13. tra 2012.

PAKAO VAKUF GOLUBNJAČA



Šta se desilo u Kulen Vakufu u
rujnu mjesecu godine 1941.? Zar
je stvarno moguće da je u tom kraju
mučki ubijeno 3500 Ijudi - najviše
nožem a najmanje metkom?
I zar nitko nije znao da je blizu 400
muškaraca bačeno, sjekirom ubijenih, u
jamu Golubinjaču, u neposrednoj blizini
Martin Broda?

Zar doista crna zemlja ima mekše srce od ljudskog srca, pa u strahu da joj ne prepukne, svjedoci srno, sama otvara svoje skrivene odaje i izbacuje tajne od kojih premire ljudska duša? Tek kad je zovina svirala objavila svijetu da su u Trajana kozje uši, ljudi su se prenuli, i u težnji da prije svojih smrti poskidaju paučinu s užasom umrtvljenih srca, ispovjedno progovaraju. Skidaju terete. Govore istinu decenijama pomno skrivanu od anđela-zaštitnika koji su nas čuvali od nje...


 Ilustracija izvornog teksta: Mersad Berber, photo&desing: Akšamija

Što se desilo u Kulen Vakufu, i okolici u rujnu mjesecu 1941? Zar je stvarno moguće da je u tom kraju rnučki ubijeno, najviše nožern, a najmanje metkom, 3500 ljudi, a da baš nitko ne pruži relevantne podatke čak ni najnovijoj Dedijerovoj knjizi »Genocid nad Muslimanima«, netom tiskanoj? I zar nitko nije znao da je, od tog broja, gotovo 400 muškaraca bačeno, sjekirom ubijenih u jamu Golubinjača, udaljenu samo jedan kilometar od Martin Broda? Ljudi, je Ii to moguće? - pitam preživjele u Kulen Vakufu, u selima Klisa, Havali…
- Ja sam jedini koji je preživio… - kaže moj sugovornik sedamdesed sedmogodišnji Mujo (Mustafin) Dervišević. - Jedini sam ja pobjegao s ruba jame u koju su nas bacali… - tim riječima započinje stravičnu priču koja je otpočela kao odmazda nad muslimanskim svijetom Kulen Vakufa i četiriju džemata oko njega.
Tišina je i čuje se samo zvuk džezve, njezin dodir s bakrenom pliticom. Tu je i njegova kćerka, u njezinu smo domu na Oštralju, tada je imala samo dvije godine. I njegovi unuci, koji možda ne bi bili rođeni... Soba je puna Mujina glasa, potpuno sabrana, koji je milijun puta oblikovao priču što je decenijama nikomu nije pričao:
Prvo su ustaše počinile zločin prema Srbima. Ovdje ih je stradalo 20-30, ubili su im popa, pa njegovu ženu, i sina od tri mjeseca. Zapali su im crkvu u Vakufu, ali je bilo stradanja i po selima pravoslavnim oko Vakufa prema Lapcu. Među ustašama, a svi su nosili fesove, bilo je i četvorica Muslimana. A zbog fesova, vjerujući da su svi ispod njih Muslimani – Srbi su se podigli u odmazdu i zatiranje cijelog našeg kraja.

Domobranski bojnik Veber je palio i žario po njihovim selima - i povlačio se, a mi s djecom i ženama i roditeljima pod nož. Eto tako je to počelo, da ne čujes.
Četnici počeše kupiti ljude i izvlačit nas iz kuća. Žene su bježeći, bacale djecu s mosta pa za njima skakale u vodu - i sada to vidim, kako skaču u Unu.
Oni domobranci govore: Mi ćemo vas skloniti u Bihać. A svijet, brate si moj, navalio sa svih strana – a vojske, malo. Poslije su mi pričali da se napravila kolona našeg svijeta od pet-šest kilometara dugačka. Četnici su udarali po njoj, sa svih strana… Znam samo da sam, prema Prkosima, cijeli jedan kilometar gazio po cesti punoj mrtvijeh, da nisi imao kamo ugaziti! Starih ljudi, najviše. Pa djece, bačene u kanal.
Jedne se mrtve žene sjećam, dijete leži po njoj, doji je. I vidim, često mi se javi u snu, jednoga mladića od svojih 15-16 godina, preklana, a pod grlo mu turili lavor, i lavor se napunio krvi pa se prelijeva na cestu.
Tako idemo, idemo, kad - prepreče nam put. Četnici zazidali. Kažu: eto Mane Rokvića s Bjelaje! Ljudi bježe na sve strane, spašavaju glavu. Ko je tada mogao pobjeći, pobjegao je. A opet puno su nas zarobili i djece i žena i muških. Šta ćeš, vrate nas opet u Kulen Vakuf. Sjećam se dobro jednoga od njih, Nikole. Kaže mi, Mujica, bolan ne bio, kako nisi pobjegao?! Nisam mogao, velim. Gledao sam djecu, kažern... E..., kaže moj Nikola, ja bih te spasio, ali kako? Jedino da si kao mala kutijica pa da te u džep turim, eta tako bih mogao, a drukčije nikako.
Kao da ćerno na most, vakufski. Opet vidjeh neke se žene strmoglavljuju s mosta, a Srpkinje viču: Ne daj bulama da skoče, ne daj da se spasu! A vidiš, bile su komšinke.
Ukrcaše nas u Muzurovu kafanu i počeše ispitivati. Čujemo - vrišti neki čovjek. A to neki Duratović, bio skočio s mosta, pucalo za njim, iščupali ga iz vode, pa ga stali živa derati. Taj je bio ustaša.


  Ilustracija izvornog teksta: Mersad Berber, photo&desing: Akšamija

Tu nas odijele od žena i djece. Povedu u Martin Brod. Kad tamo, moja majka! Objesila se jednom majoru o rame, moli i kumi: Ne daj mi sina, on mi je jedini! On je udari, pa mi majka pade... Potom nas povedoše do Marka Vladetića kuće. Kad tamo, da Bog sačuva, sve prevaljeno preko ceste, sve mrtvo.
Stari ljudi, najviše. Evo, sad se sjećam: Bio ondje neki s Oštrovića, Šiljević Ibrahim, pa izađe Marko Vladetić da moli za njega. Slušajte drugovi, kaže, dajte ovog čovjeka pustite, pošten je čovjek, mene je spasio. A onda mu izađoše dvije kćeri, onako poniske. Tata, vele, nemoj moliti ni za koga! Đe je tvoj Stevo i Dušan! - kažu tako. I uvratiše ga u kuću. Nas nakrcaše u stanicu. U 12 sati noću kad se uvratiše, donesoše
žicu. Staviše nas u grupe po deset i povedoše. Ovako su nas vezali, mene pa drugog, pa onda jednoga za drugoga, pa onda jednom žicom sve skupa da smo zajedno vezani. I hajde gore. Pjevajte, kažu. Vičite, vele, živio kralj Petar! Pa živio kralj Petar, briga me ko bio. A ja namah pokrenuo ruke.
Dok su ga vezali, objašnjava Mujo Dervišević, poturio je ruke ne jednu uz drugu, nego okomicama jednu na drugu. Žica je bila debela i nije se dala dobro stegnuti, pa ih je vrlo brzo mogao osloboditi. S njim je bio svezan dječak, petnaestogodišnjak.
Mali bi Ii ti pobjegao - pitam ga - ja mogu odriješiti. –
Ne smijem, veli. Ako hoćeš, ja ću sad i teb  i sebe odriješiti pa ćemo kidnuti - a on meni a-a, bojim se.
Mislim se: pa šta bude, kud idu moja braća idem i ja. I tako izbismo gore. Udolina, šljivik. Odvajali su grupu po grupu pa je vodili… Njih troje-četvero četnika. Dođi - odvedi, Dođi - odvedi. Majko moja kako su bili krvavi! Na mjesečini je izgledalo kao da su i ruke i lice i odjeću u katran umakali. Šta su imali u rukama, ne mogu ti kazati, neke ko dugačke noževe, sikire, ili kose, bogami ti ne znam kazati. Dovedu do rupe, tuču, pa naglavu dole.
Tako dođoh i ja do njih, uz rupu. Onaj me jedan stade prepipavati, imam Ii štogod, pita. Zatim će: Majku ti tursku, sve su ti već uzeli! E, bio sam haman do rupe, a onaj mali do mene. Četnik me udari preko njega, pa pade preko maloga, a meni samo malo uho grecnu onim što je imao. U tom smicnuh žicu i oslobodih se i potekoh! Jedan od njih, poznat mi, viče:
Uteče Mujica, majku mu jebem! i zapucaše puškama na me. I poletješe za mnom 10-20 metara uz strminu, ali tu je već sitna šuma... Govore, čujem: Hajdemo se mi vratiti, ranjen je, zamalo će krepati. Vrate se, a
ja skriven slušam. Vrište ljudi, upomoć zapomažu. Tako sam sakriven skoro sat slušao, pa sve utihnu. ..
... Mujica podiže fildžan kahve, malo otpija, pa nastavlja opisujući kako je lutao tražeći put prema Udbini - ali se, ujutro, našao u - Donjem Lapcu! Tu ga uhvati četnicka patrola i privede u komandu. Prepoznao ga je Duro Rašeta, komandir četnički, i potvrdio da nije ustaša.

Muju su četnici predali partizanskoj komandi u Drvaru, zajedno s još osam zarobljenih domobrana Hrvata i Muslimana. A u toj komandi -Slavko Rodić, dr. Mladen Stojanović i Marko Orešković. Sjećam ih se još: Mladen je predlagao da ostanem. Ne, moram naći ženu, ne znam gdje je, i djecu, šestoro ih je'. A Mladen će: Ne idi u Vakuf, tamo je sve do temelja spaljeno, ni mačka nije živa ostala. Onda ja: U Prijedoru mi je sestra, tamo ću. Dobro, kaže Mladen, samo nikom ne govori da si Musliman. Vidiš, četnici imaju pik na Muslimane, jer zbog fesova na ustaškim glavama misle da su za sve krivi Muslimani. A doći će vrijeme, Mujica, kad ćeš moći reći sve - i da si Musliman, i da ti je ime Mujo, i sve što ti srce zaište. Baš mi je tako rekao.
Mujica promatra mir svojih ukrštenih, u klupko skupljenih prstiju spuštenih na površ kuhinjskog stoIa. Podiže lice prozoru okrenutu strani svijeta "gdje usamljen i od ljudi zastrt bezdan pun kostiju. Želio bih zapamtiti njegovo lice, zadržati ga na celuloidu, pa silazimo niz basamke kćerkine mu kuće. Ulazimo među stabla šljiva u vrtu i biramo pogodno mjesto: pod nogama mu je cijeli Kulen Vakuf, iza leđa tvrđa Frankopana i Keglevića. Mjesto je dobro: pokazuje da vrijeme teče ali ostavlja svoje znakove. Kada čovjek pomisli da je vrijeme zatrpalo prošlost, ona se iznenada javi, izroni (odnekud) i zaprepasti nas. Je li ovom čovjeku sudbina udesila ijednu takvu priliku? Je li ikada, nakon rata, prepoznao nekoga iz noći noževa?
E, znaš ti to! Rat bi gotov, ali ti niko ne daje posao. Uposlim se, privatno, pa počeh kuće zidati... Miješam malter, pogledam po džadi. Vidim neki mi se kapetan osmjehuje, pravac meni prilazi. Zdravo Mujice! - viče mi i pruža ruku. Gledam, gledam pa… - Što mi pružaš tu ruku! Zar si bolan zaboravio da me je ta ruka priklati htjela i u jamu turnuti htjela!
Puše vjetar kroz grane golih šljiva. Kroz puste godine, kroz njih 49. Toliko je trebalo godišta baciti za leđa, da bi se održala prva javna žalost i da bi se dženaza otklanjala za duše 3500 zaklanih, ustrijeljenih, utopljenih i u jamu Golubnjaču bačenih Muslimana. Da molitvama za svoju braću prekriju stid ljudi, zemlje crnice.

Izvor:

OGLEDALO (Zagreb), god. I, br. 2, prosinac / decembar 1990., str. 26-27

Nema komentara:

Objavi komentar