13. lip 2011.

ZGUSNUTO VRIJEME, PROTIVLJENJE ZLODUHU

Predgovor: Ahmed Salihbegović

   
Eto pred nama knjige iz edicije Corpus Separatum, u kojoj se objavljuju pojedini dijelovi, tematski ili autorski ciklusi, tekstova prethodno praizvedenih ili pretiskanih na stranicama Behara, časopisa Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod.
Ova se knjiga javnosti ukazuje u vremenu u kojem njezin naslov nažalost biva čitan i kao kuriozitetan i intrigantan, pa i provokativan. Ne samo stoga što su došli sati i dani u kojima ne samo Bošnjaci nisu bili pripuštani do Trga bana Jelačića, i ne samo zato što ima i drugih dijelova ovoga grada i ove zemlje u ovorne vremenu u kojima neki ne baš sporedni likovi naše povijesti nerado i prijeteći gledaju bilo kakve a ponajmanje ovakve Bošnjake.
Uvodnici Behara, skupljeni u ovoj knjizi, pokazuju svojim sadržajem protivljenje zloduhu toga vrernena, ali i svjesnost o njemu. A da nije sve tmurno i zlo dokaz su i svi u minulih šest godina objaljevni Behari, i ovdje iznova na okupu njihovi uvodnici, sa svim strepnjarna, nadanjirna, ljutnjama, razočaranjima i inim ćutnjama, od kojih se neke okameniše pod pritiskorn proteklih desetina rnjeseci, ali neke tek sada zasjaše razlozirna svog pojavljivanja i opstojanja, upravo tako, bošnjacki, i upravo tu, u Zagrebu i u Hrvatskoj.
Autor ove knjige nije ni pokušavao oprijeti se zovu poniranja u korišteni jezik, pa tako već na samome početku raščlanjuje časopis na čas i opis, na opis časa odnosno doba "u kojem nitko ne žiivi sam, nitko kao otok, nitko izdvojen - nego integriran po diktatu strašnog vremena o kojem će preživjeli svjedoci imati što pričati". Iako se i to vrijeme bilo približilo zovu paleža knjiga i drugih tiskovina, ipak su Behar i svi njegovi ovdje okupljeni uvodnici ostali svjedoci te mini-ere, preživjeli u razini svog postojanja, mrtvi danas kao i u trenutku nastanka sve dok ih se ne pročita i iz njih ne primi nešto, barem neslaganje s njima. A onda oni žive svoj vijek kroz prihvaćanje i odbijanje, kroz diskusije i polemike iz kojih su se izrodili i u koje vode kroz sučeljavanje argumenata na putu ka istini.
Pa iako su pisani očitim perom književnika, koji nije htio ili možda nije mogao prikiriti taj svoj identitet i kroz njihov stil i oblikovanje, ipak nisu ovi uvodnici, za razliku od nekih drugih i možda u književnom smislu i vrijednijih napisa iz Behara, tek puka umjetnost, sebe-same-radi opstojeća l'art pour l'art. Njihov smisao se ne crpi u življenju metafora i aluzija koje u sebi nose, nego su to tek pomoćna sredstva za ostvarenje posredovanja između vremena u kojima su pisani i vremena sadašnjeg i budućih. Njihova je važnost u nezaboravu, pri čemu nisu najvažniji ni Ibrahim Kajan ni Behar ni Corpus Separatum.
U doba kada smo izloženi prejakom mnoštvu većih i manjih informacijskih plima, promiču nam i važni i lijepi podaci, pa i sjećanja na važne ljude i njihova djela.
Neka su od njih uhvaćena i za nas sačuvana i u ovoj knjizi, na čijim stranicama su opet živi Šejh Jujo (Mustafa Ejubović), Hasan Kikić, Hifzi Bjelevac, Mehmed Handžić, Petar Zrinski, Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Đuro Schwartz, Mehmedalija Mak Dizdar, Petar Preradović, Ivan Cankar, Alija Nametak, Omer Mujadžić, Ahmed Muradbegovit, Mustajbeg Lički, Petar harambaša Smiljanić i toliki drugi, ali jednako tako i netom minuli značajni ili veliki donedavni dionici naših povijesnih dana, od Nedžata Pašalića do Sulejmana Mašovića.
Nisu sve samo ode i prisjećanja na zaslužne, što bi knjigu opteretilo presvećanom patinom i monumentalnošću - za dodatnu zanimljivost se brinu i vrlo oštri osvrti na različite postupke kojekakvih Tanja Torbarina, Denisa Latina, Anti Bakovića, Adila Kulenovića, kao i stanovitih "Ferida Karihmana". Neka se slova u ovoj knjizi bezmalo tresu od zapanjenosti i stida, suprotstavljenih raznolikom arsenalu zala, od medijskog širenja mržnje i zazora, pa preko svjesnih povijesnih krivotvorina i drskih ispada, sve do negiranja ljudi lege artis. Ipak se u svim tim burama na olujnome moru kondenzirane povijesti nije gubilo kompas i mjeru.
Pritom su dvije vrijednsoti ovdje očuvane i ključne.
Jedna je da autar u za to ne baš povoljnom vremenu ističe svoj bošnjački identitet i privrženost svojem narodu u ukupnosti njegovoj, a ponaosob u dijelu koji kao (nepriznata) nacionalna manjina trajno obitava u Republici Hrvatskoj, ali u tome ne zapada u idealizaciju i štetnu glorifikaciju toga naroda, nego proziva i njegove kao i "tuđe" pojedince i ukazuje na zamke u mentalitetu dijela njegovih pripadnika. Pritom nema kod intelektualaca nerijetko prisutne otuđenosti nadmenosti naspram "običnih ljudi", nego je to obraćanje na istoj ravni.
Drugo i još bitnije jest što se na stranicama koje slijede vodi odlučna i bespoštedna bitka za reafirmaciju svih prava Bošnjaka u Hrvatskoj, te njihovih veza s matičnom zemljom i cijelim svijetom, nasuprot svima koji ih osporavaju i vrijeđaju, ali pritom nema niti slova kojim bi se unizilo, ništilo ili nasrnulo na drugi narod, bio to najbliži hrvatski ili najudaljeniji i najslabije poznati. I ničim se ne dovodi u pitanje građanska pripadnost hrvatskoj domovini, koja podjednako podrazumijeva uzajamna prava i obveze. Tu se još jednom nazire veza domoljublja i rodoljublja s kozmopolitizmom i pluralizmom, a nasuprot šovinizmu i rasizmu jednako kao bezidentitetnosti i "zastiđenosti majkom".
Redovi koji slijede svjedočanstvo su o zgusnutom vremenu, prostoru i ljudima u njima, koji su za neke bili poligon hladnih ispitivanja, za druge arena modernih gladijatora, a za treće mjesto iskušenja, na kojima se javljala i potvrđivala mogućnost ljudske uzvišenosti i pokraj najteže ljudske niskosti.
Nekoliko je krugova zatvoreno u samo nekoliko godina u kojima su nastali ovi uvodnici - od vidljivog mosta nevidljivog naroda do vidljivog naroda bez vidljivog mosta. U trenucima kada je Behar obnavljan i njegov glavni i odgovorni urednik počeo ispisivati ove uvodnike, tek je srednjišnji zagrebacki Trg bio preimenovan u prijašnji naziv - Josipa bana Jelačića, i tek su vršene posljednje pripreme za obnovu prava bošnjačkog naroda na svoje historijsko nacionalni ime. Sada su tu već i Behar i Trg bana Jelačića i Bošnjaci, svaki od njih zvanično stari tek po nekoliko godina, a zapravo s korijenima koji sežu u neka davno prošla desetljeća (Behar), stoljeća (Jelačić), pa i tisutljeća (Bošnjaci).
Vrijeme koje je za nama, šest godina obnovljenog, na tlu hrvatskih Bošnjaka ustrojenog Behara, bila je epohalno doba državotvorstva, kako Hrvatske taka i susjedne Bosne i Hercegovine. Vrijeme koje dolazi i počinje nije manje zahtjevno, jer u njemu nisu lakši zadaci - društvo-tvorstvo i čovjekotvorstvo, učenje da se bude svoj i upravo stoga drugima dopusti da budu različiti, a slični. Tekstove koji slijede mogu se taka shvatiti i kao kronika - zapis o vremenu dosadašnjem, ali i kao prilog i poticaj vremenu odsadašnjem.

Predgovor knjizi:
Ibrahim Kajan: BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA, Preporod / Kaj, 
Zagreb, 1998., str. 5-8

Nema komentara:

Objavi komentar