29. tra 2012.

TURSKI DNEVNIK - TRAGOM BOŽJIH POSLANIKA


 


  Ibrahim Kajan: TRAGOM BOŽJIH POSLANIKA

Centar za kulturu i informacije, Tešanj, 1999.



Uvod u golemu tajnu

 Nebrojeni ljudi, zavežljaji i koferi o koje se saplićeš i koje preskačeš, lebdeće tepsije pune kolača iznad zapetljana klupka putnika, reski glasovi s porukama o polascima i dolascima autobusa, cika djece i oštro siktanje majki, izdvojeni detalji djevojačkih suza u rastanku s mladićima, napokon prašina što ti se lijepi po licu, po čelu, po ušima, po očnim kapcima - sve se to kovitla u neobjašnjivu prostoru u koji si i ti zataknut i sve je to taj čuveni stambolski autobusni kolodvor Topkapi - golemi betonski tepih koji je zaboravio letjeti: Topkapi je prvo mjesto susreta europskih putnika, i presudna je početna tačka onima što svoja lica okreću Istoku. Kao što ljudska duša osjeća trajnu težnju da nađe svoje izvorište, i svoju dopunu, tako i probuđena misao traži po svjetskim mapama svoja prapočela, ognjišta i verige svjetlećeg kruga u kojem su, okruženi povijesnom tminom, slijedili one od kojih smo potekli u potocima na sve strane svijeta. Otkuda čovjek? - eto pitanja s bezbroj odgovora! Gdje su mu bila prva staništa, gdje je utvrdio svoje prve gradove?
I ljudi se, iznenada, okupljaju oko iznalazaka znanstvenika, oko iznenadnih arheoloških otkrića i novih otčitavanja tekstova drevnih izvještaja (svetih knjiga). Arheolozi su otkopali pronađene gradove zasute prašinom stoljeća i pročitali glinene pločice klinova pisma: tako je iz podzemlja izronio najstariji grad na svijetu - Ur, tako su prepoznate zidine Ninive, Amenhotepova grada Eknatonov obzor, napokon Troje, a najposlije (čak i pred mojim očima) - otpuhnuše sipki prah s temelja goleme kraljevske palače u prastarom gradu Haranu, biblijskom gradu goleme povijesne slave!
Čovjek je sklon opipljivom i vidljivom: povjerovao je u gradove tek onda kad ih je, otimajući se sam sebi, obuhvatio pogledom. A neke ljude, koje ne možemo (otkapajući njihove kosture), prizvati i prepoznati - hoćemo li ikada priznati da su postojali, da su gradili i vodili svoje svjetove?
Ljudi koji hiljadama godina nadahnjuju Židove, kršćane, muslimane? Abraham - Ibrahim? Job - Ejub? Noa - Nuh? Henok - Idris? Isus - Isa?
- Ma, kamo si otputovao? - iznenada viknu Zana, viknu glasom što je nadjačavao čudesnu mješavinu svih mogućih zvukova koji su letjeli nad Topkapijem i udarali u Konstantinove zidine duga pamćenja. Prenuh se iz slatke omame i izmaštanih prizora koje tek trebam vidjeti: krajnje granice Turske, prostor države Urarti, dijelove Kurdistana, bivše pokrajine asirske i pokrajine perzijske, hetitske ili armenske, zaposjednute gradove kojima je hodio Aleksandar Makedonski i koje je prisvajao onaj imperator što je svaku svoju rečenicu započinjao sa: "Ja, Klaudije". A sve je to - na jednom mjestu! Nasmijah se svom Zani, pa samo mahnuh rukom:
Naš autobus kreće!
Od zgusnute mase ljudskih tijela otkidamo se Zana i ja, pa nalazimo svoja mjesta u košnici postavljenoj na kotače: napuštamo Istanbul, a lice okrenusmo gradu udaljenom, Diyarbekiru.
Izlaskom iz golema grada, prometna se gužva nije razrijedila. Ceste su zasute automobilima i autobusima, dolmusima i taksijima, zaprežnim kolima a najposlije i biciklistima, ali, svejedno, osjećamo se nekako lakše i poletnije.
Zana kaže: Ostalo nam je samo 1400 kilometara do "glavnog grada".
Kurdi tako, možda i ne šaleći se, zovu Diyarbakir, grad s najgušćom koncentracijom kurdskog stanovništva u Turskoj. I Zana je, moj prijatelj, Kurd. A ime kojim ga zovem, znaju samo prijatelji. Kurdi, nažalost, ne mogu svojoj djeci nadijevati kurdska imena... Zana mi se neprestano čudi i neprestano pita:
- Ibrahime, je li stvarno istina da želiš vidjeti grobove i sveta mjesta Božjih poslanika?
- Istina je, Zana - kažem.
- Ibrahime, zar ti vjeruješ u to?
- U što, Zana?
- U vjerodostojnost tih grobova.
Gledam svog prijatelja Zanu, i smiješim se, i mislim: neki su ljudi pokopani u jednom grobu, a neki u dva. Sretni Nasrudin Hodža sahranjen je čak u sedam grobova. Upoznao sam nekoliko ljudi koji su proučili Fatihu na svih sedam mjesta. Pitao sam: "Pa u kojem je mezaru pokopan Nasrudin?" Jedan je odgovorio: "Zar je to važno? Pred svakim sam se molio kao da je pravi."
Kako to objasniti mladom čovjeku, Zani? Tražeći grob, čovjek je zapravo tražio priliku i mjesto gdje će moći svoje (apstraktno) uvjerenje povezati s (konkretnim) povijesnim likom, pozbiljujući tako svoju misao i samoga sebe.
- A povijest i sudbine naroda u toj povijesti, zar te to ne zanima? - ljuti se Zana.
- Sada me zanimaju samo likovi zajednički Bibliji i Kur'anu. Zanima me što ljudi misle i što im je zajedničko...
Zana je razočaran. Putujem u krajeve toliko bogate propalim kraljevstvima - a ja udario po "svetim mjestima s grobovima"! Putujem u krajeve u kojima je, kaže, "poniženi kurdski narod" - a "to Ibrahim ne vjeruje i ne želi vidjeti".
- Sve su to bajke! - kaže i okreće se prizorima što promiču kroz staklo autobusnoga prozora.
- "U bajkama sam, kaže Goethe, našao više istine nego u svim knjigama koje su mi otkrivale i proširivale spoznaje..." - govorim mu, vjerujući da ću ga utješiti.
Umjesto odgovora, Zana šapuće pjesmu koju je napisao.
- Ti sada nisi razumio ni jedne riječi. Ovu pjesmu nigdje ne mogu objaviti - jer je na kurdskom jeziku... - Zana ne prestaje u svom nastojanju da "preokrene" temu mog putopisa. Šapuće:

Berxweden jiyane
Sere gele em tedane
Doza mafa em perane
Berxweden jiyane!

Tako je govorio Zana, a ljudi sa susjednih sjedišta iznenada se okrenuše i ljubopitljivo nas pogledaše. Svi su bili Kurdi i svi su putovali u isti grad: Diyarbekir.
Noć se lijepila po staklu putujući zajedno s nama. Ljudi su spavali, samo se Zana vrtio na svom sjedištu. Jedanput ću, možda, pisati o njemu - izuzetan je momak, osjetljiv na nepravde, razumije patnje i uzlete svog naroda. Previše je mlad pa odbija sve što naliči legendama i mitovima, naivno vjerujući da "te stvari" nemaju što tražiti u povijesti. Jedanput će doputovati do spoznaje da sve narodne (i nacionalne) historije počivaju upravo na njima. Krilate, paperjaste zmije, aždahe sedmoglave, zmajevi, čudesne ptice koje su uznosile ljude na vrhunce ledenih gora (ili, kao Ganimeda, u blizinu Zeusova prijestolja), plejade bogova nesagledivih projekata stvaranja ali i običnih ljudskih prohtjeva - nikada nisu bile stvarnije nego danas. Valja ih samo prevesti iz jednog značenjskog sklopa u drugi, ovovremeni, razumljivi jezik.
Gotovo na isti način valja razumjeti drevna vremana, postpotopna, osobito onu upornu borbu s bezbrojnim bogovima što su je vodili Božji poslanici u neprekinutu nizu, po vjerovanju sljedbenika judeokršćanskomuslimanskih, od Abrahama/Ibrahima... pa sve do Muhammeda alejhisselama. Promičući ideju o jednom Bogu, oblikovali su trajno svjedočenje o nepotkupljivom i humanom modelu popravljanja ljudskosti.
Zora je. Prelazimo preko nekog mosta.
Vidim mutnu, prljavu, usku traku rijeke. Podsjeća na rijeku iz djetinjstva, mostarsku Radobolju u zimskim mjesecima.
A Zana kaže:
"Ibrahime, ovoga si trenutka prešao preko Tigrisa."
Volio bih da to nikada nije rekao! Zar to da bude rijeka iz vrelih snova što izranjaju iz najranijeg doba vlastitog sjećanja? Tigris i Eufrat, Amu-Darja i Sir-Darja, Kleopatra i Tutankamon... To nisu riječi nego najblistavije zvijezde cijele mladosti. A Zana malo prije reče: "To ti je taj Tigris."
Prijatelj osjeća zbunjenost pa i tugu svog druga. Zato kaže: "Ma daj, nacrtaj si osmjeh, to je tek početak rijeke, gornji tok. Poslije je nećeš moći prijeći... ni preko mosta!"
Najposlije, kad smo već zaboravili na noge, potpuno odrvenile, stigosmo u grad zajedničkog odredišta. Zapravo, izašli smo u predgrađu. U jednoj sirotinjskoj, ali urednoj kući upoznah Zaninu sestru i jato njezine vesele djece. Osim kurdskog, nije znala drugog jezika. A Zana je likovao: "Eto vidiš! Nisi mi vjerovao. U ovom gradu većina ljudi govori isključivo kurdskim." Kurdi su ljubazan svijet, dobroćudni, ponosni, ne stide se siromaštva, rado odjevaju svoje koloritne, prelijepe nošnje. Starost grada ne mjeri se stotinama, nego tisućama godina! Diyarbakir ponire u dubinu povijesti najmanje tri milenija. Star je poput biblijskih proroka čije prisustvo bilježe mjesta njegove neposredne okoline, pamte se i (još uvijek) obogaćuju narodne predaje o legendarnim kraljevima, među kojima, nesporno, najblistavije mjesto pripada pripovijesti o babilonskom kralju Nemrutu.
Zana me vodi u obilazak najduže, najšire i najstarije gradske znamenitosti: gradskog obrambenog zida. To je zid!
Riječ je o kilometrima dugačkom zidu koji okružuje drevni grad, visok i do 15, a širok, nerijetko i do pet metara! Svi će vam reći i svugdje ćete pročitati, i u turističkim bedekerima ali u i turskom izdanju enciklopedije Britanica, da je to, poslije Kineskog zida - najduži i najstariji duvar na svijetu sačuvan do danas. Kamen uzidan u njega pamti sve. Niko mi sa sigurnošću nije znao kazati kada su podignute teške zidine, od koga su branile, koji se narod spašavao njihovom silinom. Spominju Hetite i Asirce, mada mojom provjerom u spomenutoj enciklopediji (po dosadašnjim spoznajama), trebaju biti pripisane rimskom imperatoru Konstantinu II., dakle godini koja veže cara za taj, od Rima, vrlo, vrlo udaljeni grad, a to je 349. godina.
Unutar zidina, u staroj gradskoj jezgri, mnogo je prvih građevina: prva seldžučka džamija (poput Veličanstvene, s tornjem podignutim na četiri stuba!), a koja je zapravo bila prva katedrala kršćanska (imenom Mar-Toma, sve do 639., kada je proglašena za "harem-i šerif" za muslimane); u blizini su Mala crkva (Sv. Marije) i crkva Sv. Jurja. Sačuvani su ostaci ne samo predislamski, nego i predkršćanski: stajali smo tako nad ruinama hramova sunca Mor-Stefanos, Mor-Zuaro i Silo, stajali smo i mislili o onima što su bili i kojih više nema.
- Kamo ćeš sutra? Bogovima? - pita me Zana podrugljivo, umilno se smješkajući.
- Tako je. Bit ću na Nemrutovoj gori, mjestu ljudi-bogova. 



 
Nemrut dag

Nemrut dag, Gora Nemrutova, željeni je cilj ljudi koji su u sebi još uvijek sačuvali zanosno svojstvo dječačke prirode: to su oni koji se još uvijek žele i mogu čuditi. Što je to na Nemrutu a raduje oči i uznosi dušu?
Kad mi je Mehmet Gezgel, stambolski student povijesti umjetnosti i slikar, nudio očaravajuće opise "istočnih i zapadnih bogova", izrezanih u kamenim gromadama, a među koje je utisnut i poneki kralj-bog, bilo mi je jasno da ću se i ja naći među onima koji prelaze tisuće kilometara da bi se uzverali do vrhunaca planine tajanstvena imena spomenuta u prastarim, starozavjetnim tekstovima.
Brižni Gezgel, i sam porijeklom iz područja koje naša enciklopedija opisuje u dva-tri retka, savjetuje me da iz Diyarbakira ne otputujem u Adiyaman, nego da potražim autobus koji će me odvesti izravno u mjesto imenom Kahta.
"U Kahti, koja je toliko stara da niko ne zna od kada je, svrati do moga prijatelja. Lahko ćeš ga pronaći, ime mu je Sabri i šef je mjesne ljekarne."
Ali, u Diyarbakiru, ni u jednoj agenciji nisu izdavali karte autobusne do Kahte. Put kojim se do jučer tamo moglo otputovati - sada je preplavljen.
Ogromni se prostori plave vodom, novim jezerom. GAP - to je nova riječ koju Turci izgovaraju punim ustima, s vidnim ponosom, a riječ je o dugoročnu projektu kojim će se preporoditi jugoistočni, suhi i siromašni krajevi.
Akumulacija voda Eufrata natapat će beskrajne i bezvodne stepe, pokretati turbine hidrocentrala - unijeti svjetlo u kuće i u duše ljudi.
Svejedno, zaobilaznim putem (kojim dođoh gotovo do same Urfe), nađoh Kahtu i Sabrija u njoj.
Sabri se zaista pobrinuo za sve: pronašao je privatnog "turističkog radnika" s mini-busom, uputio me što nikako ne smijem propustiti krstarenjem brdima Nemruta, najposlije me nahranio, jer, reče, "nema zadovoljstva u gladna putnika!"
U minibusu nisam bio sam: sedam-osam putnika sa isto toliko strana svijeta, od Kalifornije i Kanade, preko Koreje i Japana, do Njemačke i Španjolske... a tu su se našla i trojica dječaka, vozačevih rođaka iz obližnjeg sela, koji su me, kad sam progovorio turskim jezikom, počeli gledati poput kakva čuda što je, eto, pronađeno njihovom vlastitom zaslugom. Oni se više nisu rastajali od mene, nudeći mi se za vodiče kakve u cijeloj Turskoj nisam mogao pronaći. Jednom je ime Ramazan, drugom Omer, a treći je bio Kemal slavnog prezimena - Soyer! Promicali smo između sela, između seoskih potleušica među kojima bi, nerijetko, spazili kakav zid koji nije mogao pripadati ovom vremenu, poneku česmu rimske izradbe, odlomke nepamćene drevnosti i njezinih sjajnih uresa - među pastirima i stajama, među ovcama i kravama.
Tako smo ulazili u povijesno područje nevelike države koju suvremenost poznaje i kao prostor i kao dinastiju imenom Kommagene. Vjeruje se da je ime Kommagene latinska verzija spojenih riječi koje su u zamagljenoj povijesti označavale Asirce i Hetite. Granica klasične države Kommagene išla je na istočnoj strani uz samu rijeku Eufrat (od grada Gergera), na istoku do Marasa, a na zapadu do Belkisa; na jugu se protezala gotovo do samoga današnjeg grada Gaziantepa i vijenca planina Karadag što stoji paralelno s Eufratom i tako zatvara cijeli prostor poput kutijice.
Zatvoreni u njoj, razvijali su svijest visoke razine zajedništva sa samim sobom, ali i sa svijetom golemih sila koji ih je okruživao. O tom su ostavili najneobičniju poruku - skamenjenu u skulpturama! - Pogledaj, Karakuš! - viknu mi na uho Ramazan, pa, dakako, hitro pogledah kroz prozor: nikakve crne ptice (karakuš) ne vidjeh - osim uzvisine pravilnih stranica i golema antičkoga stuba uzvisini u podnožju.
Izađosmo. Pogledah niz strminu brda: ispod nas je bila beskrajna ravan s vidljivim udubinama presahlih rijeka i nestalih potoka. Plavio se samo tanki konac Cendere (Džendera), rijeke koja je popriječno spajala brda Karadaga sa svojim izvorom i sada već "pristojnim" Eufratom, svojim ušćem.
Golemu hrpu zemlje, oblikovanu poput "piramide", nadnesenu nad grob komagenske kraljice, zovu tumulusom i on je tu, taj grob, milenijima već, poput nijema svjedoka gospodstva bivših vlasnika ravnice rasprostrte među božanskom rijekom i crnim brdima, ali i pouzdan znak koji skreće pažnju zabludjelom suvremeniku da se ničim previše ne zanosi, ni blistavim kraljevstvima ni moćima "izravnatim s božjim" - jer sve što je ljudsko propada, kruni se, nestaje u prašini. Tumulus božanske kraljice nema imena. Preda mnom je samo visoki, uzdignuti, tisućgodišnji hetitski (?) stub sačinjen od kolutova naslaganih jedan na drugi - a na vrhu njegovu, stoji na svojim nogama, golema kamena ptica. Simbol kozmičke energije, duše, materije "božjeg porijekla".
Po kamenoj ptici, nije li možda narod ovdašnji i današnji, nazvao rasute tragove u vremenu potonula grada? Klinci su trčali ispred mene i začas su bili na tumulusovu vrhuncu. Ramazan me dozivao kroz školjku sklopljenih dlanova, a Kemal mašući rukama nagovarao da i sam krenem za njima.
Nemrut dag, sačinjen od bezbroj brda i dolina, gubio se u visinama.
Brdima punim zagonetki, udolinama zasjenčenih pitanjima. Dječaci, a i ja za njima, strčaše obrnutom stranom tumulusa. Čekali su me među stupovima, koje, zaklonjene, ranije nisam vidio. Stupovi su istog oblika i iste građe, iste visine kao i onaj uz koji nas čeka naš prijevoznik po stazama povijesti.Vijugavom i uskom cestom uspinjali smo se drevnoj Arsemei.
Pod košćelom, gdje je šofer parkirao svoje vozilo, jedna je seljanka prodavala rashlađenu coca-colu. Baš od nje je polazila kozja staza, a tako je upozoravao i žuti putokaz, kojom se valjalo doći do još uvijek vidljivih oblika Arsemea. Staze su se racvale i lutao sam među grmljem drače i raskošnim stabljikama oleandra (koji svjedoče, u ovoj dubokoj dubini kontinenta, o čudnim klimatskim rasporedima!), dok iznenada ne zastah, zapanjen ljepotom ploče - reljefne skulpture zaleđena trena susreta i rukovanja Herkulesa i Mithridatesa I. Kallinikosa, oljuđene mitske figure grčkog boga i kralja Kommagenea, "u kojem je utjelovljen bog". Ta golema ploča uzbudljive umjetničke izrade koja nikada neće zastarjeti, postavljena je nad otvorom koji je vodio u utrobu začarana brda. U podzemlje se spuštalo
stepenicama. Spustio sam se niz njih dvadesetak, dokle je dopirala svjetlost - i vratio se. Iz mraka se čuo duboki, tajnoviti zuj tišine.
Dugo sam gledao likove bogova i ravnatelja svijeta oblivene vrelinom anadolskog sunca. Vidio sam guštericu zavaljenu na Mithridatesovoj ruci, na njegovoj desnici pruženoj Heraklu. Čudesna je odjeća kraljeva! Kraljevska kapa je po asirsko-perzijskom uzoru, kroj i uresi halje njegove spajaju tradicije babilonske i grčke! U knjigama sam pronašao, u knjigama pažljivih promatrača i tumača nestalog svijeta Kommagenea, da se u nošnjama mogu uočiti i detalji koji su svojstveni lokalnim, anadolskim civilizacijama, osobito hetitskoj.
Što to znači? To znači da su se u drevno doba osvajači i osvojeni, da su se pridošlice i starosjeditelji približili jedni drugima kulturama i običajima, da su svoje življenje priveli trajnijoj ljudskoj težnji; živjeti u skladu.
Dječaci su me pronašli, požuruju me, jer - mali autobus već trubi, već kreće najvišem usponu vrha Nemrutova. Vozeći se, čitam prijevod poruke prepisane sa stijene spomenute, uklesane stotinjak godina prije Krista.
U vrijeme kad Rimljani razvaljuju vrata grčke prevlasti Istoka i kucaju na nepostojeće kapije samosvojne države Kommagene. Evo Ustava koji je pisao sin Mithridatesov, Antiohos I., slovima svježine i neizbrisivosti:
Ustav utemeljen u vjeri za oca i sina u Arsemei od Kahte Bog, veliki kralj Antiohos, pravedan je i prijatelj Grka i Rimljana. Utemeljitelj Arsemea, ostavlja Ustav trajnom spomenu njihove vjere. Utemeljitelj sam Arsemea, Arsamea na rijeci Nymphen. Arsemea je smještena na mjestu (znanom) kao bradavice dvostruke dojke. Grad, ne gubeći ništa zbog smještaja, podigao je moj djed. Moj je otac osnovao dva grada, oba na prirodnim stijenama i dao im je svoja imena. I svoj je dvorac izgradio na mjestu pogodnu za obranu od svakog napada, sa željom da izbjegne poraz u ratu.

Grob kralja Mithridatesa Kallinika.
Kralj Mithridates sagradio je ovaj grad za tijelo i sretnu dušu oca Kallinika, birajući najbolji dio grada.
Kralj Antiohos poboljšava i uljepšava grad.
Počeo sam s čvrstom namjerom da ostavim grad, naslijeđen od djedova, te da ga učinim još ljepšim i većim, u skladu s mogućnostima za koje sam zahvalan ljudima koji su me slijedili. Tako sam iznovice podigao već zaboravljena i nekorištena mjesta i zgrade... Također sam olakšao snadbjevanje vodom, podstaknuo oživljavanje ratarstva cijelog područja.
Ojačao sam našu vojsku obnovom i poboljšanjem naoružanja.

Mithridatesova vjera i njezina obnova poticajem Antiohosa.
Stvari koje su bile potrebne i tražene, naredio sam da se načine i dao im suvremenije oblike - u skladu s moćima svojega položaja. Postavio sam kipove za mjesečna religiozna okupljanja svećenika i sestara.
Kipove sam dao sačiniti na priliku očevih djedova i sebe samoga, u prirodnoj veličini i u suglasnosti s bogovima. Najposlije sam pozvao svećenike i sestre da dođu i pogledaju ta uzvišena, sveta mjesta. Potom sam naredio da će dan žrtvovanja, dan vjerskog ceremonijala, te rođendani moga oca i moj - biti istoga dana u mjesecu i da će taj dan biti slavljen kao javna svetkovina.
Podigao sam lice s knjige. I vozač je zaustavio svoj dolmuš. Moji su suputnici oblačili vjetrovke. Vjetar je, što sam zamalo spoznao, puhao pod samim vrhom Nemrutovim, takvom žestinom, da sam ga doslovno osjećao u kostima! Suputnici su kupovali ulaznice za taj jedinstveni muzej koji dotiče samo nebo, a dječaci su, zaobilaznim kozjim stazama sačuvali neokrnjenima svoje tanke džeparce.
Tumulus prekriven drobljenim šljunkom bio mi je iznad glave. Na bazi je od 150 četvornih metara. Na njegovoj istočnoj terasi i na njegovoj zapadnoj terasi, susrela su se dva svijeta i pokušala usuglasiti, pokušala plastikom skulptorskih remek-djela ostaviti poruku o životu i praksi nestalog naroda, neobičnom narodu nastalom od niza predaka čije izvorište nestaje u gluhom beskraju vremena - od Perzijanaca, Grka, Hetita... Na istočnoj su terasi bogovi i kraljevi "očeve", perzijske linije koja pokriva povijesni prostor do 522. godine prije nove ere i do 330. nove ere, do Aleksandra Makedonskog s kojim započinje "ženska linija" kommagenske dinastije.
Spomen na nju, grčku prevlast, utisnut je u obrise skulptura na zapadnoj terasi. U poretku predstavljenih bogova (Apolona, Zeusa, Heliosa, Herakla i drugih), sintetizirane su mitološke predaje obje strane, za svako božanstvo nađen je uzor u istočnom kako mitološkom sadržaju, tako i u nevjerojatnoj sintezi skulptorske izvedbe: skulpture su najsmjeliji izleti ekspolozivne plodotvornosti i dobrote, ljudske čežnje i božanske nade!
Kamene bogove čuvaju goleme mitološke životinje, lavovi (od kojih je jedan težak 41 tonu), orlovi (od kojih je jedan sastavljen od 16 komada kamena, među kojima je najteži 4800 kilograma, a najlakši "samo" 1600)...
Između bogova - mjesta su zauzeli kraljevi, "božji namjesnici na zemlji", obožavani i sami smatrani bogovima. Kommagene, uzdignuta u nebo, poput lađe među golemim valovima nemirna svijeta, među Perzijom od koje je potekla, i Rimom, koji je došao, među silama nemjerljivim, mada "prijatelji i Grka" (što su postali asimiliranom kulturom), i "prijatelji Rimljana" - nestadoše u vremenu koji sve rađa, razvija, troši i uništava.
Sve je moguće uništiti osim vjere i dobrih djela. Ljudi uzdignuti na prijestolja poput bogova, popadali su baš kao i njihovi vlastiti, blistavi, ogromni spomenici sebi samima - sebi: bogovima. Taština se, kao i vazda, obznanjuje u svoja dva lika: prvo u sjaju a potom - u prahu. Silazeći s vrha "kraljevskog i božanskog tumulusa" podignuta na najisturenijoj tački visočja, među samim oblacima, čovjek i nehotice počne razmišljati - i o samom Nemrutu.



Kralj Nemrut i Ibrahim, Božji poslanik

 Vraćamo se s planine Nemrut. Po prozorima dolmuša hvata se suton. Moji su suputnici dremljivi, a neumorni dječaci, sklopljenih kljunova, naslanjaju glave jedni drugima na ramena.
Ušli smo u Kahtu, mirnu i punu mraka. I trenutak u kojem se rastajem od jednodnevnih prijatelja koje vjerojatno više nikada neću vidjeti, eto, došao je:
"Sa srećom!" - kažu mi dok ulazim u već pripravan minibus za Adiyaman.
"Želio bih u Urfu, što prije!" - kažem vozaču.
"Teško..." - odgovori mi vozač. "Zadnji autobus koji iz Adiyamana vozi u Urfu već je otišao."
Tako je i bilo: ostao sam tu noć u Adiyamanu, u siromašnom pansionu "Nemrut", pripremajući bilješke svog putopisa. Ali, uskoro na grad udari takav vjetar od kojeg se tresla cijela zgrada, koji je pokidao električne vodove kao da su od paučine - pa sam gotovo svu noć preležao, ne sklapajući očiju, vjerujući u ljutnju bogova koja me, nevoljnika, snašla na mjestu gdje bi me malo ko došao potražiti. Ponekad mi se, u huku i bijesu oluje, činilo da čujem glasove i dozive, nerijetko goleme uzdahe i podzemnu jeku...
Vraćao sam svoje misli na planinske visove prekrivene Nemrutovim imenom i ustremljivao ih podacima o gradu Urfi, mjestu u koji je kralj Nemrut doselio iz Ura, stare babilonske prijestolnice, a u kojem se rodio Ibrahim a.s. Kroz pređu narodnih predaja, ulomaka Biblije i kur'anskih ajeta koji su mi u mislima osvješćivali pripovijest o ta dva imena, puhao je silni vjetar prijeteći da sve polomi i raznese, da poruši drevni i moderni Adiyaman i pohara moju nenapisanu priču s putovanja o grobovima i svetim mjestima Božjih poslanika uzdignutim na najviša mjesta u  Židova, kršćana i muslimana.
Pred zoru vjetrovita je oluja jenjavala, a očni su mi kapci padali težinom olova...
A ujutro, prvim sam minibusom putovao gradu Urfi, Šanliurfi kako ga sada zovu, dakle Slavnoj Urfi! Narodna predaja kaže da je grad postojao i prije velikog potopa, a da je kasnije iznovice obnovljen na starim temeljima.
U ovom je gradu, nerijetko su me uvjeravali, rođen Božji poslanik Ibrahim, a rasprave među arheolozima (osobito islamskim) sve se više priklanjaju i podupiru takvu tezu! Na rubu grada je i jedna spilja za koju se drži da je mjesto sedmogodišnjeg bolnog skloništa strpljivog Ejjuba (proroka Joba), a koje danas hodočaste, ispunjeni vjerom zadivljujuće pravednosti, ljudi svih uvjerenja. Minibus se zaustavio baš pred Halil Ibrahimovom džamijom, na tačnoj adresi, na mjestu pretvorenom u cilj duhovnim čežnjama onih koji su odabrali svoj uzor u nepotkupljivom čovjeku, Ibrahimu Alejhis-selamu.
U dvorištu velike i prelijepe džamije, podignute tačno nad samom spiljom u kojoj se po islamskoj predaji rodio Poslanik, neprestano ulaze smjerni putnici, podjednako kosooki i crnoputi, podjednako muslimani i kršćani, dakako i oni koji malo vjeruju a puno sumnjaju...
Muslimani pripovijedaju ovu legendu koje nema među biblijskim pričama.
Zapisao sam je koristeći i usklađujući priče ljudi koje sam susretao i već tiskanih predaja...
Bio jednom jedan silni kralj, a ime mu je bilo Nemrut.
Kralj Nemrut je vladao golemom i prebogatom zemljom Babilonijom. Živio je u prekrasnoj palači u glavnom gradu kraljevine, u Uru. Jedne je besane noći sjedio na terasi i promatrao nebo zasuto bezbrojnim zvijezdama. U sjajnom moru zvjezdanog beskraja, iznenada uoči jednu koja se stade izdvajati iz svog jata, pa stade treperiti i krupnjati. Blistala je poput malog sunca! Od njezina blještavila postidješe se zvijezde pa i sami Mjesec - te se skloniše u rubne dijelove neba.
Taj neopisivi i neshvatljivi događaj potresao je kraljevu dušu, uvukao u nju silan strah, jer čovjek se plaši samo onih događaja koje nikako razumjeti ne može. Kralj Nemrut hitro sazva sabor astrologa babilonskih, tumača nebeskih pojava, a pridoda im, najposlije i čarobnjake kojih nije bilo malo u njegovoj silnoj državi.
I dođoše još tumači snova, i gatalice, a i za proizvođače lažnoga zlata nađe se mjesta na kraljevskom divanu. Kralj Nemrut, bog na zemlji kako su svi vjerovali, opiše uvaženom skupu što je vidio s terase svoje palače.
Najposlije, doda: "Koji su razlozi tom čudu, toj pojavi nebeskoj koji je uzrok?" Mudre se glave sjatiše jedna do druge. Dugo su vijećali mudraci, postavljali potpitanja, pa opet vijećali, pa opet stidljivo pitali kralja za neki, kao, važan detalj u čudu neviđenu. Na kraju, najpametniji zvjezdoznanac ovako protumači zagonetku: "U zemlji će se roditi čovjek i on će drukčije gledati na stvari i na pojave nego što ih svi mi danas promatramo. Bit će uzrok promjenama u shvaćanju mnogog našeg svijeta.
To će, o kralju, biti kraj jednog carstva a početak novog carstva.
Bojimo se reći, kralju naš, naše svjetlo božansko, da je najavljen tvoj pad i rađanje sjaja..."
Ali kralj ne htjede slušati! Užas koji su mu predočili kao budućnost odmah je pokušao spriječiti: pozvao je dželate i izručio im lažljive zvjezdoznance. Kad je ostao sam, iz glave mu nije izlazilo njihovo blesavo tumačenje. A, opet, stalno mu se javljalo i pitanje: Što ćeš poduzeti? Pa smisli da ostavi svoju prijestolnicu Ur, grad čuveni, i da prijestolje iz Donje prenese u Gornju Mezopotamiju, u pretpotopni i zaboravljeni grad Ufru. Drugo što je smislila njegova pametna glava, bilo je da odmah zabrani rađanje muške čeljadi! Poslao je neimare u Urfu i oni obnoviše grad, a na prigradskom brežuljku podigoše kralju novu palaču koja se i dan današnji, mada je više nema, zove Nemrut-tahta, Nemrutovo prijestolje. Njegov je oprez bio tako veliki, da jednostavno iz Ura nije doveo ni jednog muškarca! Oženjene je odijelio od njihovih supruga, mladiće bacio u udaljene krajeve na javne radove i svim silama spriječavao ženidbe. Ako bi neka žena ipak rodila, pod prijetnjom je smrti ubijala muško dijete, a u životu ostavljala žensko.
Osim samog Nemruta, u Urfu je propušten samo jedan jedini muškarac, kraljev prijatelj vjerni, njegov pouzdanik i njegov svećenik visoke vezirske časti. Njemu je bilo ime Azer, a neki će vam ljudi reći da se zvao Terah.
Azer je imao lijepu suprugu, nježnu i milu Nunu. I desi se, naravno, da lijepa Nuna zanese i osjeti dijete pod srcem. Dugo je tajila trudnoću, a najposlije se ipak povjeri svom mužu, časnom Azeru. Kako je trudnoća napredovala, rastao je i majčin strah. Rastao je tako silno, budio je i gušio u snu. U besanim je noćima šapatom tražila savjet svoga supruga:
"Što da uradim? Zar da ubijem svoje dijete koje će, ako bogovi dopuste, ličiti na tebe?"
Jednoć predloži mužu Azeru:
"Rodit ću ga i nitko neće znati!"
Opisala je suprugu da na padini, u podnožju brijega na koji je uzdignut dvor, ima jedna tajna, zaklonjena i nikom poznata spilja. Azer je šutio. Samo je kimnuo glavom u znak pristanka. Prilazimo, mi skupljeni sa svih strana svijeta, željeznim vratima kojim je zaklonjen ulaz u pećinu, prilaz mjestu na kojem je prije 4250 godina rođen čovjek koji će mijenjati mišljenja ljudi i proširivati obzorja ljudskih spoznaja - Ibrahim/Abraham.
Božji poslanik. I mi smo prošli kroz kratki hodnik i našli se u podzemnoj odaji, četverokutnoj, zidova od prirodnih stijena, s podom zastrtim ćilimima maštovitih šara. Dužinom zida što je ulazu nasuprot, ostavljen je uski prorez kroz koji posjetitelj može vidjeti neonom osvijetljenu špiljinu dubinu. U miru njezine utrobe čuje se samo ujednačen ritam vodenih kapljica. Unutra je, ali se ne vidi, i izvor "koji je Bog podario djetetu", a naši su suvremenici cijevima izveli tu istu tekućicu što se izlijeva kroz pipe u zdjelice, koje će svaki posjetitelj ispiti s osobitom gordošću da je na istom mjestu pio i sami Poslanik!
Dok promatram kroz željezne rešetke proreza tajno Nunino mjesto, ljudi mi i zdesna i s lijeva i iza leđa uče Fatihe, jedan obavlja i redoviti namaz što je pao baš u tom trenutku. A onaj što je upravo ukoračio, križa se načinom rimokatolika... žena, uz njega, spremno je otvorila molitvenik, crnu knjižicu s riječima nade u vremena koja su nam zapisana. Uskoro, prije samog odlaska, začut će se i zujanje kamere što će na osjetljivom celuloidu zauvijek zadržati u sjećanju vlasnikov boravak na jednom od mogućih mjesta-izvora ljudske misli i čovjekove povijesti na zemlji.
Ponovno sam u džamijskoj avliji zasutoj srpanjskim suncem. Osluškujem dijelove rečenica na nerazumljivim jezicima i promatram lica ljudi što isijavaju radost i smjernu pobožnost. I u hodu njihovu, u svakom koraku onog namjernika - nešto je izvan svijeta, neka dječja, iskrena pažnja koja govori svojim vlastitim glasom: "Pazi na tlo kojim gaziš! Ovdje je, na ovom mjestu, uzvišeni Ibrahim svojom mišlju spoznao Boga i Božje jedinstvo!"
Pošto je Nuna rodila dječaka, nadjenula mu je ime Ibrahim. Punih je petnaest godina majka skrivala tajnu o njegovu rođenju. Danju se dječak zadržavao u špilji, a za vedrih je noći izlazio ispred nje i promatrao golemo nebo poduprto brdima. Majka se nerijetko zadržavala s njim i u igri, u nježnu razgovoru: tumačila mu je svijet koji ga je čekao. Ona je znala da je svaka sila za vremena, da živ čovjek mora umrijeti, pa taman bio i sami božanski kralj Nemrut!
Ali Nemrut nije umirao!
Čak je i zaboravio na davno predskazanje, strah ga napustila, pa je povjerovao da su sve ono u prošlosti bile tlapnje, snovidjelice, gluposti. Ukinuo je stare zabrane i obnovio svetišta krcata kipovima idola.
Tako je na lice zemlje izašlo i lijepo lice dječaka Ibrahima. Azer ga je predstavio kralju i otkrio mu tajnu njegova rođenja. Nemrut je volio poštenog Azera i oprostio mu što je postupio protivno njegovoj zabrani, jer, eto, pokazalo se da je i tako bila besmislena i glupa! Ibrahim je i dalje zadržao neke navike iz najranijeg dječaštva. Rado se osamljivao u podnožju brda, ispred spilje, koje je naređenjem Nemrutove kćeri pretvoreno u predivni ružičnjak.
Jedne je noći mladi Ibrahim ležao među bokorima i gledao u zvjezdano nebo. Razmišljao je. Pored ušiju mu je šumjelo bilje i mirisao vrijesak.
A gore, u nemjerljivim visinama - Jupiter. Ibrahim je pomislio: "Kako je krupan! On je sigurno Gospodar, golem je i nedodirljiv!"
A kad Jupiter stade zalaziti, reče: "Ne volim one koji zalaze!" Tada na nebu izgrija puni Mjesec.
Ibrahim reče sam sebi: "Ovo je Gospodar moj!"
A pošto i Mjesec zađe, snuždeno pomisli: "Ako me Gospodar moj na pravi put ne izvede, bit ću sigurno jedan od onih koji su zalutali."
Tako, zadubljen u misli, dočeka zoru. Pa kad spazi Sunce kako rađanjem postaje sve veće i veće, kliknu potpuno sretan: "Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!"
A kada dan prođe, Ibrahim shvati da i Sunce zalazi, nestaje i da je samo tijelo koje je Veliki gospodar svjetova stvorio kao i sve drugo, zaključi: "Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji njemu druge ravnim smatraju."
Zar mogu Bogu biti ravni Sunce, idoli u svetištima, kralj-čovjek?! On je iznad svega i sve je stvorio. Ne može mu, dakle, biti ništa slično - od onoga što je sam stvorio! - tako je iznenada dohvatio misao za koju se čvrsto uhvatio i više je nikada nije napuštao.
Jednom je zgodom otac mu Azer predvodio molitvu u svetištu, i u tišini što je plivala iznad glava okupljenih ljudi, nenadano se začu mladićev glas:
- Zar kumire smatraš bogovima, oče!? Vidim da ste i ti i narod u očitoj zabludi!
Preneraženi ljudi se zgledaše, okrenuše se prema Ibrahimu, pa njegovu ocu Azeru, zapanjenom i preneraženom. U grobnoj tišini jedan je sitni čovjek rekao:
- I naši preci su im se klanjali.
- I vi ste a i preci vaši bili su u očitoj zabludi - odgovori Ibrahim.
- Govoriš li to ozbiljno ili se samo šališ? - upitao je neki glas i lako je mogao pripadati njegovu ocu.
- Ne - odlučno reče Ibrahim - Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje.
On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati!
Pa se okrenu prema izlazu is svetišta, i prije nego će izaći, osvrnu se i kaza:
- Tako mi Allaha, ja ću čim se udaljite, vaše kumire udesiti!
Oni koji su bili blizu njega, mogli su razgovijetno čuti što je rekao, ali nisu ni u snu vjerovali da on to misli i ozbiljno.
Napustili smo džamijsku kapiju i pošli prema glasovitoj bašči poznatoj pod imenom Ayni Zuleyha. Mještani Šanliurfe utkivaju ovo mjesto u predaju o Poslaniku i sada je javlja u priči pod nešto deformiranim nazivom Anzerka.
Zerka, tako je bilo ime Nemrutovoj kćerki i njojzi je pripadao cvjetnjak pod brdom u kojem je Ibrahim provodio duge ljetne noći u razmišljanju.
Danas je, dakako, sve drukčije nego što je moglo biti prije gotovo četiri i pol tisuće godina. Međutim, sve što se vidi - sve se savršeno uklapa, do najmanjeg detalja u pletivo usmena mita, koji, napokon, spaja i zaokružuje, na sebi svojstven način, nenapisane redove Starog zavjeta i uzbudljivog svjedočenja mudroga Kur'ana.
Sada je u Anzerkinom vrtu jezero ukroćeno u arhitektonski riješen bazen. Bazen je pun, bolje reći - prepun, krcat ribama koje će također imati svoju zasebnu funkciju u priči. Uz desnu mi je ruku bazenova ograda, a zdesna turbe pjesnika Nabija... a koji metar dalje, na istoj strani - otvorena vrata prizemne kuće, zaštićenog mjesta na koji je, vjeruje se, pao Ibrahim a.s. kad ga je s obližnjeg brijega na lomaču bacio silni kralj Nemrut! Moramo se ipak vratiti malo unazad.
Jednoga je dana kralj Nemrut pozvao svekoliki svoj narod na javnu proslavu... Svi su pohitali na mjesto gdje se pjevalo i častilo, samo je Ibrahim, izgovorom da je bolestan, ostao u kući.
Kad su svi otišli i kad je ostao potpuno sam, uđe u onaj hram s idolima i sjekirom ih stade lomiti da su im dijelovi letjeli na sve strane! Polupao ih je sve do jednoga, sve - osim jednoga i to najvećeg. Uz njegove noge prisloni držak sjekire, izađe iz hrama, vrati se doma, pa nastavi "bolovati".
Ne prođe dugo, ljudi se stadoše razilaziti s proslave. Neki se, po običaju, htjedoše pomoliti pred kamenim kipovima, kad - imali su što i vidjeti! Hrpe polupanih krhotina, gomile kamena, razvaljena kamena trupla, pokidane ruke i glave drevnih bogova! Istrčaše na trg i galameći rekoše kakva ih je nesreća zadesila.
- Ko uradi to s bogovima našim? - povikaše ljudi zapjenjeni od bijesa i stida. - Taj koji je to uradio, zaista je nasilnik! - dodadoše.
- Čuli smo jednog momka kako ih, neki dan, huli! - reče jedan. - Ime mu je Ibrahim.
Odjedanput se gomila rastvori, pa u stvoreni krug stupi kralj, ljut kao ris.
- Dovedite ga da ga ljudi vide. Da posvjedoči.
Dovedoše ga i posadiše pred kraljeve noge. Kralj ga više nije želio poznavati. Kao da je slutio da mu je baš on onaj ljuti neprijatelj iz davnašnjeg prizora za koji se više ne bi mogao zakleti ni je li bio stvaran ili opsjena...
- Jesi li ti uradio ono s našim bogovima, o Ibrahime?
- Ne! To je učinio onaj najveći od njih, pitajte ga ako umije govoriti! - reče Ibrahim spremno, pa pokaza prstom na najvećeg idola kojem je bila, do nogu, prislonjena drška sjekire.
- Ti znaš da naši bogovi ne mogu govoriti - reče kralj mirnim glasom, ali i s ljutim, prikrivenim gnjevom koji samo što nije buknuo.
A Ibrahim to jedna dočeka pa će kazati:
- Pa zašto se onda umjesto Allahu, Bogu jedinome, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?... Teško vama i onima koji se, umjesto Allahu, njima klanjate! Zašto se ne opametite?
Kralj je bio preneražen drskošću mladog čovjeka! Istog ga trena dade uhititi, pa pozva suce da ga posavjetuju kojom kaznom treba kazniti najgore huljenje koje je ikada čuo! Tražio je najveću kaznu, pa mu je sve što bi mu suci predložili - bilo blago, čak i smrt izgladnjavanjem.
Želio je kaznu koju će pamtiti vrijeme i koju će prepričavati po cijelom svijetu. Kakva bi to trebala biti kazna - e, to nije mogao smisliti.
Ali, ima jedan koji nikada ne spava kad treba na zlo navesti, na zlo posavjetovati. Šejtan priđe kraljevu uhu i šapne mu kako će ga kazniti da bi se o kazni pričalo do smaka svijeta.
Kralj se oduševi, te izda zapovijesti sve po uputama samog šejtana.
S vrha zidina svoje utvrde na brijegu pokaza prstom mjesto u podnožju, uz ružičnjak: "Na onom mjestu naslažite drva za vatru kakvu svijet nikada dosad nije vidio! Izidajte lomaču naprama ovoj tvrđi!
- Pođite skupljati drva! - naredi kralj svim ljudima.
Ali se svi stadoše izgovarati da ne mogu, da su bolesni ili premoreni. Smatrali su, naime, da je kralj pretjerao u izricanju tako grozne kazne, smrti spaljivanjem. A zapravo, Ibrahima su i voljeli. To da je bio na svoju ruku, pa što onda, uvijek je bilo ljudi koji nisu držali do kamenih idola kao ni do lanjskog snijega! U svemu je ostalom, ta poznavali su ga, bio neusporediv baš ni sa kim u Urfi.
Kralj, videći da se ljudi izmiču naređenju, zapovijedi konjima:
- Donesite drva!
Ali, gle, naredbu odbiše i konji, pa čak i magarci, da čovjek jedostavno ne povjeruje! Dakako, uvijek se nađe neko ko će ponizno prihvatiti naredbu. Prihvatile su je mazge.
Uzvišeni ih je Bog, zbog toga što su sudjelovale u zlu, kaznio strašnom kaznom: da nikad kao vrsta ne izumru, ali niti da ikada, kao par, rađaju vlastito potomstvo.
Od toga dana, pa sve do danas - mazge same ne rađaju svoje potomstvo. Nastaju križanjem konja i magarca.
Drva za lomaču bila su naslagana i uzdizala se u visinu što je premašivala i samu tvrđu kralja Nemruta. Kralj, u nedoumici kako sad baciti kažnjenika na takvu visinu, zatraži savjet što da uradi. Ali mu niko nije mogao dati pametna savjeta. Dakako, niko osim šejtana: "Utakni dva kamena direka. Za njih zategni praćku, a u praćku..."
Potpališe vatru.
Božjeg poslanika staviše u tu golemu praćku i - pustiše... prema smrti u stravičnu plamenu ognja.
Ali Bog, Allah uzvišeni, naredi:
- O vatro, postani hladna i spasi Ibrahima!
U istom trenu obilna kiša i ledeni vjetar ugasiše vatru.
Arzenkin vrt napuni se vodom. Plamteća drva pretvoriše se u ribe koje, do dana današnjeg plivaju u jezeru... One su tu, kao i ona dva kamena stuba tako dobro vidljiva iz grada, na brijegu; eno ih, strše iznad ostataka tvrđave!
Turisti se naginju preko obrubnog zida i promatraju jezero zarobljeno u betonski i kameni oklop. Ribe niko ne lovi, niko ih ne želi jesti! Leđna im je strana gotovo smeđa, a trbušna - crna, "ostatak" nagorjelog dijela u ono vrijeme koje se ne pamti, dok je, drvetom gorjela živom vatrom!
I onda, još malo naprijed ako prošetaš uz ogradu bazensku, naići ćeš na još jedna otvorena vrata i vidjeti odaju ispunjenu (pretežno) ženama i djecom. Priča kaže da je to također posvećeno mjesto, spomen-mjesto na kojem je nekoć bilo gusto isprepleteno žbunje ruža. Padajući iz visine, tijelo je Poslanikovo zadržala mreža od ruža izatkana, pa je ostalo potpuno zdravo i neoštećeno.
U kutu je sobe izvor: bivši izvor koji je natapao bivše ruže.
Oblijeće me dječak s kuhinjskom vagom u ruci i moli: "Gospodine, izvagajte se. Ko na život svoj polaže, taj se često važe... Molim vas, stoji samo 100 lira, gospodine..."
Doduše, znam koliko sam težak, no stajem na vagu bosonogog i prljavorukog dječaka. Lice mu je stegnuto u prepoznatljivu dječju patnju. Vodim ga pored ograde jezera i turbeta divanskog stihotvorca Nebija u drugi dio Anzerkina vrta, u "lokantu". Častimo se kolom i nudim mu posao "vodiča" po Urfi.
Dječak je iznenađen i opna bijede iščezava, pa se siromašak preobražava na moje oči u pravo dijete, u ljupkost što slijedi iza svake pretvorbe "ružnog pačeta" zaklonjena sjenkom neimaštine. Sada mu pristaje ime koje nosi, Husein, "ljepuškasti". Davno je prestao ići u školu. Ishranjuje, pripomaže svoju brojnu obitelj. Njegov se život ne može utkati u sretna rješenja pučkih mitova, bar ne za sada.
Pitam ga što zna o kralju Nemrutu.
Kaže: "Njegovo je prijestolje na brdu." To je sve? Sliježe ramenima, brani se kratkim smiješkom na rubovima usnica.
- Nemrut je bio kralj - pričam mu - o kojem povijest ništa ne zna, pa ga i ne spominje u udžbenicima. Možda nije nikada ni postojao, nego je narod, kroz tisuće godina stvorio njegov lik i ispunio podacima njegov život, posuđujući iz životopisa raznih kraljeva i silnika koji su upravljali svijetom..."
Pričam mu, a on - ni da trepne! Najposlije:
- Tako je to bilo, ko bi rekao! - kaže poluglasno. - Ma, dobro, a ko je onda napravio tvrđavu na našem brdu?
- Grad su u početku naseljavali Hetiti. Kasnije su došli Huriti i gradu dali ime Orhoe. Od njih ga je preoteo Aleksandar Veličanstveni i preimenovao u Edesu. A tvrđu, ko je podigao, zaista mi nije jasno... - pričam, pomalo se čudeći i sam.
- Ja znam da je to bio kralj Nemrut! - reče dječak odlučno.
- Jedino ne znam kad je živio...i kad je umro - dometnu tiho.
Allah nagrađuje i kažnjava ljude prema njihovim djelima. Kralju Nemrutu dodijelio je dug život, e da bi se namučio, u strahu i mukama što duže poživio. Dane mu je ispunjavao patnjama nesanice, pa kralj prokune dan kad se rodio...
Kad bi čovjek znao što ga sve očekuje do zadnjeg, sudnjeg trena! A kralju Nemrutu dosuđen je ovakav kraj života.
Jednoga dana među danima kralj je nadgledao vježbu svojih vojnika.
Bili su postrojeni u blistave čete, s oružjem i u oklopima kojim su utjerivali strah u kosti svim susjednim narodima. Iznenada, sunce se zamrači i vojnici podignuše oči prema nebu: cijelo je nebo, od jednog ruba horizonta do drugog svog oslonca na suprotnim brdima, bilo prekriveno, kao zastorom zastrto, neobičnim mušicama u gustim jatima, u strašnim i nepredvidljivim!
Vojnici pobacaše sjajno oružje i rastrčaše se na sve strane. Tražili su, gonjeni strahom, neki mračni, zaklonjeni kut. I sami je kralj, silni Nemrut, bog na zemlji - potrčao što je brže mogao sigurnom mjestu zaštite.
Bježeći, kralj je vidio vojnike kako posrću i padaju: mušice su im ulazile u oči, u uši, u nosnice. Kralj najposlije utrča u svoju palaču.
Uletje s dušom u nosu u neku odaju, u kutu spazi škrinju i pomisli: "U nju ću se uvući, u njoj ću se zasigurno spasiti od napasti koja nas je snašla!"
Tako i uradi: skutri se silni kralj u škrinju, povuče poklopac za sobom i s olakšanjem odahnu.
Ali, u mraku škrinjice kralj nije bio sam.
Osim njega, u njoj je našao sklonište još jedan nevoljnik. Jedna mušica slomljena, osakaćena krilca... Zasigurno je i ona mislila kako je našla sigurno utočište gdje će na miru zacijeliti rane. Polako je počela puzati po kraljevu tijelu i kralj je, obuzet strahom, nije osjećao. Mislio je samo o tome kako je, eto, uspješno spasio glavu! Nije osjetio čak ni kad mu je mileća mušica uplazila kroz kraljevsku i božansku nosnicu - i, malo-pomalo, ušetala u samu glavu.
Nakon nekog vremena kralj je osjetio strahoviti bol što izbi iz dubine mozga! Je li iz sljepoočice, je li iz potiljka - nije bio siguran. Bol je zabubnjala strahovitom silinom, pa se kralj stade lupati po glavi od jada i nevolje. Začudo, udarajući se šakama po glavi - boli nestade. Ali, nakon nekoliko minuta, bol se iznovice javi, još prodornija i dublja. Nemrut u strahu i samrtnom znoju, lupnu glavom o poklopac škrinje, pa boli, gle, opet nestade.
Kad bi god lupnuo po glavi, mušica bi se primirila, osluškujući valjda kakva to lupa dolazi iz vana, ali bi, čim bi shvatila da joj ne prijeti nikakva opasnost - nastavila svoju šetnju kroz Nemrutove moždane vijuge.
Tako se bolno režanje ponavljalo sve dok kralj ne bi ponovno, svaki put sve jače, udario po svojoj vlastitoj glavi. Tako se to nastavilo i kad je izašao iz škrinje, i kad je minuo dan i kad je izmaknuo cijeli mjesec dana, pa i godina, a najposlije i kad je zaokruženo puno desetljeće.
Kralj je patio kao niko na cijelom svijetu.
Jednoga dana u slavni kraljev grad dođoše dvojica pehlivana s golemim maljevima. Kralj ih pozva i dade im posao.
"Kad vam dam znak, udarite me maljevima po glavi" - tako im je naredio.
Pehlivani se zgledaše, ali što se tu može: kraljeva se valja slušati. Dvorjani su šaputali tajne iz kraljeve odaje: "Prvo kralj vikne: VUR! (Udri!), a pehlivani zamahnu zdušno odapinjući: HA! I tako se stalno čuje: Vur-Ha, Vur-ha, Vurha! Ponekad zapravo i ne znaš je li baš to, ili su slični glasovi..."
Narod je s nasladom prepričavao kraljeve muke koje su ga zadesile za sve što je učinio i njima i Ibrahimu, Božjem miljeniku.
Iz glasova koje su čuli dvorjani, vremenom su, kažu nastala dva slična sloga: Ur-fa! Tako su, puno kasnije, u šali počeli nazivati svoj grad.
Urfa.
Dakako, to je pučko objašnjenje porijekla imena grada. Ime je moralo izroniti iz drugih izvora. Možda ga je kralj Nemrut sam dao, noseći sjećanje na raskošni prijestolni grad Ur iz zelenog polumjeseca. 

(Uvodni dijelovi putopisa)

Nema komentara:

Objavi komentar