17. tra 2012.

TIJELO I ZAČUĐENOST, DUH I OČUĐENOST



 Povodom knjige Kaze iz Ferhadije Gradimira Gojera
 
Napisao: Ibrahim Kajan

Ako smo dobro pročitali knjigu pjesama Gradimira Gojera Kaze iz Ferhadije (Bemust, Sarajevo, 2008.), mogli bismo biti sigurni u iskaz kako duhovna zrelost i kreativna samoća bića redovito producira novu građu (knjigu za knjigom, komentar za komentarom), u težnji da kaže sve; kazati sve, naravno, znači govoriti o temeljnim, supstancijalnim činjenicama i situacijama koje je dodirnulo pjesničko jezgro na svom putovanju kroz zadani svijet – ali, gle paradoksa! – koji se uvijek pokazuje i nepoznatim i neotkrivenim. Sve što govore stihovi, opisi su Gojerove vanjske i unutarnje, zbiljne i duhovne stvarnosti, dvaju ključnih toposa na koja se oslanjaju trpke riječi njegova središnjeg glasa.

 Gradimir Gojer

Kaze iz Ferhadije sastavlja pet ciklusa a svaki ima po okruglo deset pjesama. Ispred i iza ciklusa, sa po jednom se pjesmom otvara, odnosno zatvara prezentirani krug, koji sastavlja vrhove pentograma, i svakom tumaču daje do znanja da je u pitanju, ne samo simboličko središte (ishodište ravnoteže) nego i da je, u poetskom diskursu, riječ o posvemašnjem diktatu bića (čija slova, i kad se opire!) mudro bilježi pjesnikova ruka. Ukratko: riječ je o prvorazrednom lirskom i misaonom iskustvu koje je prije svega težilo ostati ono što i jest po svojoj supstanci: tamna građa ispovijesti uobličene u jezik ispunjen prozračnom mrežom simbola kojom se prekriva golemo metaforičko polje visoke poetske kultiviranosti.
Osvrnimo se, za trenutak, na naslove ciklusa: Ljubičasti kontrabas, Vunena ložnica, Sjekira za Raskoljnikova, Ferhadija; lica, Bradata planeta; svjetionik. Svaki je od njih, i  kao sintagma, i kao izdvojeni leksem, nesporno uzbudljiv i zvučan; semantički je jasan i čist, pun značenjskih prelijevanja u brojnim mogućnostima misaone i poetske svrhovitosti.
Po ključnim riječima koje konstruiraju poetsku vizuru i unutrašnji prostor pjesme, moglo bi se zapravo otkriti nekoliko vrlo zanimljivih gotovo redovnih, „prepoznatljivih“ leksemskih izvorišta i vrstovnih odrednica. Autor, vrlo često, u stihove utkiva topografske nazive i spomeničko-sakralne odrednice (Sarajevo, Paris, Rt Dobre nade; Katedralski trg, Begova džamija, Katedrala, Marijin dvor, kafana „Aeroplan“), atrubucije historijsko-vjerskih isijavanja (Veronikin rubac, Vojtilin spomenik, kruh Jerihonski, Jeruzalemsko svjetlo, križ, Zvono Pravoslavne crkve, jacija, itd.), konkretna imena ljudi (Dizdar, Šimić, Hölderlin, Tin, Joyce, itd.), imena slikara, slika, i boja (Affan Ramić, Braco Dimitrijević, Ibro Ljubović, „Berberovi Konji“, „Hozin grafički kozmos“, „Šobajićeve boje“, „Dimitrovljeva kristolika trupla“; od boja: ljubičasto i crno), drame (Adamov, Ionesco, Becket, Vlado Jokanović), muzike (glazba, alegro, toccata, sonatina, kantilene, valcer; ksilofon, saksafon itd. i itd.). 
Imenovanje svega gdje se jedanput bilo ili vidjelo, ili pročitalo, ili spoznalo, metamorfoziralo je u osjetljivost koja se uplela u biće subjekta, uplela se ne po viđenju i prolaznosti, nego po trajnoj utkanosti u temeljnu građu pjesnikova srca i uma. I sva ta imena, svi ti naslovi, svi ti instrumentariji, sve te asocijacije, od opipljivog i banalnog do živog i umjetničkog, profanog i astralnog – kao da progovaraju iz zakrita duha jezgra koje se ispovijeda.
Od čega je sačinjen svijet u kojem smo ostavljeni na milost i nemilost ravnodušnih? Svijet je to u kojem prijeti „ruka koja se podiže“, svijet ispunjen „romantičarskim iluzijama“, s „hinjenom glazbom“, „rišućim staklenim grobom“ (Rozenkrancov torzo); svijet je izgubljen, paklenog odsjaja, približen danteovskim vizijama „gluhe jeke“ i „krastavog stoljeća“ (Zašto podnevni tetrijeb u vratima caffea „Vatra“).

 Naslovnica Gojerovih snohvatica

Ambijent je dehumaniziran, poput „Lirova svijeta tame“ (Rasulo), s udaljenim obalama među ljudima; nada očito nije u onih koji „ravnaju svijetom“ nego u „slikarevoj ruci“ čija se rupa na Mostu, pretvara u „riječ koja spaja“. (Rupa na Nebu)
Intima / U intimnom, u dubinskom, oštrica je pitanja koje traži razuman odgovor „stvarnim razlozima našoj samoći“ (Magelanova busola), porijeklu tjeskobe (Toccata za plavi šal) i posvemašnjoj laži, punoj „zime u kojoj je jedino saksafon (…) istinit bio“ (Laž u ložnici).
Što je prisnost? „Prisnost, tek je naznaka nesporazuma“, kaže jedan stih u Diptihu ljeta, koja će te dočekati „ništeći nade s pitanjem: kako suosjećanje ima smisla?“
U svakom slučaju, iz pjesme u pjesmu, iz prizora vanjskog i unutarnjeg svijeta, snažno struji neopisivi, gorki fluid osjetilnog, zaklanjajući olovnim naplavinama biće koje se još sjeća – povjerenja i ljubavi.
Pjesnička vizura svijeta, za razliku od intimnog, tamnog kozmosa, veliki je pakao kojim ravnaju demoni koji su, zapravo, ukrali tijela običnih ljudi pa sad obučeni  u njihova tijela i pod njihovim imenima, vode narode i uređuju naše lijepe gradove. Otuda se, nimalo slučajno, kod Gojera pojavljuje nejasni lik patuljka („kojeg nije vidio“), ali koji, zajedno s drugim „idetifikacijskim likovima“, igra važnu i vrijednu strukturalnu inačicu. Iza poetskih naslaga naslućuju se Raskoljnikov; jedanput je udaljen iz naslova, posredovan predmetom (Sjekira za Raskoljnikova), a drugi put je dozvan snažnom i potpuno jasnom aluzijom – „Kada je ubijena Baba…“ (Čudo na vidiku).
Gojerovi simboli su, najčešće, istodobno i metafore. Recimo, križ. Naravno da je znak, ali s preobiljem značenja i preobiljem zabilježenog i nezabilježenog vremena. Križ, u Gojerovim umnoženim opcijama, nerijetko dopunjava svjetlost, koji osvjetljava, ili isijava, pa je sam po sebi svjetiljka. Križ se, „preveli“ bi ismailitski ezoteričari, objavljuje svjetlošću. Ili grob. U pjesnikovoj interpretaciji grob je od kristala. Ili svetišta, džamije, kršćanski hramovi. Ući u hram, kretati se prema njemu, približavanje je tajni, biti na mjestu gdje ona obitava.
Gradimir Gojer je Kazama iz Ferhadije ponudio jedan neobični i poetski i iskustveni svijet; iskustva njegovog emotivnog svijeta ne podižu nego spuštaju zastavu; okružen je svijetom koji će umrijeti - zbog ravnodušnosti, zbog odsutnosti ljubavi, zbog namjernog zaborava samoga sebe. Jedina utjeha njegova bića, skrivenog i sklupčanog, jesu svjetovi koje su kreirali umjetnici. Oni su, baš onakvi kako se to kaže: očuđeni i lijepi, lijepi jer su istiniti.

U Mostaru, 2. IX. 2008.

Nema komentara:

Objavi komentar