30. tra 2012.

IMENA ULICA VOLJENOG MOSTARA


Grad su proslavili umjetnici – želim živjeti u

ulici Maka Dizdara, a ne u ulici Mile Budaka!


Nema tog čovjeka koji neće, na samo ime grada Mostara, u trenu pomisliti na dvije znamenite činjenice što ga uzdižu u prostor goleme slave: Stari most i mostarski pjesnici. Tu su i porijeklo slavnog imena grada i prelijepe sintagme koja kaže da je Mostar “grad sa 1000 pjesnika”! Kroz njegovu povijest zacijelo ih je moglo biti baš toliko, suvremene i ne računajući! Oni su tvrdoj zemlji, i kamenom luku nad Neretvom, i ružičnjacima u avlijama – dali ono što malo koji grad u svijetu ima – dali su mu dušu, pa je to postao Grad s Dušom!

 RONDO NAŠE MLADOSTI
U pozadini Dom kulture koji su Mostarci, samoodricanjem zvanim samodoprinos, gradili punih petnaest godina

Malo gradova ima dušu. Čudno je, ali je tako ispalo: još je manje ljudi koji imaju tu čudnu materiju koja se ne vidi, a čini ljude sretnim i njihove gradove u zavičajima rajskim prizorima koje nosimo bilo kamo da otputujemo.
Znademo sve o barbarima i mostarima. Živi smo ljudi i razumijemo potrebe življenja – zato nas čini nesretnim poslijeratno vrijeme ujedninjenog ali vidljivo podijeljenoga Mostara; presporo prolaze recidivi nečijih iznevjerenih ratnih ciljeva, siromaštvo puzi na svim stranama Grada osobito u njegovoj povijesnoj jezgri i austrougaskoj arhitektonskoj vizuri, a lokalni političari postaju sve čudniji! 
Upornim angažmanom međunarodne zajednice grad je jedva administrativno ujedinjen. Proces ujedinjavanja institucija (posebice bolnih u kulturi, u školstvu) – djeluje depresivno! Čak i napreduju – unazad!

Zašto? Zato što su mnoge izgubljene ratne iluzije koje su bile temeljno gorivo žudnji za „osvajanjem prostora“, kojima je poznati dio Mostara pretvoren u prah i pepeo, koji je pomlatio, u logore zatvorio i u svijet liferovao značajan broj Mostaraca – još uvijek snažno prisutne i bestidno se objavljuje iz (dijela) Komisije koja je dobila zadatak da predloži promjenu imena mostarskim ulicama. Jedni ne daju boljševike, a drugi ustaše  - Budaka,  Lorkovića i Francetića!
Zar su oni oblikovali Mostar? Zar su oni učinili slavnim Grad s Mostom? Zar to nisu neumrli Fevzi Blagajac, zar nije Mustafa Ejubović, zar to nisu Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević – koji su pod zajedničkim imenom 1894. objavili prvi  bosanskohercegovački roman? To jesu Šantić, Ćorović  i Đikić, ali - zar to nije i Alija Nametak? Ili Hivzija Bjelevac? Ili Ilija Jakovljević?  Ili slikari Karlo Afan de Riviera, Meha Sefić, Mladen Soldo, rano umrli Dado Miladin? Ili mostarski glumci: Zar to nisu slavni Hercegovici - svjetski pjesnici: među kojima su zasigurno Mak Dizdar, Antun Branko Šimić, a zašto ne i svi oni koji su Mostar voljeli i o njemu pjevali, pisali, raznosili ga po svijetu na svojim platnima?
Kad se ulazi u austrijski grad Graz, vidjet ćete ploču na kojoj piše: Ulazite u grad kulture. Na ulazu u Mostar, treba pisati: Ulazite u  Grad 1000 pjesnika! U grad koji su podigli neimari i dogradili umjetnici.
To treba biti prijedlog za imena ulica svih mostarskih ulica. Imena ljudi koji traju po mjeri vrijednosti umjetnine za sve ljude, a ne po mjeri ideologa, boljševika i ustaša.
Mostar pripada Mostarcima koji su u njemu rođeni i Mostarcima koji su u njemu to postali svojim životom i koji su mu svojim dobrim djelima pridodali nešto svoje, čineći ga velikim, slavnim i dobrim mjestom za svakog čovjeka!
Nema drugog zaključka osim ovog; za koji tražim podršku Tvoga srca: 

(Mostar, 2006.)

Nema komentara:

Objavi komentar