28. tra 2012.

KATARINA KOSAČA U KAJANOVU ROMANU „KATARINA KRALJICA BOSANSKA“


 
Piše: mr. Ajka Tiro Srebreniković



Ibrahim Kajan u romanu Katarina kraljica bosanska samo prividno ostavi britko i izoštreno pjesničko pero te se lati povjesnice iz čijih požutjelih i prašnjavih listina izađoše „junaci“ dalekog vremena. Tu započinju i bitni problemi s kojima se autor uhvati u koštac. Kako u ti u problematiku povijesti, a da se u iskazivanje i oživljavanje prošlosti umjetnički ugrade i psihološke dubine ljudske jedinke? To nije samo pitanje romaneskne tehnike, nego i duboki autorovi osjećaji koji se vežu za onovremeno, ali i za vlastito iskustvo sadašnjosti.


 Katarina Kosača Kotromanić - Selma Alispahić 
u istoimenoj pozorišnoj ulozi

Narativni okvir autor, upravo, postiže odabirom određenih povijesnih činjenica iz davno prohujalog vremena bosanskog srednjovjekovlja (Katarina Kosača, Stjepan Tomaš, Duklja, Hum, bogumili, inkvizicija itd.) koje sjenci lirskim koloritom, a na ontemskoj razini ovaploti u bosanski (opći), ali i bilo koji pojedinačni (individualni) usud.
Namjera je da se u ovom izlaganju pokuša dosegnuti značenjski sloj narativnih figura likovi (1), prije svega, Katarine Kosače kao glavnoga lika, čiji se znak osobnosti promatra i doživljava kroz vizuru žene recipijenta. Postavila sam, odmah na početku čitanja ovog romana, pitanje:
Zašto je autor izašao iz ustaljene poetičke prakse te je iz nekadašnje junačke (epske) stvarnosti odabrao za glavni lik upravo ženu, Katarinu Kosaču - posljednju bosansku kraljicu? Pitanje je, vjerojatno, proizašlo iz naviknutog percipiranja književno-umjetničkih tekstova sa povijesnom tematikom, kojima najčešće mitski likovi daju patetičan i uzvišen ton. Određene književne univerzalije - figure opstojanja (2) upravo su se iščitavale iz psihemskih figura (3) muški likovi. Žena u tradicionalnoj poetičkoj praksi, još od Homera pa sve do Tolstoja, oslikavana je samozatajnom i senzibilnom, čija uloga nije mogla podnijeti teret/lakoću općih pitanja i stavova. Kajan je znaku osobnosti, Katarina Kosača, predodredio da bude kraljicom u svijetu odgonetanja univerzalnih vrijednosti ljudskog/ čovjekovog opstojanja. Puni smisao i značenje ontemskih figura: umjetnost, ljepota, prirodnost, vjernost, ljubav, izdaja, prijevara, osuda itd. iščitava se iz psihernske figure Katarina Kosača.
U romanu su samo tri lika izravno oslikana: Katarina Kosača, inkvizitor don Francisko i Paula. Ostali likovi: Stjepan, Tomaš, Ishak-beg, Ahmed-paša Hercegović, Mrvac, Jelena... posredno su prikazani i izvedeni na scenu iz svijeta Kraljičine autobiografije (sjećanja), a predstavljaju i temu razgovora koji se vodi između Katarine i don Franciska; znači da su predočeni kroz dvije vizure gledanja. Ovakav način oblikovanja likova autor je iskoristio kako bi što jače i vjerodostojnije prikazao razliku izrneđu poetičnih kraljičinih iskaze u odnosu na tvrde inkvizitorove poglede i stavove. Jedna od temeljnih značenjskih sastavnica u Kajanovom romanu je čovjekoljublje koje je utemeljeno na suodnosu između izravno sučeljenih likova, Katarina Kosača i don Francisko, ali i onih likova koji samo proviruju iz svijeta Kraljičine biografije ili su predmet razgovora likova koji su izravno prikazani. Katarini Kosači autor je namijenio nekoliko uloga. U jednom životnom trenutku dovedena je u situaciju da brani svoju individualnost, pa se njen lik u okviru ovog segmenta može sagledati na razini psihemske narativne figure. Katarina je znak osobnosti sastavljen od kategorija: obrazovanost, samozatajnost, senzibilnost..., kategorije koje su autoru vrlo bliske.
Zbog toga će ove vrijednosti biti osnovnim putokazom u gradbi polariziranih vrijednosti, iščitanih u relaciji Katarina Kosaca – don Francisko. Osjećajnost, ljubav, domoljublje... u ovom Kajanovom romanu izvedene su iz opreke znakova skupnosti: Bosna / inkvizicija. Katarina je i majka, izbjeglica, kraljica... zbog toga njen lik funkcionira i u okviru sociemskih figura(4) obitelj, izbjeglice i kraljevstvo. U direktnom sučeljavanju sa don Franciskom (inkvizitor), Katarina (žena) našla se u situaciji da obrazlaže pitanja: pravde, izdaje, ljubavi, domoljublja, vjernosti...
Da lije kao pojedinac i žena, Katarina Kosača, u tom vremenu lova na „vještice“ imala dovoljno snage i hrabrosti da bude braniteljicom vlastite osobnosti, obitelji i domovine, pred nasrtajima svirepog inkvizitora? Vodi se okrutni proces protiv krhke Kraljice u njenoj posljednjoj životnoj noći. Lik Katarine Kosače identificiran je s općim pojmom Bosna, ali i sa pojedinačnim nesretnim ljudskim sudbinama u ma kojem vremenu. U pitanju su personificirana Kraljičina stanja izolacije, očaja, besmisla, straha, neizvjesnosti itd.
Osnovna autorova namjera bila je da Katarinu Kosaču izvede iz dalekog nesigurnog povijesnog vremena, da njeno nekadašnje postojanje otrgne od zaborava te da je, u okviru umjetničkog svijeta, izvede na scenu još nesigurnije suvremenosti. Kroz ovu prizmu je reflektirana problematika koja se tiče onoga, ali i bilo kojeg drugog vremena. Način života kroz povijest je promjenjiv, ali čovjekovi problemi ostaju isti, u ma kojem vremenu - osnovna je autorova poruka.
Umjetnička reinkarnacija života posljednje bosanske Kraljice predstavlja njenu ponovnu krunidbu u svijetu umjetničke besmrtnosti, a ujedno i svjesni pokušaj da se otrgne od zaborava „Istina“. Životna istina ove Kraljice označena je: progonstvima, prijevarama, izdajama, optužbama, smaknućima...
Elementi prisutni u strujanjima suvremene književnosti, u ovom se romanu upravo uočavaju u izboru glavnoga lika, ženi Katarini Kosači koja svoju umjetničku afirmaciju ostvaruje u jednom mitskom svijetu. Preplitanje nefiktivnih oblika u ovom romanu autobiografija, dokument, oporuka... kroz tkivo fiktivnog sadržaja mogli bi navesti da ova djelo protumačimo kao neprikosnovenu „istinu“ (5). Ali čitatelj, bez obzira na prisutnost nefiktivnih oblika, „istinu“ kao takvu ne može dosegnuti, zbog pripovjedačeve prisutnosti, umjetničkog oblikovanja njegovih iskaza, vještog zadiranja u svijest i podsvijest likova - prije svega, glavnoga lika, Katarine Kosače. Autor se u ovome djelu iskazao kao vrsni poznavalac unutarnjeg svijeta žene, što će na psihemskoj razini polučiti veći značenjski sloj, reflektiran i na sociemskoj i na ontemskoj razini. Kraljičina autobiografija, u okviru romanesknog svijeta, dobiva funkcionalnu ulogu umjetničkog rekonstruiranja dijelova pojedinačne (Katarinine), ali i opće ljudske (bosanske) povijesti. Na ovaj način Katarinina osobnost kategoriju vremena doživljava poput romantičkog pjesnika koji ostavlja trag (materijalni), kao dokaz vlastitog trajanja.
Autor je priču ovog romana smjestio u prostor Rima, a još izravnije u izbjeglički Kraljičin stan sa njenim reminiscencijama na vrijeme djetinjstva i mladosti, provedenih u Bosni. Rim i Bosna ma koliko bili iskustveno doživljeni, ne otkrivaju više samo rimski i bosanski, nego izbjegličke prostorne dimenzije uopće. Prirodnost bosanskog prostora u odnosu na zatvoreni Katarinin izbjeglički stan u Rimu, nije samo oznaka različitosti tog prostora, nego i pokazatelj društvenog stanja u dvjema sredinama, ali i element koji upućuje na odnos bosanski znak- inkvizicija. Prostor, kao jedan od elemenata oblikovanja umjetničkog svijeta , može utjecati na određenje lika/ova, u smislu da on (prostor) predstavlja mjesto u kojemu se počinje odvijati radnja, a pokretači događanja, djelatni subjekti (6) najčešće su likovi. Autor kategoriju djelatnog subjekta napušta na način da tradicionalnu koncepciju lika, kao pokretača radnje, svjesno izostavlja. Katarini Kosači su se događaji dešavali bez njenog udjela i djelovanja. Prozne ličnosti u tradicionalnom romanu život su mogle podvrgnuti stanovitom osobnom nadzoru, razvijati ga i mijenjati u okvirima vlastite osobnosti. U Kraljičinom znaku osobnosti egzistira istančana lirska svijest i uznemireni osjećaj kako život sve više pada pod vlast bezličnih sila. Kajan se ne laća tematike srednjovjekovne Bosne zbog nje same, nego zbog duhovne zbiljnosti tog razdoblja koja je prisutna u različitim oblicima i u današnjem vremenu. Kraljica bosanska zatvorena je u prostoru izbjegličke sobe, ali ne i u praznom prostoru svoje svijesti. U zadnjoj noći svog života intenzivno proživljava svoju prošlost. Njen izbjeglički stan je mjesto u kojemu se iznosi na vidjelo nesigurnost življenja, ali i mjesto psihološke drame.


 Veliki glumci sarajevskog SARTR-a: 
Miodrag Trifunov u ulozi Hercega Stjepana i Selma Alispahić 
u ulozi njegove kćerke Katarine, kraljice bosanske
Autor je u ovom romanu često koristio tehniku dijaloga kojom se najizravnije remeti ravnoteža i stvara prostor za prodor jedne značenjske vrijednosti u drugu, a time dolazi do neprestanog sraza između značenjskih jedinica Katarinine i don Franciskove osobnosti. Katarinina svijest kategoriju prostora sagledava iz pozicije slobodnog čovjeka. Elementi iz nekadašnje stvarnosti: ptice, cvijeće, divljač, zelenilo, širina, plavetnilo... u Kraljičinoj sadašnjosti zrcale se kao vrlo živi obrisi sjećanja čije je dijelove, još davno, pretočila i ovjekovječila u materijalni oblik - vlastitom rukom izrađeni stolnjak. Katarina kroz prizmu vlastite umjetničke sklonosti pokušava objasniti inkvizitoru don Francisku, čija svijest funkcionira po dogmatskim načelima, što to znači ljepota, sloboda, pravda, ljubav... U mikrokozmos takve svijesti nemoguće je prodrijeti. Pojam inkvizitorove ljepote, slobode, pravde, ljubavi... je jednoznačan. U ovom romanu suočena su dva čovjeka čiji se životni stavovi, već na samom početku, nalaze u apsolutnom razmimoilaženju. Prirodnost svijeta bosanske srednjovjekovne prošlosti (metaforiziran kroz Kraljičinu osobnost) uzurpiranje individualiziranim značenjskim sklopom, imenovanim kao don Francisko, u čijem znaku osobnosti se krije i oznaka općosti, imenovane kao bilo koji oblik inkvizicije.
Kraljica svoju lirsku prirodu i potrebu za kreativnim ostvaruje kroz umjetnički oblik, a inkvizitor (inkvizicija) motive na kraljičinom stolnjaku ismijava. Fasciniraju ga jedino oštrice jelenskih rogova koji na metaforičnoj osnovi predstavljaju bodež (predmet ili sredstvo vrlo blisko inkvizitorskom načinu djelovanju). U Kraljičinoj autobiografiji don Francisko prepoznaje samo dokaze i potvrdu propasti bosanske državnosti. Nebo, ptice, zelenilo Humske zemlje, širina... su slike iz djetinjstva i mladosti koje je Kraljica ovjekovječila i u svojoj autobiografiji. Ovi motivi na ontemskoj razini se iščitavaju kao bezbrižnost, čistota, prirodnost, ljepota... Na drugoj strani je čovjek koji u svemu ovome ne nalazi nikakav smisao, on ih čak ismijava. Ovaj dominikančev zluradi humor, Breton bi okarakterizirao kao sredstvo obrane vlastitog unutarnjeg „Ja“. Zbog prisustva ciničnosti u dominikančevom karakteru proizlazi, ako slijedimo Bretonovu definiciju, kako je Francisko svjestan svoje uloge svirepog ispitivača i inkvizitorske vlasti koja ga je, kao pojedinca, apsolutno dehumanizirala. Franciskova duhovna neskladnost i kompleksi se skrivaju pod krinkom cinizma, a kao pojedinac održava se na vlasti zahvaljujući mjerama represije.
Definicija koja se nalazi kod Maxa Schulsa ukazuje na to kako se oblik ovoga humora, uključenog u umjetničko djelo, zanima za društvenu stvarnost. U tom smislu on predstavlja „nadrealistično koncentriranje na one potankosti suvremene egzistencije koje ilustriraju dezorijentirani svijet“. Iz svega proizlazi apsurdnost situacije u kojoj se našao glavni lik, a koja luči određeno filozofsko sagledavanje biti čovjekove u jednom nehumanom vremenu. Hrabrost inkvizitor pokazuje u zatvorenom prostoru (što nije primjereno junačkom vremenu u kojemu živi) gdje vodi pravi psihološki rat protiv jedne žene, majke i kraljice. Katarinin okrutni ispitanik i tužitelj pružao joj je licemjerno pomoć u njenim izbjegličkim danima, a sve sa određenim ciljem. General inkvizicije, don Francisko, želi sve ljudsko ubiti u posljednjoj bosanskoj Kraljici, čiji lik funkcionira i kao oznaka profinjene osobnosti čiju individualnost uništava predstavnik nehumane vlasti.
Zbog toga se može reći kako je glavni lik utemeljen na sjecištu psiholoških i ontoloških kategorija. General inkvizicije će prisiliti Kraljicu da potpiše, bez svoje volje, presudu vlastitoj domovini, kako bi Rimska Crkva polagala pravo na nju. Katarina pokušava objasniti tom inkvizitoru kako kruna, plašt i mač su samo predmeti, oni ne predstavljaju Bosnu: „Ne uzoriti generale! Ja nemam pravo na to! Kruna, mač i plašt, pa to su predmeti. O vlasti u Bosni odlučuju bosanske vojvode i stanak bosanski“. Don Francisko na ovaj Katarinin isprekidani i pun emocija govor zlurado odgovara: „Kakve vojvode i stanak?“ Nakon potpisivanja oporuke Kraljica komentira da joj treba mir. Kako ga pronaći kad duša želi pravdu? Katarina je u svojoj posljednjoj životnoj noći svjesna kako su njena osnovna ljudska prava na: život, ljubav, izbor... već davno bila uskračena. Sama objašnjava kako je to vrijeme u kojemu su „...djevice slušale očeve, a žene muževe, a zaljubljena srca sluša samo Bog.“ Udali su je za Tomaša, bosanskog kralja, bez njenog znanja i pristanka. To je bio brak sklopljen iz interesa. Na ontemskoj razini ova osobna Kraljičina ispovijest predstavlja i povijesnu bosansku realnost - drugi su odlučivali o njenoj sudbini. Nakon svega iz Kraljice izbija gnjev i prkos: „Ja sam bila očev brušeni dijamant.“
Tomaša naziva kupcem koji je ponudio najveću cijenu, a sebe sa baršunastom škatulicom koja nema dušu. Iz nje kao krik izbija pitanje: „Što je sa mojom dušom? Isus Krist tvrdi da i ja imam dušu čovjeka. Bilo me stid! Kralj bosanski je već imao ženu... I sina je imao. Svejedno, udade mene moj voljeni otac, ne pogledavši me“. Zbog tradicijom ukorijenjene svijesti nije se suprotstavljala ocu, a da jeste postigla bi svoju individualnost. Kao žena apsolutno je razumjela prazni Vojačin (Tomaševa prva žena), pogled kad je došla u Bobovac. Vojača je prisegla Tomašu na vjernost, po bosanskom običaju, kao što su se svi bosanski brakovi sklapali. Voljela ga je i onda kad nije bio niko i ništa. Kategorije: brak, vjernost, čast... u srednjovjekovnim bosanskim obiteljima funkcioniraju na sasvim drugačiji način u odnosu na poimanje ovih pojmova kod predstavnika srednjovjekovne Rimske Crkve. Zbog toga Crkva nije priznavala Tomašu brak sa Vojačom jer je to za nju bio paganski brak. Uvjet da Papa prizna Tomašu krunu nad Bosnom, a samim time i bosansku državnost, bio je taj da napusti staru vjeru te se ponovno oženi, a patarene da protjera. I jedna i druga žena bile su gubitnice. Izjašnjava se Katarina kako je voljela svoga muža, ali to iz nje progovara tradicija. Tu izjavu opovrgava pojava Mrvca – mladića kojega je voljela, prije udaje, a koji joj se ukazuje u obliku vannaravnog bića.
Paula, Katarinina služavka, predstavlja dio njene racionalne svijesti. Preko svoga sna, Paula upozorava Kraljicu na to kako je u izbjeglištvu postepeno truju. Kraljica Paulin san omalovažava, jer jedan dio njene svijesti to ne želi prihvatiti. ali je u dubini sebe svjesna kako Paula ima pravo.
Što je svrha cijelog Katarininog života?
Simbolika tunela, koji se ukazuje na kraju Katarininog životnog puta, označava iluziju o ponovljivosti čovjekovog duha, što u biti predstavlja i svrhu čovjekovog življenja.
Svijet ovog Kajanovog romana je težak jer nas prisiljava, htjeli ili ne htjeli, da dugo i neugodno mislimo o sebi i o svemu što je u vezi s nama. Lakoća mu izbija iz skoro zaboravljenog mitskog svijeta i ljubavi prema čovjeku.

LlTERATURA:
I. Gajo Peleš: Tumačenje romana. Atresor, Zagreb, 1999., str. 226.
(Narativnu figuru Peleš tumači kao značenjsku jedinicu koja je komposibilna - sumoguća s ostalim figurama istog pripovjednog svijeta, pri čemu se narativne figura međusobno uvjetuju i značenjski nadopunjuju.)
2. Isto. str. 254. 1
(Peleš narativnu figuru opstojanja tumači kao konkretnu univerzaliju pripovjednih tekstova koja se dobiva kao rezultat analize lika na psihemskoj i sociemskoj razini.)
3. Isto. str. 235.
(Psihemska narativna figura predstavlja pojedinačnu „sudbinu“, a njene primarne osobine se reflektiraju kao posljedice međusobnih odnosa između likova.)
4. Isto. str. 246.
(Sociemskom narativnom figurom se određuje skupina, a pojedinac – lik je nosilac i nekih njenih osobina.)
5. Ket Hamburger: Logika književnosti. Nolit, Beograd,1976.,str.295.
6. Chatman Shaymour: Karakter u pripovjednom tekstu. U „Republika“, Zagreb, 1983. 10. str. 120.
(Za Chatmana ono što je svojstveno pripovjednim tekstovima ne izražava se kroz radnju, nego kroz likove, čija se bit sagledava kao pridjev ili atribut. Lik postaje gotovo identitetom koji ima Vlastito Ime i predstavlja vlasništvo „osobnosti“.)

Izvor:
BEHAR (Zagreb),  god. XIII, 2004., br. 69, str. 26-28

Nema komentara:

Objavi komentar