postoji samo jedno pitanje a to je pitanje manjine. Naravno ja ne govorim o brojnim drugim pitanjima, govorim o demokratskim društvima i govorim o odnosu većine i manjine. Pitanje većine uopće nije pitanje, ono se smatra riješenim jer sve većine danas u svijetu imaju države. Kakva god da je vlast unutar države, kakvi god da su režimi, kakva god da je ekonomija, pitanje te većine je riješeno. Suvremeni svijet bavi se potrebom i razmišlja na koji način da udovolji manjini popravljajući njezine poljuljane pozicije. Problem manjine, problem manjina u Hrvatskoj, ili konkretno problem bošnjačke manjine, ne ovisi samo o politici i kulturi Hrvata u Hrvatskoj, koji imaju svoju nacionalnu državu, niti Bošnjaka, niti njihove nacionalne niti vjerske zajednice, nego ovisi o stabilnosti države u kojima živi njihova matica.

Pogrešno imenovanje
Stoga, po meni Kajan ima pravo da konstatira gdje je taj Bošnjak u Hrvatskoj.
Što je to što je pogrešno imenovano, danas, u svijetu, kad su u pitanju Bošnjaci? U prvom redu to je problem geneze njihova nacionalnog imena. Gro inteligencije danas u zapadnokršćanskom svijetu, nažalost i jedan mali broj intelektualaca i među Bošnjacima, vrlo nerado izgovaraju ime Bošnjak. Danas se vrlo rado izgovara riječ musliman, zamjenom da ta riječ ima političko značenje, da ima sociološko značenje, čak i u engleskom jeziku, ako slušate savremene moćne medije, primjerice CCN, na kojem se redovno govori - Muslims. U tom slijede Nijemci, dok su Austrijanci nešto korektniji. Ne znam kakva je najnovija situacija u Hrvatskoj, ali to upozorava na jednu činjenicu, a to je da su još uvijek pretenzije Europe, da, kad sagledava manjine, gleda ih u religijskom smislu, i otud je to, po mom mišljenju, pogrešno imenovanje. Stoga, što su jedna prava religijskih manjina u odnosu na većinu kršćansku, a drugo su politička prava koja proistječu iz nacionalnih prava. Na kongresu o genocidu u Bonu, 1995. godine, uoči djelovanja NATO snaga u Bosni, jedan od najuglednjih njemačkih generala, koji je bio i zapovjednik jednog sektora u NATO-u negdje 70-tih godina, upozorio na desetak laži koje su dovele do genocida u Bosni nad Bošnjacima, Jednu od laži je otprilike opisao ovako: Svijet je povjerovao propagandi da su Bošnjaci opasni fundamentalisti. Ja vas uvjeravam da je islam u Bosni podržavao europske tendencije i u svojoj suštini uvijek bio liberalan.
Toga je Ibrahim Kajan posve svjestan. Ja se sjećam njegove rane zbirke poezije Arabija ljubavi (jedan dio je preštampan u zbirkama Al Sajab i kamena vaza i izboru Ljubavi je malo), koja je došla vrlo rano u Sarajevo, i u njoj su bili sadržani islamsko-religijski motivi.
Kroz uvodnike, koje je Ibrahim Kajan štampao u Beharu, prateći događaje s Bošnjacima, on zapravo potvrđuje tu svoju duhovnu komponentu, pa i onda kad je problematizira.


Nema povijesnih razloga da
Bošnjaci u Hrvatskoj doživljavaju podsmjeh
Negdje 50-tih godina Konrard Adenauer je upozorio šta se to čovječanstvu događa. Kaže „Čovječanstvo se razvija vrtoglavom brzinom, međutim, prijeti mu jedna velika opasnost, a to je da će vrlo brzo doći u situaciju kad će se morati opredjeljivati između dobra i zla“.
To je upozorenje, izgovoreno na velikom skupu zaključio „da će svi ljudi koji imaju ambiciju da se bore protiv zla morati da se ujedine“. Ta dilema dominira krajem i XX. stoljeća. Ja ovdje u etičkom smislu ne postavljam pitanje definicije dobra i zla, ali hoću zbog ambijenta i vaše pažnje da je pojednostavim, da je svedem na puko događanje odnosa između snažnih i malih i da upozorim na opasnost i potrebu jačih da progutaju slabije.
Ko se razumije u filozofiju, zna da nije niko očekivao da će XX. stoljeće tako završavati, a ono uistinu završava, i to je ono što Ibrahim Kajan podcrtava u svojoj knjizi, a to i je vrlo dobro sročena teza: ako se svijet. pa i svijet koji se zove Hrvatska i vi u njoj, vraća nekim smislovima koja nisu dala dobar rezultat na planu odnosa među Ijudima, onda prijeti opasnost da se društvo nađe u bolesti. I on je s tom svojom konstatacijom, ili dijagnozom, kao književnik posve u sociologiji.
Ono što je posebno razočaravajuće jest pitanje odnosa među prijateljima. Mislim na poziciju bošnjačke manjine u Hrvatskoj.
Još je Derviš-paša Bajezidagić, koji je umro čini mi se 1603. godine, što Ibrahim dobro zna, napisao ove stihove:
Teško je to za prijateljsku strogost
Još i podsmjeh prijatelja podnijet
Ko je to doživio zna koliko je bolno
stavljati... na ozljedu
Kad citiram Bajezidagića, onda govorim o jednoj činjenici da Bošnjaci i Hrvati nisu imali nekih povijesnih razloga, da Bošnjaci dožive bilo koju vrstu podsmjeha. Da ne govorim o nečemu što je teže. I danas, kad Bošnjaka nema u hrvatskom Ustavu, o čemu Kajan vrlo dobro piše, možemo postaviti brojna pitanja, ali se ja prisjećam jednog Mostarca, budući da je i Kajan Mostarac, 1945.  ili '46. godine, Husage Ćišića, koji je tadašnjoj Narodnoj skupštini poslao pismo, jedan zahtjev, u kojem se založio za brojna prava, potom je izašao s jednim dosta snažnim tekstom i rekao: Srbi i Hrvati imaju različita mišljenja. Ona se ne daju susresti, međutim, oni se razumiju. A nama je potrebna autonomija. Đilas ga je zbog toga jako kritizirao i negdje pred kraj života priznao da ga je neopravdano napadao.
Kajan u jednom svom tekstu, koji sam ja specijalno gledao, govori da je uputio dva pisma. Hoću da govorim o onom drugom. Onom što ga je uputio javnosti. Nisam siguran da je dobio i jedan jedini odgovor, ali sam siguran da je ta ista javnost u dobroj mjeri ostala gluha na to Kajanovo pismo. I u okolnosti da smo i mi iz Sarajeva također pisali pisma, ne podupire mnogo - stvari se nisu promijenile.
Hocu da upozorim na još jednu stvar. Kajan govori o duhovnoj i svjetovnoj državi. Prepliće se taj svijet ideja, još od Rima i posebno od teologa kršćanske temeljnosti kakav je bio Toma Akvinski ili Augustin i ovdje je zaista dilema na koji način može, u kršćanskom okruženju, da se ostvari dijalog između muslimana i kršćana, koliko je detektirana ideja sekularnosti države, a koliko opet manjina, koja je u našem smislu muslimanska, u nacionalnom bošnjačka, ima potrebu za drugim pravima, koja su u dodiru sa religijskim, ali, ona, u nekim stvarima ima posebnosti. To su svakako politička prava i to je ono što u ovom trenutku Bošnjake poziva na jedinstvo, neovisno od toga kakvi su njihovi pojedinačni interesi, kakav im je ego, kakve su okolnosti u kojima se to radi, i naravno kakve su metode da se dođe do rezultata.

Budimo ono što jesmo
O samoj knjizi: ovo je jedna vrsta kronike, vrlo bitne, zaprema deset godina, nekad je pet godina bitnije i dulje od jednog stoljeća. I ono što ja posebno pozdravljam, a nikad nisam volio kod Ibrahima Kajana, to je jedna specifična sloboda cinizma. Ja je nemam, ali kad bi Ibrahim Kajan bio bez toga, niti ni bio Ibrahim, niti Kajan.
Kajan je u svojim uvodnicima, u svojim zapisima, u svojoj kronici, progovorio i o nama.
Negdje pred samu smrt, Alija Isaković je u sarajevskom Oslobođenju govorio p našim karakterima, postavljajući pitanje. Kajan je ovdje progovorio o sebi, o našoj drami, o nama intelektualcima i o našoj dilemi, o tome kako naći sidrište, a kako ostaviti trag koji slobodni individuum može prihvatiti ako zatreba. Samosnalaženost je privremeno pomogla, ali ono što se potvrdilo posigurno kao osjećaj obaveze ili ispravnog odnosa, to je jedna permanentna borba za stvar Bošnjaka. Moram priznati, ako bismo se diljem Bosne analizirali, do istog bismo stava došli do kojeg je došao i Kajan u jednom svom uvodniku. Međutim, smogli smo snage da postanemo Bošnjaci. Jednaki svim nacijama, sasvim je svejedno kad su one ostvarile svoj nacionalni identitet.
Ja pozdravljam ono što Kajan kaže: Ostanimo to što jesmo.

Bilješke s promocije, u:
Behar Journal, IX/X., 1998., br. 25-26, str. 8-9

Nema komentara:

Objavi komentar