Povodom knjige Kaze iz Ferhadije Gradimira Gojera
Napisao: Ibrahim Kajan
Ako smo dobro pročitali knjigu
pjesama Gradimira Gojera Kaze iz
Ferhadije (Bemust, Sarajevo, 2008.), mogli bismo biti sigurni u iskaz kako
duhovna zrelost i kreativna samoća bića redovito producira novu građu (knjigu
za knjigom, komentar za komentarom), u težnji da kaže sve; kazati sve, naravno, znači govoriti o
temeljnim, supstancijalnim činjenicama i situacijama koje je dodirnulo
pjesničko jezgro na svom putovanju kroz zadani svijet – ali, gle paradoksa! –
koji se uvijek pokazuje i nepoznatim i neotkrivenim. Sve što govore stihovi,
opisi su Gojerove vanjske i unutarnje, zbiljne i duhovne stvarnosti, dvaju
ključnih toposa na koja se oslanjaju trpke riječi njegova središnjeg glasa.
Gradimir Gojer
Kaze iz Ferhadije sastavlja pet ciklusa a
svaki ima po okruglo deset pjesama. Ispred i iza ciklusa, sa po jednom se
pjesmom otvara, odnosno zatvara prezentirani krug, koji sastavlja vrhove pentograma,
i svakom tumaču daje do znanja da je u pitanju, ne samo simboličko središte
(ishodište ravnoteže) nego i da je, u poetskom diskursu, riječ o posvemašnjem
diktatu bića (čija slova, i kad se opire!) mudro bilježi pjesnikova ruka.
Ukratko: riječ je o prvorazrednom lirskom i misaonom iskustvu koje je prije
svega težilo ostati ono što i jest po svojoj supstanci: tamna građa ispovijesti
uobličene u jezik ispunjen prozračnom mrežom simbola kojom se prekriva golemo
metaforičko polje visoke poetske kultiviranosti.
Osvrnimo se, za trenutak, na
naslove ciklusa: Ljubičasti kontrabas, Vunena
ložnica, Sjekira za Raskoljnikova, Ferhadija; lica, Bradata planeta;
svjetionik. Svaki je od njih, i kao
sintagma, i kao izdvojeni leksem, nesporno uzbudljiv i zvučan; semantički je
jasan i čist, pun značenjskih prelijevanja u brojnim mogućnostima misaone i
poetske svrhovitosti.
Po ključnim riječima koje
konstruiraju poetsku vizuru i unutrašnji prostor pjesme, moglo bi se zapravo
otkriti nekoliko vrlo zanimljivih gotovo redovnih, „prepoznatljivih“ leksemskih
izvorišta i vrstovnih odrednica. Autor, vrlo često, u stihove utkiva
topografske nazive i spomeničko-sakralne odrednice (Sarajevo, Paris, Rt Dobre
nade; Katedralski trg, Begova džamija, Katedrala, Marijin dvor, kafana „Aeroplan“),
atrubucije historijsko-vjerskih isijavanja (Veronikin rubac, Vojtilin spomenik,
kruh Jerihonski, Jeruzalemsko svjetlo, križ, Zvono Pravoslavne crkve, jacija,
itd.), konkretna imena ljudi (Dizdar, Šimić, Hölderlin, Tin, Joyce, itd.),
imena slikara, slika, i boja (Affan Ramić, Braco Dimitrijević, Ibro Ljubović, „Berberovi
Konji“, „Hozin grafički kozmos“, „Šobajićeve boje“, „Dimitrovljeva kristolika
trupla“; od boja: ljubičasto i crno), drame (Adamov, Ionesco, Becket, Vlado
Jokanović), muzike (glazba, alegro, toccata, sonatina, kantilene, valcer;
ksilofon, saksafon itd. i itd.).
Imenovanje svega gdje se jedanput
bilo ili vidjelo, ili pročitalo, ili spoznalo, metamorfoziralo je u
osjetljivost koja se uplela u biće subjekta, uplela se ne po viđenju i
prolaznosti, nego po trajnoj utkanosti u temeljnu građu pjesnikova srca i uma.
I sva ta imena, svi ti naslovi, svi ti instrumentariji, sve te asocijacije, od
opipljivog i banalnog do živog i umjetničkog, profanog i astralnog – kao da
progovaraju iz zakrita duha jezgra koje se ispovijeda.
Od čega je sačinjen svijet u
kojem smo ostavljeni na milost i nemilost ravnodušnih? Svijet je to u kojem
prijeti „ruka koja se podiže“, svijet ispunjen „romantičarskim iluzijama“, s „hinjenom
glazbom“, „rišućim staklenim grobom“ (Rozenkrancov
torzo); svijet je izgubljen, paklenog odsjaja, približen danteovskim
vizijama „gluhe jeke“ i „krastavog stoljeća“ (Zašto podnevni tetrijeb u vratima caffea „Vatra“).
Naslovnica Gojerovih snohvatica
Ambijent je dehumaniziran, poput
„Lirova svijeta tame“ (Rasulo), s
udaljenim obalama među ljudima; nada očito nije u onih koji „ravnaju svijetom“
nego u „slikarevoj ruci“ čija se rupa na Mostu, pretvara u „riječ koja spaja“.
(Rupa na Nebu)
Intima / U intimnom, u dubinskom,
oštrica je pitanja koje traži razuman odgovor „stvarnim razlozima našoj samoći“
(Magelanova busola), porijeklu
tjeskobe (Toccata za plavi šal) i
posvemašnjoj laži, punoj „zime u kojoj je jedino saksafon (…) istinit bio“ (Laž u ložnici).
Što je prisnost? „Prisnost, tek
je naznaka nesporazuma“, kaže jedan stih u Diptihu
ljeta, koja će te dočekati „ništeći nade s pitanjem: kako suosjećanje ima
smisla?“
U svakom slučaju, iz pjesme u
pjesmu, iz prizora vanjskog i unutarnjeg svijeta, snažno struji neopisivi,
gorki fluid osjetilnog, zaklanjajući olovnim naplavinama biće koje se još sjeća
– povjerenja i ljubavi.
Pjesnička vizura svijeta, za
razliku od intimnog, tamnog kozmosa, veliki je pakao kojim ravnaju demoni koji
su, zapravo, ukrali tijela običnih ljudi pa sad obučeni u njihova tijela i pod njihovim imenima, vode
narode i uređuju naše lijepe gradove. Otuda se, nimalo slučajno, kod Gojera
pojavljuje nejasni lik patuljka („kojeg nije vidio“), ali koji, zajedno s
drugim „idetifikacijskim likovima“, igra važnu i vrijednu strukturalnu inačicu.
Iza poetskih naslaga naslućuju se Raskoljnikov; jedanput je udaljen iz naslova,
posredovan predmetom (Sjekira za
Raskoljnikova), a drugi put je dozvan snažnom i potpuno jasnom aluzijom – „Kada
je ubijena Baba…“ (Čudo na vidiku).
Gojerovi simboli su, najčešće,
istodobno i metafore. Recimo, križ. Naravno da je znak, ali s preobiljem
značenja i preobiljem zabilježenog i nezabilježenog vremena. Križ, u Gojerovim
umnoženim opcijama, nerijetko dopunjava svjetlost, koji osvjetljava, ili
isijava, pa je sam po sebi svjetiljka. Križ se, „preveli“ bi ismailitski
ezoteričari, objavljuje svjetlošću. Ili grob. U pjesnikovoj interpretaciji grob
je od kristala. Ili svetišta, džamije, kršćanski hramovi. Ući u hram, kretati
se prema njemu, približavanje je tajni, biti na mjestu gdje ona obitava.
Gradimir Gojer je Kazama iz Ferhadije ponudio jedan
neobični i poetski i iskustveni svijet; iskustva njegovog emotivnog svijeta ne
podižu nego spuštaju zastavu; okružen je svijetom koji će umrijeti - zbog
ravnodušnosti, zbog odsutnosti ljubavi, zbog namjernog zaborava samoga sebe.
Jedina utjeha njegova bića, skrivenog i sklupčanog, jesu svjetovi koje su
kreirali umjetnici. Oni su, baš onakvi kako se to kaže: očuđeni i lijepi,
lijepi jer su istiniti.
U Mostaru, 2. IX. 2008.
Nema komentara:
Objavi komentar