OD KULINA BANA I SRETNIJEH DANA

Priče o bosanskim vladarima (1)

Autor: dr. Ibrahim Kajan

U svakom našem osobnom identitetu sadržane su ne samo spoznaje vremena u kojem živimo, nego i spoznaje o prošlim vremenima, podaci i o našim precima, o našem porijeklu i zemlji,  o historiji države, njezinih uspona i padova,  ali i o mitovima i legendama kojima smo popunili  one praznine koje historija kao znanost nije uspjela rekonstruirati niti pouzdano ispričati.

BOSNA 

Njezino drevno jezgro - zemlja je slavnog Kulina bana

A jedna od čudnih misaonih krilatica stoljetnog pamćenja koje je djed prenosio na unuka, u Bosni i prostorima bosanskog jezika – glasi ovako:  „Od Kulina bana i sretnijeh dana“.   Ne znamo ko je prvi izgovorio tu rečenicu, ne znamo ni kada, ali znademo da donosi neki glas, vijest iz dubine povijesti naše izvorne domovine koja je nekada davno bila sretna zemlja. Je li to mit, je li predaja, ili je istinita misao koja je vrijedila do trena dolaska nesreća u „Zemljicu Bosnu“ kako ju je prvi put u historiji spomenuo bizantski car Porfirogenet polovicom 10. stoljeća u svom čuvenom spisu De administrando imperio.

Došao je taj tajnoviti čovjek na prijestolje bana, vladara bosanskog godine 1180. i vladao je pune 24 godine, do 1204. Vladao je (najčešće ) neovisno i snažno, vojnički i državnički mudro.  Održavao je uspješno svoju malu zemlju između velikih sila – Bizanta i Ugarske, kao između Scile i Haribde. U godinama uspona, vojno ju je ojačao i proširo granice svoje vlasti cijelim slivom rijeke Bosne, utkivajući u svoj državni prostor Usoru i Soli, bogate srednjobosanske župe.

 Ti vojni uspjesi Kulina bana najbolje pokazuju rast moći države – jer, onaj ko je siromašan, ne vodi ratove niti osvaja nove prostore. Podloga je svakako bila u privrednoj djelatnosti, u rudnim bogatstvima, u trgovinskim razmjenama sa susjednim državama – ponajviše sa Dubrovnikom, s kojim je sklopio i u poseban trgovački ugovor, u nauci poznat kao Povelja Kulina bana. Taj je dokument izdan 29. VIII. 1189., pa je posljednjih desetljeća poseban predmet proučavanja njegov lingvisički, jezički aspekt, a historiji  je posebno zanimljiv po sadržaju. Iz sadržaja se dobro uočava da je bosanska država izrasla, da je čvrsto na svojim nogama, i da je njezina moć u usponu.

 

       Glumačka interpretacija svečanog govora drevne Povelje Dubrovčanima

Od četiri primjerka povelje, dva su sačuvana: jedan se čuva u Dubrovačkom arhivu, a drugi u Petrogradskom muzeju. Tekst u cjelini glasi:

U ime oca i sina i svetago duha. Ja ban bos ́nski Kulin prisezaju tebi

Kneže Krvašu, i vsim građam dubrovčam  pravi prijatelj biti vam

Od sele do vika, i prav goj držati s vami i pravu viru, do  kole sam živ. Vsi Dubrovčane

Kire hode po mojemu vladanju, trgujući, gdi si kto hoće kretati,

Gode si kto mine, pravov virov i pravim srcem držati je bez vsakoje zledi,

Razve sšto mi kto da svojov voljov poklon, i da im ne bude od mojih

čestnikov sile, i do kole u mene budu, dati im svit i pomoć kakore i sebi, kolikore može

bez vsega zloga primisla, tako mi big pomagaj i sije sveto evanđelije. Ja Radoje dijak bana pisah siju knjigu poveljov banov od roždstva Hristova tisuća i sto osamdeset i devet lit, miseca augsta u dvadeset i devet dan, usičenja glave iovana Krstitelja.

Povelja Kulina bana, 29. VIII. 1189.

Osim tog akta koji potvrđuje državnost Bosne kao samostalne države, slavnog samog po sebi, posebno je historijski značajan jedan spor, historijski dokumentiran i dobro poznat. Spor je, naoko, crkvenog karaktera, ali je u to doba bio puno više od toga, prvorazredno državno pitanje i državni problem. Vjerska osjećajnost većine Kulinovih podanika bila je vezana za Crkvu bosansku, autentičnu kršćansku interpretaciju utemeljenu na dualističkom učenju (bog dobra i bog zla, odnosno da je duhovno od Boga a materijalno od sotone, bez krštenja i crkenih sakramanata, vjerovanje da je Isus sin čovječji a ne sin Božji itd.), čije pripadnike znanost imenuje kao bogumile ili patarene. Bošnjani su sami sebe zvali „krstjanima“ a drugi koji su ih poznavali  - nazivali su ih po narodnom imenu i njihovu plemenitom karakteru: „Dobrim Bošnjanima“.

Krajem 12. stoljeća Kulina bana denuncirao je „dukljanski kralj Vukan“ samom papi Inocentiju III., da se u Bosni širi guba  hereze, krovovjerje, prizivajući zapravo križarsku vojnu protiv Bosne a isodobne sebi utirući put za njezino prisvajanje. Delegacija zadužena da ispita vjerodostojnost tužbe, susrela se s Kulinom banom na Bilinom polju (Zenica) 1203. godine. Literatura nerijetko taj skup naziva „Saborom na Bilinu polju“. Papin je izaslanik Kazamaris, u prisutnosi Kulina bana, ispitao veliku skupinu vjernika  - ispitujući njihovo poimanje katoličanstva odnosno moguće skretanje u herezu. Da bi spasio Bosnu od križarske vojske koju je, na papin zahtjev, već pokrenuo ugarski kralj Emerik, Kulin ban „popušta“ i javno prihvaća kršćansko učenje koje naučava i širi Sveta rimska crkva katolička. Bosna je tako spašena, ali i nastavila, čim je rimska delegacija pokazala leđa Bošnjanima i napustila Bosansku banovinu, da ljubi samo jednu crkvu, Crkvu bosansku, s didom na njezinu čelu. 

Povjesničari su  pokušavai ispitati porijeklo zanimljivog i zagonetnog, stoljetnog pamćenja Kulinovog imena, i to pamćenja punog mitske slave – kakvo se nije javljalo ni prije ni poslije Kulina bana. Njegovo se doba imenuje „zlatnim“, uzdižući ga na nad svakim drugim i izdvajajući ga od svakog drugog. Jedan je slavni franjevački ljetopisac (Lašvanin) zapisao: „U vrime njegova banstva Bosna bi najsrićnija i najobilatija.“ I dubrovački pisci tvrde u svojim zapisima da je Kulinova Bosna bila sretna i blagoslovljena. Oni zapažaju da je baš on prvi započeo svoju državu izgrađivati, zvati strance i otvarati rudnike željeza i srebra. Ipak, historičari posebno podvlače da je spomen na Kulina bana ostao u takvu sjaju kao nijedno drugo, zbog vjerskog mira koji se širio i štitio nad cijelom Bosnom.

Izvor:

DIWAN, br. 3, april 2012.