29. tra 2012.

DR. TANKOVIĆ: POSLIJE ČITANJA (Kajanove knjige!) ČOVJEK JE LJEPŠI



 
Prof. dr. Šemso Tanković
Riječ na promociji knjige Ibrahima Kajana Bošnjak na Trgu bana Jelačića, Zagreb, 1998.

Prije tjedan dana, u susretu, Ibrahim Kajan mi je rekao: "Eto, Šemso, ti ćeš biti jedan od promotora moje knjige." Bio sam vrlo zbunjen: "Pa znaš Ibrahime, ja i nisam tako loš kao što ti misliš."
Dakako, slatko smo se nasmijali, jer je on shvatio moj humor, a ja dobro razumijem njegovu ironiju, koja meni u ovoj knjizi nedostaje. Jer -Ibrahim Kajan je najbriljantniji kad ona njegova mostarska ironija dođe do izražaja, kao svojevremeno kad se na briljantan način suprotstavio jednoj sarajevskoj intelektualki kazivajući joj da njezini prigovori Bošnjacima koji žive i rade u Hrvatskoj, u Zagrebu, nipošto ne stoje. Način na koji je ona izražavala sumnju o našem načinu i djelovanju, nisu bili na mjestu. I doista, kako on pomno iščitava neke tekstove, ta ista intelektualka je nakon nekoliko godina progovorila jednim drukčijim rječnikom, jer se našla u drugoj sredini, i tada je Ibrahimova ironija došla do punog izražaja.
Ibrahim Kajan je u jednom vrlo lijepom tekstu napao, između ostalog i SDA. IIi, briljantno je kada replicira potpredsjedniku Bošnjačke nacionalne zajednice... To je Ibrahim Kajan! Meni taj Ibrahim Kajan nedostaje u ovoj knjizi i izražavam nadu da će u novom izdanju, ili nekoj novoj knjizi, taj njegov ironični ton sasvim sigurno doći do izražaja. Pravi Mostarci i jesu one prave liske, koji znaju biti neugodni, ali poticajni. U tom smislu valja ponoviti njegov tekst, u kojem kazuje: U Hrvatskoj smo. Proizvodimo povijest.
I doista, mi Bošnjaci u Hrvatskoj, možemo se podičiti da nismo jedna klasična nacionalna manjina, koja treba da bude samo transmisija matičnog naroda, niti države, nego da mi doista proizvodimo povijest točno onoliko koliko značimo u procentualnom iznosu u sredini u kojoj žvimo i djelujemo.
Jer mi smo i onda, u suton komunizma, kada se mnogi nisu usuđivali niti misliti islamski, proizveli ovu veličanstvenu džamiju. I mi smo bili ti, koji su u ovih nekoliko godina podarili brojne i brojne knjige, koje svjedoče o našem postojanju. Osman Muftić tako ispisa knjigu o Zagrebačkoj džamiji, Edib Muftić o običajima Bošnjaka, Kajan je podastro nekoliko knjiga, Ševko ef. Omerbašić također nekoliko knjiga, a i ja sam napisao jednu omanju knjižicu, no ona se nalazi u knjižnicama mnogih ambasada u Republici Hrvatskoj. Zatim Feđa Šehović, itd, itd. To je doista jedna snažna sredina, tako da nas ni pojava ove knjige ne smije iznenaditi, jer mi smo dužni prema remek-djelu ispisanim bosanskim pismom, Hasanaginici, mi smo dužni da živimo i stvaramo, jer nas jedan Enver Čolakovic obvezuje na to.
O tom kazuje Ibrahim Kajan. Ono što me ponovno dojmilo jest jedna ljepota kazivanja kad govori o svojem profesoru, rahmetli Sulejmanu Mašoviću, ili našem dragom prijatelju Nedžatu Pašaliću. Možda u svemu tome nedostaje storija i o rahmetli dr. Džanicu, koji je, sasvim sigurno, ostavio jedan pečat u našoj sredini.
Ibrahim se Kajan ne libi, ne ustručava se i suprotstaviti ustvrdivši i da unutar naše sredine, da niti Bošnjaci u Republici Hrvatskoj nisi baš takvi da ih treba samo hvaliti, nego da se mogu, u određenim situacijama, i kuditi. I tu je on zaista došao do izražaja, kada se jasno i glasno suprotstavlja nekim našim strukturama, njihovoj težnji da se nametnu snagom nekakvog imaginarnog autoriteta. On u jednom briljantnom uvodniku osporava pravo da ga se poziva na nekakav sastanak, a da se u tom istom pozivu pljuju određene strukture unutar naše zajednice. I on vrhunski elaborira taj problem.
I sasvim je sigurno da mi možemo u određenoj mjeri biti različiti, i sama činjenica da među nama ima ljudi koji su kadri i kritički govoriti, daje nam za pravo za sve što sam maloprije rekao - da smo mi oni koji kreiramo, koji ispisujemo svoju povijest.
Zanimljivo je, možda i u meni postoji odredena zločestoća. Kada mi je (Ibrahim) prvi put spomenuo naziv knjige: Bošnjak na Trgu bana Jelačića - pomislio sam:  pa, možda je to onaj šaljivdžija, koji je jednom prije dvije godine, na Trgu bana Jelačića, gdje piše ban Jelačić, on je ispred ban dodao dva slova ŠA, pa je ispalo Šaban Jelačić. Ja sam pomislio da je to taj Bošnjak na Trgu...
Eto, i to nešto kazuje o Ibrahimu Kajanu kao autoru ovih brojnih uvodnika. Meni je blizak tekst koji govori o odnosu Bošnjaka spram totalitarnih ideologija - o fašizmu, nacional-socijalizmu, o boljševizmu itd. On jednostavno dobro zna dušu bošnjačku, da sve što je ekstremno, ne može biti blisko Bošnjacima.
I zato i ja stajem pomalo osupnut kako je moguće da mi koji doista imamo briljantnih primjera iz naše historije, jednostavno, o tim, svojim, aspektima, borbe protiv bilo kojeg totalitarizma, ne progovorimo snažnije, jače i uvjerljivije. Jer, u vrijeme najvećeg genocida koji je postojao u vrijeme II. svjetskog rata, jedini narod u Europi, u svijetu, koji je organizirano ustao protiv genocida - jesu Bošnjaci.
Sjetite se Sarajevske rezolucije, koja osuđuje zločine protiv pravoslavaca, Židova, Roma itd. Sjetite se Tešanjske, Mostarske, Banjalučke i drugih rezolucija. Uvjeravam vas, da su takve deklaracije bile iznjedrene u bilo kojem drugom narodu, o tome bi se pisale storije, imali bismo stotine filmova, knjiga itd. Jedini narod koji je morao šutjeti, bio je naš narod. I stoga su nam se događali ovi, u određenim ciklusima, genocidi.
I stoga - ja sam uvjeren da je konačno Bošnjak ustao i počeo da piše o svakom onom zločinu koji je napravljen u određenoj dobi. To je ono što i mene hrabri, pa zato, da i ja budem u trendu, u trendu koji nam je podario naš Behar; koji mi ovdje u Zagrebu izdajemo i čiji je urednik Ibrahim Kajan - taj nam Behar svaki put poručuje: Tko ne čita. postaje ružan. A budući da svi mi želimo biti lijepi, ja vam toplo preporučam da čitamo ovu knjigu jer bit ćemo još ljepši. Hvala vam

 Izvor:
 Behar Journal, IX/X., 1998., br. 25-26, str. 9

Nema komentara:

Objavi komentar