8. tra 2012.

ČOVJEK S FOTOGRAFIJE



Zločini: Svjedočanstvo očevica

 Zabilježio: ibrahim Kajan


Svoga sam sugovornika gospodina Š. (rođen u Bosanskom Brodu 1941., oženjen, otac dvoje djeca), upoznao u čikaškom domu obitelji Bambur. S obitelji je živio u Derventi. Zamolio me da zatajim podatke o njemu, budući da pod srpskom vlašću ima članova njegove porodice.
Rat je u Derventi započeo 5. aprila. Negdje oko 15. aprila poslao sam porodicu sestri u Brijesnicu. To je mjestašce kraj Doboja. Ja sam ostao u Derventi da branim grad. Stanovao sam u blizini autobusne stanice. Tu je bila postavljena prva borbena linija, između garnizona i nas, branilaca grada. Tu smo imali iskopane rovove. Većinom smo bili Muslimani, pa se i ta jedinica zvala Muslimanska jedinica Dervente. Dana 20. aprila smo konačno postali Armija BiH. Jedinicu su formirali malo imućniji ljudi Dervente. Prvog dana Ramazanskog bajrama podijeljeno ie oružje onima koji su htjeli u rat protiv agresora. Ne znam da je itko odbio uzeti, svi su željeli braniti grad koji je već bio napadnut (1. aprila). Gotovo svaka kuća u Derventi je imala po jednu pušku automatsku, poluautomatsku itd. Pravi je rat u gradu započeo oko 15. aprila, čini mi se. Oni su navalili sa silnim topništvom koje je bilo ukopano oko Dervente na oko 15 kilometara udaljenosti. Međutim, selo Begluci, koje se nalazi 6 kilometara od Dervente, zarobilo je golemi dio ratnog materijala naoružanja, tri tenka... i to je bila velika pomoć braniteljima, budući da su oni držali jednu kotu, Babino brdo se zove ta kota, kasnije je to bilo Bijelo brdo, i to nam je bilo zaleđe, pa se može reći da je garnizon bio u našim rukama. Ali, kako su om osvojili selo Omeragići kraj Dervente, s oko 3000 muslimanskog stanovništva, oni su odmah zatvorili žene i djecu u džamiju, nisu im dali izaći, pa su naši napadi morali biti prekinuti... Da biste shvatili, valja reći da se garnizon nalazi tik uz taj zaselak.
Na toj nas je borbenoj liniji bilo oko stotinjak. Riječ je o Muslimanima, a Hrvati su nam prišli dva-tri dana kasnije. Oni su branili sela, oni i žive u selima oko Dervente. I tako smo mi odolijevali sve negdje do 11. maja. Toga sam dana uhapšen. Toga su dana nad Derventom letjeli i zasipali granatama srpski avioni, da ne kažem avijacija JNA. Prvo ie poletjelo šest aviona, kasnije su naišli oni teški helikopteri. Potom su ušli u grad s tenkovima, s najmodernijim, onim M-84, s navođenim raketnim punjenjem zatim sa dva ona ognjena kamiona s kojih su pucali... i nije bilo gradskog pedlja koji nije bio pogođen.

Srbi su imali velike gubitke
Ispričat ću vam što se dešavalo u Derventi za mjesec dana rata. Srbi su u gradu imali nevjerovatno velikih gubitaka. Nisu oni nikakvi borci. Ratovali su samo u sabah i akšam. Smatrali su da je tada najpogodnije. U Derventi je bilo puno pobožnog svijeta, džamije su bile stalno pune, pa su oni vjerovali da će pucajući u džamije imati vojni uspjeh. Možda su znali da smo u džamiji podijelili oružje. Mi smo, naime, poznavali jednog Srbina koji je radio u Njemačkoj i on je dobio zadatak da odveze Srbima taj kamion oružja, ali je on dovezao u samo naše srce taj kamion. Rekao je da je zalutao. Stanuje tu u Derventi, kako je zalutao. Dovukao, bio je odan nama, eto,
S tim smo kamionom naoružali sve ostale. Bilo je negdje oko 150 pušaka i poluautomata ruskog porijekla, E, onda smo dobili naoružanje preko Bosanskog Broda, iz Slavonskog Broda, tu nam došla i ona bosanska brigada, čini mi se „Mirsadova brigada“ (neki Mirsad je vodio jedno 50-tak ljudi, onda su nam došli Sandžaklije, Handžar divizija. Njih je bilo oko 150. Došla je i iz Rijeke Porobićeva divizija. Vođa te ekipe je bila žena, Azra Porobić, mala, nema je što vidjeti.
I onda smo mi morali imati posebna obilježja, naša armija koja se zvala Armija BiH. Mi smo odštampali prvu zastavu u Ukrini, na našim strojevima, na 20 metara dugačkom platnu, 220 cm širina, odštampali smo bajrak, jedno 5-6 grbova beha... Postavljene su na 5-6 mjesta u gradu, taka da su ih iz garnizona mogli vidjeti... Koliko ih je to mučilo! Pucali su na bosanski bajrak - topovskim granatama!

Hrabra Tigrovska (Romska) divizija
Tada je u Derventi osnovana Tigrovska divizija. Bila je jedna od najborbenijih divizija. Sastavljena je u cjelini od Roma. To su bili muslimanski Romi. Gdje su oni držali tu nije mogao ni Hrvat ni Srbin ni Musliman doći bez njihova pitanja. Sve su držali pod vlastitom kontrolom. Mogu vam reći da su bili najbolji borci. Ostali do kraja u Derventi, a što je bilo s njima, ne znam. Neprijatelj je imao velikih gubitaka. Rušili smo im i avione, gubili su tenkove. Dok sam ja bio, uništeno je jedno 15-tak tenkova. Na rijeci Ukrini su imali najveće gubitke...
Dakle, dolaskom u garnizon, gdje su nas doveli onako povezane, tu smo zatekli jednog dječaka od nekih 15-16 godina. Njega su svezali za traktor i dok nije izdahnuo, nisu ga pustili, Umro je u teškim mukama. Sav je bio oguljen, koža mu je bila sva oguljena. On je, kao, silovao Srpkinje!

Rekli su: Kopaj grob za sebe
Kad smo dakle stigli tog jutra, uveli su nas tamo gdje budu dežurni, gdje se smjenjuje straža, tu su nas uveli, i tu su došli beli orlovi. I oni su nas odmah počeli tući, to je bila jedna strahota, od 6 navečer do ujutro u 6 sati, stalno su nas tukli. Meni su tada izbili zube, u Derventi, Svi su slično prošli, zahvaćeni kundakom, bokserom, topuzinama, (i to su imali), noževima, dok ne probije glavu nožem, dok krv ne pusti… to je bila grozota, to je bilo mučenje, to je bilo nevjerovatno. E, tako izmrcvarene su nas odveli u Gradišku, u zatvor, istražni zatvor, vojni. Dolaskom u zatvor, mene su odmah strpali u samicu, nabili su mi okove na ruke i noge, lanci su bili na leđima, one bukagije kako se zovu, težine negdje oko 50, 52 kilograma. I taka sam bio vezan, što da kažem!
Propisana mi je bila doza tzv. tri puta. Nisam ja znao šta je to. To je bilo tri puta udaranje. Od 15 do 20 udaraca kablom, udaranje po prsima, čizmama...(Ko je to radio?) Sve to radi vojska. To su bili takvi udarci, da su mi porazbijali sve u grudnom košu! Lome prste ruke, noge... Onda poslije, istraga. Morate dati izjavu šta ste radili, gdje ste bili.
Mi smo u Derventi prije bili obučavani, normalno, imali smo regularnih vojnika, regularne vojske u našim jedinicama. Ini su nam savjetovali kako da se ponašamo u slučaju da budemo uhapšeni, da ne dajemo opširne izjave... Ono što možete zapamtiti, jer će biti kasnije mučenja... Uglavnom ja sam rekao tako, da sam uhvaćen kao civil i da nemam nikoga. Takvu sam izjavu potpisao, ali me odmah sutradan izvode vani kod staroga mosta, znadete Ii gdje je taj most, porušeni most? Tu oni imaju vojničko groblje. Tu su me dovukli. Šest dana poslije hapšenja. Rekli su da moram tu kopati sam sebi grob. Da će me ubiti. Ja sam Boga molio da me ubiju. Više nisam mogao izdržat. E, onda sam mor'o kopati grob. Iskop'o sam grob, legao sam u grob da sam sebe zatrpam. Onda odjedanput: Ustani! Izlazi vani! Još nisi dao dopunu Izjavi! Kad daš dopunu...

Dobri Avdo Čeliković
Vrate me nazad, onda opet tortura, prebijanje, udaranje, prolijevanje na mene vode (tada je maj 92. godine bio vrlo hladan), vrate me ponovo u ćeliju, pa opet prebijanje i sve je to tako bilo do 18. ili 19. maja kada su me doveli u ćeliju jednog, kako će se kasnije pokazati, generala. Avdo se zvao. Prezime je rekao nekako kao Čeliković, a nekad drukčije... ali uglavnom je ostao Čeliković Avdo. Taj general iz Tuzle, inače je stanovao u Beogradu, supruga mu je Židovka, uhapšen je u Sisku. Pod izlikom da je bio protiv Jugoslavenske Narodne Armije. Da je učestvovao u razbijanju Jugoslavenske Armije na strani Hrvatske. I on je meni ispričao kasnije kako su mu polomili kuk itd, tako da je tu ležao na oporavku. Zahvaljujući njemu i ja sam preživio. On mi je rekao na što ću kasnije naići, u zatvoru. „To ti je bilo prvo strijeljanje, biće drugo itd...Drugo strijeljanje biće malo brže, biće donesena odluka tzv. Prijekog vojnog suda, optužiće te da si ubio dvadeset četnika, a drugi će put biti pedeset...“ – tako mi je govorio. Nabrojat će čak i imena ubijenihi! Tako je i bilo. Ja sam ostao pri onom što sam rekao, ništa ne priznajem, to je sve.
Tada su me izveli, sjećam se dobro, kiša je velika padala, a Avdo mi je rekao da se tu nalazi cijelo groblje poubijanih Hrvata, na tom dijelu. To je bio hrvatski zatvor, veliki.  „Ako te tu zakopaju“, govorio mi je, „to ti je do prve velike poplave - pa ode. Niz Savu, dole.“ Ja izađem s njima, i psujem sve četničku majku, ne znam što im ne psujem, znam da će me ubiti. Ma kakvi, neće me ubiti. Opet me vrate. I još me više prebiju zbog toga što sam ih psovao. I to je bilo sve tako do 25. maja kada je bio Titov rođendan, onda je rekao: „Titovi vojnicu umiru 25. maja, tada ćemo te objesiti.“ I doista objesili su me za kuke, sa onim okovima. Visio sam na kukama jedno 5-6 sati, baš onako ko u mesnici. To je bilo mučenje.

A onda su došle aždahe, „Kolo srpskih sestara“!
Negdje 26. maja došle su aždahe, „Kolo srpskih sestara2, kao eto one pomažu bolesnim i iznemoglim. I one su zaista izvršile najgnusniji zločin nad logorašima... imale su pletače igle, 20-30 centimetara, a bilo je i dužih od 50  cm. Tada su nas probadali skroz kroz tijelo. Mene su tri puta ubole. Dvojica su podlegla. To su teški bolovi. Ostaju rupe. Ja sam krvario možda 20-tak dana nakon toga, krvarilo je s leđne strane. Osim toga, skidali su muškarcima hlače, da vide kakav izgleda musliman, onda bi nožem odozdol pravile rezove. To su stvarno bili strahoviti bolovi. Jednoga su Harisa mnogo mučile, kapetana iz Trnopolja, on je mnogo jaukao... Ja više nisam mogao ni jaukati, izgubio sam svu snagu.
Vadili su mi dva puta krv, po pol a litre krvi, da mi operu mozak, to je, govorilo se pranje mozga, da zaboraviš sve. I to, za Harisa... njega su takoreći masakrirali... ali čudo, preživio je. On je po dolasku u Karlovac, odmah otišao u Travnik. Ne znam kojim kanalom. Bio je regularni vojnik, znate.

Mučenje zvano „kupatilo“
I tada sam bio osuđen na smrt. Vješanjem, ne više strijeljanjem. E, prije toga sam morao proći „kupati“. Prije nisam čuo za to, nisam znao što je kupatilo. Kupatilo se nalazi u podrumu zatvora (znadete da je taj zatvor u Staroj Gradiški čuvan nevjerovatno dobro; okolo su kule, iz njega je nemoguće pobjeći).
Dakle, dole ima kupatilo gdje je posljednja šansa da ispitaju zatvorenika. Unutra se ubace električni vodičii, u vodu u kojoj se uroni zatvorenik. To su neopisive muke. Ako napravite tzv. veliki krak, gotovo je, nema života. Što ie krak manji, veća je šansa da se ostane živ. Ja ne znam kako sam preživio taj... Avdo me je savjetovao, da njega nije bilo ja nikad sigurno ne bih preživio.
E da vam nešto kažem o Avdi. Njega su zaklali četnici. Ja sam bio do 28. maja, odveli su me na vješanje, odveli su me opet kod Savskog mosta on zbog mene vozi 10-12 vojnika, vozi borbeno vozilo, kao ja sam „toliko opasan“! Mene su tu htjeli ubiti, iskop'o sam grob. Ali, grob sam iskop'o za Avdu. Ja sam se vratio natrag, Avdo je zaklan, i njega su sahranili u taj grob. Nisam mogao vjerovati da dojučerašnja JNA može tako postupati prema svojim dojučerašnjim vojnicima.
Tako je bilo. Svi smo se osvijestili kad smo to vidjeli vlastitim očima u kakvoj smo zabludi živjeli.

Perverznosti, tjerali su sina...
Tada smo već bili načuli o logoru Manjača, pa i to da ću i sam ići na Manjaču. Tačno 6. juna otvorena je Manjača, pa su nas otjerali autobusima Prijedortrans, čini mi se, i doveli su nas četrnaestoro  Dervenčanina i 250 Dobojlija. Tu smo bili povezani. Vidio sam kako su, među Dobojlijama tjerali sina i oca da jedan drugom, da oprostite, grize spolni ud. To sam gled'o svojim očima. Grozota jedna! Dok jedan drugom ne izgrize, ne puštaju ga. Onda, jedan je otac morao udarati sina, sin oca... To su bila takva poniženja... Mene su držali i gore i dole svezana nisu me htjeli pustiti. Još jednoga su tako držali, a ostali su Dervenčani bili slobodni, nisu bili vezani. Tako sam nosio svoje lance i okove još desetak dana. Spavali smo gore u štalama, to znate, 600 ljudi u jednoj štali, dole smo imali slamu, jedno ćebe na šestoricu... Poslije toga su nas oslobodili, i to onda kad su doveli ljude uhapšene u Ključu. Tamo su uhapsili oko 1500 ljudi.


 "Kušner je plakao kao malo dijete, jer je vidio... žive kosture..."

Dolaskom gore na Manjaču, mi smo prvo osuđeni na vrlo malu količinu hrane. To je tzv. tiho umiranje. Uostalom, i rekli su nam da ćema svi 'tiho umrijeti'. Ne znam koliko je to moglo biti, u mjeru, možda dva, tri dekagrama hljeba i obavezno - komad stare slanine... Nisam mogao... Tada smo spali na težine prosječno četeres pet, šest kila. Da ste mogli pogledati, na primjer, kad je doš'o Kušner gore na Manjaču, plakao je ko dijete, jer je vidio... žive kosture... Rijetko je ko bio teži od četeres kilograma.
To je gore bio prisilan rad. Svi su morali nešto raditi. Bila je određena grupa od 300 ljudi koja ie svakodnevno išla u sječu šume. Jedna je ekipa bila na čišćenje kanala,  druga na kopanje rovova, jer su oni smatrali da će doći do intervencije Amerike gore na Manjaču.
Gore su također vršili ispitivanja. Tu su bila tzv. grupna ispitivanja, pošto više nisu imali sanše ispitivati pojedinačno, jer je bio veliki broj uhapšenika, svaki je dan dolazilo 100-200 ljudi u logor. Tako su ispitivali po 5, 6, 10 ljudi. Svi su oni prošli kroz teški teror, mučenja s ubadanjima noževa, što da kažem: svi su prošli kroz veliki pakao.
Nisu sakatili, nego su ubijali. Sakat im čovjek nije odgovarao. Bojali su se ipak jednoga otpora... Jer je od tih 3000 ljudi moglo doći do otpora, mogli bi napraviti čuda, znate. I otpor je svakim danom rastao. Oni su morali Manjaču raspustiti. Ljudi su već pomišljali, već su išli na minska polja, ginuli su na minskim poljima. Logor je bio sav u minskim poljima.

Nijemac u uniformi bosanskog vojnika
Tada su doveli jednoga Nijemca, Švajkat Olivera. Doveli su ga četnici i on je pjevao pjesme na našem jeziku. Da, doveli su ga kao zarobljenika. Obukli ga u uniformu bosanske vojske sa svim oznakama bh vojnika. Odmah sam ga upoznao, s njim sam porazgovarao.
Uhapšen je u Derventi, na Bijelom brdu, onda kad je Derventa pala kad su Hrvati prodali Derventu i Stari Brod... Tada je pobjegla ta hrvatska jedinica iz Osijeka, ostavila je svoje branioce, možda stotinjak branitelja Dervenčanina i oni su morali pasti. Pali su i niko nije ostao živ - to mi je on rekao. Njega su uhvatili teško ranjenoga i prebacili ga u banjalučki zatvor i tu je u istrazi, inače je bio novinar morao da prizna da je bio vojnik bh. da je „Alijin vojnik“ ltd. Pretukl su ga... ostao je gore iza mene.. Ja sam sve podatke o njemu javio njegovoj porodici, preko sestre u Njemačkoj.

 Manjača: fotografija koja je među prvima obišla svijet

(Vi ste na ovoj fotografiji? Pokazujem mu fotografiju objavljenu možda u svim važnijim listovima u sviJetu. Zarobljenici oborene glave, u koloni, u pozadini neka poljoprivredna alatka...)
Jeste, snimali su nas neki novinari, televizija. Da, tu sam radio, šišao sam zarobljenike. To su bili Sanjani, iz Sanskog Mosta... Svi su oni, vanje-više ostali živi. Gotovo su svi otišli, rasuli se po svijetu. Malezija, Engleska, nešto malo u Francusku, uglavnom po zemljama Evrope sve je to razbacano, znate. Eto taka, mi smo došli u Ameriku, tako je određeno.

Prihvatili su nas čikaški Bošnjaci
Ovdje su nas primili nevjerovatno dobro. Naš sponzor Ekrem Bambur, njegova supruga Murka, dočekali su nas kao da smo im više od roda. Tu smo stvarno našli neko utočiste. Nemam riječi zahvale.I morate reći, tamo, našim ljudima da ovdje ima tako dobrih ljudi, u Čikagu. Uzmite samo to kako smo mi primljeni, svi mi koji smo došli u Čikago primljeni smo stvarno dobra. Primljeni smo dobra i od Islamskog centra, na čelu s ef. Senadom Agićem. Dakle, svi su nam pokušali pomoći, koliko se pomoći može. Moramo početi od nule, je Ii.

Izvor:
BEHAR (Zagreb), god. II, br. 7, srpanj-kolovoz, 1993.

Nema komentara:

Objavi komentar